Elegija za Ghassana Kanafanija
Kraj Ghassana Kanafanija razlikovao se od njegovog početka samo u onoj mjeri u kojoj su se razlikovale faze razvoja palestinske tragedije. Kraj Ghassana Kanafanija povezan je s njegovim početkom samo u onoj mjeri u kojoj su povezane veze između ovih faza. Dakle, ovaj kraj nije skok ili transformacija, već prirodni slijed, sa svom preciznošću i tragedijom koju ta riječ prenosi.
To je zato što je Ghassan Kanafani, koji je sažeti simbol kohezije svojih izraza i praksi, bio potpuno u skladu sa samim sobom, što je istovremeno njegov cilj i njegova domovina. Bio je dosljedan u ponašanju i riječima koje je predstavljao. Stoga će naučnicima biti teško klasificirati ličnosti Ghassana Kanafanija, jer bi odvajanje jedne od druge moglo dovesti do ubistva. Ghassan je bio nedjeljiva cjelina, bez obzira na to koliko su raznolike njegove manifestacije i ekspresivni izrazi. Ova rijetka činjenica u istoriji modernog arapskog pisanja je, sama po sebi, ono što daje Ghassanu Kanafaniju veličinu koja eksplodira njegov kratki život i prevazilazi ga. On je poput izvora čije korito ne može primiti toliki sliv vode, izbacujući pritoke koje posmatraču daju iluziju raznolikosti. Oni su samo višestruki oblici jedne suštine. Ghassan Kanafani je živio kratak život, ali, kako kažu, taj život bijaše širok. Nije bio samo odan sin svom narodu i svojoj zemlji u moralnom smislu te riječi, već je bio i odan sin svom narodu i svojoj zemlji u kreativnom smislu te riječi. Nije birao svoju sudbinu i svoj početak, već je odabrao kreativnu posvećenost razvoju te sudbine. Bio je jedan od prvih pionira emocionalne i intelektualne slutnje rođenja nove palestinske ličnosti, naime ličnosti otpora. Nije prekinuo ovaj neizbježni ishod luksuznim spekulacijama. Pratio je palestinsku ličnost – koja je bio on sam – od početne faze fragmentacije, do faze raseljavanja i gubitka, do faze poniženja i uništenja, do faze otpora i smrti. Njegovo otuđenje nije bilo lično, jer je trenutna fragmentacija rezultat druge fragmentacije – fragmentacije domovine. Dakle, težnja za ujedinjenjem palestinskog naroda bila je ujedinjena sa težnjom za ujedinjenjem domovine. Ghassan Kanafani – Palestinac do srži – bio je jedan od najvažnijih pionira u sakupljanju epova ovog palestinskog identiteta, koji se mora pomiriti sve dok ostaje izbjeglica.
Odavde, pobuna protiv formule izbjeglice postaje ključ mogućnosti povratka. Kako izgleda ova pobuna?
Smrt je stvarnost od koje Palestinci ne mogu pobjeći i suočeni s njom nemaju izbora, već mogu odabrati vlastiti način umiranja. Tako je Ghassan Kanafani, Palestinac i umjetnik, pronašao formulu za palestinskog borca otpora, s dugom istorijom otpora. Ideja otpora potom je utjelovljena u ljudskom biću koje ga praktikuje: gerilcu (ar. fedai'yy).
Ghassan Kanafani nije bio strpljiv. Oni koji dopru do arene smrti nisu strpljivi. Njegova žudnja za životom čini ga poput oluje… uvijek impulsivnog i eksplozivnog… a opis otpora i žrtve nije karakteristika Ghassana.
