Tvoja vizija je upotpunjena, ali tvoje tijelo ne ostade potpuno. Od njega ostadoše samo komadići izgubljeni u vjetru, na krovovima komšijskih kuća i u dosijeima za istragu. Prisustvo nas živih se nije upotpunilo – prema dokumentaciji. Mi smo živi metaforički, a ti mrtav – prema dokumentaciji, ti si mrtav metaforički.
Tugujemo li zbog tebe? Ne.
Plačemo li zbog tebe? Ne.
Odjednom, izbacio si nas iz reda gledalaca pa stadosmo da predviđamo radnju, ali ne uradismo ništa.
Dao si nam snagu za tugu, mržnju, i pripadnost. Uzimali smo tugu s pilulama, prihvatali mržnju s injekcijama a pripadnost dobijali nasljedstvom.
Odjednom, dao si nam snagu da se međusobno zbiližimo, i želju da uđemo u kože naše iz kojih smo jednom izašli a da toga nismo bili svjesni, sada – kada si iz nje izišao – postadosmo toga svjesni.
Ponijeli smo te u (mrtvačkoj) kesi i stavili na dženazi u društvu jadnih himni, taman kao što smo ponijeli vatan u kesi, i stavili ga na dženazi koja još uvijek nije završila, u društvu jadnih himni.
Koliko ti vatan liči!
Koliko vatanu ličiš!
Smrt je stalno saputnik ljepote. Lijep li si u smrti, hej Ghassane! Tvoja ljepota je dosegla vrhunac kada te je smrt zaboravila i izvršila samoubistvo. Smrt je u tebi izvršila samoubistvo. Smrt je u tebi eksplodirala jer si je nosio više od dvadeset godina, ne dopuštajući joj rođenje. Sada se tobom upotpunila, i ti si se njome upotpunio. I mi smo vas nosili – tebe, vatan i smrt – nosili smo vas u kesi i postavili vas na dženazi praćenoj jadnim himnama. Nismo znali koga od vas da oplakujemo. Jer svako od vas može da se oplakuje. Predali smo se prirodnoj smrti – hej Palestinci… Čuvajte se prirodne smrti! Ovo je jedini jezik kojeg smo našli među posmrtnim ostacima Ghassana Kanafanija.
Hej, pisci! Podignite svoja pera od njegove obilne krvi! Ovo je jedini krik koji uzvikuje njegova šutnja razdvajajući ispraćaj od izgnanstva i susret od domovine. Palestinac je Palestinac samo u prisustvu smrti. Recite ljudima koji stoje na suncu da siđu i vrate se sa svog putovanja jer Ghassan Kanafani rasipa svoje djelove tijela i upotpunjava se. Ostvario je konačnu podudarnost između sebe i svoga vatana.
Zar je to tako? Da, tako je – kada razlike nestanu između tijela i vatana – i svako od njih završi u jednoj kesi, povratak sa jadnih himni silazi na dobre puške, a život prestaje biti metafora.
I tako – hidžra postaje osnovni oblik povratka.
Slavim li tvoju smrt? Ne.
Proklinjem li tvoj život? Ne.
Ja samo slavim ironiju s kojom si išao u susret životu. Tu rijetkost u tvom obmanjivanju života za kojim si krvario. Za kojim si krvario, ne iz ljubavi prema njemu već u potrazi za njim. Ko god jednog dana izađe iz Akke i ne vrati se tamo, životu prilazi samo uz ironiju.
Ja slavim lažan osmijeh kojim si se suočavao sa stvarima – a sve su bile lažne – jer onaj ko spozna Palestinu pokaje se za svoju sreću. Palestina se prilijepila za tvoje ćelije. Smiješio si se drugima poput iznevjerenog zaljubljenika koji se nadmudruje sa izdajom, pokušavajući da utekne iz svog srca.
Nisi bio samo čovjek
Ti si bio čovječanstvo.
Nisi nosio svoj krst, kao što demostrant nosi parolu ili zastavu.
Tvoj krst nije vidio niko. Čak ni ti, jer ti je dolazio iznutra. On je u tebi stanovao, kao što munja stanuje u iznenađenju, kao što svemir stanuje u vječnosti.
Krst je pripadao tebi.
Vatan je pripadao tebi.
I to su bile jedine dvije alternative.
Estetika smrti te ne čini lijepim, s kojim pravom te onda posuđuje, a nas ostavlja bez žala?
