Stoga ja za vas imam samo jedno, jednostavno pitanje? U sukobu Izraela i Palestine: ko su kauboji a ko Indijanci?
Etničko čišćenje. Masovno preseljenje stanovništva. Stotine, sutra već hiljade ubijene djece. Bolnice, stambene zgrade, male trgovačke radnje koje prehranjuju porodice kao legitimna vojna meta. Palestinci koji granatiraju vlastitu bolnicu, kao što su Bošnjaci granatirali Markale.
Kako smo, k Vragu, došli do toga da je mnogima od nas – većini, bojim se – sve to razumljivo i prihvatljivo?
Koristoljublje: naravno. Korupcija: naravno. Strah: naravno.
Ali naša ravnodušnost i spremnost da višedecenijski zločin podržimo i opravdamo temeljno je kulturološki pripremljena. Ona je duboko utemeljena u našem obrazovanju, kulturi: u civilizaciji, ako hoćete.
Sjetite se scene iz nekog – bilo kog, svejedno je – vesterna. Zli, okrutni Indijanci napadaju naselje doseljenika. Njihovi su zločini užasni, barbarski. Uključuju otmice žena i skalpiranje. Kada se napokon pojavi konjica, mi smo sretni. Osveta stiže. Dok konjica vrši odmazdu, naša su srca puna spokoja: ima pravde na svijetu. Pa da je kao mačka.
U tim fimovima o krvavoj kolonizaciji Divljeg zapada nedostaje samo jedna stvar: kontekst. Nedostaje informacija. Informacije, zapravo. Na primjer ona da je nad zlim, okrutnim, barbarskim Indijancima počinjen genocid. Na primjer ona da su doseljenici naselili njihovu zemlju. Da su, recimo, okupatori sistematski ubijali životinje kojima su se starosjedioci hranili da bi neprijatelje tako pomorili glađu. Da je manje-više kompletno starosjedilačko stanovništvo Južne Amerike pobijeno donesenim im bolestima na koje nisu imali imunitet: u najfatalnijoj epizodi biološkog napada ikada viđenoj. Nedostaje informacija da su divne, plavokose, bogobojazne porodice doseljenika okupator, a okrutni Indijanci borci za slobodu.
Kada sam bio mlađi, pitao sam se: je li moguće stvoriti veliko umjetničko djelo koje je odbrana zločina? Je li umjetnička veličina moguća bez etičke, ako je zasnovana na repulzivnim etičkim postavkama? Odgovor, nažalost, glasi: jeste. O tome svjedoče Fordovi i Hoksovi vesterni.
Pogledajte, recimo, Fordove „Tragače“. To je remek-djelo. Tačka. Da Hoks nije snimio „Čovjek koji je ubio Liberti Valansa“ bio bi to najveći vestern. Junak tog filma je rasista. Tačka. Kada Indijaci otmu njegovu mladu rođaku, on kreće u potragu za njom. Sa jednim ciljem; da je ubije. Da je ubije jer nju je, drži on, život sa Indijancima bespovratno uprljao. Na koncu je neće ubiti. Djevojka, obučena kao Indijanka će, znajući da je odlučan da puca u nju, bježati od strica. Koji će je na koncu stići i reći joj: „Idemo kući, Debi“. Ljubav na koncu pobjeđuje rasizam. Ali kakva ljubav? Ne ona prema Indijancima. Nego ona prema svojoj krvi. Prema svojoj raci, rekli bi Crnogorci.
U Fordovu odbranu. Taj je čovjek imao savjest i bio je svjestan šta je učinio. Zato njegov posljednji vestern govori o stradanju Indijanaca. Govorim o „Jesen Čejena“. Ali, šta ti je život: to je ujedno i njegov najlošiji vestern. Sa druge strane: onda kada je sve bilo gotovo, kada su Indijanci bili u logoru i zauvijek markirani kao divljaci i ubice nevinih okupatora, Ford je snimio film o njihovoj patnji.
Tako je, na genocidu, nastala zemlja koja je vodeći globalni promoter i zaštitnik ljudskih prava. Njeni su filmovi o osvajanju Zapada bili iznimno popularni i u Titovoj Jugoslaviji. Koja se protivila imperijalizmu – pa i onom na Bliskom Istoku. Ali je imala soft spot za vesterne. Koji su djeci prikazivani na školskim raspustima, u Ljetnjem i Zimskom televizijskom bioskopu. I mi smo to gledali i navijali za kauboje. Iako smo znali da su Indijancima oteli zemlju a one koji su preživjeli zatočili u logore.
Jugoslovenski partizanski film bio je varijacija vestern žanra. Ali je postavka partizanskog filma bila antiimperijalna i antikolonijalna. Titovi su vesterni bili filmovi u kojima su partizani bili Indijanci, a Nijemci – bijeli okupatori. U vesternu pobjeđuje okupator. U partizanskom filmu: borac za slobodu. Partizanski fim je etički prepravljeni vestern.
Kada sam saznao da je Džon Ford rekao Bulajiću da je njegova „Neretva“ bila najbolji strani film te godine te da je trebala dobiti „Oskar“, nisam se našao u čudu. Gledajući „Neretvu“, Ford je vidio vlastiti film koji on nije snimio.
Ostaje činjenica da je vestern revizionistički, reletivizatorski žanr. Kao što su to i filmovi o ratu u Vijetnamu. Kao što su to i fimovi o učešću američkih vojnika u Somaliji („Black Hawk Down“) ili Iraku (Oskarom nagrađeni „The Hurt Locker“).
Ti filmovi su kanon. Oni su neporeciva vrijednost zapadne kulture. O tome govore nagrade, univerzitet, akademije, bezbrojni naučni radovi.
Mi smo naučeni da sebi i drugima ne postavimo pitanje: ko je ko u sukobu? Ko je zemlju okupirao a ko zemlju brani?
Stoga ja za vas imam samo jedno, jednostavno pitanje? U sukobu Izraela i Palestine: ko su kauboji a ko Indijanci?
Andrej Nikolaidis