Normalno je da se njegova krv već osušila. Normalno je da su se drugovi već vratili svojem jeziku. I normalno je da vratimo snagu razgovora o njemu kao što pričamo o rijekama koje su u nas provalile i istekle.
Dešava mi se ovo: danima i danima pokušavam da se naviknem na to „normalno“ pa da o njemu pišem natenane. Ali on me tjera od hartije, jer se njegova tinta još nije osušila. On mi brani da ispunim svoje obećanje. Brani mi pisanje.
Pisanje! Koliko se često pitamo: Šta je to? I posrćemo. Jer puno muha slijeće na lijepe riječi.
Kao da je on jedini Palestinac koji je dao jasan i bespogovoran odgovor, a taj šehadet bijaše tek svjedočenje. Kao da je bio jedan od rijetkih koji su tinti dali vrijednost krvi. Možemo kazati: Ghassan Kanafani je tintu uzdigao na stepen časti i dao joj vrijednost krvi. U njemu postoji jaka odlučnost da multiplicira oblike pogrešnog razumijevanja i sporazumijevanja. U njegovom pisanju postoji moć čvrstog uvjerenja. Ko ga pažljivo čita postavlja pitanja sa raznih aspekata.
Postoje oni koji pisanje smatraju optužbom i izdajom, čime obeshrabruju pisanje i njegovu djelotvornost jer sloboda dolazi samo kroz smrt! Stoga, smrt kod ovakvih ljudi postaje cilj sam po sebi. „Ti ćeš biti njihova smrt sve dok se ne potvrdi tvoja smrt“ bolest je koja se proširila u našem palestinskom životu. Potom su fukare među nama uzele tijela šehida za barikade, rovove i sudske sale. Otvorili su vatru jednom i sačekali neprijateljske hice, drugi put, kako bi to postalo mjerillo za zasluge. Sami ovaj model pogleda na pokret i na stvari pretvara leš Ghassana Kanafanija u pravilo ubijanja pisanja. A to znači; naš veliki pisac je ogoljen od svih djelotvornih vrijednosti osim smrti.
Postoje oni koji pisanju daju svetost razdvajanja, legitimitet razvoda sa avanturom i prevare na život i smrt. Postoje oni koji pisanje smatraju ciljem samim po sebi.
Međutim, Ghassan Kanafani je pisac života. Pisao je jer je živio. I živio je jer je pisao i oživljavao sjećanje na palestinsku prošlost da bi postala mjesto budućnosti. Smrt mu nije bila cilj jer nije bio nesposoban za život u pisanju, niti je bio daleko od revolucionarnog palestinskog akta čiji je život briljirao u borbi. Njegova osama u činu pisanja, koja je dosezala obode tesavufa, bijaše neka vrsta vraćanja svoga života u život svoga naroda i njegovo formiranje na stazama velikog sna.
Ghassan Kanafani je pao na mejdanu. Pao je kontrolišući svoj spisateljski položaj. Ubili su ga njegovi neprijatelji jer je djelotvornost pisanja prenio na generaciju koja je svojim načinom izražavanja po neprijatelje bila pogubnija od samog oružja. Zato, odbrana Ghassana Kanafanija, pred posrtajima onih koji su u njemu vidjeli samo svoju smrt, jeste odbrana pisanja i života.
Revolucionarni pisac zna da je alat za izražavanje njegove društvene efikasnosti oblik pisanja jer ga ono razlikuje od drugih i predstavlja njegovo oružje. Pisanje ne može ostvariti svoj borbeni efekat, ukoliko nije uspješno pisanje. Jer loša umjetnost koja se promoviše od strane mladih ljudi sada u našim životima, pod bilo kojom parolom, nije ništa manje štetna od hrđavog oružja. Ghassan Kanafani je bio itekako efektan i uticajan u svom majstorstvu pisanja, svojom prelijepom umjetničkom izvanrednošću i načinom stavljanja te ljepote u funkciju. A ne obrnutim redoslijedom.
Sa njim se više nećemo sresti… Više nećemo slušati njegove ironične komentare o onima koji ne bi ništa napisali da nije (palestinskog) pitanja. Međutim, on nas stalno spopada snagom svojih besmrtnih riječi. Koliko Palestinaca je pisalo i umrlo, međutim tinta im se osušila zajedno sa njihovom krvlju. Njegova pisanja su vjerovatno pravi raritet koji se može čitati i nakon vraćanja sa dženaze pisca. Povijest briljiranja nove palestinske proze počinje sa Ghassanom Kanafanijem.
