Govor Andreja Nikolaidisa u Plavu na promociji sabranih djela palestinskog pjesnika otpora, Mahmuda Derviša.
Dragi moji. Najprije, hvala vam što ste došli u ovolikom broju. Vaša brojnost nije važna zbog nas koji sjedimo ovdje pred vama, već je važna kao jasan znak solidarnosti sa Palestinom.
Nosio sam se mišlju da za ovu priliku napišem nešto – govor, recimo. Odustao sam.
Potom sam mislio: a da napišem precizan koncept izlaganja kojeg ću se držati? I od toga sam odustao.
Zato što sam shvatio da večeras trebam govoriti iz srca. Neću vam, dakle, večeras govoriti ono što mi je na umu. Već ono što mi je na srcu.
A na srcu su mi mrtva djeca.
Život je čudan i neke stvari se u njemu, siguran sam da znate o čemu govorim, javljaju kao light motiv, kao tema koja se ponavlja i prati nas. Često se u životu zbivaju stvari za koje, kada se dese, ne znate zašto su se zbile. Jednostavno: ne ide vam u glavu zašto su se desile baš vama. I onda, mnogo godina ili decenija kasnije, desi se nešto što baci svjetlo na raniji događaj koji niste znali protumačiti. I tek u poznim godinama, naoružani iskustvom i na neki način mudrošću, koju na težak način starost donese, razumijete šta vam se zapravo onomad desilo.
Imao sam dvadesetak godina kad sam prvi put čuo pjesmu Kristin Hersh, Amerikanke koja je stihove o kojima govorim napisala kada joj je bilo samo devetnaest. Pjesma se zove Hate My Way. Čuo sam stihove koji su me posjekli poput najoštrijeg sječiva. I uznemirili me tako da noćima nisam mogao zaspati. Tada sam bio mladić, nisam bio otac, i nisam mogao razumijeti užas koji nosi gubitak djeteta. Stihovi glase:
„I tako, u pozno jutro sjedim
i ponovo pitam sebe:
kako je moguće da ubijaju djecu?
I zašto želim umrijeti?
Ona se više ne mogu pomjeriti,
ja više ne mogu biti mirna“.
Neki od vas znaju, ovo govorim za one koji moguće nisu čuli, kako je završio život jedan od najvećih evropskih umova, Fridrih Niče. Bio filozof koji je težio da sagleda čitav svijet – ne samo u njegovom totalitetu nego u totalitetu njegove istorije. Težio je konačnim odgovorima.
Jednom prilikom je izašao u šetnju Torinom i hodajući besciljno naišao na konja koji je umirao zbog toga što ga je gazda nasmrt pretukao. Ugledavši taj prizor, spoznao je sav užas i surovost svijeta, sav mrak svijeta. U tom trenutku, stojeći nad konjem koji je umirao, najveći um evropske civilizacije je potonuo u ludilo. Iz kojega nikada nije izronio. Deset godina kasnije je umro. Zadnje riječi koje je najveći um zapadne civilizacije rekao bile su: „Majko, ja sam glup“.
Zašto vam ovo pričam? Zato što neprekidno pitam sebe: kako bilo ko od nas ostaje pri zdravoj svijesti i kako bilo ko od nas ostaje u životu gledajući na hiljade brutalno ubijene djece u Gazi?
Da vam pravo kažem… Legnem noću i osjećam kako me guta mrak. Ali naravno… Čovjek se povrati i nastavi da radi ono što radi. Ja imam sreću da radim takav posao koji mi omogućava da mogu da kažem ono što mislim. Stoga sam pisao o stradanju palestinskog naroda u Gazi.
Čujte… Moje ime je Andrej Nikolaidis. Ja očito nisam musliman. Imam rusko ime i grčko prezime. Kada biste pitali vještačku inteligenciju da izbaci neko ime koje je idealno za vaseljenskog patrijarha, kompjuter bi vam rekao: Andrej Nikolaidis. Kada bi se o ljudima moglo suditi na osnovu imena, ja bih sjedio u Fanaru, u Stambolu, i odatle vodio pravoslavni svijet. Ali ne. Ja sam večeras sa vama. Jer: da li je stvarno nužno biti musliman da bi se suosjećalo sa muslimanskim žrtvama? Po čemu su to muslimanske žrtve manje vrijedne od drugih? Kako je moguće da tako olako prelazimo preko njih – onako kako Zapadni svijet prelazi?
