POBREŽJE – PODGORIČKO MEZARJE KOJEG VIŠE NEMA

Ostaje činjenica da su se uporedo obavljale dženaze i uklanjanjali mezarovi onako „neprimjetno“ počev od oboda mezarja, sve dok središnji dio nije prepoznat kao Centralni park „Pobrežje“, sa arhitektonskim rješenjem pješačkih staza u obliku stilizovanog krsta sa fontanom na presjeku.

Naprosto moram pomenuti, meni dragog čovjeka, glavnog imama za Podgoricu i Nikšić hadži Džema efendiju Redžematovića, koji me u pripremi ovog teksta, upoznao da islamsko pravo poznaje sintagmu: “Neka se vrši pravda da ne bi svijet propao.” Pravda mi je, inače, bila osnovni orjentir-putokaz kroz život, na svim onim shvatljivim i neshvatljivim životnim raskršćima na kojima bih se našao, često i mimo svoje volje. To se valjda naziva kismetom.

I nikada nisam pogriješio kada sam kretao putem pravde. Što ne znači da sam birao lakši put. Naprotiv, po nekom nepisanom pravilu to je teži i trnovitiji put ali toliko časniji i dostojanstveniji. Tako je bilo i kada sam učestvovao u obnovi Osmanagića džamije, ili u onim iznimno teškim vremenima kada smo kao Muslimansko dobrotvorno društvo „Merhamet“ dali nemjerljiv doprinos sanaciji teške muhadžirske krize, koja je pratila Bosnu u krvavoj disoluciji ex-Jugoslavije. Bio je to put one još uvijek žive podgoričke pravde koja i dalje stanuje u Podgorici i kojom se, ne bez razloga, ponosimo.

Nišan Bećira Sami-efendija Mećikukića, polovina XIX. vijeka

Na svom razvojnom putu, čovječanstvo je na svjetlo istorije izašlo nastankom prava i države. Ne samo zbog toga država jeste civilizacijski iskorak. Atribut „civilizacijska“ država je pozvana da potvrđuje na svakom planu tokom ukupnog trajanja, bez obzira na oblike državne vlasti i vladavine kroz koju je prolazila. Konačno, ne bez razloga se ponosimo činjenicom da je Crna Gora 27. međunarodno priznata država, što će reći, civilizacija u svijetu. Ono po čemu svaka država potvrđuje civiliziranost sadržano je upravo u obaveznosti primjene prava u duhu bona fides-dobre vjere. Takvo pozitivno pravo ipak mora biti bazirano na principima pravednosti. Bez pravde u sebi ukupni pozitivno-pravni sistem objektivno se dojmi poput isprazne školjke iz koje je iščupan biser koji je čini vrijednom. Ipak, to je samo jedan atribut pravedne države, sa druge strane mora postojati izgrađena, prije svega javna svijest o obaveznosti takvog prava. Kada su ove dvije komponente u saglasju, možemo govoriti o prosperitetnim državama i društvima i srećnim građanima, koji u njima žive. Zbog toga je pravedno društvo uređeno na način da svim svojim građanima bez obzira na bilo koje lično svojstvo i osobenost, omogući uživanje istih i jednakih prava i sloboda, a istovremeno djeotvorno uređeno javnim shvatanjem pravde. To je u stvari osnovni fundament prirodnog prava. Pa što je to prirodno pravo i dokle ono seže? U potrazi za odgovorom na ovo vječito društveno pitanje, koje opterećuje svijest svakog slobodomislećeg građanina, neko će ustvrditi da je to Božije pravo. Oni drugi da je to pravo pravo. No bez izuzetka mogu se usaglasiti u konstataciji da je to jedino objektivno mjerilo svih stvari u pravu, a seže sve tamo do praiskona, odnosno do urođenog dostojanstva ljudske ličnosti, kao praizvora ukupnih ljudskih prava i sloboda. Dostojanstvo ljudske ličnosti je je izraz Božijeg emera kojim Stvoritelj daruje čovjeka kao svoju duhovnu iskru. A ono čime Stvoritelj daruje čovjeka niti jedan drugi čovjek ne može uzeti. Zbog toga dostojanstvo pripada i umrlom čovjeku.

