Osnovne odlike Islama – Islam je Božija vjera, dio V

Osnovne odlike Islama - Islam je Božija vjera, dio V

Osnovne odlike Islama - Islam je Božija vjera, dio V

Rezultati božanskog izvora

Kada postoje rezultati božanskog cilja koje smo spomenuli govoreći o njegovim karakteristikama, također postoje rezultati božanskog izvora i metode koji su možda važniji i uticajniji od ovih prvih. Sve te karaktereistike i reuzultati su ishod jednog razloga – Allahove savršenosti koji je Autor i Izvor te metode. A što se tiče drugih metoda i pravaca njih karakterišu ljudski nedostaci, nemoći i mahane.

1. Sprječavanje kontradiktornosti i ekstremizma

Među karakteristikama i odlikama božanskog izvora spada zaštita od kontradiktornosti i razlikovanja od kojih nisu imune ljudske metode i sustavi. Jer ljudi se po svojoj prirodi suprostavljaju i razlikuju zavisno od vremena u kojem žive. Razlikuju se čak oni koji u istom vremenu žive. Oni se razlikuju zavisno od mjesta u kojem žive pa čak i oni koji u istom mjestu žive međusobno se razlikuju. Ljudi se također razlikuju u zavisnosti kojem narodu pripadaju, pa i oni koji su istog etnosa se međusobno razlikuju. Oni se razlikuju u zavisnosti kojoj grupi strijeme pa i u istoj grupi naći ćeš pojedince da se međusobno razlikuju. Imamo slučaj da se jedna ista individua razlikuje s vremena na vrijeme u zavisnosti u kakvoj se situaciji nađe.
Često puta vidimo da se razmišljanja osobe u mladosti itekako razlikuju od njegovog razmišljanja u starosti. Mnogo puta možemo primijetiti da se mišljenje osobe koja je u siromaštvu i teškom stanju razlikuje od njenog razmišljanja kada se nađe u bogatstvu i blagostanju.
Znajući da je priroda ljudskog razuma podložna utjecaju vremena, sredine, stanja i položaja, onda ne možemo zamisliti da je njegov razum imun od kontradiktornosti i razlikovanja kada su posrijedi metode življenja, svejedno bilo da je u pitaju metoda vjerovanja i imaginacije ili rada i ponašanja?! Razlikovanje i kontradiktornost su bez sumnje neophodni ljudskoj prirodi. Allah, dž.š., kaže: „A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti“ (En-Nisa: 82).
Tu kontradiktornost možemo najbolje primijetiti i osjetiti u svim iskrivljenim religisjskim i ljudskim sustavima koji nisu imuni od ekstremizma i anarhije. To se jasno vidi po njihovom stavu prema duhovnosti i materijalnosti, pojedincu i društvu, stvarnosti i idealizmu, srcu i razumu, razvoju i stagnaciji, te drugih pariteta kod kojih su stali svi pravci i sustavi zanemarujući ili forsirajući jedan njihov dio.
Tajna u tome, nakon što smo sponali opće ljudske nedostatke, da je ljudsko razmišljanje prilikom postavljanje neke filoofije ili metode, odnostno pravca, vrlo često rezultirano neposredno ili posredno refleksijom ili reakcijom na prošlo stanje i prilike u okolini koje utječu na imaginaciju stvari i pogledu na prilike,osjećajući to ili ne, želeći to ili ne.
Nijedan nepristrasni čovjek ne može odbraniti velike filozofe, iako su bili iskreni u namjeri otkrivanja istine, od utjecaja vremena i okoline u kojoj su živjeli, ne računjaući utjecaj njihovog osobnog temperamenta i baštine.

2. Odricanje od hirovitosti i pristranosti

jedan od rezultata ove božanstvenosti u islamu je obuvatane apsolutne pravde i odricanje od pristranosti, nepravednosti i slieenja hira, od čega ljdi nis imuni. Da, nijedan čovjek, bez obzira koliki nivo znanja dosegao, nije imun od utjecaja strasti i stremljenja zbog osobne, rodbinske, nacionalne, stranačke i druge tendencije, iako naizgled teži pravednosti i pazi na neutralnost. Ako za takvog čovjeka postoje određeni hirovi ili stremljenja koja usmjeruju i karakterišu njegova razmišljanja i naklonosti, onda to predstavlja katastrofu. Kada se spoje te želje sa ljudskim mahanama onda to predstavlja vrhunac zabludu: „A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu? Allah, doista, neće ukazati na Pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini“ (El-Kasas: 50). Govoreći o Davudu, a.s., Allah, dž.š., kaže: „O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati“ (Sad: 26). Allahov put je put pravde i istine, čist od nepravde, pristranosti i digresije.
To nas navodi da zaključimo da je svaki ljudski metod življenja ili ustrojstvo pristran ili pod utjecajem stremljenja koja zanemaruju Allahov put. A kada je posrijedi „Allahov metod“ ili „Allahovo ustrojstvo“ treba znati da ga je ljudima postavio Gospodar ljudi, Onaj ko ne pada pod utjecaj vremena i mjesta, jer je On Stvoritelj vremena i mjesta; Njega ne vode hirovi niti tendencije, jer je On imun na njih. Za Njega nije relevantna boja kože, niti grupa ljudi, jer je On Gospodar svih ljudi i svi su Njegovi robovi. On nije pristran jednoj grupi na račun druge, niti jednoj generaciji na račun druge, niti jednom narodu na račun drugog.
Zato Kur'an smatra „hirom“ sve drugo osim Allahovog šerijata i zakona. Sve osim njega treba ignorisati i izbjegavati. Allah, dž.š., veli: „A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju“ (El-Džasije: 18). „I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici“ (El-Ma'ide: 49).

