Teško je oglašavati se na svaki potez koji se desi u Crnoj Gori. Imamo historijsku šansu da uđemo u EU, ekonomija raste. Trebalo je fokus na to, a ne na neke seoske teme…
Kazao je to premijer Crne Gore Milojko Spajić odgovarajući na novinarsko pitanje o spomeniku četničkom ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, koji su, u selu Donje Zaostro i uz podršku državne Crkve Srbije (SPC), nedavno pokušale da postave pristalice dijela režima u Podgorici.Ko su ”naši” a ko ”njihovi” ratni zločinci, ko nam kroji historiju – nauka ili politika i da li je zaista postavljanje spomenika jednom od najvećih ratnih zločinaca Drugog svjetskog rata, odgovornog za stradanje više hiljada muslimana i antifašista, samo “seoska tema”, pitanja su za profesora emeritusa na Univerzitetu Crne Gore, redovnog člana CANU, BANU i DANU, historičara dr. Šerba Rastodera.”
Da, seoska tema je po formi, ali ne i po svojoj suštini. Pokušaj postavljanja spomenika Pavlu Đurišiću u crnogorskom selu Donje Zaostro ličilo bi na seosko posijelo, sa svim elementima folklora, kada tamo ne bi bilo onih koji su tom posijelu davali smisao – od mitropolita Metodija do predsjednika jedne od stranka vlasti Vladimira Dajkovića. Oni su to ”posijelo” nastojali da reinkarniraju u gomilu historijskih laži, koje su trebalo da budu fitilj za oživljavanje historijskog mrtvaca – četničkog pokreta. Pokazalo se, dakle, da to nije samo spomenik jednom četničkom komandantu koji ima debeli dosije zločinačkih djela, nego i pokušaj davanja infuzija za oživljavanje četničke ideologije. Na kraju je taj bronzani spomenik sklonjena u crkvu, ali je četnička ideologija ostala u glavi. Namjera je, vjerujem, da se spomenik jednog dana ponovo izvuče iz crkve, a uslov za to je da četnička ideologija postane dominatna”, kaže za Vijesti.ba direktor Instituta za historiju, demografiju i antropologiju Sandžaka, akademik Šerbo Rastoder.
Crkva u kojoj je spomenik sakriven – mislim na državnu Crkvu Srbije – Pavla Đurišića proglašava herojem. Koji je to tačno dio Đurišićeve biografije herojski, što mislite?
RASTODER: Sudeći po argumentaciji i naraciji koja je pratila ovo seljačko posijelo, moglo bi se zaključiti da je Đurišić “heroj” samo zbog toga što su njegove jedinice poklale na hiljade muslimana u bjelopoljskom, pljevaljskom, fočanskom i pribojskom srezu. Taj “heroj” nema niti jednu bitku protiv okupatora, a svaku protiv partizana je izgubio. Jedini njegov “uspjeh” je operacija na ”krvavi Božić” 1943. godine, nakon koje se hvalio da je popalio 33 muslimanska sela, pobio i poklao hiljade muslimana, žena, djece i staraca.Pjevalo se:„Ide Pavle s desne strane Lima,Sela pali, muslimane tuciNeka vide po Sandžaku Turcida Đurišić muslimane koljeCrnu Goru da umiri bolje”.Riječju, taj se “heroj” sam hvali svojim “učinkom”, ali od hiljade strana ratnih izvještaja, nema, kažem, niti jednog u kojem se moga pohvaliti nekim herojskim činom protiv okupatora.Kada je riječ o SPC, ona je kanonizovala i čuvenog “popa Macu”, koji je taj nadimak dobio zbog toga što je ljude ubijao vrstom velikog čekića – macom. Pored ostalih, pop Maca je tokom Drugog svjetskog rata ubio i majku poznatog glumca Miše Janketića. Ako je to “obrazac hrišćanske ljubavi”, onda zaista ne znam šta bi moglo biti slavljenje zločina.
Kao dio vlasti, ovim se povodom oglasila Bošnjačka stranka, koja je oštro osudila četnički pir u selu Gornje Zaostro. Čuje li se uopšte njihov protest?
