„Elegija za Muina Bseisoa“1
Za svoje odsustvo on ne ostavlja klupu zato nije u našoj moći da započnemo sa uobičajenim govorom, jer moć njegovog prisustva ukazuje na njega, a ponekad i na nas. On sada sjedi, ili stoji usred bjeline papira i oproštaja, u potpunom metežu, da nam razdijeli poteškoće. I ovdje izjavljujem da me on potpuno opkoljava, po meni polijeva tintu istorije koja se ne može uklopiti u probno pisanje, budući da nisam otkrio svoje zaprepaštenje i šok izvjesnosti ovog odsustva koje nas je kao munja pogodilo. On ne izlazi iz mene niti izlazi na bilo koja vrata. Bio je vrlo sličan navikama koje uobičajeno pretvarahu u zavisnost, i bio je blizak prijatelj dvosmislenosti; Bio je prijatelj koji je zbunjivao prijateljstvo, jer je on bio očekivanje koje nikada nije prestajalo da iznenađuje. Ne, ne mogu pisati u ovom metežu koji on u meni izaziva. Koliko ću pokušati, koliko puta ću ga zamoliti da se malo okrene od mene kako bih ga mogao što bolje vidjeti, i koliko će me puta vratiti na probno pisanje? Vruća, svježa krv iskustva koja mi dopire takođe mi pokazuje da nismo započeli svoje pisanje od trenutka kada nismo bili u stanju izrecitovati svoj posljednji testament nekom mjestu ili bilo kome drugom.
Pjesnik umire na svoj poseban način; pjesnik eksplodira, leti; želi ključ zalaska, ali ne zna šta je uradio s nama. Pjesnik takođe ima tijelo i vino, jer himna ima ženu i prozor. Himna ima prostor. Nikada himna nije bila odvojena od tijela takvom tragedijom kao u palestinskom udesu, koji je, od svoje previše uobičajenosti, postao neobično tragičan. Da li je Muin Bseiso – dok je proždirao život kao što gladno dijete proždire krušku – takođe shvatio da ne posjeduje klupu za smrt? Dodijelio nam je ovaj proceduralni aranžman kako bi svakog od nas potaknuo da razmisli o osiguranju svog groba. Mjesta izgnanstva na kojima je tražio utjehu – a utjeha, u našem rječniku, znači slobodu vrištanja ili haos eksplozije – ne mogu se prebrojati otkucajima srca, jer se uvijek udaljavao od Gaze, hrvajući se s himnom koja ne popušta i ne pruža se kao most, pa jedini pločnik tada postaje bacanje u oluju, a da ne postavimo škakljivo pitanje: Može li Palestinac biti pjesnik? Odgovor na izmijenjeno pitanje je dat: Da, pjesnik može biti Palestinac. A šta to znači? To znači da se prvo pitanje spotiče u burnom toku, u masakru, usamljenosti i razočaranju, u potrazi za uslovima za pisanje i običajima koji nisu jednaki, jer se domovine nose u srcu, iako srce ne nastanjuje himnu, jer himna ne lovi niti crpi inspiraciju; jer himna nije u nama osim onoliko koliko je u nama; jer ne klizi: počeci koji su prekinuti odlaskom, prolazi koji osciliraju između ludila pjesnika i dužnosti medicinske sestre, i vapaja za pomoć horizonta koji nikoga ne pokriva. I evo je… evo je; himna nas gura u još jednu potragu: za tačkom tragičnog razdvajanja između himne i tijela, kao da je to razdvajanje u našim životima moguće spajanje naših života, kao da je to mogući prostor himne, ili jezik koji se ne miri sa svojim spaljenim sjenama, jer tijelo je ono koje govori… To je sami govor. Pogledajte obretanje Muin Bseisoa na mjestima gdje za njega nema mjesta, da biste vidjeli otuđenje duha u obliku koji mu ne odgovara.