Ja zapravo nemam riječi da izrazim svoju zgađenost nad tom ravnodušnošću Zapada. Ne ravnodušnošću, kriva riječ. Saučesništvu, treba reći. Da se moram obratiti tom svijetu brutalne, krvoločne hipokrizije, učinio bih to kratkim telegramom, kakvim se izražava sućut zbog smrti u porodici. Taj bi telegram glasio: „Primite izraze mog najdubljeg gađenja“. To je sve što imam reći.
Međutim, pitao sam se kako je moguće da postoje ljudi koji su ravnodušni, čak i ljudi koji podržavaju pogrom koji se pred našim očima dešava u Gazi. Mislim da je moralna osuda koja ne zahvata i samog sebe uvijek manjkava. Oni koji su mojih godina ili su stariji od mene, sjetiće se da su u Titovoj Jugoslaviji bili iznimno popularni vestern filmovi. Titova Jugoslavija je 1967. godine prekinula diplomatske odnose sa Izraelom. Ti odnosi nikad nisu obnovljeni, do nestanka Jugoslavije, koja nije bila imperijalistička prćija. Ta zemlja jeste bila posvećena borbi protiv globalnog imperijalizma i u Izraelu jeste vidjela ogromni imperijalistički, kolonizatorski potencijal. Zato su diplomatski odnosi prekinuti.
Pa ipak, i u takvoj zemlji neprekidno su emitovani vestern filmovi. Mi smo navijali smo za kauboje, ne pitajući se niti jednog trenutka dok gledamo te filmove, koji su prikazivali divljačke napade surovih i brutalnih Indijanaca na miroljubive naseljenike: hej, čekaj, pa to je Indijanska zemlja, ti ljudi brane svoje. Ne. Mi smo odrasli navijajući za kauboje-agresore. Meni je trebalo 20-30 godina da osvijestim jednu tako jednostavnu stvar, što zapravo govori da je propaganda moćna i da je u stanju od pristojnog čovjeka napraviti saučesnika u zločinu.
Iz tog razloga su glasovi poput Dervišovog iznimno važni. Bitno je da postoji velika poezija koja svjedoči istinu. Njegova poezija upravo to jeste. Iz istog razloga, važno je da svako od nas svjedoči istinu. Naročito onda kada nam ta istina može donijeti neprijatnosti u životu ili na poslu. Jer istina ne pita za cijenu. Istina zahtijeva da bude rečena. Na nama je da odlučimo hoćemo li izabrati istinu ili ćemo izabrati laž. Svaki čovjek na ovoj planeti stoji pred istim izborom. Mnogi nažalost biraju da zažmure nad mrtvom djecom. A šta potom? Ma koliko dugo živjeli, ma koliko sebi bogatstva i ugodnosti na dunjaluku donijeli svojom odlukom da zažmire, ostatak njihovog života provešće u užasu. Jer svaki put kada budu sklopili oči čekajući san, pa i onda kada sklope oči da dočekaju smrt, pred očima će im se ukazati ubijena djeca koju su odlučili da ne vide, da ih se ne tiču.
Situacija kojoj mi danas svjedočimo je jedinstvena je u povijesti čovječanstva. Naravno – dešavali su se pogromi. Ali današnji mediji i današnja tehnologija po prvi put svima nama, neću reći omogućavaju, nego nas osuđuju na to da pogrom pratimo u realnom vremenu. Da ga pratimo instantno. Jasno, Srebrenica je bila pogrom, ali za Srebrenicu smo čuli tek kasnije, kada je sve bilo gotovo. Mi danas posmatramo Srebrenicu uživo. I to je, naravno, bolno iskustvo za svako ljudsko biće. To je ono o čemu je govorio francuski filozof Pol Virilo, razvijajući koncept instantnog u današnjoj civilizaciji.
