Sveske Mahmuda Derviša u sveobuhvatnom intervjuu
intervjuisao, Abdo Wazen za Al-Hayat, London
Ne znam odakle da započnem dijalog s Mahmudom Dervišom. Da li od njegove poezije koja zauzima trenutnu arapsku pjesničku arenu, s njegovim pitanjima i agendama, ili od politike koju je praktikovao kao stvaralački čin? Ili, pak, iz ukrštanja privatnog sjećanja s javnim sjećanjem ili subjektivne savjesti s narodnom?
Dijalogu sa Mahmudom Dervišom nije potreban izgovor. Istorija ovog pjesnika je više od istorije a njegova sadašnjost je više nego prisutna. On je sada najpopularniji i najzastupljeniji arapski pjesnik, ali u isto vrijeme jedan je od najintrovertnijih pjesnika koji osluškuje svoju unutrašnju tišinu. Ovaj pjesnik „masa“ je vrlo moderan; on je avangardni i eksperimentalni pjesnik. Njegove večeri, koje stalno privlače neočekivanu publiku, u jednoj i drugoj arapskoj prijestonici, ukazuju na sposobnost njegovih pjesama da prodru i u pamćenje i u maštu. No, pjesnik ih, umjesto da se preda svojoj velikoj publici, uzdiže na nivo istinske prijemčivosti. Gromoglasni aplauz i dalje odjekuje velikom salom, ali samo poezija može obaviti svoj posao. Možda nekom drugom pjesniku nije bilo dopušteno da bude popularan i elitističan u isto vrijeme, te da bude blizak i udaljen od svojih čitalaca, kao što je to bio slučaj s Mahmudom Dervišom. Ovaj pjesnik nabujale tragike bio je u stanju zaokupiti pažnju ljudi različitih profila; pjesnika, kritičara i čitaoce svih kategorija. Mahmud Derviš ne voli riječ „publika“ ili „masa“, preferira da ona bude čitalac ili čitaoci. To je sada postalo vrlo jasno. Pjesnik osjeća da piše za sebe kao što piše za svog čitaoca. Nivo koji je dosegao Mahmud Derviš je velik, čineći poeziju svojim sjećanjem i sjećanjem svojih čitalaca, sjećanjem na sebe i sjećanjem na ranjenu zemlju. Iako je bio i ostao pjesnik (palestinskog) pitanja, uspio je podnijeti teret tog pridjeva ili eufemizma ne napustivši ga ni na trenutak. Umjesto toga, on je utoliko poprimio tu osobinu da je postala prašina prošlosti-sadašnjosti. On je pjesnik prije svega, a možda i samo pjesnik, lopov i raspirivač vatre; tajni pjesnik ukorijenjen u zemlji snova i spreman da pogleda u sunce. Pjesnik koji je svoju tragediju, koja je, ujedno i tragedija njegove zemlje, učinio tragičnim epom u kojem su pomiješani visoki lirski ton i niski ljudski šapat.
Buran život, poezija, politika, poetske večeri i svjetla, prati vrlo miran život pun tišine i razmišljanja.
Kad sam ušao u kuću Mahmuda Derviša u Amanu, iznenadio sam se smirenošću koja se na njemu primjećivala i tišinom u kojoj je živio ovaj pjesnik-simbol. Kada sam ga pitao za pokvareni lift u zgradi, bio je zapanjen, a još više sam se iznenadio kada mi je rekao da tri dana nije izlazio iz kuće. Mahmud Derviš živi sam između svoje kuće u Amanu i svoje kuće u Ramali. Tu usamljenost razbija samo filipinska sobarica koja mu dolazi svako popodne da završi kućne poslove i ode. Međutim, pjesnikova kuća nije hladna ni prazna kao što su to obično kuće neženja. U toj kući ima svjetla, čak i ako su prozori zatvoreni, i postoji duhovna toplina i spokoj, iako pjesnik u dubinama Mahmuda Derviša ne poznaje ni mir ni spokoj. Zabrinuti pjesnik, ne stavlja ključ u bravu kada zaspi noću. A da bi započeo dan, potrebno mu je više vremena. Odocnjelo jutro je vrijeme za pisanje ili za čitanje. Njegov dan počinje u popodnevnim satima.
- Mahmud Derviš iz mladalačkih dana
Nema opravdanja za intervju sa Mahmudom Dervišom, čak i ako su njegova kompletna djela objavljena prije nekoliko dana u četiri toma i u osamnaestom izdanju. A prije toga objavljena je njegova prekrasna zbirka poezije Cvijet badema ili s onu stranu u kojoj se otkriva njegovo jedinstveno iskustvo koje ga je stavilo na čelo modernih i novih pjesnika i onih koji traže novu pjesničku proporciju, nepoznati jezik i estetiku ispunjenu čuđenjem. Prije ovog divana, njegova „nova“ djela objavljena su i u posebnoj svesci (Dar Riyad Al-Rayes).