Nije estetika smrti, već je stvarnost tragedije u mesu pravog čovjeka i pravog umjetnika. Iskrenost je otuđenje. Zašto si do te mjere bio otuđen? Prodali su žrtvu a ona se požalila, pa se okupiše osvajači i tirani da uguše njenu žalbu jer je njihov spas jedan te isti. Zašto si se rodio u Akki? Zašto si počinio taj grijeh? Usudi se, hej Ghassane, izađi iz njenog imena. Život će te iznova prevariti. I umrijećeš. Pritisnut njime, od prevelike ljubavi i ljubomore preziraćeš ga. Međutim, šta bi bio bez njega!? Zašto si se uopšte rađao u Palestini? Zašto si napravio taj grijeh?
Probaj, hej Ghassane, probaj da zađeš u njegove naslade u zadnje poluvrijeme! Život će te iznova prevariti. I iznova ćeš umrijeti.
Udaljavanje od njega je – ubitačno
Približavanje njemu je – ubitačno
A između približavanja i udaljavanja njiše se tvoje tijelo. Uzdizanje je paralelno gubitku a silaženje je jednako padu zvijezde.
To je tragedija.
To je usud palestinske ljubavi.
Jer ta voljena ubija svojom ljepotom, zaboravom i sposobnošću za izdaju. Pišeš je, crtaš je, pjevušiš je, upuštaš se u avanturu s njom dok ona spava u naručju drugih. Kada kažeš: Umorio sam se!, ona te okružuje poput kože. Možda si joj prijetio, a možda ukoravao: Kada zaspim u njoj baciću je u more kao koru narandže. Ona ti ne pruža takvu priliku. Jednostavno ti je ne pruža. Više do dvadeset godina čekaš tu priliku. Ona ti je ne da. Hej, Ghassane Kanafani.
Uzgred, reci mi ko si ti?
Tajanstven, nemoćan da odgovoriš, jer si pravi Palestinac. Što si jasniji, to tajanstveniji postaješ. Zaboravljaš sebe u potrazi za vatanom, a vatan te zaboravlja u tvom traganju za sobom, potom sastavljate dva dana u jedan dan. U jednom danu susrećete juče i susrećete sutra.
Šta je razlika među vama dvoma? Isto što i razlika između sjene drveta u krvi i sjene drveta u vodi.
Palestinac do vrhova svojih prstiju, Palestinac do svoje gluposti, i to je tvoja slava, ako ti je uopšte stalo do slave.
Selamiš se sa neki turistom a njega odmah pogađa zaraza Palestinom, ljubiš neku ženu a ona postane Marija Magdalena.
Grliš neko dijete pa se njegovo djetinjstvo upotpunjava u jednoj od tvojih pripovjetki.
To je tvoja slava ako ti slava nešto znači.
Ko si ti? Nejasan i nespreman da odgovoriš. Što si jasniji, to postaješ misteriozniji.
Pero nisi potezao…
Pištolj nisi potezao…
Samo si krv svoju potezao.
Tvoja krv je bila otkrivena prije nego što je prolivena. Ko je tebe vidio, vidio je tvoju krv. Ona je jedino jasna. Jedino prava i jedino arapska.
Zalupila je o plafon hidžre i vratila se poput kiše koja se odjednom sa bakrenog neba prolila po kalajisanoj zemlji. Da li smo čuli njeno odzvanjanje? Da li smo čuli njen odjek? Čuli smo ga Ghassane pa kako da je osvetimo? Kada kažemo Palestina, šta pod tim podrazumijevamo? Da li smo razmišljali o ovom pitanju prije? Sada znamo: Biti Palestinac znači naviknuti se na smrt, sarađivati sa smrću… predati zahtjev za pridruživanje krvi Ghassana Kanafanija. Tvoji posmrtni ostaci nisu pregorjeli komadi rasutog mesa. Oni su Akka, Haifa, Kuds, Tiberija, Jafa. Blago li se onom tijelu koje je razbacano po ovim gradovima. Ne može biti Palestinac onaj ko svoje meso ne sakuplja kako bi zacijelio posmrtne ostatke iz vjetra, sa krovova komšijskih kuća, i istražnih dosijea.
Šta da radimo… Šta da radimo zbog tebe?