Svjedočimo instantnom, apsolutnom užasu. Koji nikako da prođe. Koji iz dana u dan postaje sve veći i veći.
Volio da vam kažem nešto što izaziva ponos, nešto što izaziva nadu. Ali nisam to u stanju. Ono što održava nadu u meni jesu slike Palestinaca koji su izgubili djecu i koji odbijaju da plaču, koji odbijaju da napuste svoju zemlju, zato što smatraju da to što se dogodilo Božija je volja, a Božija volja nije razlog za plač. Ponosan je to narod, kao što je ponosan bio i Derviš. Gledam te ljude i razumijem da su oni nesalomljivi. Ja nisam takav a volio bih biti. Ja sam čovjek sumnje a ne čovjek vjere. Ali osjećam najdublje divljenje prema ljudima koji su tamo i osjećam apsolutnu sigurnost da ti ljudi nikada i ni pod kojim okolnostima ne mogu biti poraženi.
Dodaću još ovo. Sve priče na ovom svijetu su stare. Na ovom svijetu ima svega nekoliko priča koje mi neprekidno ponavljamo, nesvjesni da govorimo već rečeno. I ova priča je na neki način stara. Još je živ veliki italijanski, ja mislim najveći živi evropski filozof, imenom Giorgio Agamben. Jedna od njegovih knjiga se zove Homo sacer – Sveti čovjek. U starom paganskom Rimu postojala je figura tzv. svetog čovjeka. Naziv je bio ironičan. Jer ko je bio sveti čovjek? On je bio onaj kojemu su oduzeta sva građanska prava. Stari Grci su imali dva naziva za život: zoe i bios. Pod zoe su podrazumijevali goli biološki život, kakav žive vrba ili vrabac. Pod bios su podrazmijevali život sa biografijom, život sa pravnim obavezama i ljudskim pravima. Homo sacer je bio Čovjek sveden na grčko zoe – goli život. Sveden na vlat trave koju povija vjetar.
Govorimo o paganskim vremenima, napominjem. Homo sacer je smatran nedostojnim da bude prinešen lažnim bogovima kao žrtva. Ali, s druge strane, budući da su mu bila oduzeta sva građanska prava, svaki punopravni građanin Rima u svakom trenutku je mogao da ubije homo sacera. Da ga ubije bez objašnjenja, bez kazne. Onako kao što bi zgazio kukca. Ne li liči vama opisano, a što se dešavalo u paganskom Rimu, na ovo što se u Gazi dešava danas? Bilo ko u bilo kom trenutku može nekažnjeno ubiti čovjeka lišenog građanskih prava. Ako ovo nije definicija današnjih dešavanja u Palestini, ja ne znam šta jeste?
Isti mislilac, Giorgio Agamben, u knjizi Vrijeme što preostaje, koja na izuzetan način govori o nacističkim koncentracionim logorima, opisuje iznimno interesantnu stvar. Neki su ljudi užase logora podnosili bolje od drugih, dok su neki potpuno odustali od života i egzistirali kao, danas bismo rekli: zombiji, bauljajući besciljno logorom i čekajući smrt. U logoru su takve ljude posprdno nazivali: muslimani. To je krajnji oblik rasizma. Dodatna dehumanizacija već dehumanizovane žrtve, od strane dehumanizovane žrtve.
Gaza je danas logor. Međutim, to nije prostor zombija, živih neživih. Ne. Tamo žive ponosni ljudi.
Obratite pažnju na ironiju istorije – a ona, istorija, majstor je ironije. Šta je ono što daje snagu ljudima u Gazi da izdrže? Iz čega izvire njihova snaga i njihov ponos? Cinik bi rekao: nužnost. Ne. Ljudi ponekad žive iz nužnosti, ali nikada nisu ponosni iz nužnosti.
Istinit odgovor je brutalna inverzija logorskog sprdanja sa muslimanima o kojem piše Agamben. Ljudi u logoru Gaza su snažni i ponosni upravo zato što su – muslimani.
Dragi moji, hvala vam.