Mahmud Derviš se stalno ažurira, a dijalog s njim je poput putovanja u dvosmislen svijet između stvarnosti, povijesti, sna i ljepote… i ovdje otvara svoje bilježnice „životu“.
Sada kada je Vaša kompletna zbirka objavljena po osamnaesti put, kako to vidite? Šta volite kod toga, a šta mrzite? Kako gledate na početke koji su postali dio palestinskog sjećanja?
Kad moram pročitati svoja prva djela da bih ispravio štamparske greške u pripremi za novo izdanje, a ne kao posljedica posmatranja svog razvoja ili posmatranja moje pjesničke prošlosti, osjećam se vrlo neugodno. Drugim riječima, na svoju prošlost ne gledam sa naklonošću i kada čitam ta djela, volio bih da ih nisam sve objavio, ili da veliki dio njih nisam objavio. Ali to više ne zavisi od mene, to je dio mog naslijeđa. Moj pjesnički razvoj ostvaren je tom akumulacijom, a ne skokom u prazno. Stoga moram prihvatiti tu ličnu kartu kakva je i nemam pravo na izmjene osim u najvećoj mogućoj mjeri, tj. zamjene nekih rečenica i nekih odlomaka ili brisanja nekih redaka, iz perspektive estetskog razmatranja, a ne iz bilo kakvih drugih perspektiva. Da mogu, stalno bih revidirao svoj rad. Ali da mogu i izbrisati, izbrisao bih više od polovine svog rada. Međutim, to pitanje nije u mojim rukama i čini mi se da nije moje pravo. To sam ja u svojoj pjesničkoj adolescenciji, u mladosti i u starosti, ovakav kakav jesam. Mislim da svaki pjesnik ima osjećaj samokritike, isto gleda na svoja djela. I ovdje želim reći da se pjesnici rađaju na dva načina: neki se rode odjednom, a za to imamo mnogo primjera. U arapskom nasljeđu, na primjer, imamo Tarfa bin al-Abda, a u svjetskom nasljeđu postoji Rimbaud. Zatim postoje pjesnici koji se rađaju „na rate“ a ja sam jedan od njih. Nisam se odjednom rodio. Smatram da je život pjesnika koji se odjednom rodi isuviše kratak.
U takvim rađanjima postoji čudesna pojava!
Postoji poseban genij, možda tragičan. Pjesnik koji se odjednom rodi ne može nastaviti svoj pjesnički život. Što se tiče pjesnika koji se sporo rađaju, oni imaju onu priliku pisanja i iskustva koju nemaju oni koji svoje iskustvo daju odjednom, a potom zašute kao što je to učinio Rimbaud. Ovo pitanje je odveć teško za svakog pjesnika koji može pisati poeziju u svojim dvadesetim godinama, ali može li svaki pjesnik pisati nakon svoje šezdesete? To je teško pitanje.
Ali u tom slučaju postoje oprečni primjeri!
Svaki pjesnik ima svoj odgovor, ili možda posebnu sreću. Mislim da je sreća na kraju ono što igra ulogu u pjesnikovom pojavljivanju i njegovoj sposobnosti razvoja. No, prije sreće, postoji pjesnikova pažnja prema svojim pjesničkim manama, pjesnička pažnja prema svojoj pjesničkoj nevolji. Svaki pjesnik rješava svoju nevolju na svoj način, ali ponavljanje nije najbolji način, tj. ponavljanje onoga što je pjesnik rekao ili pisanje varijacija o onome što je već napisao o poeziji.
Šta mislite o inicijativi pjesnika da izbrišu i negiraju svoju prvu poeziju? To su, na primjer, učinili Francuz René Char ili pjesnik Adonis? Jeste li krili svoje prve pjesme, posebno dok ste bili u Palestini?
Nisam objavio svu poeziju koju sam napisao u knjigama. Neka od njih je objavljena u štampi, a neka nije. Svoju prvu zbirku poezije potpuno sam izbrisao i ne prepoznajem je, a objavljena je u Palestini tokom perioda moje mladosti. To su lične i poetične tinejdžerske pjesme. Nadam se da ću nastaviti brisati. To je trnovito pitanje. Čak sam i u sadašnjoj fazi napisao nekoliko pjesama koje nisam uvrstio u svoje zbirke poezije. Objavio sam ih u novinama, ali ih nisam uvrstio u svoje knjige. Pjesnik ima pravo da iz svoje poezije izbriše šta god želi. Ali pitanje je: je li njegovo mišljenje ispravno ili nije? Postoji i mišljenje čitalaca.
Baudelaire uvijek govori o skrivenom kritičaru u pjesniku, kritičaru koji ga usmjerava!
Tačno. Ali pjesnik može uticati svojim tekstom na drugog, dočim čitalac možda neće podijeliti taj osjećaj s njim, već mu može proturječiti.
Kako se zvala Vaša prva zbirka koju ste odstranili iz svojih radova?
Naslov joj je bio Ptice bez krila.
(Nastaviće se)