Zašto on a ne neko drugi? To je taj talenat. To je ta zvijezda. On je talenatovana osoba koja je spoznala kako da gaji svoj talenat i u koju rijeku da ga polaže.
Ghassan Kanafani je uspio da odigra svoju ulogu, zato što je imao svoju ulogu, i zato jer je tehnički bio kompetentan da je izvrši. On je bio proizvod putovanja palestinske patnje od pada koji se ogleda u posudi iz kampa sve do uzdizanja koje se ogleda u stvarnosti i neminovnosti puške. U njegovom spisateljskom radu kroz kojeg je vršio svoju nacionalnu i društvenu ulogu nalazi se historija palestinskog pokreta u srcu umjetnika. Bio je revolucionar jer je bio revolucionarni pisac. To svojstvo mu nije istrgnuto u trenutku kada je pao kao šehid.
Znao je zašto piše i za koga piše. Međutim, znao je takođe da je, radi umjetničke produkcije, vrijednost ta dva pitanja uslovljena postavljanjem drugog, prikladnijeg pitanja: kako da piše?
Pisanje Ghassana nije bilo imuno na optužbe kada se svojim načinom pisanja iz stanja atributskog mirovanja uzdigao u više i teže stanje a sve pod uticajem komplikovanosti teme koja ga se ticala. I nije se spasio tog vječitog pitanja: ko može razumijeti način pisanja? Ghassan Kanafani nije bio čitljiv i lagan kako se to činilo njegovim površnim čitaocima. Tačno je da je svu svoju energiju i društveni angažman posvetio najvećem pitanju. I tačno je da je to pitanje sa svojom publikom i vidovima borbe, bilo veliki cilj. Međutim, pisanje, kao pitanje, bijaše takođe njegova opsesija. Isto je tačno da ga je saradnja sa pitanjem poput „pitanja pisanja“ učinilo kadrim da se stalno razvija i bude do te mjere vitalan.
Ghassan Kanafani nije mogao biti toliko uticajan i aktivan da nije bio pisac profesionalac, čak i u svojim novinskim i dnevnim člancima, bio je itekako specifičan, poseban i virtuozan. Bio je otmen i napet potput gazele koja najavljuje zemljotres.
Bio je ispunjen živahnošću koja je rijetka u ovoj generaciji. U njemu je kolala struja koja nije jenjavala, i za njegove aktivnosti nije ostavljala ni jedno područje za odmor. Nije pravio pauzu kako bi vratio snagu između jednog i drugog romana, ili jednog i drugog posla, niti je odlazio da se ispuni kontemplacijom radi realizacije novog spisateljskog posla. Svoje kreativno gorivo punio je rasipanjem energije. Svoju snagu je automatski dopunjavao jer kolektivna svijest još uvijek nije iscrpljena. Svoju energiju je do kraja punio na način što ju je stalno trošio.
Da li je stvarno predosjećao svoju ranu smrt, pa je pustio svoje izvore da teku tako izdašno? Da li ga je opsjednutost smrću privlačila da prolije svoju energiju za tako kratko vrijeme? Da li mu je osjećaj o tom kraju-početku bio motiv da iskuša sve načine izražavanja od pripovjetke, romana, pozorišnog komada, do studija, istraživanja i kritike, samo da bi ubilježio svoju krv na našim prstima i utisnuo je u memoriju? I da li je smrt prethodila životu u pisanju?
Možda. Možda je to utrkivanje jedan od najljepših emanacija „egoizma“ nastajanja i nestajanja u isto vrijeme. To je rijedak oblik ostvarivanja vlastitog života u kontekstu njegovog trošenja na živote drugih. Na taj način se egoizam umjetnika pretvara u velikodušnu i nabujalu rijeku.
Oni koji su ga izbliza upoznali, spoznali su njegovu dragocjenu vitalnost i radnu sposobnost. Znali su, takođe, njegovu iscrpljujuću težnju da se ostvari kao umjetnik. Sve javne poslove obavljao je danju, a na kraju noći pred samu zoru odlazio bi na svoje „privatno“ pisanje, umjetničko pisanje. Nije mogao da se obučava javno, pisanje je usavršio tajno. Zašto? Zato što je Palestinac… Jednostavno zato što je Palestinac.