Uključio se u praksu borbe među svojim narodom i ovdje je takođe postigao divnu podudarnost između dva pokreta ili dvije revolucije – pokreta sadržaja revolucionarne književnosti i revolucionarne prakse, te je stoga bio model jedinstvene kohezije. Kritičari i pisci se pitaju o ulozi pisca suočenog sa svakim iskušenjem, a ovo pitanje se često postavlja tokom tragičnih sezona, ali Ghassanova tragedija nije bila sezonska, i to je jednostavna istina koje nisu svi svjesni. Stoga, Ghassan nije dovodio u pitanje svoju ulogu; on je svoju ulogu ostvarivao kroz ovaj kreativni brak između sna i stiska šake, između riječi i koraka. Njegov kraj nije bio razvod od doživotnog saputnika ili doživotne sudbine, već krvavo vjenčanje za taj istorijski brak koji nam turbulentni dani nisu dozvolili da proslavimo. Tako se krajnja tačka spojila s početnom tačkom, formirajući sjajni simbolički krug za istoriju Ghassana Kanafanija, istoriju palestinskog naroda i istoriju sukoba. Svi su primijetili bolnu, tužnu simboličku sličnost između tragedije početka i tragedije kraja… između Ghassanovog tijela i tijela zemlje… između načina na koji je ta sličnost izražena prije nego što je dostigla tačku implementacije. Njegova vizija je dostigla svoj kraj prije njegovog tijela.
Odavde, Ghassanov život je lekcija, ne samo simbol. Ne lekcija koju čekaju neprijatelji – zabrana marša i širenje straha u srcima. Već je to lekcija koju čekaju pravi revolucionari – da prodube odlučnost da nastave, da oslobode želju za osvetom od njenog starog značenja i da je obogate kreativnijom revolucionarnom posvećenošću domovini i revoluciji. Jer ubistvo Ghassana nije uporedivo sa ubistvom neprijatelja, ma koliko veliki bio, ono je uporedivo samo sa upornošću u ostvarenju njegovih snova i naših snova koji su usmjerili granatu prema njemu. I to je lekcija za sve koji se bave časnim perom, a ne lekcija koju čekaju neprijatelji – instaliranje izraelske sablasti nad piščevim umom i savješću. Ali to je lekcija koju istinski revolucionari čekaju – oslobađanje pera od oklijevanja pred neuspjesima i postizanje jedinstva i dubokog braka između pokreta misli i kreativnosti i pokreta revolucije. Mučeništvo prvog palestinskog pisca u više od dvadeset godina jasan je pokazatelj važnosti pera na putu palestinskog naroda i njegove kreativne uloge u borbi, s jedne strane. S druge strane, to je poziv piscima da popune prazninu koju neprijatelji zamišljaju da su stvorili odsustvom Ghassana Kanafanija. Ghassan nas je naučio mnogim lekcijama o harmoniji, iskrenosti i izgaranju za kobni cilj. Prva stvar koju nas je naučio bila je da Palestinac gubi sebe i svoje ljudsko prisustvo u svijetu i svemiru ako prestane biti Palestinac. Palestinstvo nije naslijeđena pripadnost, čežnja za izgubljenim stvarima ili čekanje arapskog preporoda. Palestinstvo znači revoluciju, promjenu, eksploziju i kreativnost. Ghassan je politička, književna i moralna lekcija odjednom. Nijedan trenutak njegovog života nije bio uzaludan. Bio je dva epa: ep naroda i ep kreativnosti. Ne znate gdje počinje Ghassan revolucionar, a gdje Ghassan kreativac. To je zato što su istinska revolucija i istinska kreativnost jedno te isto. Revolucija je kreativnost. A kreativnost je revolucija. Izabrao je kreativnu smrt kao neizbježan, tragičan izraz svoje odanosti životu. Ali nije mogao odabrati zemlju u kojoj će umrijeti. Ovo je njegova tragedija i ovo je tragedija svih nas. I ovo je dugotrajna patnja, bez obzira koliko smo sretni zbog istinske, odabrane smrti.
Ovo je tragedija i ovo je testament…
Jer smrt Ghassana Kanafanija nije samo smrt pisca ili borca.
To je eksplozija jednog pitanja… pitanja jednog naroda… i pitanja jedne nacije.
Mahmud Derviš