Mahmud Derviš smatra se jednim od osnivača književnosti otpora koja je nastala kao reakcija na gubitak palestinske domovine i identiteta
Redžematović: Nova nada, vizija i kultura. Foto: Boris Pejović
Piše: Alen Bajramovic
Zahvaljujući trudu profesora Džeme Redžematovića, glavnog imama medžlisa Islamske zajednice Crne Gore za Podgoricu i Nikšić, čitaoci s ovih prostora konačno su u prilici da se upoznaju sa stihovima najvećeg palestinskog, ali i jednog od najvećih savremenih pjesnika arapskog svijeta Mahmuda Derviša.
Njegov kompletan opus preveo je i objavio u četiri toma, na više od 1.800 stranica. Osim o vlastitoj motivaciji i stihovima pjesnika otpora, koji su posebno aktuelni dok traje genocid u Gazi, Redžematović za “Avaz” govori i o inicijativi za otvaranje Katedre za arapski jezik na Univerzitetu Crne Gore, ali i položaju Bošnjaka u turbulentnim vremenima u kojima se nalazi susjedna država, ali i kompletan region.
Pripada svijetu
Šta vas je motiviralo da velikog palestinskog pjesnika Mahmuda Derviša učinite i našim, ne samo crnogorskim?
– Pjesnik Mahmud Derviš pripada cijelom svijetu. On je naš u najširem smislu te riječi. Njegova sposobnost da dosegne sve pore palestinskog društva učinila ga je palestinskim nacionalnim pjesnikom. Njegove pjesme kroz poetske slike koje je pružio o patnji Palestinaca otvarale su put i simpatije svijeta prema palestinskoj stvari i Palestincima. Palestina i palestinska književnost stvara se u geografiji mitova, u zavičaju religija i civilizacija.
Njegova djela, za koja je dobio mnoge međunarodne nagrade, prevedena na desetine stranih jezika, među kojima i na naš višeimeni jezik (crnogorski, bosanski, srpski, hrvatski). Naša kulturna scena ima privilegiju da, pored arapskog govornog područja, može čitati kompletna djela Mahmuda Derviša. Motivacije nije nedostajalo, jer svaki put Derviš je iz pjesme u pjesmu, iz zbirke u zbirku, otvarao nove svjetove i riječima vajao svoja nova iskustva koja nisu ni u kom slučaju ličila na prethodna. Radi se o obilju sedimentiranog pjesničkog i vizionarskog iskustva koje naprosto čovjeka ostavljaju zapanjenim, zadivljenim.
Njegovo perfektno vladanje dihotomijom ustvari oslikava apsurdnost palestinskog pitanja i neizvjesnost budućnosti njegovog naroda i cijele regije.
Sve ovo naprosto ostavlja čitaoca/prevodioca žednim novih razotkrivanja mikrosvjetova koje nam ovaj vrli pjesnik-prorok otkriva i opisuje. Prvi motiv prevođenja Dervišove poezije bio je jedan kratak stih o cijeni rata, i tragajući za tim stihom, kog na kraju nisam našao u njegovim Sabranim djelima na arapskom jeziku ja sam krenuo u jednu prevodilačku avanturu i tako preveo sve njegove zbirke i još desetinu pjesama koje nisu uključene u spomenute poetske radove koje je izdala Fondacija Mahmoud Darwish iz Ramalle, od kojih sam dobio odobrenje za prevođenje. Prije nekoliko dana završio sam prijevod njegovih govora i intervjua do kojih sam mogao doći, kao i prozni divan „U prisustvu odsustva“.
Koliko je trajalo i koliko je truda iziskivalo prevođenje čak 24 zbirke poezije i šta je to vremenom jačalo da ga na kraju smatrate i članom svoje porodice i nadpjesnikom?
– U šali kažem da sam u svojoj kući zaveo derviški red koji se sastojao u sjedenju kraj kompjutera dok mi žena i djeca kao komarci piju krv. To sjedenje bi ponekad trajalo i do kasno u noć. Veliki je trud uložen, kao i novac, i sve je to bilo na bazi entuzijazma. U tome su mi pomogli moji prijatelji iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Spomenut ću samo neke od njih; dr. Draganu Kujović, dr. Fikreta Pašanovića, dr. Fahrudina Smailovića, Nurku Karamana, mr. Bega Hasanovića … Moram spomenuti i moga reisa Rifata ef. Fejzića koji je finansijski pomogao da se završi lektura i korektura, kao i recenzija prijevoda. Naravno, bez sada rahmetli Hadžema Hajdarevića „Sabrana djela“ ne bi imala ovakav kvalitet. Neka mu Allah podari lijepi Džennet!
Tako sam vremenom saživio se s Dervišom kojeg ranije, da iskren budem, nisam poznavao, niti čitao. Ambasador Palestine u Crnoj Gori Nj.E. Rabii al-Hantouli u šali mi je rekao: Da Derviš zna da mu jedan muftija prevodi pjesme, prevrtao bi se u grobu! Ali, zaista, to je u neku ruku i logično razmišljanje, iz razloga što ga teološki esnaf nije simpatisao, proglašavali su ga nevjernikom, izdajicom, naročito nakon Sporazuma iz Osla, i nisu razumjeli njegove stavove. Naročito mu nisu mogli oprostiti članstvo u Komunističkoj partiji Izraela (Rakah), ali je on još tada vidio da se Izrael kreće ka jednom rasističkom i klerofašističkom državnom uređenju, a Rakah je bila protiv toga. S druge strane, braća iz Arapskog zaljeva pisali su Kufriyat Mahmoud Darwish, anatemišući njega i njegova djela.
S druge strane on je mrzio praznu priču s minbera i sve uvrede podnosio gospodski. Bio je, kako je govorio rahmetli Hadžem Hajdarević, otmjeni hedonista i gospodin.
