Elegija za Hammadi Eseeda[1]
Abu Tayyib Al-Mutanabbi nam je rekao:
Kada sam bolje razmislio o vremenu i njegovim promjenama,
Uvjerio sam se da je smrt vrsta ubistva,
Ali sam se uvjerio i da je smrt vrsta izdaje.
Hamadi Eseed je prošao kroz naše živote brže i sjajnije od bljeska radosti. Zapalio nas je iznutra, a ugasio se samo izvana. Pepeo koji je ostavio ovaj iznenadni odlazak teško pada na naša već opterećena arapska srca u ovom dobu koje nas tako velikodušno daruje svime što boli i ubija. Kao da su naši lični životi, naša prijateljstva i naša introspekcija progutani pepelom i vjetrom.
Ko će s kim razgovarati nakon Hammadija?
Dijalog između nas i Drugog nije proizašao iz jednakih uslova, do te mjere da se činilo da je Hamadi Eseed samostalno podigao most dijaloga, vođen svojom žarkom željom da uspješno predloži sliku o nama samima, o našem vlastitom identitetu i identitetu Drugog, onu koja se poklapa s jedinstvenim ljudskim iskustvom Arapa kroz njegovu dinamičnu istoriju. Stajao je na čvrstom tlu svog kulturnog naslijeđa, ispitujući ga, a i sebe u njemu, kako bi imao pravo da sudi Drugome. Svakako, Arapin, u svojoj istorijskoj dimenziji, može biti savremen, ili bolje rečeno, Arapin ne može biti savremen osim ako ne izbije iz svojih kulturnih dimenzija i svoje istorije.
Sam Hamadi Eseed bio je primjer i dokaz. Nije došao u dijalog iz kompleksa inferiornosti prema modernom Drugom, niti je nastojao izazvati kompleks krivice u Drugom. Naprotiv, došao je iz sfere svoje ljudskosti, s jezikom glatkim kao svila, istovremeno fleksibilnim i čvrstim. Došao je da traži zajednički jezik u iskustvima različitosti, da čita prošlost sa savremenim načinom razmišljanja i da transformiše neprijatelja u protivnika – na način Renéa Chara.
Ko je on? Nije ni diplomata, ni političar, ni mislilac, ni pisac. On je fuzija ovih nivoa u novom jeziku i novoj profesiji. On je inovator u formulisanju okvira za političku aktivnost koji nije vidio opravdanje za arapski život izvan njega, kako je rekao, dodajući: „Kada sam se bavio kulturnim pitanjima, uvijek sam osjećao da je njihova svrha u našem arapskom svijetu, koji treba da preispita svoju prošlu civilizaciju i kulturu, politička.“ Ali on je obrazovao politiku baveći se političkom stvarnošću koristeći kulturne alate i posmatrajući je iz civilizacijske i istorijske perspektive.
Razbio je stereotipnu sliku Arapina – kulturnog, političkog i običnog građanina – otkrivajući tu i tamo skrivenu istinu. Ujedinio je gotovo nekompatibilne elemente zajedničkih vrijednosti i pozitivnih aspekata, za razliku od našeg negativnog jedinstva u očima drugih. Postali smo manje Arapi u sopstvenoj svijesti, a više Arapi u očima drugih kojima je bio potreban neprijatelj…
Koliko nam je bio potreban Hamadi Eseedov uvid, njegova svijest, njegova mudrost, njegova vizija i njegov srčani vid, da bismo shvatili koliko očigledna istina zahtijeva statističku analizu, a koliko žrtvi treba predani zagovornik. Jer tragična, gruba, a ponekad i proizvoljna priroda istorije često odijeva žrtve u odjeću dželata. Ne samo da bi žrtvu smatrali odgovornom za svoju sudbinu, već i da bi krvnika ukrasila punim arsenalom legitimnog ubijanja: legitimitet sile u uspostavljanju prava, s jedne strane, i prisvajanje suza žrtava, s druge strane, tako da savjest postane nova kolonija.
Dakle, Hamadi Eseed, u svojoj pronicljivoj odbrani istine o Palestini, kao primarne komponente savremenog arapskog duha, probio je čvrsto tkano tkivo cijelog epistemološkog sistema. Ovaj sistem je formiran na osnovu protjerivanja Arapa iz opšte ljudske istorije i iz njihove sopstvene istorije, otkako se veći dio ovog epistemološkog sistema zapleo u krstaško sjećanje, a veliki dio je sam pao u zaborav, da bi postao bitan element u procesu njegovog reproduciranja kad god je to potrebno. A često je to potrebno.
Na ovim trnovitim arenama složenog dijaloga, Hamadi Eseed, uronjen u izvore svoje arapske kulture – s njenom fundamentalnom islamskom dimenzijom i njenom hrišćanskom dimenzijom – i prožet savremenom humanističkom kulturom – s njenom fundamentalnom hrišćanskom dimenzijom i njenom raznolikošću – bio je najbolje pripremljen da bude kvalificirani partner u sveobuhvatnom i konstruktivnom dijalogu s drugima. Njegov cilj nije bio postići lični gol u utakmici ideja, već otvoriti vrata suživotu i saradnji među pojedincima, narodima, sektama i njihovim ideologijama, te dobiti člansku kartu u naš novi svijet i u našu zajedničku ljudsku sudbinu, koja će biti istinski ljudska samo ako je zajednička sudbina.
Nije očajavao da ukaže na slijepu ulicu, niti da piše po pijesku istorije, čije je pisanje povjerio medijima. Bio je itekako svjestan da trenutni trijumf određenih ideja samo silom oružja nije dovoljan da potvrdi njihovu legitimnost ili ispravnost. Uspjeh ideologije može dovesti do katastrofe za njen narod, a istorija je često svjedočila trijumfu zla.