Biografija izgnanstva i zatvorskih ćelija, onako kako ju je on živio, pripovijedao i izražavao oštrom jasnoćom i grubom neobičnošću, što ga čini jednim od najuglednijih izraza prokletstva palestinskog mjesta, jeste biografija obrnutog prelaska tragičnog junaka iz teksta u stvarnost. Jer ne možemo izjednačavati ono što čitamo s onim što živimo, ni u prošlom tekstu koji je pripovijedao o patnji drugih, ni u sadašnjem tekstu koji ne može približiti našu patnju. Ne, ovaj odlazak nema premca. I jurnjava ovih konja u taj ponor – raj nema nasljeđa. Dakle, junak u nama, a ne tragični junak, je onaj koji može istrajati u snu okružen puškama neprijatelja čija su imena mnoga i isprepletena, da prodube osjećaj Palestinca da je sam na ovoj zemlji, sam sa zemljom koja je odveć sama sa sobom usamljena. Muin Bseiso, građanin bez domovine i pjesmar bez himne, predstavlja ovu izvanrednu otpornost, otpornost sna u tijelu rastrganom mecima iz svih pravaca, i od strane režima. Znao je da ga izgnanstvo vodi u novo izgnanstvo, i znao je da se vrti oko Gaze, svog vlastitog sunčevog sistema, koji je predstavljao vlasništvo njegovih vlastitih snova i intimnih sjećanja, i da stisak koji drži žeravicu sna nikada neće popustiti. Vjerovao je da poezija posjeduje energiju opipljivog, aktivnog.
Razočaranja su ga okrvavila, a on je možda bio najsvjesniji opasnosti kontrarevolucije i zasjede režima snom. Izazivao ih je s neviđenom žestinom. Bio je najžešći među nama u korišćenju poezije u bitkama braneći palestinski svakodnevni život i palestinski san. Bio je najvatreniji u traženju neobičnog: Sibawayhi nije imao pravo da se miješa u način na koji će Palestinac pasti kao šehid, a folklorna narandža, koju je prezirao, nije imala pravo da porobljava savjest naroda, kao što pjesnici nisu imali pravo da se takmiče oko toga šta je formalno, a šta nejasno. Sve je jasno, govorio je. Ubica je jasan, i žrtva je jasna, pa čemu dvosmislenost? Miješao je dvosmislenost, odgovor i bijeg. Poeziju je mjerio njenom trenutnom efikasnošću i široko rasprostranjenom popularnošću, jer je bio neprijatelj zatvorenih soba. Stoga je izbjegavao da bude sam sa svojim pjesničkim Ja. Bio je nesklon unutrašnjem poetskom otkrivenju, pa ga je bacio u javnost, u alate ulične vladavine; u svakodnevicu. Stoga je i njegovo prisustvo bilo potpuno u svakodnevnom životu Palestinaca, što objašnjava miješanje njegovih višestrukih uloga, kako bi pjesnik imao dominaciju nad scenom. Opsesija prednjačenjem bila je njegova opsesija: pjesmom, člankom, predstavom, radio i televizijskim programom, zario je kandže svoje uloge u eru koju je nazvao erom pasa. Želio je da dominira svakim okretom i obraćanjem, vrati pjesniku prethodnu funkciju za koju je mislio da je iskliznula iz ruku pjesnika, zbog njihove niskosti s jedne strane i podlosti njihovog vremena s druge. Pjesnik i političar se ujedinjuju u njemu u jednoj šaci i jednom diskursu, jer pjesnik razvija borca u njemu, a borac u njemu poeziju da se uzdigne sa svoja dva krila: poezijom i stavom. Poezija – za njega – nije odgovorna izvan svoje uloge i poruke, čak i ako je lijepa, jer nema ljepote koja nije korisna, ljepote za badava. Za njega je loša poezija, čak i ako igra naprednu ulogu, oblik kontrarevolucije, jer Palestina ne može oprostiti uvredu svoje ljepote i pravde koju je nanijela loša palestinska pjesma.