Ipak, činjenica da dostojanstvo umrlog čovjeka ne počiva u kaburu, ne daje za pravo bilo kojem društvu koje se želi podičiti epitetima pravednog i civiliziranog, da dopusti rušenje mezara, a da nišane pri tom povaljuje kao dobar kosac vlati trave. Ne hajući pri tom da se u nepovrat gube i tragovi konkretne kulturno-historijske datosti, koja je u krajnjem poput katalizatora profilisala društveni život ne samo Podgorice, već ukupnog crnogorskog društva.

Ispisujem ove redove apsolutno svjestan da se neupućeni pravnik u odbrani ovakvog nepočinstva može, poput mog poznanika na jednoj od „rasprava“ na kojoj mimo volje onako iziritiran morah uzeti učešća, obzirom da bijah gost na zajedničkom sijelu, može pozvati na onu: “Dura lex sed lex – strog zakon, ali zakon,“ ili pak na: “Ignoratio legis nocet – nepoznavanje zakona ne opravdava. Ali kako opravdati one koji se poput mog poznanika pokušavaju zagrnuti plaštom legaliste, a da se u okviru pravnog sistema ponašaju na nepravedan i prevarantan način, izigravajući pri tom pravedno pravo u koje se koliko do juče verbalno zaklinjahu. Ništa novo i nešto što već nije viđeno. U pravnoj teoriji to je poznato kao fraus legis – izigravanje zakona. Tako se u sekundi prisjetih Zakona o šumki iz doba jezuitske inkvizicije i Zakona o grobljima, pa već u narednoj sekundi kazah sebi: Ne Bato, to jeste prva, ali niukom slučaju prava asocijacija kada se pomene Pobrežje.

Prije više od jednog stoljeća Podgoricu je opisao jedan od savremenika i pri tom između ostalog konstatovao: „Podgorica leži na jednoj pješčanoj luci kuda je u starom zemanu tekla rijeka Ribnica, kojoj se još uvijek poznaje nekadašnja lijeva obala na Ćemovskom polju, dok nije potkopala okamenjenu sigu kuda danas teče.“ I doista 30-tak metara visinske razlike od današnjeg korita Ribnice, a sjeverno od Efovića livada, nalazi se neplodna šljunkovita zaravan zvana Pobrežje (priobalni pojas) Locirana izvan gradskih bedema, bilo je to zadugo sve do 70-tih godina XX vijeka, jedino aktivno mezarje (groblje), staropodgoričkih muslimana, ukupne površine 24.200 kvadrata. Sa njegovim tihim uklanjanjem počelo se odmah po okončanju Drugog svjetskog rata. Ovo samo u startu djeluje paradoksalno i zbunjujuće. Ali ostaje činjenica da su se uporedo obavljale dženaze i uklanjanjali mezarovi onako „neprimjetno“ počev od oboda mezarja, sve dok središnji dio nije prepoznat kao Centralni park „Pobrežje“, sa arhitektonskim rješenjem pješačkih staza u obliku stilizovanog krsta sa fontanom na presjeku. Nije sporno da smo društvo sa krajnje pragmatičnim pojedincima. Tako je tokom 80-tih godina prošlog vijeka mezarje sa još očuvanim mezarima koje su krasili predivno urađeni kameni nišani sa epitafima uklesanim na osmanskom jeziku, arapskim pismom, služilo kao improvizovana kamionska pijaca, na kojoj su bili parkirani kamioni sa svježim paprikama, pipunima i lubenicama. I dok su kamioni poljoprivrednih proizvođača bili parkirani na povaljanim mezarima, roba se izlagala na trotoaru, a kao improvizovane pijačne tezge služili su povađeni ili po potrebi prebijeni – polomljeni nišani. Dostojanstvo onih čije kabure su koliko do juče krasili ovi nišani nije dovedeno u pitanje,ali jeste stavljeno na kušnju dostojanstvo njihovih potomaka. Allahu dragi kako li se samo prepoznah!

