Elegija za Kemala Nasera[1]
◊◊◊
U tom trenutku, ulica nije bila ulica u gradu. I ovo je pokušaj opisa:
Bio je sve i njegova suprotnost. Bio je zarez koji označava vodu, i krv. Kao da muha jede slovo koje razdvaja smrt i život, domovinu i progonstvo. Bio je masakr i vjenčanje. I Lorca nije bio u potpunosti Arap:
“Kada umrem, ostavite balkon otvoren. Dijete jede narandže. (Sa svog balkona ga vidim). Seljak žanje pšenicu.(Sa svog balkona ga čujem.) Kada umrem, ostavite balkon otvoren.”
Ostajali bismo budni do kasno, misleći da je to prekrasna pjesma. A meci su hodali drugom ulicom. Otvorili bi Kemalu Nasseru vrata, ubijajući ptice u njegovom srcu. I vratili bi se kroz ista vrata, istu ulicu, isti grad. Ostajali bismo budni do kasno, smatrajući to samo prekrasnom pjesmom, jer Lorca nije bio sasvim Arapin.
◊◊◊
Konačno, učinio je to i umro. Smrt mu se obistinila jer smrt se ne šali. Kemal Nasser je u šali gradio svoj tabut, pišući svoje elegije sa osmijehom. I na vrhuncu radosti, otišao je u tugu. Odakle mu, kap po kap, dođe ta smrt dok ga ne preplavi i pokri?! Kako je toliko dugo boravila u njemu, a mi nismo vjerovali?! Smrt ti ne priliči, Kemale, kao što ne priliči ni leptiru. Navaljivao je da je trudan sa smrću. Kako je taj osjećaj rastao u njemu, a mi nismo primijetili? I je li umro da nas uvjeri da intuicija u njemu nikada ne griješi?!
◊◊◊
On skače, kao što mu je navika, od suze do osmijeha. Ne nalazi mjesto da njeguje svoje srce. Prvo su stvorili napetost, a zatim je izlili u tijelo Kemala Nassera. Bio je pun poezije, a opet lišen stihova. Prepun je domovine, a opet prazan od zemlje. Čak i da je pisao epske pjesme, okrenuo bi se od njih, jer njegove vjetrove nisu mogla zadržati slova. A ako bi stigao do Palestine, rastrgao bi je, jer mapa, sa svim svojim službenicima, ne bi mogla zadržati tu neukrotivu pticu.
Stalno žuri… žuri! Kuda?
Ovo tijelo, tako puno mramora i ptica, je usko. A zemlja je uža od pora njegove razdražljive kože. I on je prvi koji ne zna. Kada ga iznenadiš pitanjem: Šta hoćeš? Napetost se steže u njegovoj šaci. I pretvara se u pramen kose na vjetru. Govori nejasnim terminima, kao da je Palestina, koja, nakon što je naučila toliko jezika, više ne vlada nijednim od njih.
◊◊◊
Poezija nije zamjena ni za šta u svemiru. To je ono što svi pjesnici znaju. I ovo je ono što svi pjesnici ne znaju. Vratiću se poeziji, kaže, dok ne sjedne na stolicu umora. Ali ko stavlja veče na sto i naredi mu da uvehne? Bio je tužan i ogorčen zbog ovoga: “Uzalud sam potrošio vrijeme poezije.” I nije znao da je postao nesposoban pisati pjesmu, jer je u potpunosti postao pjesma, pa kako bi mogao imitirati njenu ljepotu?
◊◊◊
Ko mu je odredio ovaj sastanak sa smrću, tako da je počeo spremati dženazu, i elegije, iskušavajući tugu prijatelja i snimajući svoju tišinu na dugu traku iz straha od zvuka?
On… on je taj koji je odredio ovaj sastanak. Rezervisao je mjesto na povratnom putovanju. Spakovao je svoje torbe, zdravstveno uvjerenje i poklone i otputovao prvom klasom.
Smrt je padala cijele godine. Palestinac je stigao do svake krvave sezone, ali nikada do žetve. Ko će osušiti ovu crvenu vodu da klip kukuruza zna da je sazreo?
A Kemal, kao i uvijek, najavljuje i eksplodira. Hitar kao šrapnel na vrhuncu eksplozije. I nježan kao leptir koji miluje meku usnu. Kako se stvarnost i san spajaju u rukama ovog buntovnog sveštenika? Udaljenost se suzila i nestala, i on je vidio da je Palestina spremna da se pomakne od političkog pitanja ka odredištu, od puške do pluga.
Nastanjivao je detalje stvarnosti i suštinu sna, i vidio je kako ružnoća nestaje. Kažu: Žrtvovao je poeziju zarad stvarnosti. Ne. Nije žrtvovao poeziju. Vježbao ju je, hodao je njome, primjenjivao ju je.
Kako se primjenjuje poezija?
Kemal Nasser je prošao ovuda.
Poezija nije suprotnost stvarnosti. To je nešto što svi pjesnici znaju, a svi pjesnici ne znaju. Pa zašto se Kemal Nasser gubi u ovom iluzornom jazu između poezije i stvarnosti? Upravo u tom području se našao, jer je to bio prostor napetosti, pobune, jedinstva i obnove.
◊◊◊
Stalno osjećajući gubitak i frustraciju, ali uvijek uvjeren u postignuće i manifestaciju.
Ovaj prag između teške, poražavajuće sadašnjosti i dana koji slijedi je ono što je i uništilo i obnovilo Kemala Nassera, slomilo ga i oživjelo. To je vitalnost pjesnika i otpornost revolucionara.