RASTODER: Da li se u dovoljnoj mjeri čuje njihov protest stvar je različitih procjena. Po mom mišljenju, suštinsko pitanje je – čemu protest protiv akta vlasti čiji ste sami dio?! Pritom, trebalo bi podsjetiti da je nesretni Sejdo Bajramović bio ikebana u vlasti Slobodana Miloševića, te da je “protestovao“ protiv svih akata “rušenja Jugoslavije”, ne shvatajući da im služi i da je i sam grobar države koju tobože drugi pokušava da sruši. Slična je pozicija Bošnjačke stranke, pa i nekih albanskih partija, koje su pristale da budu dio ove vlasti “zbog naroda“. Međutim, kada ta vlast slavi najvećeg dželata tog istog naroda, onda kažu da su u koaliciji samo sa onim dijelom vlasti – mislim na Pokret Evropa sad (PES) premijera Milojka Spajića – koji to ne podržava.
Da li Bošnjačka stranka shvata da time zapravo govori da nije vlast, nego statista, koji drugom dijelu iste vlasti omogućava da pere svoju ideologiju krpama koje joj daju legitimitet?
Razumijem potrebu da budete “vlast”, ali ne kao poltroni, nego kao partneri. A to je bitna razlika.
Ko je zapravo bio Pavle Đurišić?
RASTODER: Lješkopoljac odrastao kod ujčevine u Vasojevićima; komandant limsko- sandžačkih četničkih odreda; pukovnik jugoslovenske vojske odlikovan od Hitlera 1944. godine, i to nakon što ga je general Milan Nedić uzdigao u čin potpukovnika i povjerio mu dužnost Komandanta dobrovoljačkog korpusa. Prem riječima Draže Mihailovića, izdajnik i osoba kojoj je trebalo da sudi ravnogorski sud.
Zbog čega?
RASTODER: Zbog odbijanja naredbe da se pred kraj rata povuče ka Srbiji, te zato što je, umjesto toga, radi prolaska kroz NDH, sklopio sporazum sa Sekulom Drljevićem i sa ustašama. Po tom sporazumu, četnička vojska postala je ”crnogorska”, sa Boškom Agramom kao formalnim komandantom. Đurišić je završio u logoru Stara Gradiška, zarobljen od Maksa Luburića i drugih ustaških doglavnika.Nesporne su Đurišićeve vojničke sposobnosti i lična hrabrost, ali i činjenica da je, kao kolaboracionista okupatora, napravio ogromna zlodjela prema muslimanima i partizanskom pokretu. Za Đurišića bi se teško moglo reći da je bio “kontroverzna ličnost”, zato što su ga u jednom periodu Nijemci deportovali u logor, u drugom ga sam Hitler odlikovao. Njegov je zločin, naime, nadišao sve slične segmente iz njegove biografije. Uostalom, bio je jedino lice iz Crne Gore koje je ušlo u ediciju “velikih zločanaca” u Jugoslaviji.Gotovo na istom mjestu, ali pola vijeka kasnije, srpske snage u Bosni i Hercegovini ponovile su zločin Pavla Đurišića.
Zašto je ta ideologija toliko otporna i postojana?
RASTODER: Zato što protivnika možete fizički poraziti na bojnom polju, ali ako njegova ideologija preživi, onda će se kad-tad ponovo pronaći izvršioci. Četnička ideologija je preživjela – da bi se to objasnilo, ne bi nam bila dovoljna cijela studija – zato imamo ponavljanje njenog djela. Pritom, obrazac pravdanja je ostao isti.
Kako?
RASTODER: Sjetite se govora Ratka Mladića prilikom ulaska u Srebrenicu: vrijeme je, kazao je, za osvetu nakon više od dva vijeka od Prvog srpskog ustanka. Nakon toga kreće čuveni pitanje – a šta su oni nama radili, kao i potraga za pandanom. Upravo tako je Naser Orić dodatno stigmatizovan: trebalo je da i ”druga strana” po svaku cijenu bude “zločinačka”.
