Iz recenzije prof. dr Mirze Sarajkića –
Dnevnik uobičajene tuge (Yawmiyyāt al-ḥuzn al-ʿādī) prvo je od tri ključna prozna ostvarenja Mahmuda Derviša, pjesnika čija je riječ obilježila palestinsko i arapsko iskustvo 20. i 21. stoljeća. Objavljeno sedamdesetih godina, kada je Derviš već bio globalno priznat kao “glas Palestine”, ovo djelo zauzima centralno mjesto u njegovom opusu. Riječ je o zbirci autobiografskih eseja u kojima se Dervišova poetika suočava sa krutom stvarnošću, a intimna sjećanja prepliću s kolektivnom traumom. Dnevnik uobičajene tuge razotkriva ne samo osobni pejzaž autorovih iskustava već i dublje strukture palestinskog identiteta, egzila i otpora.
Po svom izrazu Dervišev Dnevnik je hibridno djelo. Ono oscilira između lirskog zapisa, filozofske refleksije i dokumentarnog svjedočanstva, a upravo ta višeslojnost čini ga jedinstvenim mjestom susreta književnosti i historije. Autor govori o djetinjstvu u selu Birva, o izgnanstvu i povratku, o domovini kao stvarnom i mitskom prostoru, o gubitku i nadi. Njegove rečenice, premda oslobođene metričkog vezivanja, nose snažan pjesnički naboj: “Mjesto nije samo geografsko područje; to je i stanje uma. A drveće nije samo drveće; to su rebra djetinjstva”. Upravo takva sinteza lirike i proze daje ovoj knjizi jedinstvenu snagu.
Dnevnik uobičajene tuge otvara prostor introspektivnog i kolektivnog: ona je svjedočanstvo o ličnoj boli, ali i o povijesnoj tragediji naroda. U arapskoj književnosti, ovo djelo se često posmatra u kontekstu “literature otpora” (adab al-muqāwama), jer ne pristaje na pasivno bilježenje stvarnosti, nego je aktivno preoblikuje u jezik otpora. Istovremeno, ono se može smjestiti i u širi tok autobiografske i memoarske proze arapske književnosti, gdje Derviš svojim stilom nudi most između individualnog i kolektivnog sjećanja.
U knjizi se pojavljuju tri dominantne tematske linije. Domovina je predstavljena kao egzistencijalna i metafizička kategorija. Naime, Derviš ne prihvata jednostavne definicije domovine. Ona je istovremeno mjesto rođenja, sjećanja, čežnje i borbe. Stoga on kaže: “Moja zemlja nije uvijek u pravu, ali ne mogu ostvariti istinsko pravo osim u svojoj domovini”. Takva izjava razotkriva paradoks ljubavi i kritičkog odnosa prema zemlji koja je i rana i izlaz. Na temu domovine „prirodno“ se nadovezuju narativi o egzilu i povratku. Stoga je veliki dio Derviševih autobiografskih eseja posvećen iskustvu izbjeglištva, poniženju i životu na prijelomnoj liniji “prisutnosti“ i „odsutnosti”. Egzil se opisuje kroz prizore djetinjstva, ali i kroz filozofsku meditaciju o značenju pripadnosti. Derviš pokazuje da povratak u zemlju ne znači i povratak dostojanstvu, jer povratnici često ostaju lišeni prava. Kao treći tematski blok izdvajaju se pamćenje i historija.Derviš konstantno propituje službene narative: “Ne pitaj učitelja istorije. On zarađuje za život govoreći laži”. Dnevnik uobičajene tuge uvjerljivo dekonstruira historiju kao ideološku konstrukciju te pledira za pamćenje kao autentično iskustvo naroda. U toj dijalektici, književnost postaje ključni instrument očuvanja identiteta.
Prijevod Džema Redžematovića predstavlja nastavak njegovog ogromnog poduhvata. Nakon što je u prethodnim godinama uspješno preveo Derviševu poeziju, objavljenu u četvorotomnom izdanju, sada je načinio korak dalje – prenio je na bosanski jezik prozno djelo u kojem je Derviš jednako pjesnik i esejist, i jednako zahtjevan. Zahtjevnost prijevoda ogleda se u nekoliko dimenzija. Prva se tiče ritmičke i metaforičke strukture Dnevnik uobičajene tuge. Derviševe rečenice, iako prozne, nose snažan poetski ritam, koji prevodilac morao je pažljivo prenijeti bez gubitka smisla. Nadalje, Derviševa djela u pravilu krasi bogata intertekstualnost. Djelo je ispunjeno aluzijama na biblijske, kur’anske i historijske motive. Svaka od tih referenci traži duboko razumijevanje i kulturološku osjetljivost. Konačno, ključna je bila i emotivna tenzija koja prožima Dnevnik. Prijenos Derviševe tuge i čežnje, a da se ne sklizne u patetiku, bio je i ostao jedan od najvećih izazova za svakog prevodioca.
