Elegija za Tawfiqa Zayyada
Iznenadnim gašenjem života Tawfiqa Zayyada, gasi se i posljednji glas oluje.
Prašina grli prašinu, stvari liče jedna na drugu, a na sceni nema kiše…
Pa ipak, ovaj putnik, jučer, već je napustio avangardu svog starog svijeta i ostao je tamo gdje mu je jezik diktirao… hvatajući mrežu nerava koja povezuje ideju s njenim nosiocem.
Što je više bio rastrgan, to sam ga više vidio:
Opraštao se od onih koji odlaze – ljudi, ideja i snova – ali nije otišao s njima na ritual žaljenja, jer ispravnost ideje ne mjeri se uspjehom suprotne ideje. Niti se vrijednost slobode mjeri sposobnošću tiranije da je uništi i udalji.
I pravda se ne ocjenjuje mjerom sposobnosti nepravde da neke intelektualce navede na estetiku prekoravanja žrtve!
Nikada ranije nije umirao, jer smrt inače zna da živuje sa živima koji ne znaju da su zapravo mrtvi. Njegova zbunjenost nije ga navela da preispita zemlju u kojoj će umrijeti, niti način na koji će umrijeti…
Želio je umrijeti tamo, jer je samo tamo mogao umrijeti.
Znao je da će umrijeti u istorijskom sudaru, na istorijskoj raskrsnici, gdje se tri velike sile – prošlost, sadašnjost i budućnost – sudaraju u haosu prekretnice.
Između Jerihona, najstarijeg grada po arhitekturi, i Jerusalima, grada najbogatijeg po značenju, zbunjeni pjesnik u njemu uživao je u putu povratka, slijedeći korake zrelih paradoksa.
Vodio je svoje raspršeno stado snova na njihov pašnjak opkoljen sušom. Ali šaka snova u njegovom stisku bijaše dovoljna da zatvori oči pred konac krvave himne – svoje duge himne.
I njegova himna, himna Tawfiqa Zayyda, koju je isklesao s praga svog skromnog doma u Galileji, brzo je postala glas siromašnih koji sanjaju o čistoj pogači i jednostavnoj slobodi. Urezao je svoje lično i kolektivno ime, istovremeno, na deblu masline koja je postala identitet, jer je javno mnjenje u njoj pronašlo jasno ogledalo sopstvene slike i jasnije značenje dostojanstva hrasta jedino u njemu. Zato što je bacao kamenje u tada još uvijek mirno jezero poezije, uzburkavajući talase, pjesnikovo “ja” više nije boravilo isključivo u njemu, već je postalo javna scena kroz koju su prolaznici mogli hodati.
Tako se temperatura riječi podigla, a poezija je ušla u svoju opštu, slavljeničku fazu. Postala je dio života, života koji vrvi ljudima – s njihovim imenima, njihovim stvarima i njihovim tuđinima.
A mi smo bili manji od nje, malo manji. I pitali smo se: Može li ova poezija obuhvatiti sve ove ulice i trgove? Može li zatvor, naš zatvor, sadržavati svu ovu viku, sve ove prozore?
I učili smo…
Od pjesme do demonstracija, od demonstracija do zatvorske ćelije, do carstva jezika… Tawfiq Zayyad je postajao fenomen: vođa, heroj, simbol koji rasplamsava entuzijazam i radost, tka svilu željezom. Bio je, onakav kakav je bio, entuzijazam i radost, željezo i svila, poticaj na život, na ljubav prema životu, čak do granica ekstaze boema.
I učili smo… Bio je jedna od posljednjih kula, s najglasnijim zvonima, s pogledom na azurne zemlje i sjever ostatka, gdje se oni nalaze, u slavlju vječne veze – zelene i crne – između naroda, zemlje i istorije.
On je uzvišeni simbol sveobuhvatne dužnosti i skladnog jedinstva elemenata unutar pojedinca. To je jedno od imena veličanstvene Galileje, beskrajno veličanstvene.
I u njemu, više nego u svemu drugom, je mirna i burna oscilacija između čvrstoće tušta i žitkosti mramora!
Pa na koga da sada pokazujem prstom?
I s kim da se smijam do kraja ulice?
S kim da razbijam stakleni sistem?
S kim da ponovo proživljavam priču?
I za koga da se spremam u posjetu ovdje, ili tamo?
Vrijeme je da znam, i vrijeme je da priznam da mnoge stvari umiru u meni, umiru polako, polako, u zenitu ove praznine.
Oluja je izgubila glas.
Mahmud Derviš