3. Poštovanje i lahkoća pokoravanja

Od koristi i plodova ove božanske vjere jeste da zakonu ili božanskoj metodi dodaje svetost i poštovanje kojom se ne može pohvaliti nijedan drugi zakon ili meoda koju je čovjek uspostavio. Začetak toga poštovanja i svetosti jeste uvjerenje vjernika u Allahovu savršenost i imunost od svih nedostataka u stvaranju i odredbi, jer je On sve u najljepšem obliku stvorio i najbolje uredio. U Kuranu, Allah, dž.š., veli: “To je Allahovo djelo koji je sve savršeno stvorio“ (En-Neml: 88). Također je svaki zakon mudro odredio i svaku Knjigu koju je objavio potanko objasnio. U Kur'anu se kaže: “Elif Lam Ra. Ovo je Knjiga čiji se ajeti pomno nižu i od vremena do vremena objavljuju, od Mudrog i Sveznajućeg“ (Hud: 1). On je Mudar u stavaranju i odredbi a Sudac u naredbi i zabrani: „Ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada“ (El-Mulk: 3). Niti ćeš u zakonu Milostivog naći nesuvislosti, pa neka je slavljen Allah najljepši Stvoritelj i najpravedniji Sudac!

Ovo poštovanje i svetost prati zadovoljstvo sa svim učenjima toga ustrojstva i njegovih propisa. Oni se svesrdno prihvataju i to otvorenihih grudi, zadovoljenog razuma i smirenog srca. Ovo su obaveznosti vjerovanja u Allaha i Njegovog Poslanika, a.s.: „I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore“ (En-Nisa: 65). Ovo svesrdno prihvatanje smirenog srca i zadovoljnog razuma prati neodložno izvršavanje i pokornost svega što se nalaće bez oklijevanja i dvoumljenja. Ne treba bježati od obaveza koje to ustrojstvo predviša i nalaže već treba prihvatiti sve naredbe i zabrane u njemu.

Ovdje ćemo se zadovoljiti sa dva primjera iz doba Poslanika, a.s., u kome se vidi kako su se muslimani i muslimanke odnosili prema Allahovom zakonu bilo da su u pitanju naredbe ili zabrane:
Prvi: Odnos vjernika u Medini prema zabrani alkohola: Arapi su bili strastveni alkoholičari. Znajući to, Allah je zabranjivao alkohol u etapama pa je to sankcioniranje završio ajetom u kom se alkohol u potpunosti zabranjuje vjernicima i obznanjuje se da je on „odvratna stvar, šejtanovo djelo“ (El-Ma'ide: 90). Zato je Poslanik, a.s., zabranio konzumiranje alkohola, njegovu prodaju i poklanjanje nemuslimanima. Tadašnjim muslimanima nije ništa drugo preostalo nego da iznesu alkohol iz svojih podruma i, u znaku prihvatanja zabrane, proliju ga ulicama Medine. Ono što je interesantno prilikom njihovog povinovanja Allahovom zakonu jeste što je u trenutku pristizanja zabrane kod nekih bila nekoliko ispijena čaša sa vinom, pa su ostatak odmah prosuli i iz usta ga ispljunuli, poštujući ajet u kom Allah, dž.š., kaže: „Pa hoćete li se okaniti?“ (El-Ma'ide: 91), pa su nakon toga rekli: „okanili smo se Gospodaru!“ Kada bismo usporedili ovaj očigledni uspjeh u borbi protiv alkohola u islamskom društvu sa velikim mukama u Sjedinjenim Američkim Državama kada je donosila zakon o prohibiciji uvidjet ćemo da ljudima koristi samo nebeski zakon koji se oslanja na emocije (dušu) i vjeru (iman) prije nego li na silu i vlast.