Antoan de Baets profesor na Groningberskom Univerzitetu je govorio o posthumskom dostojanstvu, ne samo kao težnji da se poštuje ljudskost preminulog, već istovremeno i kao osnovi za dužnost živih prema preminulim. Dužnost u tom smislu jeste skup etičkih principa neophodnih za djelotvorno zaživljavanje prava i sloboda, pa i kada je u pitanju pravo na poštovanje dostojanstva preminulih lica. Istine radi mora se konstatovati da je Centralni park napravljen na mezarima više od 10.000 sahranjenih ljudi, čije kosti još uvijek tu počivaju. Ovu cifru navodim samo kao okvirnu, obzirom da je ona po svemu sudeći mnogo veća. Što ću u nastavku teksta pokušati pojasniti sljedećim razlozima.

Nekada slobodni prostor sa desne obale Ribnice služio je kao logorište osmanskom nizamu, istovremeno i kao mezarje na kojem su sahranjivani ubijeni ili umrli osmanski vojnici. Sa uklanjanjem ovog mezarja počelo se odmah nakon Berlinskog kongresa, kada je na tom prostoru 1886. godine počela izgradnja Mirkove – Nove varoši. Ovo je dovelo i do diplomatskog spora između Vlade Knjaževine Crne Gore i Otomanske Visoke Porte. Spor je okončan na način što je knjaževska Vlada izvršila ekshumaciju zemnih ostataka osmanskih vojnika i sahranila ih u zajedničkoj grobnici na krajnjem zapadnom dijelu muslimanskog mezarja, koje tada bijaše slobodan prostor u okviru mezarja. O tome je zadugo svjedočilo veliko udubljenje nastalo višedecenijskim slijeganjem zemljišta, u koje su se tokom obilnijih kišnih padavina slijevale vode. Ovo je bilo dovoljnim razlogom da se mezarje „Pobrežje „ u žargonu prepozna kao Tursko groblje. Nad najvećim dijelom nekadašnje zajedničke grobnice sada se nalazi JU Dom zdravlja. Ovakav postupak ne da je prkosio zdravom razumu, već i onim univerzalnim vrijednostima koje baštini napredni svijet kao komuna.