Niko nije rekao da Palestinci nisu sažaljivi prema svojim književnicima. Reći ću ovo: Palestinci nemaju milosti prema svojim književnicima. To iz razloga njihove prevelike vjere u efikasnost knijževnosti koja im je pružala, i oduzimala, satisfakciju zbog pretrpljenih poniženja, onda kada su sve osim riječi izgubili. I zato što je njihova snaga iscrpljena da bi se sa njima uspostavila veza. Rijetko da se vatan tako napada kako se napada palestinska književnost. Zato Palestinci shvataju, i to s pravom, da su oni ti koji su stvorili svoje književnike, i zato se, takođe, od njih stalno zahtijeva da budu idealni patriote, da imaju čeličnu pokornost i ne dozvoljavaju im da budu manje vrijedni od vojnika ili svetaca. Iz ove čvrste veze, iz ovih sveobuhvatnih zahtjeva palestinski književnik nalazi sebe kako krišom „krade“ zanat književnika. A danju on mora koristiti druge oblike kako bi izrazio svoju privrženost autoritu domovine! Tako je Ghassan Kanafani vrijeme za svoja umjetnička pisanja krao od vremena predviđenog za spavanje. Pisanje nije bilo ništa drugo nego proizvod veze sa Palestinom – domovinom, snovima, borbom, masama i izbjeglištvom. Bio je više od pisca. Međutim, ima li sramotnije greške koju čine mlađahni kritičari i novinari kojom obmanjuju ljude kada stavljaju veznik i da bi razlikovali pisca od borca, kao da za njega hoće kazati: bio je pisac i borac! Nema potrebe za ovakvim razdvajanjem jer je Ghassan Kanafani bio pisac-borac.
Često puta ga neki Palestinac bezazleno ili s optužbom pita: Da li si ti pisac ili borac? U određenoj historijskoj etapi pisac-borac se određuje kao pisac koji izražava snagu revolucionarnog pokreta, reformatorskog pokreta. I u većini slučajeva sredstvo da se izrazi integrisanje pisca u revolucionarne snage jeste pisanje. Ghassan Kanafani je bio proganjan ovakvim pitanjem sve dok nije dostigao šehadet, tako da je pitanje ostalo poraženo a pisanje Ghassana je pobjedilo.
Njegove spisateljske aktivnosti bile su mnogobrojne. A put na kojem je prolio svoju krv se ne može opisati. Njegovo raskomadano tijelo je nacrtalo stanja palestinskog pitanja… Legendu je donijelo u stvarnost.
***
Koliko prijatelja sam oplakao, međutim pri tom nisam bio pod utiskom da samog sebe sažaljevam, da želim da ponovim svoju životnu priču, osim kad sam pokušao da se uhvatim za krajičak tog vulkana: Ghassana Kanafanija.
Šta možeš da uradiš? Stvarno, šta možeš da uradiš? Tako pisac presuđuje samom sebi pred katastrofom koju olovkom ne može odagnati. Vjerovatno ovakvi slučajevi umanjuju korisnost riječi i njenu moć u kontekstu komparacije sa elementima prirode ili velikim djelom, ono što je, od davnina, stvorilo tradiciju nepravedne usporedbe riječi i djela. Nije uvijek pogrešno dati pogrešan odgovor. Ponekad, konkretno u ovakvoj situaciji, greška dolazi samim postavljanjem pitanja.
Smrt je zaista strašan događaj. Međutim, postoji vrsta smrti koja poprima oblik odgovora na dilemu ili komparaciju. Tako se stradalništvo pisaca-boraca pretvara u značenja i simbole. Tako je i stradanje Ghassana Kanafanija svjedočanstvo efikasnosti pisanja a ne njegova negacija kako to zamišljaju pojedini mehaničari i nemoćnici pred kretanjem odnosa, poput one djece koja dolaze u ime revolucije iz dijelova nesposobnosti, frustracija i ružnoće, da obznane svoje nedostatke na papiru i na savjest čovječanstva, pa optužuju umjetnost za apostazu a život za izdaju.
***
Dragi moj prijatelju Ghassane! Od koliko sam se prijatelja oprostio, ali nikada se nisam oprostio od nekog perioda svoga života, osim u ovom oproštaju s tobom.
Posljednje što sam očekivao od noćnih mora bilo je da se povinujem tvojoj ranijoj objavi mog postojanja prije deset godina. Rodio sam se i prije toga, međutim ti si taj koji je objavio moje rođenje. Nisam ti kazao: hvala!, jer sam računao da će život biti malo duži.
