Učenjak i tiranin

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Uvod

Ovo je novi-stari pozorišni komad. Novi po svojoj formi, a stari po sadržaju i tematici. U nešto drugačijoj formi, napisao sam ga prije sedamnaest godina. Od Boga je bilo određeno da predstava ostvari veliki uspjeh, a potom da se negdje zaturi i da je ne mogu više pronaći. Naviru mi sjećanja na 1949. godinu kada sam bio jedan od učenika koje su „lovački psi“ oteli i bacili u kazamate Haksetib i Džebelu-t-Tur u Egiptu. Svetili su nam se samo zbog toga što smo pozivali ka ispravnom islamu; islamu koji u sebi harmonizuje religiju i državu, obrede i vođstvo, namaz i džihad, Mushaf i mač!

U pustinji, u zatvoru Haksetib, imao sam vremena i prilike da čitam književnost i historiju. Ono što me u toj literaturi dojmilo bio je čvrst stav jednog prosvjećenog i hrabrog učenjaka naspram oholog tiranina Hadžadža ibn Jusufa.

Tada sam gajio velike simpatije prema pozorišnoj književnosti, pa sam kao srednjoškolac u formi poezije napisao pozorišni komad pod nazivom Jusuf Es-Siddik. Uvidio sam da bi priča o Se'idu i Hadžadžu bila pogodna za pozorišni komad sa određenim ciljem i porukom, naročito što smo se i sami borili protiv tiranije Hadžadža. Bilo je to vrijeme kada smo žudili za pogledima poput onih Se'ida ibn Džubejra. Tako sam napisao pozorišni komad koji je izveden u zatvoru Tur, a kojeg sam kasnije izgubio.

Danas se historija ponavlja: nedaće i ugnjetavanja prema nosiocima islamskog poziva, ali sa znatno većim intenzitetom i posljedicama. U njima se uočavaju stavovi Se'ida ibn Džubejra naspram veće tiranije i goreg kufra od Hadžadžovog!

Zato, motiv za pisanje koji sam imao jučer, postoji i danas, s tim što je današnji, itekako, jači. Nanovo sam počeo pisati, nalazeći inspiraciju u epohi bogatoj junacima i odlučnim stavovima, ali i nepravednim postupcima, tiraniji i aroganciji. U tom pravcu, bio sam vođen likom Se'ida ibn Džubejra, njegovim znanjem, imanom, hrabrošću i postojanošću koje sam pronašao u književnosti, historiografiji i leksikonima.

thagiyaKo je Se'id ibn Džubejr?

Se'id bin Džubejr pripada generaciji imama tabi'ina. Iako je Ibn Abbas bio mastilo ummeta, kada bi neko iz Kufe došao da ga o nečemu pita, odgovorio bi: „Zar mene pitate, a imate Se'ida ibn Džubejra!?“ Ahmed ibn Hanbel je o njemu izjavio: „Se'id ibn Džubejr je ubijen iako na zemlji nije ostalo nikog a da mu njegovo znanje nije bilo potrebno.“

Se'id ibn Džubejr, kao i ostali islamski pravnici, osuđivali su Hadžadžovo ophođenje prema ljudima, njegovu arogantnu nepravičnost, ponižavanje muslimana, prolijevanje krvi, gušenje sloboda i skrnavljenje časti.

Iz tog razloga, lukavi i hrabri vođa Abdurrahman bin el-Eš'as el-Kajsi, nije objavio svoj revolt prema Hadžadžu i Umejevićima, niti nakanu da sakuplja vojsku u Iraku, kada mu se pridružilo mnogo učenjaka i vjernika na čelu sa Se'idom ibn Džubejrom, Amirom el-Ša'bijem, te Mutrafom bin Abdullahom bin el-Šuḥejrom. Borbe između dvije vojske su bile neprekidne. U njima je  Ibn el-Eš'as pobjeđivao, ali je Hadžadž svojim lukavstvom, strategijom i strpljenjem na kraju u poznatoj bici Dejru-l-Džemadžim potukao Ibn el-Eš'asa. Tada je Ibn el-Eš'as pobjegao. Mnogo je njegovih pristalica ubijeno, zarobljeno, ali su mnogi i pobjegli. Jedan od onih koji su uspjeli pobjeći i sakriti se bio je i Se'id Ibn Džubejr. Islamski je da oni koji su pobijeđeni ili bježe budu ostavljeni na miru. Takvi se nisu smjeli goniti, kao što se zatočenici nisu smjeli ubijati. Međutim, Hadžadž nije poštovao to pravilo, već je mnoge zatočenike ubio, a dezertere hvatao i ubijao. Tako je tragao i za Se'idom sve dok ga nakon desetak godina nije uhvatio. Bez obzira na protekli period, nije se sažalio nad njegovom sudbinom već je učinio to što je učinio.