Drugi: odnos vjernica muslimanki naspram zabrane džahilijjetskog otkrivanja (teberrudž), te naredbe stida i krijeposti. U predislamskoj epohi žene su prolazile otkrivenih bedara, bez imalo odjeće na njima, a najčešće im se vidjeo vrat i repovi kose i minđuše na ušima, pa je Allah zabranio takvo prijašnje džahilijjetsko otkrivanje, naredivši im da se razlikuju od žena džahilijjeta i njihovih navika. Bile su obavezne da se pokriju i budu moralno odgojene, da prekriju svoje glave tako što će pokriti prsa, vrat i uši. Ovdje nam prenosi hazreti Aiša – majka vjernika, r.a., kako su žene muhadžira i ensarija u prvoj islamskoj zajednici prihvatile taj Božiji zakon koji se ticao promjene vrlo važne stavke u životu žene. A to je okolina, nakit i odjeća. Aiša, r.a., kaže: „Kada je Allah objavio zabranu prvim ženama muhadžirkama rekavši: „I neka vela svoja spuste na grudi svoje“, one su pocijepale vunene (svilene) ogrtače i njima pokrile glave“ (Buhari). Jednog dana su kod nje sjedele neke žene koje su spomenule dobrotu žena iz plemena Kurejš, pa je ona rekla: „Žene plemena Kurejš su jako dobre. Ja, tako mi Allaha, nisam vidjela tako nešto kod žena ensarija: da su tako svesrdno vjerovale u Allahovu knjigu i Objavu. Kada je objavljen ajet iz sure en-Nur „I neka vela svoja spuste na grudi svoje“, njihovi muževi su se uputili ka njima učeći im šta je Allah objavio. Čovjek je učio svojoj ženi, kćerki, sestri i cijeloj rodbini, pa nije bilo ni jedne žene a da nije ustala i pocijepala svoj ogrtač ukrašen slikama i da njime nije zavezala glavu, pokazujući vjerovanje i ubjeđenje u ono što je Allah u Svojoj Knjizi objavio. Kada bi iza Poslanika, a.s., išle pokrivenih glava izgledalo je kao da su na njima vrane“ (Ibn Kesir od Ebi Hatima).

To je bio odnos žena vjernica prema onom što im je Allah propisao. Odnos koji je bez oklijevanja izvršavao naređeno a ostavljao zabranjeno. Bez čekanja razmišljanja i nećkanja. Nisu čekale dan ili dva dok ne kupe novu mahramu koja im odgovara po dizajnu i veličini, već su stavile bilo koji štof bilo koje boje. Sve im je odgovaralo. A ako ne bi ništa našle onda bi pocijepale svoju odjeću ili ogrtače i pokrile svoje glave, ne osvrćući pažnju na izgled, tako da su, prema riječima Majke vjernika, izgledale kao da na glavama nose crne vrane.

4. Anuliranje obožavanja čovjeka

Pored svega navedenog, plod ove božanske vjere jeste oslobađanje čovjeka od obožavanja čovjeka. Obožavanje ima mnogo formi i nijansi, a najopasnija i najtragičnija je pokoravanje čovjeka čovjeku sličnom njemu koji mu dozvoljava i zabranjuje šta hoće, kada i kako hoće. Naređuje mu šta želi i uskraćuje šta želi, a ovaj se tome povinuje. Drugim riječima, postavlja mu način i metodu života, tako da mu ne preostaje ništa nego da se povinuje, preda i sluša. Međutim, istina je da onaj koji postavlja način i metodu života i obavezuje ljude da to poštuju je jedino Allah, Gospodar ljudi, Vladar ljudi, Bog ljudi. Samo On ima pravo da im naredi i zabrani, da im dozvoli i uskrati sukladno Njegovom gospodarstvu jer On stvara ljude i obasipa ih raznovrsnim i mnogobrojnim blagodatima: „Od Allaha je svaka blagodat koju uživate“ (En-Nahl: 53). Tako kada neki ljudi tvrde za sebe ili za druge da imaju ovo pravo onda osporavaju pravo Allahovog gospodarstva i božanskog upravljanja ljudima i uzimaju Allahove robove za svoje, a oni su stvorenja poput njih. Njih se tiču Allahovi zakoni kao i ostalih ljudi. Nije čudo što Kur'an osuđuje sljedbenike Knjige zbog uskraćivanja svoje slobode u kojoj su rođeni, zadovoljavajući se obožavanjem monaha i svećenika koji za njih imaju moć ovlasti i zakona, naredbe i zabrane, dozvole i sankcioniranja, bez posjedovanja ni jednog od njih prava oponiranja, kritike ili cenzure. Kur'an je sljedbenike Knjige okarakterizirao kao politeiste i obožavatelje nekog drugog mimo Allaha. U tom smislu u Kur'anu se kaže: „Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju“ (Et-Tevbe: 31). Obzirom da je poziv islama poziv potpunog oslobađanja čovjeka od obožavanja nekog drugog mimo Allaha, našli smo da se u Kur'anu upućuje poziv svim sljedbenicima Knjige da se oslobode od toga politeizma i da obožavaju jedino Allaha i da Mu se pokoravaju: „Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!“ (Alu Imran: 64). Ovim ajetom Poslanik, a.s., je dovršavao pisma koja je slao kršćanskim kraljevima i prinčevima.

Jusuf el-Qaradawi

S arapskog,
Džemo Redžematović

Tags:

No Comments

    Leave a reply