من صمت نجا
Štunja je vrlina i dragocjena moralna odlika koja je nestala u vrijeme kada su se priče i pričalice umnogostručili. Šutnja je ukras bez nakita, prestiž bez pompe i utvrda bez zidina.
Šutnja je počast, kako kaže Imam Šafija, rhm.:
Štunja pred glupanom ili neznalici počast je
U njoj je, također, poboljšanje očuvanja časti.[1]
Šutnja je mudrost, kao što je rekao Lukman, a.s.: „Šutnja je mudrost, a malo je onih koji šute.“[2] Šutnja je spas kao što je kazao naš Vjerovjesnik, s.a.v.s., u hadisu kojeg prenosi imam Tirmizija: „Ko prešuti taj je spašen.“[3] Ovo je naša tema koju dodajemo prethodnoj iz časnog ciklusa jezgrovitog govora (s.a.v.s.).
Allahov poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ko je prešutio taj se spasio.“ Tri riječi i osam slova (na arapskom. Prim.prev.) ali u njima je mnoštvo velikih smislova i poruka, a glavna je da je u šutnji spas, kao što je jedan prvak rekao:
Vidio sam kako govor krasi mladića
Dočim je šutnja bolja za onog ko prešuti
Koliko puta su slova za sobom smrt povukla
Koliko puta je govornik poželio da je šutio[4]
Šutnja je dobra i u njoj je spas, prešuti nečije zlo i prešuti loša djela, prešuti tuđu pakost jer u tome je dobro, u tome je spas.
Svakako, priča o dobru je dobro djelo, priča o zikru (spominjanju Allaha) je dobro, priča u naređivanju dobra i odvraćanju od zla je dobro, isto kao što je šutnja o zlu, griješenju i negativnostima spas.
Kako da u šutnji ne bude dobro kada nam naš Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže: Ko je prešutio taj se spasio! To je rekao u vrijeme kada su njegovi sunarodnici spoznali vrijednost riječi. U to vrijeme su znali vrijednost govora pa su ga ukrašavali kao što se ukrašava zlato i srebro, a nama je u naše vrijeme itekako potrebna šutnja.
Uzrok tome je što je šutnja jedna od najljepših moralnih odlika. To je kazao Allahov poslanik, s.a.v.s. u hadisu Enesa, r.a., kojeg bilježi Bejhekija u svojoj knjizi Šu'abu-l-iman (Ogranci imana) gdje je rekao: – “Susreo je Allahov poslanik, s.a.v.s., Ebu Zerra pa mu rekao: ‘O Ebu Zerre, hoćeš li da te uputim na dvije odlike koje su najlakše za pleća a najteže za mizan (terazija na Sudnjem danu) od svih drugih?’ – dakle, nije ti potreban veliki trud, umor ili napor. -Ebu Zerr veli: – Rekoh: ‘Svakako Allahov poslaniče’. On reče: ‘Dugotrajna šutnja, i lijep ahlak (moral), jer tako mi Onoga u čijoj je Ruci moja duša, niko od stvorenja neće napraviti neko dobro slično tome.'“[5] Ovo je verzija hadisa koju prenosi Bejhekija.
A kod Ibn Ebi Asima u njegovoj knjizi Zuhd postoji drugačija verzija ovog hadisa: -“Tako mi Onoga u čijoj je Ruci moja duša niko se od stvorenja neće boljim uljepšati od toga dvoga.[6] Šutnja je nakit, šutnja je nakit bez ukrasa. Dok šutiš ti se ne umaraš, dok držiš jezik za zubima ne možeš se namučiti; umara se pričalica koja priča što ga se tiče i ne tiče, dočim onaj koji šuti nosi na svojim plećima lagan teret.
Šutnja je dovedena u vezu sa vjerovanjem. Svi se vjerovatno sjećamo hadisa koji je zabilježen u Sahihu-l-Buhariji, a koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori samo o dobru u protivnom neka šuti.“[7] Postoji čvrsta veza između vjerovanja i šutnje, šutnje o zlu, griješenju, lošim djelima. Neki učenjaci su u to ubrojili i šutnju o dozvoljenim djelima (el-mubah).
Vjernik šuti i govori samo o onom što ga se neposredno tiče, a ne priča o onom što ga vrijeđa ili što vrijeđa drugog, zato: -Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili neka šuti.