Drugim riječima postoje neke univerzalne vrijednosti koje su zajedničke svim društvima bez razlike na kulturološki predznak. Poštovanje i pijetet prema umrlima je jedno je od njih, na što je i ukazivao profesor Antoan de Baets. Čitav niz činjenica ukazuje da je poštovanje umrlih univerzalnog karaktera. Što više skrnavljenje umrlih još jedan je od dokaza postojanja posthumnog dostojanstva, te da su živi duboko uvrijeđeni i uznemireni takvim činom. U svom djelu „Pokopavanje umrlih“ Francis Basevi konstauje da kroz historiju kulture, nemajući drugih zajedničkih rituala kao univerzalno iskazuju poštovanje prema umrlim. Uz dužno poštovanje prema Baseviju i profesoru De Baetsu, Podgorica se dobrano potrudila da ih demantuje u tome. Prisjetih se tako slučaja izgradnje elitnog tržnog centra u nekom gradu u Sjedinjenim Američkim Državama, a na prostoru gdje se nekada nalazilo groblje na kojem su sahranjivani umrli crni robovi. Afro – američka zajednica, odnosno potomci tamo sahranjenih robova nisu dopustili skrnjavljenje ovog mjesta susreta sa prošlošću i svojom historijom, već su izgradnju centra uslovili izgradnjom muzeja crnih robova u tom istom centru. Ukupna demokratska javnost SAD-a podržala je ovo bez razlike, legitimišući se kao pravedno društvo. Svaka sličnost sa nama izraz je slučajnosti. Posebno imajući u vidu da su zemni ostaci desetak hiljada ljudi sahranjenih na „Pobrežju“ koje se još uvijek tamo nalaze, kosti utemeljivača glavnog grada Crne Gore, a ne robova. Ovo ističem uz dužno poštovanje prema svakom pojedincu bez razlike, kao Božijoj duhovnoj iskri. Konačno svi smo robovi Božiji. Aristotelovu komutativnu pravdu koja je zasnovana etičkom principu jednakog postupanja u jednakim okolnostima neću da obrazlažem, jer bih udario šamar samom sebi, obzirom da sam ne samo fizički već ukupnim angažmanom od rođenja član ovog društva, a Podgorica mi jeste najuža zavičajna odrednica. Zbog toga kao građanin ne mogu biti ravnodušan kada se stavljaju pod upitnik prava i slobode bilo kojeg sugrađanina ili zajednice bez razlike. Konačno, ovdje će nastaviti da žive naša djeca kojima u amanet moramo ostaviti bolji kvalitet života, kako nebi bili osuđeni lutati bespućem u potrazi za svojim korjenima. U protivnom neće nam oprostiti u mjeri u kojoj ni mi nismo oprostili našim precima za sve ono što su mogli, a nisu učinili. Za sve ono što osjećamo kao breme koje odnosi dio naše stvaralačke snage i energije. Benjamin Franklin je nekim sličnim povodom ustvrdio da o moralnosti i pravednosti bilo kojeg društva najbolje govori način na koji se ophodimo prema svojim umrlima, vraćajući nas tako na surov način u našu zbilju i realnost koju živimo. Na ovaj način sagledavam i staru Podgoricu u kontekstu narastajućeg glavnog grada Crne Gore, koji već sada u populacionom smislu predstavlja trećinu crnogorskog stanovništva. Činjenica da isto kao što sjelidba na onaj vječni svijet zatvara fizički dio ljudske ličnosti, tako pozitivno pravo i moral kao stanje društvene svijesti, koji prkose prirodnom pravu spriječavaju ispunjenje i zatvaranje kruga pravde. Ovdje prevashodno imam u vidu činjenicu da se moć pozitivnog prava ogleda u mogućnosti prinudne primjene. Na koncu država i jeste monopolizator najveće sile u okviru društva. Međutim, kada društveni moral padne ispod svakog nivoa primjena prava se i bukvalno svodi isključivo na prinudu. Slučaj muslimanskog mezarja „Pobrežje“ je u tom smislu krajnje paradigmatičan. Ali zaboravljamo da se u tom slučaju moć pozitivnog prava pretvara u svoju suprotnost, u nemoć. Isto se odnosi i u slučaju zloupotrebe ili izigravanja zakona. To je situacija kada se prirodno – Božije pravo, kao preduslov pravednog društva doživljava poput kolateralne štete. Pri tome društvene razlike od njegovog bogatstva postaju nepodnošljivi defekti kojeg se treba osloboditi, ako je potrebno budakom ili buldožerom. Tada ne govorimo o prirodnom pravu i srećnom građaninu, već o netolerantnom društvu utemeljenom na nepravednom pravu koje počiva na goloj sili. Bilo kako bilo povaljani i prebijeni nišani sada leže u depou muslimanskog mezarja u opštini Tuzi, u iščekivanju boljih vremena kako bi se poput pokretnih tragova materijalne kulture, što uistinu i jesu, vratili na „Pobrežje“ izgradnjom lapidarijuma, na koji način bi se učinili dostupnim svim zainteresovanim. Sve do okončanja ovog procesa. Procesa samospoznaje kroz katarzu pročišćenja postojaće zgrada zvana „Vampirica“ „Tursko groblje“ i Stara varoš kao ruina davno minulih vremena. U svijetlu ovih činjenica pokušaj ispiranja sopstvene savjesti izgradnjom betonskog turbeta, nije ništa drugo do ponovno sknavljenje „Pobrežja“, obzirom da je onako bez ikakvih arhitektonskih vrijednosti skriveno od očiju javnosti u jednoj uvali kuda je kako se tvrdi u davnom zemanu tekla Ribnica, turbe postalo leglo narkomana, alkoholičara i ljudi sumnjivog morala. A da samo Ribnica kroz zeman nije mijenjala tok mogli smo naše stare i u nju bacati. Tada nebi smo bili u potrazi za pravednim društvom, ali isto tako nebi smo znali ko su bili ti ljudi koji su prije nas na ovim prostorima živjeli, kojim su se imenima oslovljavali i koja su im imena na nišanima bila uklesana. Za sve je kriva Ribnica.

Abdulah Bato Abdić

Komentiraj

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.