Dragi Mustafa,
Upravo sam primio tvoje pismo u kojem mi kažeš da si učinio sve što je potrebno da mi omogućiš da ostanem s tobom u Sacramentu. Takođe sam primio vijest da sam primljen na odsjek za građevinarstvo na Kalifornijskom univerzitetu. Moram da ti se zahvalim na svemu, prijatelju. Ali će ti se činiti prilično čudnim kada ti saopštim ovu vijest – i ne sumnjaj u nju – ne osjećam nikakvo oklijevanje, zapravo sam prilično siguran da nikada nisam vidio stvari tako jasno kao sada. Ne, prijatelju, predomislio sam se. Neću da te slijedim u „zemlju gdje ima zelenila, vode i lijepih lica“, kako si napisao. Ne, ostaću ovdje i nikada neću da odem.
Zaista sam uznemiren što naši životi neće nastaviti da idu istim tokom, Mustafa. Jer gotovo te čujem kako me podsjećaš na zavjet koji smo dali da idemo dalje zajedno i na način na koji smo vikali: „Obogatićemo se!“ Ali ne mogu ništa da učinim, prijatelju. Da, još se sjećam dana kada sam stajao u holu kairskog aerodroma, stiskao ti ruku i zurio u bijesni motor. U tom trenutku sve se okretalo u ritmu sa zaglušujućim zvukom motora, a ti si stajao ispred mene, tvoje okruglo lice bijaše nijemo.
Tvoje lice se nije promijenilo od onog kakvo je bilo dok si odrastao u četvrti Shujaiya u Gazi, osim tih sitnih bora. Odrastali smo zajedno, potpuno se razumjeli i obećali smo da ćemo nastaviti zajedno do kraja. Ali…
„Ostalo je još četvrt sata prije polijetanja aviona. Ne gledaj tako u svemir. Slušaj! Ići ćeš u Kuvajt sljedeće godine i uštedjećeš dovoljno od svoje plate da te iščupam iz Gaze i preselim u Kaliforniju. Počeli smo zajedno i moramo da nastavimo zajedno…“
U tom trenutku sam posmatrao tvoje usne koje su bile jako pokretne. To je uvijek bio tvoj način govora, bez zareza i tačaka. Ali na neki nejasan način osjetio sam da nisi bio potpuno zadovoljan svojim letom. Nisi mogao da navedeš tri dobra razloga za to. I ja sam patio od iste muke, ali najjasnija misao je bila: zašto ne napustimo Gazu i pobjegnemo? Zašto ne? Međutim, tvoja situacija je počela da se poboljšava. Ministarstvo obrazovanja u Kuvajtu ti je dalo ugovor, iako meni nije. Usred bijede u kojoj sam se nalazio, slao si mi male svote novca. Želio si da ih smatram pozajmicama, jer si se bojao da ću se osjećati omalovaženo. Znao si moje porodične prilike u potpunosti; znao si da moja bijedna plata u školama UNRWA-e nije dovoljna da izdržava moju majku, udovicu mog brata i njeno četvoro djece.
„Pažljivo slušaj. Piši mi svaki dan… svaki sat… svaku minutu! Avion upravo polijeće. Zbogom! Ili bolje rečeno, dok se ponovo ne sretnemo!“
Tvoje hladne usne su mi okrznule obraz, okrenuo si lice od mene prema avionu, a kada si me ponovo pogledao, mogao sam primijetiti tvoje suze.
Kasnije mi je Ministarstvo obrazovanja u Kuvajtu dalo ugovor. Nema potrebe da ti detaljno ponavljam kako je tekao moj život tamo. Uvijek sam ti pisao o svemu. Moj život tamo je imao ljigav, slab kvalitet, kao da sam mala ostriga, izgubljena u usamljenosti koja tlači, koja se polako bori s budućnošću mračnom poput sumraka, uhvaćena u trulu rutinu, izbljuvanu borbu s vremenom. Sve je bilo vruće i ljepljivo. Cijeli moj život je bio ljigav, sve je to bila čežnja za krajem mjeseca.
