U Podgorici je danas u izdanju NVO Horizonti, izašla iz štampe knjiga Elegija poznatog palestinskog i svjetskog pjesnika i altruiste Mahmuda Derviša. Elegije se sastoje iz dva dijela od kojih je prvi napisan u prozi a drugi u poeziji. Knjiga je štampana u formatu B5 i ima 172 stranice. I ovo izdanje djela Mahmuda Derviša štampala je poznata crnogorska štamparija 3M Makarije.
U nastavku čitajte Predgovor koji je napisao akademik Ferid Muhić…
PJESNIK KOJI JE VRATIO PALESTINU PALESTINCIMA
Mahmud Derviš je pjesnik koji je vratio Palestinu Palestincima. To se desilo ovako: Prva knjiga Knjige Postanja (Genesis), priča o tome kako su prije 8,000 godina, u vrijeme velike gladi Izraelićani napustili Kanaan (današnja Palestina) i otišli u Egipat, na poziv i pod zaštitom svog sunarodnika Josifa, koji je tada imao visoku poziciju na dvoru egipatskog faraona da tamo žive. Njihov egzodus počeo je poslije Josifove smrti i uspona novog faraona “koji nije poznavao Josifa” (Exodus 1:8). Na kraju, poslije ubistva faraonovog prvorodenog sina (kog je ubio Mojsije), novi faraon je protjerao Izraelićane iz Egipta. Tri hiljade godina kasnije, moderni faraoni sakupili su Izraelićane rasute po cijelom svijetu i 1947. godine, pretvorili Palestinu u državu Izrael i tu ih naselili, a Palestince, koji su od pamtivijeka živjeli u Palestini, na svojoj zemlji, prije nego što su Izraelićani odlučili da se na poziv Josifa odsele u Egipat, silom prognali. Tako su Palestinci ostali bez Palestine, a Palestina bez Palestinaca.
Poznat kao Pjesnik Palestine”, Mahmud Derviš je istovremeno i najistaknutijí lik savremene književnosti na arapskom jezičkom području. Svoj lični doživljaj progonstva, revolta i sjećanja na Palestinu, Derviš transponira u doživljaj progonstva cijelog palestinskog naroda, da bi ga pretočio u sazvučja koja potresaju savjest indolentnog i letargičnog čovječanstva. Virtuozitet sa kojim povezuje lično iskustvo prognanika sa kolektivnim iskustvom sopstvenog prognanog naroda, njegova angažovana kritika politike nasilja velikih sila i afirmacija univerzalnih etičkih tema humanizma, promovisali su Mahmuda Derviša u jednog od velikana svjetske poezije. Sjećanja na rodno selo al-Birwa ostala su zauvijek u njegovim pjesmama, nedirnuta, neokrnjena, onako kako ih je upamtio do svoje sedme godine, kada je 1948. godine, zajedno sa svim stanovnicima ovog sela, protjerana i njegova porodica. Iz sjemena tih sjećanja, nikla je ruža njegove čežnje za Palestinom koja i danas miriše na cijelu Palestinu. Miris te ruže prepoznaju u Derviševoj poeziji milioni Palestinaca koji su nekada udahnuli miris Palestine, a osjete ga i oni Palestinci koji nikada nisu imali tu sreću. I jednima i drugima, miris te ruže iz poetskog ružičnjaka Mahmuda Derviša priziva i zauvijek čuva od zaborava obrise ridih brda, špalire tamno zelenih maslina, odsjaj sunca na površini rijeke, bijele kuće ravnih krovova, graju djece, zvonki ezan podne namaza, brižnu majku, dobrodušnog oca, braću i sestre. I gnjev. I ponos. I prkos.
Poezija Mahmuda Derviša postala je bajrak borbe za ljudsko dostojanstvo, strijela otpora zarivena u srca uljeza i otimača njihove otadžbine, borbena himna u slavu palestinskog naroda. Neuporedivo stradanje Palestinaca, procijeđeno kroz retorte sopstvene agonije prognanika, alhemijskim čudom svoje poezije, Mahmud Derviš je pretvorio u vrhunsku umjetnost, u prizor pred kojim svijet više nikada neće moći zatvoriti oči, ni savjest čovječanstva začepiti uši. Borbu Palestinaca, herojskog naroda čiji je sin i čiju sudbinu dijeli, Mahmud Derviš slavi i opjeva ljepotom metafora koje ostavljaju bez daha, u nepredvidljivim naizmjeničnim oscilacijama slika koje čas sijevnu kao blijesak munje usred olujne noći i trajno ostanu na mrežnici sjećanja, čas vas nježno dodirnu leptirovim krilima istkanim od lirskog šapata neuporedive suptilnosti i ljudske topline.
Tako je Mahmud Derviš postao pjesnik koji je vratio Palestinu Palestincima. U njegovoj poeziji, palestinski narod je ponovo dobio svoju Palestinu, kao neiscrpni poetski arhiv u kom je sačuvana kartoteka čežnje, prkosa i ponosa svakog Palestinca ali i cijela Palestina Palestinaca, ona koju im nisu oduzeli i nikada neće moći oduzeti ni Izraelićani, ni oholi faraoni. Ta jedina prava Palestina, u razmjeri 1:1, do najtanje travke njenih polja, do najstinjeg lista iz krošnje svakog stabla masline, do najsitnijeg zrna praha njenog tla, ujedno – do detalja razrađena vizija njenog budućeg oslobođenja, zauvijek će ostati zemlja Palestinaca.