Pa, i bila je, ali je razlika…
RASTODER: Da, razlika je u “djelu zločina”, koja su neuporediva. Tako po Crnoj Gori danas traže pandan Pavlu Đurišiću, i to najviše među onima koje nije uspio da pobije. Drugim riječima, svaki otpor četničkoj ideologiji mora se dehumanizovati, budući da su zlodjela te ideologije jasna čitavom svijetu. Iz toga se izvlači još jedan pogrešan zaključak: zlodjela ideologije treba socijalizovati u “zlodjelo naroda”, pa odbranu zlodjela onda predstavljati kao “odbranu naroda”. Ako narod prihvati takvu naraciju, stvara se privid o postojanosti same ideologije.Ministarstvo kulture Crne Gore donijelo je odluku da se spomenik ratnom zločincu Pavlu Đurišiću ukloni. Istovremeno, Opština Gusinje uklonila je u selu Vusanje spomenik Jusufu Čeliću (Isufu Kameru Čelaju), saradniku fašista u Drugom svjetskom ratu. Spomenik Čeliću postavljen je 2013. godine. Je li ovo primjer potrage za pandanom koju spominjete?
RASTODER: Ne poznajem lično ministarku, ali mi se čini korektnom i odgovornom osobom, koja će veoma brzo potpasti pod udar “ideologa zločinačke ideologije” u vlasti.
Ministarka je dio te vlasti, profesore Rastoder. Zato je ministarka.
RASTODER: Vidjećemo… Komparacija sa Jusufom Čelićem dio je isforsirane simetrije opravdanja – ”a šta su oni radili nama?” – koja je neuka do stupidnosti.
Zašto?
RASTODER: Ne samo zato što nije uporedivo, nego zbog toga što se iz neznanja Čelić dovodi u vezu sa zločinom, iako je u vrijeme kada se desio zločin bio mrtav. Pošto valjda mrtvi ne mogu ubijati, aktuelizovana je činjenica da mu je spomenik podignut 2013. U crnogorskom slučaju, to bi trebalo da znači kako je ”mrska” Demokratska partija socijalista ”njima” dozvoljavala da podižu spomenike, a ”naši” im smetaju. Međutim, suština je u sljedećem: spomenik Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru spomenik je zločinu, a ne pojedincu; spomenik u Vusanjama je spomenik pojedincu. Zanimljivo je i gdje su završile biste: ona Pavla Đurišića u ideološkom bunkeru četništva, tj. u crkvi, dok je Čelićev spomenik u instituciji naroda, u samoj opštini.Sumnjam da bi se iko sjetio Čelića da nije bilo spomenika Pavlu Đurišiću.U jednoj od svojih knjiga objavio sam stotine presuda Državne komisije za utvrđivanje zločina i saradnika okupatora, posebno onih koje se tiču Bošnjaka i Albanaca, i među njima ima Čelića, ali ne i Jusufa. Iz toga izvlačim zaključak da nova komunistička vlast 1946. godine očito nije našla ništa čime bi Čelića uvrstila u red “nepodobnih” po bilo kom osnovu. I dalje tvrdim da su komunisti to bolje znali 1946. godine, nego mi 2025. godine, bez obzira na to što u svim tim optužnicama ima mnogo ideologije i neutemeljenih tvrdnji. Najveći broj onih koji su pisali te dosje uglavnom su bili bivši četnici. Tačnije, oni koji su pred kraj rata prišli pobjednicima – partizanima.
Da li je zelenaški vođa Krsto Popović samo “kontroverzna ličnost”, kako to tvrde pojedini crnogorski političari, ili je bio i saradnik okupatora tokom Drugog svjetskog rata?