Se'id ibn Džubejr je u historiji islama ostao ideal vrijednoj, krijeposnoj ulemi, iskrenim pozivačima u vjeru, kao i onima koji dostavljaju Allahove poruke i Njega boje. A Allah je dovoljan zaštitnik.

Prvi dio

Prva scena

Vrijeme: Period Umejevića – vrijeme vladavine Abdulmelika bin Mervana, kada je Hadžadž bio namjesnik Iraka.

Mjesto: Grad Vasit, kojeg je na području između Kufe i Basre podigao Hadžadž.

Glavni likovi: Hadžadž bin Jusuf, Se'id ibn Džubejr  

Vodio je savjet emirata sa ponosom i snobizmom a oko njega su bili četvorica ljudi iz svite i naoružani čuvari.

Prvi komornik: Neka ti je srećno i dugovječno, Zapovjedniče! Veliku si pobjedu ostvario nad neprijateljima Zapovjednika vjernika i tvojim neprijateljima!

Drugi komornik: Cio Irak priča o pomoći koju je Allah pružio halifi, a tvojih ruku djelo je, te o porazu najvećeg smutljivca el-Eš'asa i njegovih odvratnih pomagača.

Treći komornik: Ti bijednici, željni vlasti, zloupotrijebili su toleranciju Zapovjednika i njegov blagorodan odnos prema raji pa ih je to navelo na oružanu pobunu i neposluh. Međutim, saznali su ko su oni, a ko je Hadžadž.

Hadžadž (Ponosno i gordo): Grdno se prevario Ibn el-Eš'as da će pridobijanjem islamskih pravnika, poput Se'ida ibn Džubejra, dobiti bitku. Hadžadžov mač je nesalomljiv, a vojnik Beni Mervana je nepobjediv. Dejru-l-Džemadžim im je dovoljan dokaz za to[1].

Četvrti komornik: Zapovjedniče, pričao mi je jedan učesnik bitke Dejru-l-Džemadžim kako je Vaš mač sjekao Ibn el-Eš'asa i njegove sljedbenike, kako su im letjele glave i skupine bježale glavom bez obzira, te kako su se poraženi predavali u zarobljeništvo ili bježali.

Hadžadž: Nisu uzeli pouku iz onoga što se desilo Ibn el-Zubejru i drugima kada ih je Hadžadž dohvatio svojim rukama, i vidjeli ste što im se poslije desilo. Zato neka potpaljuju vatru fitne koliko god žele, samo neka znaju, ja ću je ugasiti! Ja ću je ugasiti!

Treći komornik (Po drugi put): Ali, dragi Zapovjedniče, nemojte da Vas obuzima sažaljenje prema ratnim zarobljenicima koji su se, silom prilika, predali, a čija srca još uvijek ključaju mržnjom prema tebi i Umejevićima. I, nemojte zaboraviti na one fakihe (pravnike) koji su podržavali Ibn el-Eš'asa i pružali mu pomoć i to ne samo riječima već konkretno svojim učinkom, a, naročito, ne šejha po imenu Se'id ibn Džubejr.

Hadžadž: Mi u vezi njih očekujemo dekret Zapovjednika vjernika koji će nam vjerovatno stići danas.

Prvi komornik: Zapovjednik vjernika neće drugo narediti osim mača kao kaznu za ono što su učinili. A onaj ko isuče mač zla od njega i gine.

Drugi komornik: Baš tako! Ko god zapone kavgu, kriv je.

Portir: Stigla je pošiljka od Zapovjednika vjernika.

Hadžadž: Nju svo vrijeme i čekamo. Daj mi proglas.