Stoga je Hammadija obuzimala briga za palestinsku pravdu, pravdu uništenu mačem kojem se odupire krv. Postao je jedan od ambasadora palestinske suštine, najavljujući poruku palestinskog naroda o slobodi i miru, zreloj otvorenosti prema drugima i suživotu, pod uslovom da se ispune neophodni uslovi koji će palestinskom narodu omogućiti da ostvari svoje prirodno i nacionalno pravo na slobodu i nezavisnost. To bi omogućilo Palestini da nastavi svoju istorijsku ulogu u podučavanju čovječanstva principima ljubavi i mira. U argumentu Hamadi Eseeda za ova značenja vidjeli smo uspostavljanje primjera u arapskom diskursu kog treba pratiti i uspostavljanje novog i kreativnog arapskog diskursa, sposobnog da probije čeličnu zavjesu svijesti koja je navučena preko zanemarenih činjenica našeg imidža u svjetskoj svijesti.
Podudarnost između ličnog imidža Hamadija Essida i elemenata imidža koje on predstavlja suštini svog diskursa je savršeno skladna podudarnost. U svom jedinstvenom nastupu, na ekranu i u eteru, na seminaru i na večernjem posijelu, na ulici i u avionu, sa protivnikom i sa prijateljem, u kancelariji i u restoranu, Hamadi Essid je bio stari i novi Tunižanin, gos'n Hamadi. Bio je dirigent ritma predan da održi harmoniju. Bio je sveobuhvatna elegancija koja dolazi, samo iz sjećanja na Endelus. Pleše dok misli, pjeva dok pripovijeda, analizira dok jede i oblači se dok diše. Njegova revnost je bila urođena, a njegova urođena priroda revnosna. Nikada nije prestao shvatati tajnu “ljepotu u razumijevanju onoga što je prikladno”, kako je rekao njegov besmrtni tuniski sunarodnjak, Ibn Haldun…
Nikoga nije prevario. Dok je skidao masku humanosti i univerzalnosti sa zapadne demokratije u njenom odnosu prema Globalnom Jugu, i u njenoj odbrani antidemokratskih aspekata naših života, on je istovremeno secirao arapsku stvarnost, koja se raspadala i fragmentirala, odbacujući ideju i civilizacijski okvir koji ju je povezivao i ujedinjavao.
Vjerovao je da je demokratija riječ koja je, na jeziku režima, suprotnost režimu, bez obzira na oblik koji ta suprotnost može poprimiti, na jeziku opozicije, koja je nastojala iskoristiti demokratiju da ukine samu demokratiju.
Hamadi Essid nije pronašao svoju budućnost u svojoj prošlosti, niti u “prošlosti Zapada”, kako je rekao, i predložio je da potražimo drugi izlaz.
Tražio je dijalog sa sobom i s drugima. Baš kada su njegova pitanja i njegova životna priča počeli sazrijevati, nestao je sa scene dijaloga bez upozorenja, a na nas i na njega se spustio još jedan tmast period. Kao da uvijek postoji nešto tamnije, kao da ponor nema dna.
Danas smo se, na primjer, probudili i shvatili da je cionizam oslobođen svoje rasističke prirode, dok on nastavlja činiti svoje hronične, rasističke zločine protiv palestinskog naroda i nastavlja širiti svoju mračnu, mitsku naraciju na istoriju njihove domovine i na istoriju ljudske svijesti. Ovo je još jedna karakteristika novog, ili bolje rečeno, jedinog svjetskog poretka sposobnog i za analizu i zabranu. Šta se promijenilo u prirodi cionizma u posljednjih 16 godina, osim razvoja praktičnijeg izraza rasizma? Arapi su se promijenili tokom ovog perioda, prihvatajući Drugog – drugog koji insistira na tome da ostane nepromijenjen, sve dok se ravnoteža snaga promijeni na način koji mu omogućava da ostane nepromijenjen i omogućava Ujedinjenim nacijama da se izvine za istorijsku nepravdu nanesenu Arapima.
Pa kako Arapi mogu pronaći svoje mjesto u ovoj istoriji koja ih istjeruje?
Kada će Arapi prepoznati svoj potencijal, koji rasipaju na dobrobit drugih?
I gdje će pronaći svoje mjesto u ovom svijetu, čije ime pogrešno izgovaraju?
O Hamadi Eseede, više ne možeš tugovati. Nećeš više vidjeti ponor.
Ali ako možeš oplakati naše stanje, onda to učini.
Jer mrtvi su možda živi,
a živi su možda mrtvi.
Mahmud Derviš
[1] Hamadi Essid: Rođen 26. januara 1939. – umro 27. novembra 1991. (u 52. godini života). Bio je intelektualac koji je, zahvaljujući svom dubokom znanju, majstorstvu dijaloga, dubokoj posvećenosti plemenitim principima i sposobnostima uvjeravanja, zaslužio priznanje i poštovanje i u Tunisu i u inostranstvu. Bio je posvećen vrijednostima svoje nacije, zalažući se kroz prosvijećenu racionalnost i smiren, konstruktivan dijalog. Bio je pisac, filmski stvaralac, diplomata i kritičar. Rođen je u Tunisu, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje, a kasnije je nastavio visoko obrazovanje u Sjedinjenim Američkim Državama. Bio je strastveni, ali prosvijećeni arapski glas, postao je, kao šef pariškog ureda Arapske lige, ključni partner medija i, zahvaljujući njima, popularna i harizmatična figura poznata Arapima u Parizu, Tunisu (njegovoj domovini) i arapskom svijetu.