Povodom izlaska iz štampe proznog djela Mahmuda Derviša, “Dan uobičajene tuge”, u prevodu Džema Redžematovića
Genocid koga izraelska država provodi nad Palestincima i koji se, evo već preko dvije godine, odvija pred očima čitavog savremenog Svijeta pred svakog humanistu postavlja niz pitanja o tome gdje leže uzroci izraelsko-palestinskog konflikta, u kojim vidovima se on odvija i kako ga je moguće riješiti –jer taj konflikt, koji traje od 1948.godine, nije samo izraelsko-palestinski, niti samo izraelsko-arapski, niti samo izraelsko (jevrejsko) – muslimanski (muslimansko-kršćanski), već je on odavno prerastao u opštečovječansko pitanje: Palestina -i njezno srce: Gazza, sa Kudsi Šerifom / Jerusalimom kao glavnim gradom ove države – svjetska je žila kucavica, zbog koje će čovječanstvo završiti u svjetskom miru ili, ne daj Bože, u prahu i pepelu, za šta su sve izglednije prilike s obzirom na zatiranje univerzalnog morala i prava i urušavanje međunarodnog poretka na primjeru Palestine i s obzirom na domete Zla u savremenom Svijetu.
I upravo dok danonoćno proživljavamo palestinsku dramu, jedan od vodećih prevodilaca sa arapskoga jezika na našim prostorima, Džemo Radžematović iz Podgorice, ponudio nam je štivo koje baca novo svjetlo na uzroke spomenutoga konflikta i opseg izraelskog divljaštva nad palestinskim narodom i palestinskom zemljom. Riječ je o književnoumjetničkom dokumentu pod naslovom Yawmiyyat al-Huzn al-‘Adi –Dan uobičajene tuge iz pera najpoznatijeg palestinskog pisca, pisca naše epohe, slavnog pjesnika svjetskog renomea, Mahmuda Derviša ( 1941.-2008.) – neka je rahmet njegovoj namučenoj duši. (Dodaćemo ovdje da je Derviš, u nizu međunarodnih priznanja za poeziju, dobitnik i Bosanskog stećka, najznačajnijeg bosanskohercegovačkog priznanja za poeziju, koje je dobio 2008. godine, malo prije svoje smrti. Autor ovog osvrta imao je priliku i čast da se te godine, zahvaljujući pjesniku Hadžemu Hajdareviću – neka je rahmet i njegovoj namučenoj duši – pobliže upozna sa „nacionalnim pjesnikom Palestine“ i provede nekoliko nezaboravnih sati u razgovoru sa njim, ovdje, u Sarajevu.)
Dan uobičajene tuge je, de facto, nastavak prevoda Derviševa književnoumjetničkog izraza iz Fi hadra al-giyab – U prisustvu odsustva, izraza koji „balansira između proze i poezije“ (Dž. Redžematović) i obnavlja glavne teme i motive Derviševa stvaralaštva: tragediju Palestine, njezin nacionalni identitet i historiju, otpor, bešćutnost Svijeta pred njezinim stradanjem, bezočno trganje njezinog kolektivnog pamćenja i uspostavljanje novog, nasilničkog, falsifikatorskog, izraelskog / cionističkog…
Mi smo imali prilike da čitamo o mitovima na kojima je nastala i kojima se održava „enklava Zapada“- „entitet“ Izrael (posebno u knjigama Rogera Garoudija, npr. Slučaj Izrael- studij političkog cionizma, Bemust, Zenica, 1983.) i u drugim studijama; u Derviševoj proznopoetskoj fresci ti se mitovi ističu na poseban, umjetnički način: odlaskom u svijet djetinjstva u selu Birvi, gdje je rođen Mahmud Derviš, ali odakle je i prognan 1949. godine, a onda čitavim nizom stvarnih ili izmišljenih dijaloga i biografskih asocijacija. Jasno, pisac užasnu stvarnost svoje zemlje predstavlja svojim alatima: alegorijama, ironijskim pasažima, lirskim ushitima… koji govore snažnije od svakog historijskog i publicističkog teksta ili naučne analize. Na svu sreću, kod majstora poetske riječi kakav je Derviš, to nikada nisu patetična, srceparajuća mjesta već poetske slike najvišeg umjetničkog nivoa. „Palestina teče iz sebe i iz naše krvi“; ona nas „oslobađa i drži zarobljenima“; „izbjeglica kod kuće“; „prisutni – odsutni“; „sveta i zabranjena zemlja“; „mač koji izlazi iz Tore“; „pravda je na tvojoj strani, ali zemlja je u njihovim rukama“; ostatak Svijeta, kad se u svjetskoj medijskoj buci jave slike i glasovi iz okrvavljene Palestine, „odlazi u svoju spavaću sobu“ … – to su slike koje su se iskristalisale u pjesničkom duhu i koje su date iz specifičnog, pjesničkog ugla gledanja na svijet.
Ali, repetitio mater studiorum est! Zajedno sa Dervišem, ponovimo, i ovom prilikom, neke od mitova protiv kojih se bori (i) ova knjiga.