Jednom je obrusio u lice palestinskim piscima: Prije nego što pišete za Palestinu krvlju, naučite da pišete tintom. I tako je Muin Bseisova pjesma oduvijek bila živa municija u živoj, napetoj, direktnoj, žestokoj i proaktivnoj borbi. Nikada nisam poznavao tako žestokog savremenog arapskog pjesnika. On samo u prkosu govori i samo u borbi blista. Uvijek mu je potrebna dvojnost: potreban mu je specifičan protivnik i specifični obrisi. Ponekad me je trebao… Trebao me je za prijateljstvo i za dvoboj. I osjećam da me je, otkako smo se upoznali, pronašao… Pronašao kao stranu u direktnom ili lukavom dijalogu, stranu u priznavanju i u neslaganju. Uvijek smo bili na stalnom putovanju, na leđima talasa. I u njemu sam posmatrao ludi apetit za životom.
Uskoro ćemo se približiti velikom šoku: Palestinsko stanje nema pravo birati kolijevku za rođenje. Rađamo se kako god i gdje god se zateknemo.
Ali predugo smo živjeli i iskusili previše smrti da bismo poznavali još jednu dilemu, jer niko od nas nema grob. Muin Bseiso, koji je ispunjen željama prema svemu što znači život, izbjegavao je ovo zapažanje. Bježao je od njega jer se bojao, ili ga je proganjala druga opsesija: kako utisnuti snažnije svoj pečat na vremenu i staviti svoj potpis svugdje. Kako posaditi drvo, prevesti Gazu na najveći broj jezika, sagraditi kolibu od kiše, oblikovati figuru od vjetra. Protjerao je ideju o smrti kao što bi otjerao muhu. Šalio bi se s nama i prijetio nam svima elegijom. Mrzio je žalopojke i prezirao svakodnevnu palestinsku scenu u redu za smrt. Svaki artefakt odsustva bačen je u njegovu poznatu rugalicu: sahrana, plakata, riječi žalosti koje ne ukazuju na promjenu imena putnika. Iste stvari se ponavljaju. Isključio bi vlastitu sliku iz scene i ispunio se životom i ruganjem. Je li naš letimični utisak da je oslobođen misli o smrti bio tačan? Ne mislim… jer ko god je vidio Moeina Bseisoa u njegovim posljednjim danima vidio je ogrebotine na kipu svjetlosti. Bio je tužan poput prekinutog oproštaja. Bejrut nije bio njegov Endelus, kako je rekao, ali ono čemu je palestinski san bio izložen od ruku nekih od njegovih stražara usmjerilo je metak depresije u Moeinovu dušu. Stražar od vatre je malo ostario. Možda se ovaj put vratio sebi, što je značilo zatvaranje vrata, i razvio traku. Pokušao je da prebroji svoja izgnanstva i noževe, ali je pogriješio, a Gaza se i dalje udaljavala… A šta poezija čini? Njegovi posljednji lični snovi bili su da ostari tamo: na obali koju je zamišljao kao zemlju ispunjene želje, ili posljednju pjesmu. Sudario se sa usamljenošću duše, umorom tijela i produžetkom himne u horizontu koji se zatvarao. I bio je jako tvrdoglav i uporan. Od početka, od dalekog početka, tumačio sam njegovu žudnju za životom kao skriveni strah od smrti za koju nije imao okvira. Pa se takmičio sa nečim što mu ne priliči – smrti. To objašnjava njegov duboki strah od medicine, jer nije želio vidjeti sliku svog srca osim u pisanju. Liječio je sebe i svoju bol proždirajući život. I kada je lutao među granatama Bejruta, shvatio je da neće umrijeti jer nije želio umrijeti; jer je pisao i bio je ispunjen životom. Smrt stvari u njemu nastupila je u trenutku kada je završio svoje pjevanje ili svoj vrisak. Ponekad ga je ljubav udarala mačem munje, i upravo ga je pjesma izliječila da bi