Sredinom godine, te godine, Jevreji su bombardovali centralni okrug Sabhe i napali Gazu, našu Gazu, bombama i bacačima plamena. Taj događaj je možda napravio neku promjenu u mojoj rutini, ali nije bilo ničega na šta bih trebao da obraćam mnogo pažnje; namjeravao sam da ostavim Gazu iza sebe i da odem u Kaliforniju gdje ću živjeti za sebe, za svoje vlastito ja koje je toliko dugo patilo. Mrzio sam Gazu i njene stanovnike. Sve u amputiranom gradu podsjećalo me na neuspjele slike koje je bolesnik naslikao u sivoj boji. Da, poslao bih majci, udovici svog brata i njenoj djeci oskudnu svotu da im pomognem da prežive, ali bih se oslobodio i ove posljednje veze, tamo u zelenoj Kaliforniji, daleko od zadaha poraza koji mi je sedam godina ispunjavao nozdrve. Saosjećanje koje me je vezivalo za djecu mog brata, njihovu majku i moju nikada ne bi bilo dovoljno da opravda moju tragediju u ovom strmovitom padu. Ne smije da me povuče još dublje nego što me je već povuklo. Moram da pobjegnem!
Poznaješ ove osjećaje, Mustafa, jer si ih zaista iskusio. Šta je ta nejasna veza koju smo imali s Gazom koja je otupila naš entuzijazam za bijegom? Zašto nismo analizirali stvar na način da joj damo jasno značenje? Zašto nismo ostavili ovaj poraz s njegovim ranama iza sebe i krenuli prema svjetlijoj budućnosti koja bi nam pružila dublju utjehu? Zašto? Nismo tačno znali.
Kada sam u junu otišao na odmor i sakupio sve svoje stvari, žudeći za slatkim odlaskom, početkom prema onim malim i lijepim stvarima koje život znače, pronašao sam Gazu baš onakvu kakvu sam je poznavao, zatvorenu poput zapuštene puževe kućice koju su talasi izbacili na ljepljivu, pješčanu obalu pored klaonice. Ta Gaza bila je skučenija od onog uma koji spava u grču strašne noćne more, sa svojim uskim ulicama koje su imale izbačene balkone… e baš takva Gaza! Ali koji su to nejasni uzroci koji privlače čovjeka njegovoj porodici, njegovoj kući, njegovim sjećanjima, kao što izvor privlači malo stado planinskih koza? Ne znam. Sve što znam je da sam tog jutra otišao kod svoje majke u našu kuću. Kada sam stigao, žena mog rahmetli brata me je tamo dočekala i pitala me, plačući, da li bih uradio ono što je željela njena ranjena kćerka Nadija u bolnici u Gazi i posjetio je te večeri. Poznaješ li Nadiju, prelijepu trinaestogodišnju kćerku mog brata?
Te večeri sam kupio pola kilograma jabuka i krenuo u bolnicu da posjetim Nadiju. Znao sam da je u vezi s tim nešto što su moja majka i snaha krile od mene, nešto što njihovi jezici nisu mogli da izgovore, nešto čudno što nisam mogao tačno da odredim. Volio sam Nadiju iz navike, iste navike koja me je natjerala da volim cijelu tu generaciju koja je toliko odgajana na porazu i raseljavanju da je došla do uvjerenja da je srećan život neka vrsta društvene devijacije.
Šta se dogodilo u tom trenutku? Ne znam. Ušao sam u bijelu sobu vrlo miran. Bolesna djeca imaju nešto sveto u sebi, a koliko više ako je dijete bolesno kao posljedica okrutnih, bolnih rana. Nadija je ležala na krevetu, leđa naslonjena na veliki jastuk preko kojeg joj je kosa bila raširena poput gustog krzna. U njenim širom otvorenim očima vladala je duboka tišina, a suza je uvijek sijala u dubini njenih crnih zjenica. Lice joj je bilo mirno i tiho, ali rječito kao što bi moglo da bude lice mučenog vjerovjesnika. Nadija je još uvijek bila dijete, ali izgledala je više od djeteta, mnogo više, i starija od djeteta, mnogo starija.
