Elegija za Hammadi Eseeda[1] Abu Tayyib Al-Mutanabbi nam je rekao: Kada sam bolje razmislio o vremenu i njegovim promjenama, Uvjerio sam se da je smrt vrsta ubistva, Ali sam se uvjerio i da je smrt vrsta izdaje. Hamadi Eseed je prošao kroz naše živote brže i sjajnije od bljeska radosti. Zapalio nas je iznutra, a … Opširnije
Elegija za Tawfiqa Zayyada Iznenadnim gašenjem života Tawfiqa Zayyada, gasi se i posljednji glas oluje. Prašina grli prašinu, stvari liče jedna na drugu, a na sceni nema kiše… Pa ipak, ovaj putnik, jučer, već je napustio avangardu svog starog svijeta i ostao je tamo gdje mu je jezik diktirao… hvatajući mrežu nerava koja povezuje ideju … Opširnije
Elegija za Khalila al-Wazira[1] Scena je bila spremna za drugačiji ritual… Kartaga je, samo nekoliko trenutaka ranije, bila kratka stanica za jato ptica koje su se vraćale sa svoje morske selidbe… More je bilo putokaz do prvog mora. Što se tiče jezika, našeg jezika, on je povratio sjaj prvog alfabeta i počeo širiti isuviše razočaranja … Opširnije
Elegija za Naji al-Aliya[1] Ne znam kada sam prvi put sreo Naji al-Aliya, niti kada su njegovi crteži postali sastavni dio moje prve jutarnje kafe, ali znam da me je natjerao da počnem čitati novine sa zadnje stranice. Bio je posljednja osoba koju sam vidio u Bejrutu nakon velikog egzodusa prema moru. Bejrut je bio … Opširnije
Elegija za Kemala Nasera[1] ◊◊◊ U tom trenutku, ulica nije bila ulica u gradu. I ovo je pokušaj opisa: Bio je sve i njegova suprotnost. Bio je zarez koji označava vodu, i krv. Kao da muha jede slovo koje razdvaja smrt i život, domovinu i progonstvo. Bio je masakr i vjenčanje. I Lorca nije bio … Opširnije
„Elegija za Muina Bseisoa“1 Za svoje odsustvo on ne ostavlja klupu zato nije u našoj moći da započnemo sa uobičajenim govorom, jer moć njegovog prisustva ukazuje na njega, a ponekad i na nas. On sada sjedi, ili stoji usred bjeline papira i oproštaja, u potpunom metežu, da nam razdijeli poteškoće. I ovdje izjavljujem da me … Opširnije
Mahmud Derviš, Dnevnik uobičajene tuge, proza Dnevnik uobičajene tuge (Yawmiyyāt al-ḥuzn al-ʿādī) prvo je od tri ključna prozna ostvarenja Mahmuda Derviša, pjesnika čija je riječ obilježila palestinsko i arapsko iskustvo 20. i 21. stoljeća. Objavljeno sedamdesetih godina, kada je Derviš već bio globalno priznat kao “glas Palestine”, ovo djelo zauzima centralno mjesto u njegovom opusu. … Opširnije
Elegija za Ghassana Kanafanija Kraj Ghassana Kanafanija razlikovao se od njegovog početka samo u onoj mjeri u kojoj su se razlikovale faze razvoja palestinske tragedije. Kraj Ghassana Kanafanija povezan je s njegovim početkom samo u onoj mjeri u kojoj su povezane veze između ovih faza. Dakle, ovaj kraj nije skok ili transformacija, već prirodni slijed, … Opširnije
Elegija za Fadwu Tuqan[1] Nakon Edwarda Saida, kosmičkog mislioca koji lebdi izvan prostora, nakon Ihsana Abbasa, fenomenalnog učenjaka koji zlato naslijeđa traži posvuda, nakon Muhammada al-Qaysija, pjesnika naja najvještijem u zavođenju svemira… Fadwa Tuqan je savila svoje krhko tijelo u svoju meku pjesmu, poput leptira u ruži, i zaspala unutar svemira. Teška godina za nas, … Opširnije
Elegija za Semira Kasīra[1] Kad god naiđem na njegovo ime, slušam kratku pjesmu koja veliča spoj mladosti i svijesti, i spoj mišljenja i hrabrosti… Tada se osjećam tužno, ne zato što je životni vijek ruže kratak, već zato što ta ruža nije upotpunila svoj jarki cvjet na ogradi koja plamti! Semir je bio opsjednut trkom … Opširnije