ljubav umrla. Zašto je svoje posljednje djelo nazvao „Pjesma“? Je li to bilo zato što je podlegao osjećaju kraja koji je krunisao njegov život ovim konačnim naslovom? Da, nije pravo Palestinca da bude pjesnik sve dok su mu kolijevka i grob nepoznati. Sam Palestinac je pjesma, on je prekinuta himna, a na drugima je da je skladaju ili dovrše. On je zaokupljen jednim izborom, a to je trenutak koji se proteže od kolijevke koju njegova majka nije izabrala do groba koji ne poznaje. On je zauzet stvaranjem života koji buja alatima poetskog rada, on mora odabrati život slobode na mjestu koje nije njegovo, koje nikada neće biti njegovo, i uspostaviti projekat slobode i državu snova – ako snovi imaju državu – na željezničkoj stanici, u čekaonici aerodroma ili na pločniku luke; i biti vječno spreman za još jedan odlazak, nasuprot domovini i nasuprot sebi. Čime da ogradim svoju bit? I odakle crpim svoj jezik? Zato se Palestinac ne vidi osim u svom sjedenju u trenutku smrti. Ništa na nas ne ukazuje osim smrti naše. Ali živjeti, ući u ciklus ljudskih rutina, pisati poeziju, nositi ruže ženi – to je još jedna osuda prema njemu i kompleks krivice u njemu. Dakle, drugi ne zadire u naše pravo na mjesto, niti u ideju heroja u nama, već zadire u ljudsko u nama, a drugi se širi kada prekorači svoj prostor i uđe u moje “Ja” da bi me rastrgao. Moraš se razlikovati, i razlikovati, i razlikovati da bi bio – to je zahtjev koji sugeriše i nevinost i ubistvo s predumišljajem. Zato se Palestinac boji umrijeti u sobi, jer ako soba nije mučilište, onda je kavez optužbi.
Moramo biti anđeli ili đavoli. Da li je takva nepravda ostvarena pretvaranjem Palestinca iz ljudskog bića u stereotip? I može li Palestinac nakon toga biti pjesnik? Da, Palestinac može biti pjesnik ako se uzdigne iznad kompleksa životnog grijeha i sposobnosti za bezobzirnu radost, ako se pobuni protiv onoga što ga okružuje, i onoga što je u njemu, stereotipa, ako živi svoj život i oblikuje ga ravnotežom koja je uravnotežena samo slomom jednog od elemenata ravnoteže, kao da priprema za apsolutno – osjećaj koji koegzistira sa svakodnevicom s kojom je teško živjeti, ili kao da poludi. Odavde izražavam svoje iznenađenje fenomenom palestinskog pisanja koje se okreće veličanju smrti, što objašnjava njegovu krhkost, jer je ova uobičajena tendencija nevino distanciranje od izvora palestinske duhovne snage, koja je sila života. Muin Bseiso je živio u toj sili i pokušavao živjeti, pokušavao je slomiti pokušaj drugog da transformiše Palestinca iz ljudskog bića u stereotip. I tako on bijaše sin napetog života, onog života koji je tragao za svojim životom u slobodi.
Mahmud Derviš
- Mu'in Tawfiq Bseiso (10. oktobar 1926. – 23. januar 1984.) bio je palestinski pjesnik i dramski pisac sa sjedištem u Egiptu. Njegova djela su prevođena na mnoge jezike. Mu'in Bseiso je nagrađen nagradom Afro-azijski Lotus za književnost i bio je zamjenik glavnog urednika časopisa Lotus koji izdaje Afro-azijsko udruženje pisaca. Osim toga, bio je dobitnik nagrade Palestinske oslobodilačke organizacije Dir’ Al-Thawra (u prevodu: Štit revolucije) 1979. godine. Umro je od infarkta srca u Londonu 1984. godine. Njegovo tijelo je sahranjeno u blizini Kaira na groblju Arba'inat nakon što Izrael nije dozvolio njegovoj porodici da ga vrati u Gazu.