Elegija za Khalila al-Wazira[1]
Scena je bila spremna za drugačiji ritual…
Kartaga je, samo nekoliko trenutaka ranije, bila kratka stanica za jato ptica koje su se vraćale sa svoje morske selidbe…
More je bilo putokaz do prvog mora.
Što se tiče jezika, našeg jezika, on je povratio sjaj prvog alfabeta i počeo širiti isuviše razočaranja i šatora.
…Mi koji smo postali kadri za radost, postali smo kadri i da sastavimo domovinu, kamen po kamen, od kamena, a ne od riječi. Kao da ulazimo u bosonogu himnu, ili izlazimo iz nje, jasni i izraziti, na jasnom i strmom putu, danas, a ne sutra, sada kada je vrijeme došlo u našim rukama, zaista naše. I uskoro, vrlo brzo… želja života će hodati svojim krvavim stopalima do svog prvog doma.
Nekada smo čeznuli za teškoćom radosti, nakon što smo postali ovisni o ranjenim tugama odlaska. Nekada smo kucali na daleka vrata sreće. Nekada smo osluškivali obližnji odjek.
Ali Khalil al-Wazir…
Šta je uradio Khalil al-Wazir?
Nikada nas prije nije povrijedio, niti nas je razljutio: prsti na rukama koji čine da oluja zapleše, brojeći obećane dane na kažiprstu i palcu. Vedrina koja se smije iz dubine noći. I prisnost koja hvata pčele i proždrljive tigrove. Brat svima… otac svima, i bajram bez datuma.
Pa zašto nas naš voljeni sada povređuje? Zašto izdaje tratinčice u podnožju? Zašto “april čini najokrutnijim mjesecom”? Zašto nas izbjegava i viče: Nađite mi grob bilo gdje? Onaj koji osniva tu domovinu, zašto postavlja ovo pitanje?
Zašto traži rečenicu u zagradi?
Upravo smo izrekli riječi koje nisu prikladne za ovo vrijeme i nisu prikladne za pobjedu koju je pripremio za generaciju pobjede.
Takve su navike heroja koji ne zna da je heroj. U njegovom srcu je mir koji vidi odražen u vanjskom svijetu; u njegovom srcu je mir koji skriva iznenađenje.
Takvi su običaji tragičnog junaka: legenda mora biti upotpunjena iznenadnom intervencijom sudbine koja djeluje samo po svojim ironičnim pravilima. Jer junak nema pravo svjedočiti finalu himne. Mora pripremiti pobjedu, ali ne i uživati u njoj. Mora planirati vjenčanje, ali ne i biti oženjen. Mora stvoriti slobodu, ali ne i biti oslobođen. Mora se srušiti na trenutak koji razdvaja dvije ere – na međuvrijeme koja je njegovo tijelo. I mora zavještati, a ne naslijediti.
Njegov otac je rekao: „Čekao sam ovaj trenutak dvadeset godina.“
Što se tiče njegovog najmlađeg sina, Nidala, dvogodišnjaka, on je igrao igru života: znak pobjede; znak pobjede kog mu je otac pripremio dvadeset godina prije rođenja. Nidalova vezanost za znak pobjede pojačala se nakon što se provukao kroz kišu metaka u subotu navečer (16. aprila 1988.) i vidio svog oca kako spava u jezeru đul-šekaja. I evo ga, na stepenicama aviona koji nosi naša kolektivna srca iz Tunisa u Siriju, oprašta se od nas znakom pobjede, i ostavlja nam u emanet znak pobjede…
Ali Hanan i Iman ne znaju tačno kada da se osmjehnu, a kada da plaču, otkako ih je njihov otac, Abu Jihad, odveo na početak duge poeme, i otkako se Jihad uhvatio za rep vjetra.
Šta su onda ubice uradile?
Ranili su nas na samom vrhuncu našeg uspona ka stepenicama sutrašnjice i narandži. Ranili su nas do srži. Rana je toliko duboka i bolna da ne osjećamo ništa osim gorčine slobode. Jer sloboda nije saće meda. Sloboda nije ruža na dalekoj ogradi.
Ranili su nas da bismo mogli razumjeti ono što oni ne mogu, da bismo mogli razumjeti da oluja ne može stati usred vrbe. Ranili su nas da bismo mogli shvatiti ono što oni ne mogu, da bismo mogli shvatiti da je intifada ujedno domovina i sloboda.
Atentat na Khalila al-Wazira je pokušaj atentata na intifadu. Mogu li neprijatelji ugasiti miris intifade krvlju Khalila al-Wazira?
Plamtjela je, zapalila se i vjenčala se s njegovom vatrenom krvlju jer se rana ne može ugasiti. Ne samo da jača imunitet tijela, već i zabija svoje kandže u dušu. I Khalil al-Wazir, u ovim regijama, pretvara se iz heroja u legendu, puhajući u kamenje domovine sam dah iskonskog života i vjerovjesnički gromki poziv:
Ustajte, ustajte!
Ustajte, kamenje moje zemlje!
Da nam izgradite domovinu mira!
Da nam izgradite jezik od mramora!
Šta su ubice uradile?
Trebala im je sopstvena arena da naslikaju sopstvenu sliku, da prenesu bitku u svoju sferu uticaja: terorizam. Jer im je bio potreban trijumf iskonskih instinkta nad eksplozijom Zemlje unutar tkiva postojanja. Kao da, proglašavajući suštinu svog terorističkog identiteta, žele da nas uvuku u karakteristike koje su definisali za našu sliku, nakon što je ogromna razlika između dvije slike postala jasna:
Slika branilaca slobode i domovine,
i slika osvajača nadutih mašinerijom smrti.