U uništenju palestinskog naroda i Palestine Izrael, to jest, cionistički pokret Theodora Herzla (1860.-1904.), vidi ostvarenje misije „izabranog naroda“ i njegova „historijskog prava“ koje se nadaje iz fundamentalističkog čitanja Starog zavjeta; prema tome čitanju, Palestina je zemlja bez naroda, a Palestinci su narod bez zemlje; bez vlastite zemlje, Jevreji će, navodno, postati „talog čovječanstva“ i „plijen podlih životinja“; „Cionisti neće doći u Palestinu kao osvajači, neće nikoga protjerati! Zemlja Izrael mora biti jevrejska kao što je Engleska engleska! Znam da je Bog obećao Zemlju Izrael djeci Izraela, ali ne znam granice koje je Gospod odredio,“ govorio je Herzlov nasljednik i, kasnije, prvi predsjednik države Izraela Chaim Weizmann (1874.-1952.); on te granice namjerno drži mutnim, nedefinisanim – kako bi „izabrani narod“ napravio što veću državu (tzv. Eretz Izrael) – na arapskom tlu i kostima, između Sredozemnog mora na zapadu i pustinje na istoku, između Sinaja na jugu i izvora rijeke Jordan na sjeveru, čak i dalje: od Nila na jugu do Eufrata na sjeveroistoku.
Da bi ostvario taj cilj, cionistički pokret radi na tri najvažnija kolosijeka: ubijanju palestinskog sjećanja, nasilnom prevrednovanju ne samo palestinske, nego muslimanske i ukupne ljudske historije i osveti za holokaust koga su nad Jevrejima, kao što svi znamo, počinili Hitlerovi nacisti tokom Drugog svjetskog rata.
Što se tiče trećeg kolosijeka, cionisti se za holokaust ne svete njegovim počiniocima, već palestinskom narodu tvrdeći da je „izabranom narodu“ sve dozvoljeno, pa i vršenje genocida nad palestinskim muslimanima i kršćanima kako bi ostvarili svoj cilj, Eretz Izrael, a pred njihovim prevrednovanjem ukupne ljudske i muslimanske historije stoji neoboriva činjenica prema kojoj, u vrijeme kada je drugi halifa, Omer al-Faruq, 637. godine, ušao u Jerusalim, u njemu, kao i u cijeloj tadašnjoj Palestini, nije bilo nijednog Jevreja; njih su drugi, politeistički narodi prognali iz Palestine prije punih sedam stotina godina; na koncu, Musa / Mojsije je Banu Isra'il, kada ih je poveo za sobom iz Egipta, samo doveo pred Kana'an, ali nije sa njima ušao u njega, dakle- Jevreji nisu nastali na tlu Palestine i nemaju nikakvo „historijsko pravo“ na nju; i najvažnije: antisemitizam, mržnja prema Jevrejima, opravdana ili neopravdana, nije se javio – i nikada nije trajao – u muslimanskim društvima (nema ga ni u Derviševim knjigama!), prije svega zbog njihove „predstave o Bogu“, koncepta Objave i vjerovjesništva kao takvog.
Muslimanska sveta Knjiga, Kur'an, čudesna je (u tzv. i'džazu) i u aspektu kada govori o ovom narodu, Banu Isra'ilu; taj narod nije bio svjetski faktor kada se Kur'an objavljivao, a Kur'an o njemu govori i upozorava ljudski rod na njega na stotinama mjesta kazujući kako on „pali ratne vatre“ i provodi fesad (nered, iskvarenost) kad god i gdje god stigne (pri čemu se misli na cionistički politički, a ne na duhovni pokret jevrejskog naroda!) a Allah te procese zaustavlja; da bi, u osnovnoj molitvi, prvoj suri, Fatihi, upozorio na njih osudom da je on magdub – narod na koga se izlila Allahova srdžba. Jedan mufessir, naš savremenik, Muhammed al- Ghaazzali, kaže da Banu Isra'il, za razliku od drugih naroda koji zapadnu u zabludu i odvode od Božijega Puta iz ovih ili onih razloga, Banu Isra'il to čini bi'l-‘aqli – svjesno, sa zlim umišljajem, znajući da čine pobunu protiv Boga i vrijednosti koje zagovaraju sve monoteističke vjere i tradicije.
No, mimo svega toga, svi humanisti Balkanskog poluotoka, posebno oni koji pripadaju islamu i njegovoj tradiciji, mogu biti zahvalni Mahmudu Dervišu (i njegovom prevodiocu) na ovoj uzbudljivoj knjizi – zato što se istim metodima kojima se, radi svojih, kao što vidimo, divljačkih ciljeva, služi cionistički pokret u Palestini i čitavom savremenom Svijetu, služe i velikosrpski / četnički i velikohrvatski / ustaški pokret. Cionisti, četnici i ustaše su i u aktualnoj političkoj sferi recentno povezani i aktivni, ali oni su na istom putu i u sferi prevrednovanja historije, identiteta i vjerske i kulturne baštine svih, zasebnih etničkih grupa u ovom dijelu svijeta, od koga najmračnije vojne i političke sile žele napraviti novi Bliski istok i uništiti kakav-takav mir i multietnički i multireligijski karakter njegovih društava. Ono što cionisti rade Palestincima u pogledu njihova sjećanja i identiteta, to četnici rade Bošnjacima, Crnogorcima, Albancima, Hrvatima, Makedoncima…, i to ustaše, ugrubo, rade Srbima i Bošnjacima, a, izgleda, takvih pojava ima i kod albanskih nacionalista, ne i kod albanskih muslimana.