„Nadija!“
Nemam pojma jesam li ja to rekao ili je to bio neko drugi iza mene. Ali podigla je pogled prema meni i osjetio sam kako me rastvara poput kocke šećera koja je upala u vruću šoljicu čaja.
Zajedno s njenim blagim osmijehom čuo sam njen glas. „Dajidža! Jesi li upravo došao iz Kuvajta?“
Glas joj se slomio u grlu, podigla se uz pomoć ruku i ispružila vrat prema meni. Potapšao sam je po leđima i sjeo blizu nje.
„Nadija! Donio sam ti poklone iz Kuvajta, mnogo poklona. Sačekaću dok ne ustaneš iz kreveta, potpuno zdrava i izliječena, i doći ćeš u moju kuću i ja ću ti ih dati. Kupio sam ti crvene pantalone koje si mi pisala i tražila. Da, kupio sam ih.“
Bila je to laž rođena iz napete situacije, ali dok sam je izgovarao, osjetio sam da prvi put govorim istinu. Nadija se tresla kao da ju je udarila struja i spustila je glavu u strašnoj tišini. Osjetio sam kako joj suze kvase dlan.
„Reci nešto, Nadija! Zar ne želiš crvene pantalane?“ Podigla je pogled prema meni i pokušala je da progovori, ali onda je stala, stisnula zube i ponovo sam čuo njen glas, koji je dolazio izdaleka.
„Dajidža!“
Pružila je ruku, prstima podigla bijeli pokrivač i pokazala na svoju nogu, amputiranu od vrha butine.
Prijatelju moj… Nikada neću zaboraviti Nadijinu nogu, amputiranu od vrha butine. Ne! Niti ću zaboraviti tugu koja je oblikovala njeno lice i zauvijek se stopila s njegovim crtama. Tog dana sam izašao iz bolnice u Gazi, ruka mi je u tihom podsmijehu stezala dvije funte koje sam ponio sa sobom da dam Nadiji. Žarko sunce ispunilo je ulice bojom krvi. A Gaza je bila potpuno nova, Mustafa! Ti i ja je nikada nismo vidjeli ovako. Gomila kamenja na početku četvrti Shujaiya u kojoj smo živjeli imao je značenje i činilo se da je tamo postavljena ni iz kojeg drugog razloga nego da to objasni. Ova Gaza u kojoj smo živjeli i s čijim dobrim ljudima smo proveli sedam godina poraza bila je nešto novo. Činilo mi se kao samo početak. Ne znam zašto sam mislio da je to samo početak. Zamišljao sam da je glavna ulica kojom sam hodao na putu kući samo početak dugog, dugog puta koji vodi do Safeda. Sve u ovoj Gazi pulsiralo je tugom koja se nije ograničavala na plač. Bio je to izazov: više od toga, bilo je to nešto poput vraćanja amputirane noge!
Izašao sam na ulice Gaze, ulice ispunjene zasljepljujućim sunčevim svjetlom. Rekli su mi da je Nadija izgubila nogu kada se bacila na svoju malu braću i sestre kako bi ih zaštitila od bombi i plamena koji su zabili svoje kandže u kuću. Nadija je mogla da se spasi, mogla je da pobjegne, da spasi nogu. Ali nije.
Zašto?
Ne, prijatelju moj, neću da dođem u Sacramento i ne žalim ni za čim. Ne, niti ću da završim ono što smo zajedno započeli u djetinjstvu. Ovaj nejasni osjećaj koji si imao kada si napuštao Gazu, ovaj mali osjećaj mora da preraste u diva duboko u tebi. Mora da se proširi, mora…
Traži ga da bi pronašao sebe, ovdje među ružnim ostacima poraza.
Ja neću da dođem tebi. Ali ti, vrati se nama! Vrati se, da naučiš od Nadijine noge, amputirane do vrha butine, šta je život i koliko vrijedi postojanje.
Vrati se, prijatelju! Svi te čekamo.
Ghassan Kanafani (napisano 1956.)
preveo, Dž. Redžematović