Šta su ubice više učinile nego što su otkrile svoj identitet? Ubijale su nas bezbroj puta, svugdje, istim prigušivačem, istom maskom. I trijumfovale su nad nama pod uslovima džungle – njihove džungle – u bici koja nije bila naša. Oni su teroristi par excellence, ubice par excellence, gusari par excellence, drumski razbojnici par excellence…
Šta je sljedeće… Šta?!
Pasivnom svjetskom mnjenju će trebati više vremena i više atentata da redefiniše koncept terorizma suočen sa pravnom sramotom koju uzrokuje država koja se hvali svojom superiornošću u umjetnosti terorizma, nakon što se navikla da ovu optužbu pripisuje žrtvi. I luksuz je ponovo se suočiti sa naivnim pitanjem: Ko je terorista? Ko?
Je li to dječak koji se opire tenku kamenom? Ili je to država koja ubija dječaka tenkom?
Ko je terorista? Jesu li to ljudi koji brane svoje pravo na postojanje protiv rata istrebljenja ili je to država koja je ubila Khalila al-Wazira u Tunisu?
Dovraga s ovim pitanjima!
Neprijatelj nas neće moći namamiti u svoju zamku i pokušaje da prikrije istinu. Intifada, koja je bila jedna od najvećih manifestacija Khalil al-Wazirovih snova i njegovih ogromnih žrtava, nastaviće pokazivati svoju sposobnost izdržljivosti i razvoja. Vitez intifade pao je dodirujući stabljike pšenice koje je cijeli život sijao, na svakom polju i na svakom kamenu. Ratar je pao nakon što je usjev izrastao a doba suše se završilo.
Nijedan trenutak Khalil al-Wazirovog života nije bio uzaludan. Raširio je svoje tijelo preko svakog rova, probijajući opsadu za opsadom. I sada prolijeva razdražljive suze na sceni velikog rođenja… Vidi nerođeno dijete u času velikog rođenja… Oslobađa se bezbrojnih izgnanstava, istovarajući ih na pragu domovine.
Nismo shvatili, čak ni sada, da je Khalil al-Wazir otišao. On je taj koji sada gura intifadu na viši nivo eskalacije. On je taj koji u plamtećoj stvarnosti, ovdje i tamo, rasplamsava čežnju za satima koji prethode pobjedi.
Ali uvijek smo znali da je on više od građevine, širi od institucije. Bio je horizont unutar čovjeka, unutar svakog od nas, čovjeka koji je na nas uticao, a u njemu je ležala enciklopedija zemlje: imena ljudi, imena biljaka i imena neživih predmeta. Znao je domovinu napamet, recitujući je revnosno do najmanjeg detalja kao što đak uči svoju prvu lekciju.
I nije bilo mjesta za njega… Bio je raširen kao rijeke koje poznaju svoja ušća, ali ne i svoje obale. Bio je simbol svega što je vitalno u našim životima, životima lišenim ustaljene tradicije.
Do koje mjere se taj čovjek asketa mogao transformisati u društvo? Do koje mjere ga je asketizam mogao dovesti: do te mjere da se lišava radosti sudjelovanja u pobjedi!
Još ga nismo izgubili, jer je još uvijek među nama, s nama, čuvar granica našeg sna.
Još više ćemo ga izgubiti tamo, kada budemo čestitali jedni drugima na pobjedi, a on više ne bude s nama.
Tamo… ispred stabla koje je zasadio, i ispod zastave koju je podigao.
Tamo… hoće li se slavlje pomiješati s tugom?
Tamo… hoćemo li još više plakati za njim?
Tamo… hoćemo li okusiti gorčinu slobode?
Tamo ćemo vikati: Gdje je Abu Jihad?
Mahmud Derviš
[1] Khalil Ibrahim al-Wazir, takođe poznat po svom nadimku Abu Jihad „Otac Džihada“; 10. oktobar 1935. – 16. april 1988.) bio je palestinski vođa i suosnivač stranke Fatah. Kao glavni pomoćnik predsjedavajućeg Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) Yassera Arafata, al-Wazir je imao značajan uticaj na vojne aktivnosti Fataha, te je na kraju postao komandant Fatahovog oružanog krila al-Asifa.
Al-Wazir je postao izbjeglica kada je njegova porodica protjerana iz Ramle tokom Arapsko-izraelskog rata 1948. godine, te je počeo voditi manje gerilske snage u Pojasu Gaze. Početkom 1960-ih uspostavio je veze za Fatah s komunističkim režimima i istaknutim liderima trećeg svijeta. Otvorio je prvi ured Fataha u Alžiru. Igrao je važnu ulogu u sukobima Crnog septembra u Jordanu 1970-71, snabdijevajući opkoljene palestinske borce oružjem i pomoći. Nakon poraza PLO-a od jordanske vojske, al-Wazir se pridružio PLO-u u Libanu.
Prije i tokom izraelske invazije na Liban 1982. godine, al-Wazir je planirao brojne napade unutar Izraela na civilne i vojne ciljeve. Pripremao je odbranu Bejruta od nadolazećih izraelskih okupacionih snaga. Ipak, izraelska vojska je prevladala i al-Wazir je prognan iz Libana sa ostatkom rukovodstva Fataha. Nastanio se u Amanu na period od dvije godine, a zatim je prognan u Tunis 1986. godine. Iz svoje baze tamo je počeo organizovati omladinske odbore na palestinskim teritorijama; oni su na kraju činili glavnu komponentu palestinskih snaga u Prvoj intifadi. Međutim, nije doživio da komanduje ustankom. 16. aprila 1988. godine, ubijen je u svom domu u Tunisu od strane izraelskih komandosa.