Redžematović se, kako se vidi u tekstu, trudio da što vjernije ili doslovnije prenese Derviševu poruku, zadržavajući autentičnost glasa. Stoga se iznova mora ukazati na Redžematovićev ogroman prevodilački napor, vrijedan poštovanja, jer je svako Derviševo djelo neprestani izazov i kušnja jezika, kako izvornika tako i onog koji udomljuje književnikov svijet.
Objavljivanje Dnevnika uobičajene tuge na bosanskom jeziku ima višestruku vrijednost. S jedne strane, ono doprinosi recepciji Mahmuda Derviša, autora koji u našem kulturnom prostoru već uživa status klasika svjetske književnosti. S druge strane, ovo izdanje uspostavlja dijalog između palestinskog i balkanskog iskustva, između trauma egzila i rata, između pitanja identiteta i opstanka. Nažalost ili na sreću, čitatelji u našem regionu prepoznat će vlastitu historiju u Derviševim tekstovima, potvrđujući univerzalnost autorovog glasa. Iako će krajnji sud uvijek pripasti čitateljima, već sada se može reći da je ovo izdanje istinski doprinos književnoj kulturi, i svojevrsni most između arapskog i bosanskog jezika, te između kovitlavih historija Bliskog istoka i Balkana. U skladu sa svim navedenim, s velikim zadovoljstvom predlažem izdavaču ovu knjigu za objavljivanje.
Neka mi ne bude zamjeren neuobičajen epilog ove recenzije kojeg nalaže neprevodivo i neizdrživo breme sadašnjeg trenutka. Kada je Mahmud Derviš pisao svoj Dnevnik uobičajene tuge, Palestinci su već decenijama nosili teret izgnanstva, zatvaranja, poniženja. Ta tuga je bila „uobičajena“ jer je postala ritam svakodnevnog života – kruh podijeljen na premale komade, povratak u selo koje više ne postoji, sjećanje na djetinjstvo koje se pretvara u ranjivu metaforu. Derviš je tugu učinio riječju, riječ pretvorio u tijelo, a tijelo u kolektivni zapis. Pisati je za njega značilo odoljeti brisanju, pronaći smisao tamo gdje ga stvarnost nije dopuštala.
Danas, međutim, pred našim očima odvija se dnevnik neuobičajene tuge. Gaza nije samo mjesto geografski zatvoreno, nego laboratorij smrti koja se emitira u realnom vremenu. Svijet je svjedok – ne posredno, ne iz arhiva, nego u prijenosu uživo. Slike mrtve djece, majki što nose tijela bez imena, bolnica u mraku – sve nam se utiskuje u oči, a opet, gotovo ništa ne mijenja. Ako je Derviš zapisivao sjećanja kao kamenčiće pronađene u srcu, danas se kamenčići sručuju u ruševinama zgrada koje nestaju pred kamerama.
“Mjesto nije samo geografsko područje; to je i stanje uma”, zapisao je Derviš. Gaza je danas upravo to: stanje uma čovječanstva, ogledalo u kojem se prelama naša nemoć i ravnodušnost. Ona pokazuje do koje mjere se svijet naviknuo na smrt: toliko da se i najneobičnija, najstrašnija tuga pretvara u običnu vijest, u statistiku. U tom apsurdu susreću se dvije krajnosti: obična tuga o kojoj je Derviš pisao, i tugaljiva neobičnost današnjeg trenutka – u kojem je jezivo normalizirana. Još košmarnije zvuči činjenica da upravo takvu normalizaciju (al-taṭb) Izrael promovira kao vrhunac demokratije i jedino civilizacijsko rješenje za Bliski istok, i sve uz blagoslov većine svijeta. Dalekim se čini obala suprotna od sadašnjeg normalnog i uobičajenog.
prof. dr Mirza Sarajkić,
Sarajevo 2.9.2025.