Zarobljeno djetinjstvo

U ovom pismu, sedamnaestogodišnja palestinska aktivistkinja Ahed al-Tamimi donosi priču o njenom hapšenju i boravku osam mjeseci u izraelskom zatvoru, kao i o izazovima sa kojima se susreće kao simbol otpora.

“Ja sam dijete izraelske okupacije. Ona je oduvijek tu. Moje prvo pravo sjećanje je hapšenje mog tate 2004. godine i posjeta njemu u zatvoru. Ja sam imala tri godine tada; on je od tada hapšen još dva puta. Prošle godine, kada sam imala 16 godina, i ja sam uhapšena u toku jedne noćne racije jer sam ošamarila vojnika koji je stajao u našem dvorištu. Osuđena sam na osam mjeseci u izraelskom zatvoru.

Ahed al-Tamimi prilikom odbrane svoje porodice

Život iza rešetaka je bio veoma težak. Stražari su nas budili u pola 6 ujutru radi prebrojavanja a u 8 su dolazili da pretresaju ćelije. Nama su vrata otvarali u pola 11, kada bi nas pustili napolje da doručkujemo. Nakon toga bismo išli u druge prostorije gdje sam mogla da razgovaram sa ostalim zatvorenicima. Bilo nas je oko 25. Nije nam bilo dozvoljeno da izađemo na svjež vazduh i šetali smo krugove po velikom hodniku da bi ostali aktivni. Zajedno sa drugim djevojkama sam pokušala da organizujem grupu za učenje, ali zatvorska administracija to nije odobravala i rasturila je grupu. Umjesto toga smo čitali knjige, a ja sam uspjela i da položim posljednje ispite u zatvoru. Samo mojoj najbližoj porodici je bilo dozvoljeno da me posjeti, a i to je bilo ograničeno na 45 minuta preko staklene barijere, jednom u dva mjeseca.

Svojim hapšenjem sam postala simbol okupacije, ali postoji 300 druge djece u izraelskim zatvorima čije priče niko ne zna. Nurhan Avad je uhapšena kada je imala 16 godina i osuđena na 13 godina u zatvoru. Kažu da je pokušala da ubije vojnika. Nurhan je šetala sa svojim rođakom, koji je upucan i ubijen pred njenim očima. Izraelske bezbjednosne snage su takođe pucale i u Nurhan, koja je ranjena prevezena u bolnicu. Odatle su je odveli u zatvor i osudili na 13 godina. Danas joj je 18 godina. Najmlađa djevojka u zatvoru je Hadia Arainat. Ona ima 16 godina i već je odslužila 3 godine u zatvoru; trebalo bi da bude puštena za četiri mjeseca. Kažu da je i ona pokušala da ubije vojnika, bila je na putu ka svojoj školi u Jerihonu kada su je uhapsili.

Otkako sma puštena na slobodu 29. jula, postala sam javni zastupnik palestinske borbe, što nije lako. Sa tom ulogom dolazi mnogo odgovornosti i pritiska. Paralelno sa tim, ja sam na uslovnoj slobodi narednih pet godina, ako kažem nešto što im se ne viđa mogu me opet zatvoriti na osam mjeseci. Moram da budem pažljiva. Ljudi me često pitaju gdje nalazim snagu i hrabrost da se odupirem okupaciji, ali ja proživljavam nešto što me tjera da budem jaka. Naravno, tome je dosta doprinio i uticaj mojih roditelja. Oni su i dalje moja najveća inspiracija. Međutim ja vjerujem da su svi u mom selu poput mene, nisam ja ništa posebna. Poželim li ponekad da jednostavno odustanem i ne budem jaka? Ne. Pod okupacijom, morate biti. Uvijek sam izazivala svoj strah i nalazila snagu koja mi treba.

Da nema okupacije i da je Palestina kao druge države, preselila bih se u Akru i živjela pored mora i išla da plivam. Bila sam samo jednom, iako je more na svega 30 kilometara od moje kuće. Prije dosta vremena, za vrijeme Ramazana, Izrael nam je dao dozvolu da posjetimo Jerusalim. Tog dana je tata nas djecu odveo na more. Plašili smo se naravno jer to nije bilo dozvoljeno – dozvola koju smo imali je bila samo za par sati u Jerusalimu, ali moj tata je bio odlučan.

Voljela bih da budem obična 17-godišnjakinja. Volim odjeću, volim šminku. Ustanem ujutru, provjerim svoj Instagram, doručkujem i prošetam brdima oko mog sela. Ponekad sa prijateljima odem do Ramale na kuglanje ili sladoled, ili u neki restoran – ali ja nisam običan tinejdžer. Oba moja roditelja su bila u zatvoru, kao i ja, a sada je i moj najstariji brat Vaed u zatvoru. Kada bi mi bilo dozvoljeno da budem običan tinejdžer koji živi u normalnoj zemlji, bavila bih se nekim sportom. Željela sam da treniram fudbal ali ovdje ne igram jer nemam vremena. Umjesto toga dio sam demonstracija i sukoba sa izraelskom vojskom još otkako sam bila mala. Mnogi to kritikuju, ali zašto ne kritikovati vojsku koja nema obzira ni prema djeci? Pod okupacijom, sve je zločin. Ljudi ne bi trebali nas da optužuju, okupacija je ta koja je pogrešna.

Sve što mi Palestinci radimo je reakcija protiv okupacije. Ne vidim nikakve znake poboljšanja. Naprotiv – ilegalna naselja nastavljaju da se šire i sve je više kontrolnih punktova; to je ono što vidim na Zapadnoj Obali za tri godine. Pa ipak, mi i dalje težimo tome da ćemo jednog dana živjeti u slobodnoj Palestini. Dvije države nikada neće proći. Vjerovali smo da će Sporazum iz Osla (potpisan 1993. i 1995.) služiti kao korak da to eventualno ostvarimo – ali pogledajte situaciju danas.

Sad kada sam završila srednju školu, želim da studiram pravo, iako ne znam gdje. Moj san je da radim na međunarodnoj sceni, za pet godina, da zastupam Palestinu na visokom nivou i da govorim pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu.

Razumijem ulogu koju sada imam, ali više nemam privatnosti. Ponekad se osjećam kao da gubim sebe – svoju ličnost. Ljudi me pitaju kakav je život u zatvoru, ali voljela bih da ne moram o tome da pričam. Samo želim da zaboravim.”

15. decembra 2017. Ahed Tamimi je snimljena kako je ošamarila izraelskog vojnika nakon što je njen rođak upucan iz blizine gumenim metkom. Snimak incidenta je postao viralan i Tamimi je uhapšena četiri dana kasnije u svojoj kući u Nabi Salehu. Osuđena je na osam mjeseci u zatvoru i novčanu kaznu, u dogovoru u kom je morala da prizna krivicu za napad, podsticanje na nasilje i ometanje vojnika. Tamimi je jedno od 1467 maloljetne djece uhapšene od strane izraelske vojske u 2017-oj godini.

Komentiraj

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.