***
Sada kažemo: Književnost okupirane zemlje… Ha! Ha ! Međutim, situacija se te godine promijenila. Bijasmo tek grupa mladića ispod trideset godina kojima je bio potreban barem jedan preduslov za praktičan odgovor na poraze koje su naša svijest i stid preživljavali. Pokušavali smo da pišemo poeziju bez imalo svijesti da je to poezija. Plakali smo, boljelo nas je, protestvovali smo, jer nismo imali drugo sredstvo izražavanja. Većina naših sugrađana nam se rugala, jer su znali za naše djetinjstvo i adolescenciju i to poznavanje nije bilo baš za divljenje. Djeca pišu poeziju. Titula „pisca“ bila je okrutna i mučna ambicija. U najboljem slučaju neki nastavnici su nam rekli: Početnici imaju budućnost. Čak i sami neprijatelj nas nije shvatao ozbiljno. U poetskim večerima koje smo održavali po selima ohrabrivali su nas znatiželja, politička obzirnost i učenice. Poezija koja se „uzimala u obzir“, poezija koja je prihvaćena tada od strane ljudi i novina bila je ona poezija koja je dolazila iz inostranstva, poezija koja je napisana izvan okupirane teritorije.
Popularne poetske zvijezde u arapskom svijetu, isto su bile popularne u neprijateljskim novinama, sa malim izuzecima. Tada nismo pitali: kako poezija posjeduje svu tu snagu da obmanjuje pa postane pjevač suprotnosti?
Ostali smo anonimusi.
Sve dok Ghassan Kanafani nije izvršio svoj poznati akt samožrtvovanja: proglasio je postojanje poezije na okupiranoj teritoriji, odnos unutar i izvan okupirane zemlje bio je obrnut. Tako je jedna krajnost otišla u drugu: poezija sada postoji samo na okupiranoj teritoriji!
To je poznati skandal. Ovdje neću dodati ništa novo. Priznaću da moje svjedočanstvo ne uživa nikakvu vrijednost osim vrijednosti priznanja: mi smo oni koji su pisali ono što je Ghassan nazvao: „poezijom otpora“ iako nismo znali da mi pišemo „poeziju otpora“ i zaprepastio sam se prije drugih, tom političkom strašću s kojom smo je je ispisivali. Sve je podložno tumačenju kao kad bi rekli: u određenoj historijskoj etapi ranjeni arapski mentalitet otvorio se za posvećenje svega što dolazi iz zemlje Palestine. Međutim, neki od nas su se zanijeli zadovoljstvom, neki su počeli da skladaju pjesme za radijske emisije, a neki od nas su se bojali odgovornosti i bili su zabrinuti. Neki od nas su shvatili da je to talas koji će se razbiti a od te pjene će ostati samo prava poezija. Tog dana… Tog dana sam zapisao:
„Izbavite nas iz ove ljubavi“
Međutim, mi znamo dobro da pokušaji eliminacije čitave revolucionarne arapske poezije posredstvom zapaljivih govora ili žalopojki koje pišu momci iz okupirane zemlje, nije djelo Ghassana Kanafanija. Ono što je Ghassan uradio je probijanje blokade koja je bila fokusirana na položaj Arapa unutar okupirane teritorije, i osvjetljavanje svakog mjesta prkosa koje tamo zauzimaju sinovi palestinskog naroda. Poezija je bila i još uvijek jeste jedan od načina izražavanja tih mjesta i te nepokolebljivosti.
Arapsko otkrivanje činjenice da Arapi u Palestini govore arapskim jezikom i vole svoju državu a mrze nepravdu i zulum bilo nevjerovatno iznenađenje… Nevjerovatno do granica poniženja. I pored toga, otkrivanje nadolazećeg arapskog glasa dalo mu je sreću osjećaja širenja i savladavanje barijera. I svijest onih koji su digli svoj glas da postoje oni koji ih slušaju bila je motiv za njegov rast i razvoj kod pojedinih, i prepreka za razvoj kod nekih drugih koji su se zadovoljavali geografijom kao neospornim talentom.
Ghassan Kanafani ubijen je u Bejrutu 8. jula 1972. godine, bombom koju je pod njegov automobil postavila izraelska špijunska agencija “Mossad”. Imao je 36 godina.
Ghassan Kanafani je književnost okupirane zemlje stavio u fokus čitavog arapskog javnog mnijenja. A što se tiče preuveličavanja i disbalansa to je pitanje koje se tiče onih koji su proučavali Ghassanovu zaostavštinu. Izraz „otpor“ nije bio popularan u poeziji tamo prije nego što ga je on ustanovio. Desilo se da i samo ime upućuje na imenovanog.
Ako je Ghassan Kanafani u ovom svojstvu uključio sve koji su pisali na arapskom jeziku na okupiranim teritorijama, to je zato što je njegova radost zbog svoga pronalaska uključivala pisce i pseudo-pisce, one koji su pružali otpor i one koji nisu, jer je njegova radost potaknuta arapskim jezikom u okupiranoj Palestini. Sada možemo ukazati na činjenicu da neka od zvučnih imena koja su spomenuta u člancima Ghassana Kanafanija o književnosti na okupiranim teritorijama ne zauzimaju više od marginalnog prostora u životima Arapa tamo, a neka od njih zauzimaju negativnu marginu koja na prvi pogled proturječi toj procjeni.