(Hadžadž otvara knjigu i na glas čita):

„Mir tebi i onima sa tobom! Svi koji su sudionici fitne Ibn el-Eš'asa u bici Dejru-l-Džemadžim neka im tvoj mač presudi. Onoga koji samim protivljenjem prema nama, potvrdi svoje nevjerovanje pusti ga, a onog ko to odbije učiniti već i dalje tvrdi da je vjernik, presjeci mu vrat. Neka je mir sa tobom!“

Hadžadž (se obraća portiru): Pozovi načelnika policije.

(On odlazi i poziva ga, a ovaj ulazi unutra).

Načelnik: Na usluzi sam Vam, Zapovjedniče!

Hadžadž: Pođi u zatvor i nakon što osumnjičenima pročitaš šta piše u proglasu Zapovjednika vjernika, dovedi ih ovamo.

Načelnik: Čuo sam i pokoravam se, Zapovjedniče!

(On izlazi a nakon nekoliko trenutaka ulazi portir).

Portir: Pred kapijom je neki starac, veli da treba nešto kod Zapovjednika.  

Hadžadž: Vrati ga. Ovo nije dan ispunjavanja potreba niti udovoljavanja potištenim.

Portir: Policija ga je jednom već otjerala, međutim on plače i zapomaže. Govori: „Ili me uvedite kod Zapovjednika, ili me ubijte!“ On je starac povijene kičme i sijede brade.

Hadžadž: Onda ga uvedite.

(Ulazi starac sijede brade i ozbiljnog držanja).

Starac: Neka je mir sa tobom, Zapovjedniče!

Hadžadž: Neka je i sa tobom mir. Šta hoćeš?

Starac: Uzeli ste mi sina ima više od godinu dana. Niste ga pustili na slobodu niti mu presudili. Ima staru majku koja zbog njega neprestano lije suze i sestru koja je hudovica sa tri jetima, a on je, nakon Allaha, jedini skrbnik i oslonac porodici.

Hadžadž: (Bezbrižno) A zbog čega smo ga uzeli?

Starac: (Uzrujano) Gle čuda! Hapsite ljude, a ne znate zbog čega ih hapsite!?

Hadžadž: (Slobodno) Starče, mnogo je uhapšenih i svako od njih ima neko krivično djelo i optužbu.

Starac: Ali, moj sin ne snosi nikakvu krivicu. Njegov jedini grijeh jeste što su njegovog rođaka tvoji ljudi optužili i tražili ga da ga uhapse ali ga nisu našli. Mjesto njega, uzeli su mojega sina.

Hadžadž: Dešava se to. Šugav zarazi zdravog. Ako želiš osloboditi svoga sina onda nam dovedi bjegunca. Zar nisi čuo za riječi pjesnika:

Mnoge zbog grijeha svojih rođaka uhvatiše, a mnogi ljubitelji grijeha se spasiše!

Starac: (Ljutito) Ali, ja sam čuo da Allah Uzvišeni drugačije veli!

Hadžadž: A, šta veli?

Starac: Jezikom Jusufa, a.s., Allah kaže: “Sačuvaj Bože,” – reče – “da uzmem nekog drugog do onoga u koga smo naš predmet našli! Tada bismo zaista bili nepravedni!”[2]Pa da li da vjerujemo Allahu, dž.š., ili pjesniku?

Hadžadž: Zar si me zbunio starče i pobio moje dokaze!? Pustite mu sina na slobodu!

Jedan od komornika: Oh, pravde! Neka Allah poživi pravednog Zapovjednika! Drugi: Naš Zapovjednik poštuje Allahovu Knjigu! Treći: Zapovjednik nikome nimalo nepravdu ne nanosi!

(Starac izlazi, a nakon toga ulazi portir).

Portir: Načelnik policije je stigao sa osumnjičenim licima.

 Hadžadž: Neka ulaze jedan po jedan.

(Ulazi čovjek sa znakovima viteštva, a Hadžadž ga posmatra sa gađenjem).

Hadžadž: Zar i ti? U svakom neredu te ima! Jučer si bio sa Ibn Zubejrom, danas si sa Ibn Eš'asom; ako bi se kojim slučajem nered desio i u području Vaka tamo bi bio jedan od predvodnika. Šta si skrivio, prepredeni licemjeru, ti, koji se ne stidiš niti sramiš poraza?