“Nisam ništa postigao… Nisam ništa postigao” – to je ono što bi vikao u svojim privatnim noćima.
Ovaj osjećaj današnjeg gubitka je izvor energije revolucionara za stvaranje sutrašnjice. To je ono što ga pokreće na daljnje pokušaje, eksperimente i impulzivnost. To je ćelija kreativnosti. Palestina nikada nije bila daleko od njega. Prožimala ga je, granajući se od dna tabana do vlasi kose. Niti mu je Palestina bila strana, jer je nova palestinska stvarnost bila u njegovim rukama. On je bio njen glas. A svakodnevni detalji, sa svojim povremenim tjeskobama i zbunjenostima, samo su obogaćivali rastuće palestinsko iskustvo, rođeno iz samog čina stvaranja nove Palestine.
Suočavao se s različitim ili čak suprotstavljenim uvjerenjima kako bi kristalizirao vlastito palestinsko uvjerenje. I iz noćnih mora palestinske noći izašao je s pročišćenim snom. Dakle, bio je glas novog palestinskog sna.
◊◊◊
On pliva u detaljima, a da se ne utapa. Poznaje svaku čiviju krsta, a ipak ga vidi u njegovom jedinstvu i totalitetu… Kao palestinsku bašču. Bio je jedan od tvoraca lijepog imena domovine i prijateljske slike stvari.
Crtao je slogan i pjevao ga, radujući se njemu kao dijete. Odrastao je, ali se nikada nije oprostio od svog djetinjstva. Nosio ga je sa sobom dok je putovao, nikada se ne umarajući, nikada ne hrđajući.
A jeste li ikada vidjeli goluba kako nosi pištolj?
Kemal Nasser je ovuda prošao.
Kao što je njegovao i milovao svoje djetinjstvo, njegovao je svoje mučeništvo i mazio se s njim. Smrt je otišla u more… i more je ostalo plavo. Kemal je hodao po žici za sušenje veša koja je visila na udaljenom balkonu. Žica je pala, a Kamal je nastavio da hoda do te udaljenosti.
Lorca nije bio u potpunosti Arap, ali je rekao:
“Kad umrem, ostavite balkon otvoren. Dijete jede narandže (s mog balkona ga vidim). Seljak žanje pšenicu (s mog balkona ga čujem). Kad umrem, Ostavite balkon otvoren.”
◊◊◊
Smrt je otišla u more. I more je ostalo plavo. Pretražite valove, nećete ništa naći. Pretražite svoje kuće, naći ćete Kemala Nassera kako se igra. Pretražite svoja srca i pronaći ćete radost koju je ostavio za sobom. Pomaknite se, samo malo, i naći ćete ga kako se pred vama igra. Čime se igra? Igra se svojom krvlju. Smrt je otišla u more, a more je ostalo plavo. Smrt je dostigla zrelost u svojoj punoći, pa ju je ponio i odletio. I mramor i kiša su lili bez razloga. Smrt je postala ta koja se igra. A Kemal Nasser je ostao u nama, baš kakav je bio.
Ko je on?
Nije prošao ovuda. On prolazi tamo. Pretražite svoje oči i naći ćete njegovu narandžastu sjenu. Otvorite utrobu Palestine i naći ćete ga kako se sprema za porođaj. Postao je dio vremena. Pogledajte na svoje satove i znaćete da imate sastanak s njim. Pogledajte na svoja vrata ili na bilo koju ulicu i vidjećete ga kako dolazi nenajavljeno. Ali ovaj put, on ne dolazi sam. Mi smo ispred njega, a ubice su iza njega. I on se ne vraća sam. Mi smo iza njega, a ubice su ispred njega.
Gdje se vraćaju?
Bilo je jasno da se ubice vraćaju u naše stare-nove domove. I nije bilo jasno da se naši šehidi vraćaju. Ostali su u nama, prebivajući u nama, kako bismo se mogli vratiti zajedno. Nismo znali da će rat za povratak, rat za odbranu naše zemlje i mora, izbiti sada, iz ove krvi koja je transformirala ulicu u drugu ulicu, grad u drugi grad. Ali znali smo da krv Nasera, Muhameda Yusufa al-Najjara, Kemala Adwana i njihovih drugova neće isteći u more. Izliće se u nas, da bismo izgorjeli. I znali smo da se grad, kroz njihovu šutnju, transformisao u samo vrijeme. Sada počinju granice Palestine. Počinju u svakom domu. Počinju u svakom srcu. Počinju u svakom kriku, i od vas do svake kapi krvi. Naši šehidi nisu veći od riječi. Ali su više od riječi.
Kako smo lijepi kao šehidi. I kako smo jadni kao izbjeglice.
Mahmud Derviš
[1] Kamal Butros Nasser (1924–1973) bio je palestinski politički vođa, pisac i pjesnik. Početkom 1970-ih, Nasser je bio glasnogovornik Palestinske oslobodilačke organizacije. Nasera su ubile izraelske specijalne snage u noći 9. aprila 1973. godine tokom izraelskog napada na Liban, zajedno s Kamalom Adwanom i Mohammedom Yousefom Najjarom. Sva trojica muškaraca bila su na Mossadovoj listi meta zbog navodnog učešća u masakru u Minhenu. Njihovoj sahrani prisustvovalo je skoro pola miliona ljudi, od kojih su većina bili Libanci. Nasser je bio pjesnik, a brojne njegove pjesme prevedene su na engleski jezik, uključujući Priču i Posljednju pjesmu.