Istovremeno dok je Ghassan Kanafani otkrivao tajnu onoga što su pisali arapski pisci okupirane zemlje, proučavao je suprotnost tom pisanju i jedan od predmeta njegovog dijaloga: cionističko pisanje i njegova ulogu u oblikovanju cionističke svijesti i entiteta. Drugim riječima, proučavao je efikasnost pisanja neprijatelja. Tako je predstavio prvu arapsku studiju o jednom od najopasnijih cionističkih pitanja. Bio je u tome avangarda, pronalazač i pionir, kao i obično.
Ako slika koju je Ghassan predstavio o cionističkoj književnosti ne prikazuje neke važne aspekte, to je zbog Ghassanovog oslanjanja na engleske tekstove izdvojene iz hebrejske književnosti. Ako su ovi odabrani tekstovi sami po sebi dovoljni da pokažu destruktivnu ulogu cionističke kulture, koliko će onda sumorna biti slika ako pogledamo eksplicitni hebrejski original, koji ne uzima u obzir zahtjeve zaštite javnog mnijenja izvan okupirane domovine!
Ghassanova studija ima veliku sposobnost da uhvati suštinu i razumije osnovne karakteristike cionističke literature, te predstavlja podsticaj za studente hebrejskog jezika da nastave liniju otkrića koju je uspostavio Ghassan Kanafani.
Možda bi bilo korisno znati da je cionistička literatura jedno od sredstava ispiranja mozga kojem su izloženi naši arapski studenti na okupiranim teritorijama. Stoga ima potencijal da oblikuje kulturni sastav arapske omladine pod okupacijom, bez obzira na njihovu reakciju na nju. To može uticati na njegovu privlačnost preliminarnim fazama suživota s izraelskim načinom života, a zatim na neaktivnost ili popustljivost prema cionističkim pretenzijama ka palestinskoj zemlji. S druge strane, to utiče na njegovu privrženost stavu odbacivanja svih aspekata cionističkog života i misli.
Dragi moj prijatelju Ghassane!
Ispred mene je mnogo bjeline. Tvoja svježa krv i dalje svijetli svojom bojom. Oprostio sam se od jedne faze svog života kada sam se oprostio od tebe. Došao sam i vidio. Vidio sam te kako ideš. Površina okupirane zemlje se proširila i to više nije neka značajna odlika. Zatvorska uloga se i dalje vrti… ispraća i dočekuje. I svaka zemlja vidi mučeništvo mog naroda. Svuda nas progone. Pisac je proklet i optužen za život i pisanje. Domovina je domovina. Nisi napisao ni jedno slovo u njoj. Gdje je neokupirana zemlja u svemiru? Gdje je okupirana zemlja u revoluciji?
Moj prijatelju Ghassane!
Nismo imali priliku za naš posljednji ručak. Nisi se izvinio što kasniš. Podigao sam slušalicu da te izgrdim kao i obično: „Dva sata je, a ti još nisi stigao! Prestani s tom lošom navikom.“
Ali su mi rekli: Eksplodirao je!
Sada ti pišem bez straha od Kamal Naserove[1] ruke koja je otela ovaj moj omaž tebi. U šali je rekao: „Nemoj da objavljuješ ovu priču o Ghassanu Kanafaniju. Ova priča meni priliči… jer uskoro ću biti ubijen.“
Je li se šalio? Da. Ali je ipak i on eksplodirao.
Niko ne živi za sebe kako želi.
Ipak, vidimo te svuda… Živiš u nama i za nas. Iako ti to ne shvataš, i ne znaš.
Mahmud Derviš
sa arapskog, Dž. Redžematović
[1] Mahmud Derviš je ispričao da je, nakon što je objavio svoju proznu pjesmu u Omaž Ghassanu Kanafaniju, Kamal Nasser ljutito došao k njemu i pitao ga šta pjesnik može da piše od sada? “Hoće li išta ostati da se zapiše kad ja umrem?” Kamal Nasser je upitao s nečim što je nalikovalo tragikomičnom humoru. Kamal Nasser nije posudio Antarinu frazu: „Jesu li pjesnici otišli?“, ali je duboko u sebi osjećao da će elegija biti stalna karakteristika palestinske književnosti i da su sva značenja palestinske smrti zapisana i upotpunjena smrću Ghassana Kanafanija kao šehida (prim.prev.).