Zatvorenik: (Postojano i pristojno) Tako mi Allaha, istina se ne može pobijediti makar cio svijet nasrnuo na nju, niti pokvarenjak može slaviti pobjedu makar Mjesec držao u svojim rukama.

Hadžadž: (Prijetećim tonom) Bog me ubio, ako te ne ubijem!

Zatvorenik: Tvoj čovjek mi je već obećao sigurnost prema Allahovom ugovoru i zavjetu.

Hadžadž: Da li si ti pazio na Allahov ugovor pa da sada mi trebamo paziti na tvoj?

Zatvorenik: Zar ćeš, Hadžadžu, iznevjeriti i prekršiti Allahov ugovor nakon što si ga čvrsto prihvatio?

Hadžadž: (Izbjegavajući odgovor) Obavijesti ti mene, šta te je ovog puta navelo protiv nas?

Zatvorenik: (Odlučno i hrabro) Isto ono što me je navelo prije toga i što će me navesti nakon ovoga. Vi želite gramzivu vlast, a mi je želimo sa hilafetom i vijećanjem. Želite je Kisrinu i carevu a mi je želimo kur'ansku i islamsku.

Hadžadž: (Podrugljivo) Zar ćeš nas ti učiti islamu, a u njemu nam kosa osijedi?

Zatvorenik: Pa ko to još ne zna da je prolijevanje krvi, korišćenje državnih bogatstava, te zastrašivanje muslimana veliko zlo koje islam osuđuje?

Hadžadž: Mi tako vaspitavamo pokvarene nasilnike poput tebe.

Zatvorenik: U slučaju da sam nasilnik, da li si sa nama postupio kako nalaže Allahov Zakon? Prema njemu, nasilnici se ne jure, zatočenici se ne ubijaju, ranjenici imaju pravo na liječenje, a njihov imetak se ne smije oduzimati.

Hadžadž: Ali, vi niste samo nasilnici, vi ste postali kjafiri zato što ste prekršili prisegu i ustali protiv Zapovjednika vjernika.

Zatvorenik: Nije tako, mi smo ustali protiv zuluma i tiranije jer nismo imali više strpljenja. Ibn el-Eš'as nije bio jedini, već je sa njim ustao cio narod Iraka, na čelu sa iračkom ulemom. Znači li to da su ti učenjaci kjafiri i munafici, a da ste ti i tvoja vojska, Hadžadžu, muslimani, vjernici i pobožnjaci?

Hadžadž: (Ljutito) Da li se to ti šališ sa mnom, bijedniče? Pridružit ću te tvom imamu, najvećem smutljivcu, Ibn el-Eš'asu. Vodite ga i sasjecite mu vrat. (Potom se likujući okrenu prema zatvoreniku i reče): Saznat ćeš ti ko je od nas propalica i ubijeni, ja ili ti?

Zatvorenik: Ja mislim, Hadžadžu, da ti nećeš poginuti.

Hadžadž: A zbog čega, proroče?

Zatvorenik: Zato što sam čuo od dobrih ljudi, poput Hasana Basrija i Se'ida Džubejra, kako mole Allaha da te ne usmrti pogibijom, već da umreš u svom krevetu.

Hadžadž: (Zbunjeno) Hasan i Se'id mole Allaha da umrem na krevetu!?

Zatvorenik: Da, Hadžadžu, kako bi ti Allah cijelu Svoju srdžbu izlio na Ahiretu, a ona će biti sramnija.

Hadžadž: (Vičući kao ludak) Ubijte, prokletnika! Odvedite ga dželatu!

Jedan od komornika: On to i zaslužuje. Drugi: To je najmanja kazna koju on i njemu slični zaslužuju. Treći: Ko god uradi kakvo zlo, sličnim će se kazniti.

(Ulaze osumnjičeni starac iz Benu Temima i mladić iz Benu Bekra).

Hadžadž: (Obraća se mladiću) Da li sam ja vjernik ili nevjernik bekriću?

Mladić: Hoćeš li da ti odgovorim da si vjernik ili nevjernik?

