Knjiga Miraša Martinovića predstavlja vrhunsko književno djelo, moralni čin najvišeg ranga koje potresnom snagom istovremeno opominje na ugrožene univerzalne humanističke ideale i afirmiše najviše etičke vrijednosti
Miraš Martinović, Foto: Vuk Lajović
31.05.2025. 10:38h
Kada su eskadrile nacističke Njemačka i Italije, 26 aprila 1937. godine, bombardovale španski gradić Gerniku i ubile preko 1.500 ljudi, Evropa je šutila. Oglasio se slikar Pablo Pikaso. Njegovom monumentalnom slikom “Gernika”, umjetnost je preuzela na sebe plemenitu obavezu svakog čovjeka, da sa građanima Gernike podijeli jad, bol i olakša tugu. Do danas, ta je slika ostala najsnažnija osuda ovog nacističkog zločina. Katarza. Umjesto opsjednutosti sa sedam smrtnih grijehova (oholost, pohlepa, požuda, zavist, proždrljivost, srditost, lijenost), ova slika je, poslije dugo vremena, vratila svijest o sedam ljudskih vrlina, sedam suprotnih dispozicija duše. Nasuprot ohole ravnodušnosti pred stradanjem nevinih, tom prvom i najvećem grijehu, kao prva vrlina prepoznato je – saosjećanje: jad zbog tuđeg jada, bol zbog tuđeg bola, tuga zbog tuđe tuge. Shvaćena je sva težina moralne odgovornosti na koju je francuski filozof Ernest Renan podsjetio čovječanstvo poslije strahota Prvog svjetskog rata: “Živimo u sjenci sjenke. Čemu još živjeti poslije nas?” (“Nous vivons de l’ombre d’une ombre. De quoi vira-t-on apres nous?”). Nažalost, probuđena savjest čovječanstva brzo je ponovo zaspala. Danas spava tvrđim snom nego ikada ranije.
Od oktobra 2023, do januara 2025, već punih 15 mjeseci, armija Izraela bombarduje Gazu – najveći koncentracioni logor u historiji čovječanstva. Od preko 47.000 ubijenih ljudi, više od 20.000 su djeca i oko 15.000 žene – njihove majke, bake, sestre, tetke. Smatra se da je Pikasova slika tako snažno djelovala na savjest epohe, zato što jedna slika govori više od 1000 riječi! Često je tako, ali ne uvijek i ne za sve na ovom svijetu. Postoje riječi od kojih svaka govori više nego 1000 slika. Više nego što govore sve slike ovoga svijetu!
Pjesnička knjiga Smrt u Gazi Miraša Martinovića, jednog od najznačajnijih savremenih crnogorskih i balkanskih književnika, napisana je takvim riječima. Jedna takva riječ je “Gospod”/”Bog” – prva riječ prve pjesme ove knjige. Druga takva riječ je “Dijete” – druga riječ ove iste prve pjesme. Treća takva riječ je “Smrt” – riječ prisutna u svakom stihu ove Miraševe knjige. Teški, tmasti oblak iz kog je petnaest mjeseci, svakog dana umjesto kiše u Gazi padala Smrt; nekad ujednačeno kao jesenje rominjanje, nekad obilno kao ljetnji pljusak, uvijek uz grmljavinu granata i vrisak djece. Ni jedan slikar i ni jedna slika ne mogu predočiti sve ono što je Miraš rekao sa ove ove tri riječi! Miraš Martinović je pjesnik. Ako je svaki pjesnik majstor riječi, Miraš je virtuoz riječi. Ako riječi daju život književniku, Miraš je kniževnik – pjesnik! – koji daje život riječima. Oživljena njegovim pjesničkim riječima, zgarišta opožarena mržnjom, pretvaraju se u cvjetne livade osute zlatom saosjećanja okrunjenim sa zvijezda. Kao što je lucidno zapazio Esad Kočan, snagom njegovih riječi, ta mrtva djeca biće besmrtne pjesme.