RASTODER: Popović je svakako bio kolaboracionista u smislu strateškog koketiranja sa okupatorom, ali i osoba koja u svom dosjeu nema “djelo zločina”. Pogledajte područje koje je kontrolisao! Nema masovnih zločina na ideološkoj, političkoj i nacionalnoj osnovi. Sa druge strane, taj ”kruti katunski izdanak” je komunistima dao sve: svoju djecu, dobar dio svoje vojske, od kojih su neki postali partizanski generali; no, ne sebe, iako je više puta bio moljen da se pridruži partizanima. Da je pristao da pređe u partizane, danas bi spomenik Blažu Jovanoviću i drugima bio u sjenci biste Krsta Popovića.Popović je otišao u smrt sa idealima iz 1918. godine i kao takav ostao osobena i neponovljiva ličnost u crnogorskoj istoriji. Pored ostalog, pamti se i lelekanje majke Raka Mugoše, partizanskog oficira koga je Krsto Popović ubio.“Nije Krsto to što zbore, Nego junak Crne Gore”.Ako je ovo izgovorila majka mladića koga je ubio Krsto Popović u akciji pokušaja Popovićeve likvidacije 1947. godine, onda nije upitno što je on kao ličnost toliko prisutan u svijesti Crnogoraca. Naravno, svi koji uskraćuju pravo Crnogorcima da nacionalno i istorijski budu ono što misle da jesu, Krsta će predstaviti na potpuno drugi način. Po mom mišljenju, Krsto Popović nije “kontroverzan”; kontroverzna je naracija o njemu. Ako neku historijsku ličnost nazovemo “kontroverznom”, što zapravo time pokušavamo da prikrijemo, a što da jasno kažemo o vlastitom društvu i njegovom vrijednosnom sistemu?
RASTODER: Svaki naš “junak istorije“ u biti je “kontraverzan”; tim prije što su aršini po kojima ih mjerimo ideološki inficirani i subjektivno označeni. To je slučaj sa svakim društvom “nedovršene istorije” i upitne budućnosti. Neizvjesna budućnost rađa “neizvjesnu prošlost”, koja je obilježena kontroverzama kao konstrukcijom, a lišena objektivnih mjerila naučnosti i provjerljivosti. Drugim riječima, ličnost koja služi opravdanju “moje ideologije” naknadno postaje “kontroverzna” onoliko koliko su te ideologije sučeljene u stvarnosti.Da, ali koliko naša društva košta ta tolerancija u odnosu na “naše” kvislinge, “kontroverzne ličnosti” i ratne zločince?
Kakve su posljedice?
RASTODER: Naš vrijednosni sistem je izopačen ideološkim nasiljem. Novo ideološko nasilje opravdava se ideološkim nasiljem starog. U suštini, svaka promjena ideoloških matrica donosi i promjenu u razumijevanju ovih pojmova. Otida i navodna promjena mišljenja. No, ovdje nije riječ o “reviziji istorije” – jer se ono što je bilo ne može mijenjati – nego se mijenja samo naše mišljenje o onom što je bilo. Dakle, ono što je bilo će ostati takvo kakvo je bilo, a izvedeni vrijednosni sud iz toga je bitno obilježje društva.Iako se čini da je ekspanzija repariranja negativnih uzora iz istorije opasna stvar vidljiva širom Evrope, mislim da je to samo još jedan prolazni test za savremena društva. Jer ako ona prihvate “ponavljanje najgorih dionica“ svoje istorije, to će biti samo dokaz da nijesu sazrela.
Kada je riječ o ocjeni pojedinih istorijskih ličnosti ili događaja, čija je riječ u većini postjugoslovenskih društava presudna – nauke/istoričara ili političara?
RASTODER: Političari su glasniji, agresivniji i napadniji, ali je to prolazno. Naučnici moraju biti vjerni svom pozivu i svijesti da je njihovo djelo izvan svakodnevice i da bi moralo da nadživi svaku političku ili kvazipolitičku naraciju. Dugoročno, presudna je uloga nauke, jer je ona trajnija, provjerljiva, mjerljiva, sistematična i logična, što znači data za sve.Naša društva su u fazi tranzicije, traže sebe. Uzori tih društava su njihova vrijednosna odrednica. Sukob tih vrijednosnih odrednica, ako se odvija u tolerantnoj i demokratskoj atmosferi, može biti produktivan. Ako, pak, slijedite obrazac konflikta, budite uvjereni da će on kad-tad pokucati i na vaša vrata. E, ali tada je kasno kazati “šta nam je ovo trebalo”, koliko bi bilo smisleno konstatovati da ”ovo” ne može nastati samo po sebi.
Razgovarala: Tamara Nikčević
Preuzetp sa: www.vijesti.ba