Hadžadž: (Srdito) Nema mjesta raspravi; vjernik ili nevjernik?

Mladić: Ne, nego si nevjernik!

Hadžadž: (U bjesnilu) Ali, šejh temimić se ne zadovoljava kufrom!

Šejh: Mislim da me hoćeš preći Hadžadžu. Tako mi Allaha da ima nečeg goreg od kufra bio bih time zadovoljan samo da se spasim tvojeg mača.

(Hadždždadž se nasmija i naredi da ga puste. Potom mu prilazi neki čovjek).

Hadžadž: Koje si ti vjere?

Šejh: Ja sam vjere čiste Ibrahimove, a on nije bio idolopoklonik.

Hadžadž: Presjecite vrat ovom lažljivcu.

(Potom dolazi drugi čovjek)

Hadžadž: Koje si ti vjere?

Čovjek: Ja sam vjere šejha Jusufa.

Hadžadž: Tako mi Allaha stalno je postio i klanjao. Pusti ga, dijete.

(Dijete skida okove sa čovjeka i udaljavajući se od Hadžadža ljutito mu govori):

Čovjek: O, Hadžadžu, upitao si moga druga koje je vjere? A on odgovori da je vjere čiste Ibrahimove za koju umire. Pa si ga pogubio. Mene si pitao isto pitanje pa ja rekoh da sam vjere tvoga oca, šejha Jusufa, pa ti reče da je bio postač i da je stalno klanjao, pa si naredio da me puste.

Hadžadž: (Klimajući glavom) Da, da.

Čovjek: Tako mi Allaha, Hadžadžu, da tvoj otac nije imao nimalo grijeha osim toga što te rodio, dosta mu je zla.

(Ljudi sa čuđenjem i zaprepaštenjem gledaju jedni u druge).

Hadžadž: (Pobješnjelo urla) Ubijte ga, ubijte prokletnog bijednika, sasjecite mu vrat!

(Potom ulazi mladić sa znakovima dobročinstva po imenu Sabit).

Jedan od komornika: (Šapućući Hadžadžu na uho) Ovo je jedan od Džubejrovih učenika.

Hadžadž: Ti si učenik Se'ida ibn Džubejra, zalutalog šejha koji druge navodi na stranputicu.

Sabit: Nisam.

Hadžadž: Niječeš tvoju vezu sa njim?

Sabit: Šejha kojeg si spomenuo ne poznajem, ali zato poznajem šejha koji je dobar i druge poziva ka dobru, šejha koji je učenjak i borac, Se'id ibn Džubejr.

Hadžadž: Onaj koji je ustao protiv hilafeta i sije nered, zar je takav dobar i koristan, džahilu i munafiče?

Sabit: Ko god iziđe iz Alahove vjere, pravo ljudi je da ustanu protiv njega, a pravi nered i fitna su ugnjetavanje učenjaka i dobrih ljudi, te njihovo bespravno mučenje. Hadžadžu, zar nisi imao prilike učiti riječi Allaha: One koji vjernike i vjernice budu na muke stavljali pa se ne budu pokajali – čeka patnja u Džehennemu i isto tako prženje u ognju? [3]

Hadžadž: To je naučavanje Se'ida ibn Džubejra.

Sabit: Ne, nego je to govor Allaha i Njegovog poslanika.

Hadžadž: Tako mi Onoga s čijim imenom se kune, pokosit ću vas sve jednog po jednog dok ne iščeznete.

Sabit: Ti žanješ a Allah sije, pa ti vidi kakva je snaga stvorenja naspram moći Stvoritelja!?

Hadžadž: Ubijte, ovog učevnjaka! (Zatim mu se podrugljivo obrati) – Možda će ti danas tvoj dobri šejh pomoći?

Sabit: I korist i šteta zavise samo od Allaha, „On stvara i upravlja“ i za ovakve dane smo se pripremili. Ugovor je završen na tvojim rukama, Hadžadžu.

Hadžadž: Kakav ugovor, priučeni džahile?

Sabit: Utječem se Allahu od prokletog šejtana. U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati.[4]

Hadžadžu, ovo je dan kada predajemo robu i preuzimamo Džennet kao nagradu. A ko bolje ispunjava ugovor od Allaha?