U šutnji je spas od krivnje. U Bejhekijevim Ograncima imana navodi se hadis koji prenosi Enes ibn Malik, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., nekoliko puta ponavljao ovu rečenicu: „Smilovao se Allah čovjeku koji priča pa postigne i šuti pa se spasi.“[8]
Kada progovori priča mu ima težinu. Neki naši vrli prethodnici su mogli prebrojati riječi koje su izgovorili. Jedan od njih kaže: „Da sam zaželio prebrojati šta sam u jednoj hefti rekao – prebrojao bih.“ Dakle, malo bi riječi prozborili – „Smilovao se Allah čovjeku koji priča pa postigne i šuti pa se spasi.“
Pogledajmo u nadahnutog el-Faruka, Vođu pravovjernih, Omera, r.a., njegove riječi sliče božanskom nadahnuću. On je rekao: ”Ko god se previše smije gubi poštovanje, ko se bezmjerno šali smatrat će se beznačajnim, a ko god je na nečemu ustrajan, na kraju postaje i poznat po tome; čiji se god govor poveća, njegove greške se povećaju a čije se greške povećaju njegov stid se umanji, a čiji se stid umanji, umanji mu se pobožnost, a kome se umanji pobožnost, srce mu zamre, a kome srce zamre, Vatra mu je najpreča.“[9]
Na početku je rekao: ko mnogo priča mnogo griješi, a na kraju je rezultat neminovan: Vatra mu ne gine.
Ibn Redžeb u svom djelu navodi da je Zejd ibn Eslem kaže: „Ušli smo kod Ebu Dudžane, r.a., dok je bio u samrtnoj bolesti pa smo vidjeli da mu lice blista posebnim sjajem. Prisutni su ga upitali, šta mu je sa licem, a on im odgovori: „Od svih mojih dijela dva su mi najdraža: Nisam se petljao u ono što me se ne tiče i u mom srcu nema netrpeljivosti prema drugim ljudima jer o njima imam lijepo mišljenje.“[10]
Blago onom ko će zaraditi te dvije blagodati!
On je govorio, ali samo o onom što ga se ticalo a srce mu je bilo čisto spram drugih muslimana.
Hasan, rhm. je govorio lijepe stvari, nešto nalik teoretičarima: „Kada budeš sjedio sa nekim onda ti je bolje da slušaš nego da zboriš, i podučavaj se lijepom slušanju kao što se podučava lijepom govoru.“[11]
Zar se ne podučava lijepom i razgovjetnom govoru? Zar se ne uči lijepom dijalogu? Isto tako se mora učiti lijepom slušanju, jer onaj ko ne umije lijepo slušati ne umije ni lijepo govoriti.
Kada govorimo o ovom svojstvu i vrlini, moramo se zapitati: kako dostići tu vrijednost? Kako osvojiti taj moral? To će postići lako ko god poželi. Evo nekoliko načina:
Prvi način
Čitaj biografiju naših vrlih prethodnika kako su se odnosili sa ovom odlikom. Čitaj u siri Allahovog poslanika, s.a.v.s. Simak, rhm., prenosi hadis kojeg bilježi Ahmed u svom Musnedu: „Rekao sam Džabiru bin Semuretu, r.a.: – Jesi li sjedio sa Allahovim poslanikom, s.a.v.s.? Reče: Jesam, dugo bi šutio a malo se smijao.“[12]
Ti koji želiš da se povodiš primjerom Poslanika, s.a.v.s., eto sad znaš da je mnogo šutio a malo se smijao. To je životopis Allahovog poslanika, s.a.v.s.
Ako pogledaš kod njegovih Pomagača (ar. el-havarijjun) vidjet ćeš da je njegov razboriti halifa Ebu Bekr, r.a., kada mu je došao zapovjednik vjernika Omer, r.a., i zatekao ga kako plazi jezik. Omer, r.a., ga je upitao: -‘Šta to činiš halifo Allahovog poslanika, s.a.v.s.?’ Reče: ‘Omere, ovo mi pričinjava probleme. Čuo sam Allahovog poslanika, s.a.v.s., da kaže: „Svaki dio ljudskog tijela žali se na oštrinu jezika.'“[13] Svi djelovi se žale na jezik – njegovu britkost i brbljanje. Ovu izreku podupire i hadis Ebu Se'ida el-Hudrija, r.a., a zabilježen je u Sunenu Tirmizije, da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Kada sin Ademov osvane, svi djelovi tijela preklinju jezik, govoreći: -‘Boj se Allaha radi nas, jer mi smo tamo gdje si ti; ako budeš ispravan i mi ćemo biti, ako se iskriviš i mi ćemo biti krivi.'“[14]
Jeziku je potrebna šutnja i dugotrajana robija.
Dakle, neka svako ko želi spasenje pogleda u životopis naših vrlih prethodnika. Na taj način će dostići ovakav moral i etiku.