Svaka Miraševa knjiga je obraćanje, razgovor sa ljudima. Iako se i u ovoj knjizi obraća svim ljudima, potražio je i našao sagovornike koji će najbolje razumjeti njegov ljudski krik i pjesnički vapaj zbog ravnodušnosti s kojom ljudi na TV svakodnevno gledaju Smrt u Gazi! U nekim pjesmama Miraš postaje dijete koje u ime djece piše pismo Bogu, pitajući Ga zašto dopušta toliku Smrt!? Kroz cijelu knjigu razgovara sa svoja dva duhovna sabrata, dva velika pjesnika: jedan je Paul Celan (Paul Antschel – pseudonim Celan), Jevrej koji je preživio holokaust; drugi, Mahmud Derviš, Palestinac koji je preživio genocid. Doduše, holokaust Jevreja, naroda kojem pripada i koji je preživio Paul Celan, izvršili su njemački nacisti, a ne Palestinci, narod kojem pripada Mahmud Derviš, dok su genocid nad Palestincima, narodom kojem pripada i koji je preživio Mahmud Derviš, izvršili jevrejski cionisti, narod kojem pripada Paul Celan. Ne znam jesu li se, prije ove Miraševe knjige, Celan i Derviš pomirili pred Bogom!? Tokom dva dana našeg druženja 2007. godine u Strugi (te godine bio je laureat svjetski poznate manifestacije “Zlatni vijenac struških večeri poezije”), Mahmud Derviš nije izrazio resantiman ni prema jednom jevrejskom pjesniku, pa tako ni prema Paulu Celanu. Srećom, ni jedan ni drugi nisu doživjeli da posvjedoče strahote koje je ovjekovječila Miraševa knjiga Smrt u Gazi – sasvim sigurno bi i im prepukla srca od bola zbog 20.000 ubijene djece! Zato što kao pjesnici znaju da je svako dijete – dijete cijelog čovječanstva! Siguran sam da bi Mahmudu Dervišu bilo najteže to što su tu djecu ubili sunarodnici pjesnika Paula Celana, a Paulu Celanu to što su ta ubijena djeca sunarodnici pjesnika Mahmuda Derviša.
Upravo zato što su pjesnici, uvjeren sam da su se ova dva velika pjesnika sada pomirili i pred Bogom i pred ljudima. Na očigled svijeta, pomirio ih je pjesnik Miraš Martinović ovom svojom izuzetnom pjesničkom knjigom, čudesnim amalgamom koji Zlo pretvora u Dobro – i koji je istovremeno i elegija i himna! Tu tajnu pjesničke alhemije pretvaranja Zla u Dobro, brutalnosti u plemenitost, oholosti u saosjećanje, znali su i Paul Celan i Mahumud Derviš. Ova knjiga je dokaz da istu tajnu zna i Miraš Martinović. Sa ove tri riječi (Bog; Dijete; Smrt), postidio je sve neljude svijeta, za vijeki vjekov žigosao pečatom srama tri hiljade državnika, trista svjetskih sudova, trideset tri države i tri najružnije čovjekove osobine: 1. Oholost; 2. Srditost; 3. Ravnodušnost. Istovremeno, podsjetio nas je na tri najvažnije ljudske obaveze:1. Saosjećanje; 2. Pravdoljubivost, 3. Hrabrost.
Riječi njegovih pjesama donose nam pred oči hiljade neizbirisivih slika oplakivanja kakve ne mogu naslikati ni najveći slikari. I odjekuje kroz njih vanvremenska osuda gluhog i onijemilog ljudskog roda ogrezlog u oholu ravnodušnost pred velikim zlom, počinjenog uz podršku lidera vodećih svjetskih država. Knjiga Miraša Martinovića, Smrt u Gazi, predstavlja vrhunsko književno djelo, moralni čin najvišeg ranga koje potresnom snagom istovremeno opominje na ugrožene univerzalne humanističke ideale i afirmiše najviše etičke vrijednosti ukorijenjene u tradicionalnom moralu svih naroda svijeta.
(Skopje, januar 2025.)
Preuzeto sa www.vijesti.me