Elegija za Semira Kasīra[1]
Kad god naiđem na njegovo ime, slušam kratku pjesmu koja veliča spoj mladosti i svijesti, i spoj mišljenja i hrabrosti… Tada se osjećam tužno, ne zato što je životni vijek ruže kratak, već zato što ta ruža nije upotpunila svoj jarki cvjet na ogradi koja plamti!
Semir je bio opsjednut trkom na putu do sutra, da ostane prvi dječak. I dobio je ono što je želio: oni koji su nas pretekli u nestanku nisu odrasli kao mi.
Tamo, oko njegove slike, vrijeme bi našlo sebe kako, kao savremeni Arapin, besposličari!
Što se tiče nas, njegovih prijatelja i ožalošćenih ljubitelja Bejruta, nećemo se izvinjavati za lijep san, bez obzira na to koliko maski lažne zore on nosi. Niti će nas učenja o ravnoteži navesti da optužimo mučenika slobode i ljubavi za ekstravaganciju, kao što bi to učinili vješti računovođe u institucijama emocija i ideja. Umjesto toga, pitamo ubicu: Zar nisi mogao napisati članak u novinama kojim bi dokazao da Semir Kasīr nije bio u pravu i da ne zaslužuje živjeti u Libanu ili bilo kojoj drugoj zemlji?
Dokaza je isuviše. Počinju s ozbiljnom greškom na mapi Jaffe i porijeklom koje, uprkos validnosti svog rođenja, ne odgovara božanstvima sekte, familije i plemena… I ne završava se uskraćivanjem prava stranca na fizički i intelektualni rad, te na izražavanje njegovog mišljenja o promjenjivoj klimi u okolnom području i svijetu…
Nikada mu prije nismo rekli: Kako si lijep! Znao je to bolje nego što je trebao i objavio je to u naše ime. Ali odsustvo vraća vrijeme pogođeno šizofrenijom.
U trenutku, u jednoj eksploziji, sadašnje vrijeme se pretvara u nesvršeno prošlo vrijeme koje spekuliše sjećanjem, a mjesto se smanjuje. Ono što slijedi postaje tama koju opaža pet čula… Kojim srcem da te dozivam: Prijatelju moj! Zašto si nas natjerao da te toliko volimo?
Okupili smo se samo da se nasmijemo narcisovom ispunjenju mudrosti. Čudo od djeteta, kako smo ga zvali, bio je srećan što je odrastao kao pisac, intelektualac i ljubavnik, a da se nije odrekao specifičnosti titule koja mu je garantovala sliku Jusufa među braćom i biografiju viteza posvećenog odbrani slobode čudnih faza i devijantne demokratije.
Semir Kasīr, graciozni plesač po minskim poljima, podrugljivac svakom skladu s nametnutim ili odabranim ropstvom, jedno je od imena koje prevazilazi podudarnost identiteta i posebnosti u jednom zapisu. Stoga je vjerovao da Palestinac može biti Libanac, da Libanac može biti Palestinac-Arapin, i da je dužnost Arapina da učestvuje, barem razmišljajući, o posljedicama koje previranja savremenog svijeta ostavljaju na usude koji su mu namijenjeni. I vjerovao je da kultura demokratije ne mora nužno skrnaviti svetinje nacionalnog nasljeđa!
Stoga, nije upao u zamku pitanja koje predstavlja višak našoj potrebi za postojanjem: „Ko sam ja?“ Ovom pluralističkom, obnovljenom, prosvijećenom i razvijenom građaninu nije potreban dokaz legitimnosti majke. Nije se opirao fundamentalizmu kontrafundamentalizmom, niti sektaštvu implicitnim sektaštvom. Njegov identitet je otvoren za sutrašnjicu koja bi trebala biti otvorena za sve, i za modernost koja nema smisla – u našem istorijskom stanju – osim u svojoj povezanosti sa sveobuhvatnim projektom oslobođenja:
Od prava djeteta da preispituje svog oca, do prava žene da se razvede od muža, do prava građanina da promijeni vladara, do prava pojedinca i društva da se odupru i tiraniji i okupaciji, do prava pjesnika da se oslobodi ograničenja rime, do prava sanjara da maštaju o slobodi, do prava pisca da razlikuje smrt od značenja ubistva!
Je li to razlog zašto je Semir Kasīr zaslužio da bude ubijen?
Puno mi je srce satire za gospodare ovog doba, u kojem se ne pita za ime ubice, već za ime sljedeće žrtve. Kao da je ubica tajanstven, konstantan, a žrtva jasna, promjenjiva. Tako se likovi krvave predstave transformišu u publiku gledalaca koji prate njihove ispisane sudbine, a publika gledalaca se transformiše u likove u predstavi čiji tekst nikada nisu pročitali.
Puno mi je srce jadikovke i hvale za one koji su svoje snove zapisali u žeravici, bez straha od noćnih oficira, ili stida od gole istine.
Puno mi je srce slanog plača za prekrasnim Libanom, zasićenim elokvencijom nepozvanih hvalospjeva, svedenim na tačku gušenja slikama inspirisanim pjesmama seoske nevinosti i prirodnim krajolikom iz kojeg prolaznici vide samo zelenu iskristalisanu vječnošću plave. Što se tiče krvave crvene, nju vide samo oni koji su uronjeni u pisanje budućnosti i prikladnosti slike sa svojim izvorom. Liban, zbunjen i zatečen, prolio je mnogo krvi da bi formulisao svoj pluralistički identitet i izašao iz kulture sekte i familije na širi horizont – potom gdje? U koji ponor ga vuku oni koji se boje plodnosti identiteta i iskušenja Naprijed? U koje Nazad ga žele vratiti inženjeri tame?
Sigurna metafora kaže: To je čas dugih porođajnih bolova. Sloboda, uprkos svojim ljepotama, može podivljati u prvoj bračnoj noći, žedna krvi svojih ljubavnika. To je njena raskošna kana prije nego što se okrene poslovima domaćinstva.
Semir Kasīr je jedan od takvih najljepših ljubavnika.
Mahmud Derviš
[1] Samir Kassir (05. maj 1960. – 02. juni 2005.) bio je libansko-palestinski novinar lista An-Nahar i profesor istorije na Univerzitetu Saint-Joseph, zagovornik demokratije i istaknuti protivnik sirijske okupacije Libana. Poticao je iz antiohijske grčko-pravoslavne porodice. Ubijen je 2005. godine u nizu atentata na antisirijske libanske političke ličnosti poput Rafika Haririja i Georgea Hawija.