To smo se pitali. A zaboravili smo da pitamo šta radimo za ono što je ostalo i za one koji su od nas ostali. I odgovarali smo: Spalićemo naše kancelarije i produžićemo dalje… Gdje ćemo produžiti? Produžićemo ka tebi… Ka revoluciji. Izvadićemo je iz materice ideje, snova i himni, jer je krv tvoja već istekla. Sjećanje, mapa i pjesme ne pretvaraju izgnanstvo u domovinu. I ne preostaje nam ništa već da se pripojimo revoluciji i njenim greškama. Ljubav ne može biti prava ljubav ako ne dosegne tačku greške. Zato hajdemo svi u grešku, jer je ona uvod u ispravno. Napunimo okvire koje je ostavio Ghassan, kako ne bi bio usamljen, ni siroče, ni tužan. Iz oblika promijenio se u viziju. Zato uđimo u fazu promjene. Blago se onom srcu koje metak ne može zaustaviti. Nije mu dovoljan metak! Raznijeli su te kao što raznose front, i vojnu bazu i planinu i glavni grad, i ratovali su protiv tebe kao što ratuju protiv čitave vojske…
Jer si simbol, i civilizacija rane.
A zašto baš tebe… Zašto tebe?
Jer je domovina u tebi stalni proces i neprestana transformacija, od crnila šatora do crnila napalma. I od progona pa sve do otpora.
Stvarnog i transparentnog…
I izum rijeka čije su vode izvajane od krvi prognanika. Njen žubor uvijek gori, on je mješavina sjene maslina koja se šeće između uspomene i tla zemlje. Kad bi te stavili u džennet ili u džehennem njihove stanovnike bi zabavio pitanjem Palestine.
Intuicija, emocija i estetika.
Akka tebi pripada
I zato što tvoje odsustvo čini vatan daljim, kada te raznose bombom… raznose moj korak koji korača naprijed – tako oni računaju.
Hej, Ghassane, odredi svoj oblik!
Od dužine putovanja popadali su mi svi grijesi. I od daljine vatana približila mi se istina. Moj oblik se gubi u vama.
Kako se sada zoveš?
Ništa… Ništa.
Moje ime je razbacano sa mojim posmrtnim ostacima. Kada budete našli moje djelove tijela naći ćete i moje ime. A nećete ga pronaći osim ako ne pronađete moj vatan.
A gdje je njegov vatan?
Ne govorite da je okupiran.
On je u nama izgubljen… U nama je izgubljen… U nama je izgubljen. Ko će izvaditi vatan iz nas da bi ga ugledali? Od nas počinjemo, ali kako da počnemo i kada da počnemo? Ponovo postavite ovo pitanje? Idite do imena Ghassana Kanafanija i ukradite ga, dajte ime bilo kojoj stvari i svakoj stvari po njemu. Nazovite sebe po njemu i približite se sebi, svojoj istini, približite se vatanu.
Evo, oni se nadmeću da te što bolje oplaču, kao da si ti onaj koji odlazi. A ne znaju da si ti otkako si otišao, došao. Dolaziš… dolaziš iz vjetra i iz komšijske kuće, i iz istražnih dosijea, i iz tišine i iz trajnog poraza i njegovih vrlina.
Evo ih, takmiče se u tvom žaljenju, kao da žale za individuom.
Ah… ko može oplakati vulkan!?
Ovo je tvoj trenutak. Zato nemoj sakupljati svoje posmrtne ostatke i ne vraćaj se… Ne vraćaj. Ne čekaj nas u izgnanstvima. Trebali smo te posmatrati… upoznati… ići s tobom prije današnjeg dana. Međutim, smrt u nama još nije sazrela.
Da izrazimo saučešće tvojoj porodici? Ne.
Da izrazimo saučešće nama? Ne.
Odlazimo k planini Kermel da joj izrazimo saučešće.
Odlazimo k obali Akke da joj izrazimo saučešće.
Odlazimo k Palestini da joj izrazimo saučešće.
Ona je pogođena. Ona je izgubila dijete.
Da li da joj izjavimo saučešće ili da joj čestitamo? Ne znam.
Ona će ti poredati kosti, ona će te iznova sastaviti, a mi ćemo ovdje, još mnogo puta umirati. Umiraćemo mnogo, sve dok ne postanemo pravi Palestinci i pravi Arapi. A sada, tražim od tebe dopust da se malo isplačem. Da li mi dozvoljavaš plač? Da li ćeš mi halaliti?
Zar me nisi volio kada si bio tamo?
Autor: Mahmud Derviš
Prevod sa arapskog, Džemo Redžematović