Drugi način
Ko god želi da se ogrne ovom moralnom odlikom neka dobro razmisli o posljedicama priče što je suprotno šutnji. Neka pogleda u posljedice dugačkog jezika koji ga može odvesti u propast. Allah, dž.š., veli u suri en-Nisa’:
„Nema nikakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima. A ko to čini iz želje da Allahovu naklonost stekne Mi ćemo mu, sigurno, veliku nagradu dati.” (En-Nisa’: 114)
Pojedini ljudi pričaju od jutra do večeri. Pričaju o svemu i svačemu. Na sve imaju svoj komentar, kritiku, neslaganje, podrugivanje ili ogovaranje. Oni danonoćno pričaju. Danas kada postoje socijalne mreže njihova poruka ili video se proslijeđuju pa ih mogu vidjeti mnogi ljudi na raznim mjestima. Zamislite ako to što priča nema smisla niti svrhe. Kakva je to šteta! Takvo nešto ne možemo naći kod vrlih prethodnika, jer su malo pričali a i to što su pričali vjerovali su da će poslužiti dobrim i pozitivnim efektima po društvo. Nikad nisu govorili radi sebe i svojih interesa.
Zato, trebaš razmisliti o posljedicama govora, jer Poslanik, s.a.v.s., je u hadisu koji prenosi Taberanija u svom Mu'džemu od Abdullaha bin Mes'uda, r.a.: „Najviše grešaka čovjeku dođe od jezika.“[15]
Razmislite o ovom hadisu Allahovi robovi: naš Vjerovjesnik, s.a.v.s., je pošao da obiđe jednog bolesnog ashaba, pa kada je kod njega ušao reče mu: „Raduj se Ka'be“ – ili – Nek’ ti je srećno Ka'be! – A Ka'bova majka je bila pored njega, pa uzbuđeno reče – inače, Ka'b je bio jedan od znamenitih ashaba koji se družio sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., i bio učesnik u mnogim presudnim događajima – uz svu empatiju reče, kao da se tim riječima opraštala od njega: „O, Ka'be neka ti je srećan Džennet!“ Poslanik, s.a.v.s., reče: „Ko je ova?“ – Ka'b mu reče: „To je moja majka, Allahov poslaniče“ – govori u svojoj bolesti: ‘To mi je majka Allahov poslaniče!’ – Reče: „A odakle ti to znaš, mati Ka'bova? Možda je govorio o onome što ga se ne tiče ili je možda bio škrt u imetku od kojeg se bi obogatio.”[16]
Otkud znaš da je džennetlija? Možda se između Dženneta i njega ispriječila priča koja ga se nije ticala.
Vjernik se svim sredstvima mora boriti da se okiti ovim svojstvom i da se veže za ovu vrlinu te da se potrudi da proširi kulturu šutnje u vrijeme kada se priča namnožila.
iz knjige Jezgroviti govor
autora Rašida bin Muhammeda el-Fetisa el-Hadžirija
sa arapskog, Džemo Redžematović
[1] Divanu-š-Šafi'i, str. 51.
[2] Prenosi ga Ahmed u Zuhdu (strana 88, broj 545).
[3] Prenosi ga Ahmed (159/2); Tirmizija, Kitabu Sifati-l-kijameti, broj (2501) dio hadisa Abdullaha bin Amra ibn el-Asa, r.a.
[4] Vidi: El-Risaletu-l-Kušejrija (247/1) bez preciziranja ko je autor stiha.
[5] Šu'abu-l-Iman, broj (7641).
[6] El-Zuhd, Ibn Ebi Asim, broj (2).
[7] Prenosi ga Buharija; kitabu-l-Edeb, Babu me kane ju'minu billahi ve-l-jevmi-l-ahiri fe la ju'ze džarehu; Broj (6018); Muslim; Kitabu-l-iman, Babu-l-hassi ala ikrami-l-džari ve-d-dajfi, broj (47).
[8] Šu'abu-l-iman, broj (4589).
[9] Prenosi ga Ibn Ebi Ed-Dunja u el-Hulmu, broj (126); Taberanija u el-Evsatu, broj (2259); el-Bejheki u Šu'abu-l-imanu, broj (4640).
[10] Džami’u-l-ulumi ve-l-hikem (294/1).
[11] Prenosi ga el-Hara'iti u Mekarimu-l-ahlak, broj (731).
[12] Musned Ahmeda (86/5).
[13] Prenosi ga el-Bejheki u Šu'abu-l-imanu, broj (4596).
[14] Prenosi ga Ahmed (96/3), Tirmizi, Kitabu-l-zuhd, Babu ma dža'e fi hifzi-l-lisan, broj (2407).
[15] Prenosi ga Taberanija u Mu'džemu-l-Kebiru (197/10, broj 10446); el-Bejheki u Šu'abu-l-imanu, broj (4584).
[16] Prenosi ga Ibn Ebu Ed-Dunja u El-Samtu, broj (110); Taberanija u el-Evsatu, broj (7157).