Elegija za Fadwu Tuqan[1]
Nakon Edwarda Saida, kosmičkog mislioca koji lebdi izvan prostora, nakon Ihsana Abbasa, fenomenalnog učenjaka koji zlato naslijeđa traži posvuda, nakon Muhammada al-Qaysija, pjesnika naja najvještijem u zavođenju svemira… Fadwa Tuqan je savila svoje krhko tijelo u svoju meku pjesmu, poput leptira u ruži, i zaspala unutar svemira.
Teška godina za nas, i još teže mjesto. Nisu potpuno umrli. Samo su prestali pisati kako bi njihovo pisanje moglo započeti svoju najplodniju misiju: pisati samo sebe, oslanjajući se na sebe i na život u sebi, oslanjajući se na sebe i na drugi život u sebi: kao da je odsustvo pisca oblik prisutnosti teksta.
Fadwa, naša starija sestra, oprostila se od svojih kolega s prozora svog doma u Nablusu, kao što se opraštala od desetina voljenih i šehida. Da nije bilo ljubavi, da nije bilo ljubavi koja je uslov njenog života, gotovo bi postala Hansā’[2] palestinskih Arapa, u zemlji u kojoj je smrt postala gospodarica pisanja.
Nije živjela kako je željela. Nije željela da sve bude tako skandalozno jasno. Jer u maglovitosti postoji interpretacija. I koliko mi je često govorila, kad god bismo se sreli: „Kako bih voljela da mogu znati put do dvosmislenosti poezije.“ Tražila je dvosmislenost, da kaže više od onoga što je rekla, možda iz onoga što je bilo neizrečeno u njenom srcu. Vjerovala je da u dvosmislenosti leži sloboda i poetski kvalitet koji nije iskušavan nazivom očiglednog. Ali je poeziju savladala kroz borbu s teškoćom jasnoće. Ima li išta jasnije od toga da žena bude žena? Ima li išta teže od toga da žena piše svoju ženstvenost u patrijarhalnom društvu? Ženska pobuna protiv svog zatvora ne treba teoriju, jer se iz njene senzualnosti formira njena prva svijest o sebi. Dakle, njeno planinsko putovanje bilo je objašnjenje za pozadinu njene romantične poezije, koja je najavila njenu pobunu protiv sudbine koju joj je „muškost“ pripremila. Dakle, njena poezija je od početka bila povezana s proglašenjem njenog prava na ljubav, odnosno njenog prava na slobodu.
Voljeli smo Fadwinu poeziju jer nas je, u svojoj krajnjoj jednostavnosti, mamila da zabilježimo svoje male emocije i lične brige kao privatni dnevnik. Takođe je usmjeravala naša čula ka izražavanju, jer u svakom ljudskom biću leži skriveni pjesnik kojem nije potreban mač, konj ili herojstvo da bi imao pravo govoriti.
Fadwa nije nastavila običaje palestinske poezije, baveći se stvaranjem glasa zajednice kojoj prijeti istrijebljenje. Nije završila satirični i podsticajni glas svog brata Ibrahima, uprkos njegovoj odlučujućoj ulozi u ohrabrivanju da piše poeziju. Sjedila je u svom ženskom kutku i slušala svoje srce i tijelo, te romantičnu poeziju koja je dolazila iz vanjskog svijeta i obraćala im se. U njoj je pronašla glas sebe koji traži svoju ličnu slobodu kako bi se kvalifikovao za svijest o svom nacionalnom oslobođenju.
Istina, Fadwa je pisala poeziju o palestinskoj tragediji. Kako je mogla ne pisati? Ali njen slabašni glas bio je drugačiji. Bio je to glas zaljubljene žene, koja razmišlja, pati i koja je usamljena, za razliku od bilo kojeg drugog glasa. Bila je i dio grupe i izvan nje u isto vrijeme. Živjela je u vrijeme pjesnika Nakbe, ali nije bila jedna od njih. Živjela je u vrijeme pjesnika arapskog modernizma, ali nije bila jedna od njih. Živjela je u vrijeme pjesnika otpora, ali nije bila jedna od njih. Sačuvala je svoj sopstveni petski identitet. Održavala je ono što je nalikovalo „konstanti“ u poeziji: romantičnu tendenciju. Održavala je ono što je nalikovalo „konstanti“ u romantizmu, a to je ljubav kao spas i odgovor, lijek za sebe i otpor svijetu koji je izgubio milost. I s ljubavlju, i samo s ljubavlju, poezija postaje utjeha i način postizanja mira sa sobom i s drugima.
Ali zemljotres u junu 1967. godine izbacio je pjesnikinju iz njenog poetskog stanja uma, poremetio njen svilenkasti jezik i gurnuo njen profinjeni književni instinkt i etiku u ovo teško pitanje: Šta pjesnik radi u vrijeme iskušenja? Jer pjesnik mora izaći iz sebe, a poezija mora svjedočiti.
Posjetila nas je u Haifi… Zarobljenica koja traži zarobljenike. Pročitala nam je svoju prvu pjesmu u novom iskušenju: „Neću plakati.“ Ali evo nam je, plačući kao golubica. Romantično pjevanje više nije bio odgovor na mržnju i brutalnost, niti na stvarnost koja nije dozvoljavala riječima da nastave svoju prethodnu odvojenost od svojih zamki, niti im je dozvoljavala da nastave potragu za „čistom poezijom“, niti je dozvoljavala ličnosti da otkrije svoju specifičnost.
Specifičnost palestinske poezije, u tom istorijskom trenutku, bila je definisana njenom temom i mjestom njenog pisanja, gdje su se svi glasovi susreli u jednoj pjesmi. Svako ime se sada odnosilo na drugo, a pjesmi više nije bio potreban potpis. Bilo je u moći čitaoca, pa čak i kritičara, da definiše palestinsku poetsku specifičnost kao ličnu nespecifičnost!
Je li ovo simptom pjesnikove misije u vremenima iskušenja ili su to posljedice onoga što dužnost zahtijeva? Ne znam. Možda je pitanje poezije o granicama vlastite prirode odgođeno za drugo stanje u kojem je intenzitet napetosti između estetskog i nužnog smanjen. Međutim, kada se vrijeme nužde produži, pjesnik pronalazi vremena da razmisli o vlastitoj posebnosti i shvati da učinkovitost poezije dolazi iz njene estetike, a da ljepota poezije dolazi iz njenog posebnog načina suočavanja s objektivnom stvarnošću i njenog pretvaranja u metaforičku jezičku stvarnost.
To je ono što je Fadwa i učinila, nastavljajući pisati o svojoj zaljubljenosti čak i nakon osamdesete godine, bez kompromisa u svojoj odanosti domovini, čovječanstvu, ljudskim osjećajima i prirodi. Teško je pronaći veću podudarnost od transparentnog podudaranja između Fadwine blage ličnosti i njene pitke poezije. Između njene strogosti u životu i njene oštrine u jeziku.
Gitara bola se slomila, ali melodija se nastavila.
Mahmud Derviš
[1] Fadwa Tuqan (01. mart 1917. – 12. decembar 2003.) bila je palestinska pjesnikinja poznata po svojim prikazima otpora izraelskoj okupaciji u savremenoj arapskoj poeziji. Ponekad je nazivaju i „pjesnikinjom Palestine“.
[2] Tumāḍir bint ʿAmr ibn al-Ḥārith ibn al-Sharīd al-Sulamiyah, jednostavno nazvana al-Khansāʾ, bila je plemićka iz 7. vijeka, živjela na Arapskom poluostrvu. Bila je jedna od najuticajnijih pjesnikinja predislamskog i ranog islamskog perioda.