Dakako, on je nadpjesnik. Čitao sam i prevodio i druge pjesnike, poput Amala Donqula, Tamima Bargouthija, i dr. Ali nisam našao nikakvu sličnost s Dervišem. On u jednom svom intervjuu kaže: „Ako napišem neku pjesmu koja liči na prethodnu, onda je pocijepam“. Najopasnije za pjesnika jeste da se ponavlja ili da kopira druge. Dakle, pjesnik Derviš je uvijek bio neki novi pjesnički glas, nova nada, nova vizija i kultura. Nažalost, ne vidim novog Derviša i smatram da ga još zadugo neće biti u arapskom svijetu.
Druga Nakba
Derviš je njen najistaknutiji predstavnik, ali šta je to poezija otpora?
– Derviš se smatra jednim od osnivača književnosti otpora koja je nastala kao reakcija na gubitak palestinske domovine i identiteta. Književnost otpora razvili su Palestinci koji su ostali u Palestini nakon 1948. Njihovo pisanje je izražavalo neslaganje sa novom političkom klimom koja je njihove nacionalne aspiracije označila kao oblik antidržavnog terorizma. Entuzijazam i bijes nekih mladih pjesnika, poput Mahmuda Derviša, razvili su se u jedinstven i strukturiran književni pokret koji je imao za cilj da podstakne otpor okupaciji. Niko nije jasnije opisao literaturu otpora od Moše Dajana, izraelskog ministra odbrane tokom Šestodnevnog rata 1967. koji je u intervjuu za novine Ma'areef (izraelski dnevni list) rekao da je „samo jedna pjesma Fadwe Tuqan dovoljna da stvori deset palestinskih terorista“.
Džemo Redžematović. Boris Pejović
Književnost otpora bila je pokretač mnogih revolucija u Palestini, od kojih je posljednja druga intifada 2000. godine. Osim poezije, književnost otpora je nastavila rasti u drugim žanrovima, poput romana, naprimjer. Sa sve više pisaca iz dijaspore, poput Ghassana Kanafanija (1936-1972), književnost otpora je rasla i širila se da bi postala škola koju pohađaju oni koji su pretrpjeli Nakbu i njene posljedice i koji vjeruju u pravo Palestinaca na nacionalnu nezavisnost. Poezija otpora je naročito sada u fokusu jer se događa druga Nakba u najgorem mogućem izdanju. Vrši se genocid nad Palestincima uz pomoć muslimana, prije svih Arapa, Iranaca i Turaka koji su trebali da ih odbrane.
Nastojite inicirati otvaranje Katedre za arapski jezik i književnost pri Univerzitetu. Koliko bi to bilo važno za razbijanje predrasuda, a koliko je realno tome se nadati?
– Katedra za arapski jezik na Crnogorskom univerzitetu bio bi višeznačajan poduhvat. To sada dobiva više na važnosti dolaskom velikog broja investitora s Bliskog istoka, a naročito iz zalivskih zemalja koji sve više ostaju da rade i žive u Crnoj Gori. Ovo ne računajući ljetni i zimski turizam koji je u zamahu. Od Katedre za arapski jezik kulturna i znanstvena scena imala bi itekako koristi, jer bi se na njoj proučavao jezik kojim govori gotovo pola milijarde ljudi. To je veliki znanstveni, lingvistički, kulturološki i sociološki potencijal za jednu državu kakva je Crna Gora. Svakako, da bi to podrazumijevalo i razmjenu profesora i predavača kao i direktno i indirektno učenje arapskog jezika, ali i kulturološku razmjenu koja našoj zajednici itekako koristi. A kad su predrasude prema Arapima i muslimanima u pitanju, to bi tek dalo odjeka jer bi se „pilo sa izvora“, a ne iz azbestnih cijevi. Naši književnici bi bili dostupni jednom velikom kulturološkom polju, a i drugi bi naše književna djela i akademsku zajednicu bolje upoznali. Naravno, za sve ovo trebaju novci, ali za dobre ideje nađu se i pare.
Opstanak Bošnjaka
Kakvim biste ocijenili položaj Bošnjaka u Crnoj Gori?
– Položaj je po malo nakrivljen, da tako metaforički kažem. Pokušavamo da se ispravimo, dosta ide teško, što zbog nas samih što zbog opšte klime u kojoj desničari galopiraju. Nije moje da sudim, ali vremena zahtijevaju odlučnije i efikasnije vođe koji imaju moralni i naučni kredibilitet. Mislim da za Bošnjake veliku opasnost predstavljaju kvaziakademici i kvaziinstitucije koje su svrha samima sebi. Kod nas ima dosta dobrih intelektualaca ali je problem što nisu okupljeni na jedno mjesto već svako iz svoga ugla i interesa djeluje. Mislim da se trebamo okupiti oko glavnih ideja koje garantuju naš i biološki i svaki drugi opstanak. Sve ostalo je gubljenje vremena i naroda.
Promocija u BiH
Planirate li eventualno promociju “Sabranih djela Mahmuda Derviša” i u BiH?
– Planirali smo zajedno sa rahmetli Hadžemom Hajdarevićem da obiđemo čitavu Bosnu i predstavimo djelo ovog velikog pjesnika. Međutim, čovjek snuje, a Allah određuje. Volio bih kad bi mi se pružila prilika da posjetim Sarajevo, Mostar, Zagreb i još par gradova kako bih s ljudima koji su eminentni stručnjaci iz oblasti arabistike, poput akademika Esada Durakovića, akademika Enesa Karića, dr. Mirze Sarajkića, dr. hafiza Munira Mujića i drugih prikazali ovog korifeja poetske scene. Nadam se da će mi se ta želja ostvariti.