Hadžadž: Nećeš tamo naći ništa drugo do vatre. Požurite sa njim, ubijte ga.

Sabit: Pa čini što hoćeš; to možeš učiniti samo u životu na ovome svijetu![5]

(Sabita odvode na gubilište).

Hadžadž: Ko je još od otpadnika ostao?

Načelnik: Ostali su samo Amir el-Ša'bi i Mutraf  bin Abdullah. A što se Se'ida ibn Džubejra tiče, on je pobjegao i sakrio se. Ne znamo gdje je.

Hadžadž: Zar niste u stanju da sa svime što raspolažete uhvatite tog čovjeka?

Načelnik: Allah ti pomogao, Zapovjedniku! Teritorija hilafeta je preširoka i svaki čovjek može pobjeći i sakriti se na određeno vrijeme, međutim na kraju ćemo saznati gdje se krije. Ja se nadam da ćemo ga uskoro pronaći.

Hadžadž: Ostavite dvojicu u zatvor kako bi privukli ovog trećeg. Neće mi uteći Ibn Džubejr! Ja sam Hadžadž! Ja sam Ibn Jusuf!

 

Drugi dio

Scena prva

(Se'id ibn Džubejr je skriven u Mekki u kući jednog njegovog učenika gdje u halki drži predavanje svojim učenicima.)

Se'id: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Allahu zahvaljujemo i donosimo salavate i selame na Allahovog poslanika , njegovu porodicu i ashabe, te na sve one koji ga Uputom slijede. Prenosi Mu'az ibn Džebel od Allahovog Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao: „Neće ni mrdnuti noge roba na Sudnjem danu sve dok ne bude upitan o četiri stvari: O životu, kako ga je proživio, o mladosti u šta ju je proveo, o imetku, odakle ga je zaradio i kako ga je potrošio, te, napokon, o znanju, da li je po njemu postupao?“

Ovaj hadis, dragi sinovi, stavlja ogroman teret na pleća učenjaka, jer će ih Allah sutra pitati o znanju; šta su sa njim činili? Kao što će svako odgovorno lice biti pitano o nekoj blagodati koju su od Allaha uživali. Prije svih, radi se blagodati života, mladosti, imetka, te napokon, blagodati znanja s kojom je Allah razdvojio suštinu čovjeka od životinje. Dragi moji sinovi, znanje je dragocjena blagodat koju Allah daruje onome kome On hoće.

Zahvaliti Allahu na toj blagodati znači raditi po njoj i podučavati druge ljude, jer onaj ko zna i postupa po onome što zna, takav je pravi alim i pobožnjak. Dok onaj, koji ima znanje, ali ga sakriva od ljudi, iako im je ono potrebno, zatvorit će mu se usta vatrenim uzdama. Međutim, onaj ko zna, ali ne postupa po svom znanju, takav je poput magarca koji je natovaren knjigama. Zato, najstrašnije čega se Vjerovjesnik, s.a.v.s., pribojavao za svoj ummet nakon njega, jeste licemjeni znalac.

Jedan od učenika: (Začuđujuće) Kako to licemjerni znalac? Zar je moguće da čovjek u isto vrijeme bude učen i munafik?

Se'id: Znalac na jeziku, ali prazna srca od straha od Allaha. Prenosi Ali ibn Ebi Talib da je Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ja se za vas ne pribojavam vjernika ili mušrika, jer vjernika će zaustaviti njegov iman, a mušrika će onemogućiti njegov kufr, već se pribojavam munafika, učenjaka na jeziku koji će pričati ono što znate, a raditi ono što osuđujete.“

To vam je, dragi moji, onaj čija glava je puna informacija a srce imuno od straha od Allaha.

Učenik: Koji su znakovi straha od Allaha?

Se'id: Znak straha od Allaha jeste ostaviti griješenje prema Njemu.

Učenik: Šta će čovjeku pomoći da se boji Allaha?

Se'id: Prisjećanje na smrt i Ahiret. To čovjeku steže srce i umanjuje njegovo zavaravanje dunjalukom. Poslanik, s.a.v.s., nam je ostavio dva savjetnika: prvi govori a drugi ćuti. Onaj koji govori jeste Kur'an, a onaj koji ćuti jeste smrt, a oni su dovoljni savjetnici. Ja se bojim da mi se, u slučaju zaborava na smrt, srce ne iskvari.