ELEGIJE SLOBODE. REVOLTA I MELANHOLIJE
Sinovima i kćerima Palestine
U enciklopedijski kompletnom i po proporcijama monumentalnom izdavačkom proiektu NVO Horiozonti – centar za međukulturno razumijevanje Podgorica, i književno i umjetnički vrhunski realiziranom podvigu prepjeva i prijevoda sa arapskog jezika, književnog opusa Mahmuda Derviša, koje je kompletirao Džemo Redžematović, ovo je jubilarna, 30-ta kniiga! Naslovljena Elegije, na 175 stranica velikog formata, knjiga obuhvata 23 prozne i 15 poetskih elegija. Po kvalitetu izrade, estetici dizajna, arhivskim fotografijama kao i po svojoj sadržini, ova knjiga je još jedan bibliofilski dragujl: u maestralnoj kruni koju čini ovaj projekt u cjelinu.
Ove elegije su posmrtni govori tekstovi pjesme Mahmuda Derviša posvećene preminulim prijateljima, braći i sestrama Palestincima, istaknutim pjesnicima, slikarima, svjetski renomiranim filozofima (Edward Said), neustrašivim borcima, političkim liderima (Yasser Arafat), ukratko, |judima koje je poznavao, şa kojima je cijeli život sarađivao i dijelio sudbinu prognanika, žrtava politike svjetskih centara cionizma i mržnje bespravno doseljenih Izraelaca.
Mahmud Derviš je ovim elegijama pristupio planski, kreativno, sa jednom centralnom idejom, tako što je lirski intenzivni emotivni supstrat, na primjerima života i djela istaknutih pojedinaca, konkretnih ljudi, bliskih prijatelja koje je poznavao “u dušu”, od kojih su mnogi ubijeni u atentatima izvršenim od zloglasnog izraelskog Mosada, uzdigao na visok nivo izuzetno instruktivne analize i kritičkog promišļjanja o fenomenu besprimjerne nepravde nanijete Palestincima i jednako besprimjerno hrabre i uporne borbe palestinskog naroda za slobodan život u sopstvenoj državi Palestini, koja traje već punih 79 godina.
Mahmud Derviš zna da poezija nije zamjena ni za šta u svemiru i da je to ono što svi pjesnici znaju kao što zna i da je to ono što svi pjesnici ne znaju. On je pjesnik koji zna da poezija nije suprotnost stvarnosti. I da je i to nešto što svi pjesnici znaju, i što svi pjesnici ne znaju. Pišući o jednom od svojih najintimnijih prijatelja, velikom pjesniku Ghasanu Kanafaniju, raznesenom u eksploziji bombe podmetnute pod automobil od agenata Mosada, Derviš izražava svoje iznenađenje fenomenom palestinskog pisanja koje se okreće veličanju smrti. Kroz lucidnu analizu poezije i političkih stavova Muin Bseisoa, pjesnika, svog prijatelja čije je tijelo sahranjeno u blizini Kaira na groblju Arbainat nakon što lzrael nije dozvolio njegovoj porodici da ga vrati u Gazu, Derviš objašnjava ovu krhkost, kao tendenciju nevinog distanciranja od izvora palestinske duhovne snage, koja je sila života. Kako zaključuje sam Derviš: Muin Bseiso je živio u toj sili i pokušavao živjeti, pokušavao je slomiti pokušaj drugog da transformiše Palestinca iz ljudskog bića u stereotip. I tako on bijaše sin napetog života, onog života kojije tragao za svojim životom u slobodi.”
Pozivajući se na rezultate studije Orijentalizam, jednog od najznačajnih i najuticajnijih kulturoloških djela u povijesti, iz pera svog prijatelja Palestinca Edvarda Saida, Mahmud Derviš podsjeća da su klasična kulturna paradigma i na njoj zasnovani svjetski politički sistem, formirani na osnovu protjerivanja Arapa iz opšte |judske istorije i iz njihove sopstvene istorije. Od tada, najveći dio ovog epistemološkog sistema zapleo se u krstaško sjećanje, a veliki dio se tamo sam zaboravio. da bi postao bitan element u procesu njegovog reproduciranja kad god je to potrebno, zaključuje Derviš. Poetskim transponiranjem konkretnih primjera sudbine svojih prijatelja Palestinaca koje sa najdubljim pijetetom oplakuje i sa divnom neposrednošću slavi, ove Elegije otvaraju prostor Mahmudu Dervišu da istakne kako cionizam, iako deklarativno oslobođen svoje rasističke prirode, nastavlja još žešće i sa više zelotskog žara činiti svoje hronične, rasističke zločine protiv palestinskog naroda i nastavlja širiti svoju mračnu, mitsku naraciju na istoriju njihove domovine i na istoriju ljudske svijesti.
Pjesnik palestinske suštine, glasnik poruke palestinskog naroda o slobodi ali o miru, Mahmud Derviš se zalaže za dostojanstven stav i otvorenost prema drugima, ako se ispune neophodni uslovi koji će palestinskom narodu omogućiti da ostvari svoje prirodno i nacionalno pravo na slobodu i nezavisnost u samostalnoj i suverenoi Palestini.
Jedna lična nota na kraju:
U avgustu 2007. godine, Mahmud Derviš ie, u svojstvu laureata nagrade Zlatni vijenac struških večeri poezije” boravio u Strugi, Makedoniia. Kao učesnik tematskog simpozijuma održanog u sklopu ove manifestacije, autor ovog Predgovora imao je čast da, na obali Ohridskog Jezera, provede jedno nezaboravno popodne u razgovoru sa Mahmudom Dervišem. Evo prilike da osamnaest i po godina kasnije, napišem ono što sam mu tada rekao:
“Budi ponosan i raduj se što si pjesnik Palestinaca. Tvoj narod, kao i moj, nije počinio nikakav grijeh osim svoje vjere, svog imena i neugasivog plamena slobode u srcu!”
Akademik Ferid Muhić