Drugi učenik: Iz toga možemo razumjeti da vjernik prezire i mrzi ovaj svijet?

Se'id: Ne sinko, svaki dan kojeg vjernik proživi jeste dobit. U njemu obožava Gospodara, koristi drugim ljudima, popravlja samog sebe, ovaj svijet je njemu njiva na Ahiretu u kojoj danas sadi da bi sutra požnjeo.

(Potom se okrenuo prema svima i nastavio):

Sinovi moji, dunjaluk kod Allaha ne vrijedi ni koliko krilce mušice. Njegova bezvrjednost se ogleda u tome što se stalno na njemu griješi, što se Allahovi neprijatelji na njemu naslađuju i nasilnički ponašaju, dok se Njegovi miljenici i voljeni tlače i proganjaju. Zato se čuvajte da vas dunjaluk ne odvrati od Ahireta. Allah daje dunjaluk onome koga voli i onome koga ne voli, ali vjeru daje samo onome koga voli, a nema vjere bez znanja, niti znanje bez prakse, niti prakse bez iskrenosti. A ja molim mojeg Gospodara da vas učini mojim zalogom i da vam podari uspjeh i spas kako bi postali oni koji znaju i po znanju postupaju, oni koji rade iskreno, oni koji su iskreni pa im se ta iskrenost prihvati na Sudnjem danu.

Drugi učenik: Ovo nam, Ebu Abdullahu, izgleda kao da je oproštajna oporuka?

Se'id: Jeste, tako mi Allaha! Ko zna!? Možda je ovaj susret sa vama posljednji na ovom prolaznom Domu.

Učenik: Poživio Allah Šejha i učinio da nam korist od njega potraje.

Se'id: Sigurno znate da onaj Silnik na svakom koraku traga za mnom i svoje vojnike je poslao na svako mjesto, i čini mi se da će me uhvatiti, a kada me uhvati znam da me čeka smrt.  

Učenici: (U strahu i neizvjesnosti) Branit ćemo te našim životima i imecima i sa svim što imamo!

Se'id: Smrt je kraj svemu živom, a ko ne umre od mača, umrijet će od nečeg drugog. Ukus smrti na beznačajnoj stvari isti je poput ukusa smrti zbog velike stvari. Ja ću reći ono što su rekli dobri ljudi: Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!”[6] I kazat ću vam još nešto: jednog dana sam sjedio sa svoja dva druga, kada osjetismo slast dove, svaki od nas je molio ono što je htio. Svaki od nas je molio Allaha da pogine na Njegovom putu. Što se tiče moja dva druga, njima je Allah već molbu uslišio, oni su s šehadetom uspjeli. Dočim, ja još uvijek čekam i želim šehadet (da poginem kao šehid-mučenik).

Drugi učenik: Pa, kako da ćutimo naspram tog oholog tiranina?

Se'id: Sinko moj, Allah neke stvari neminovno rješava. Mi, skupina pravnika, ustali smo protiv toga čovjeka, priključili smo se Ibn el-Eš'asu u borbi, ostavili smo brigu o knjigama i formirali brigade, odložili smo pera a dohvatili se mačeva, mijenjali smo pomoć učenjaka sa krvlju šehida. Jedno smo željeli a Allah je, provjeravajući naš iman i strpljenje, htio nešto drugo. Neki su ubijeni, neki su pali u zarobljeništvo a neki su utekli.

Učenik: Da li oni koji podržavaju Istinu snose grijeh ako ih nadjača tiranija zulumćara?

Se'id: Nema greške niti đunaha, ako Bog da! Grijeh bi bio ako bismo se zadovoljili sa pošastima ili ako bi pripomogli nasilje. Međutim, ako se potrudimo i uradimo što je u našoj moći, onda nas Allah neće pitati: zašto niste uspjeli, već će nas pitati zašto niste radili?

Učenik Umejr:  Ali šta sa onim koji odlaže? Zar će Istina ostati polomljenih krila? Zar će i dalje ubijati pozivače Istini, zar će još uvijek biti mučeni pomagači i ljubitelji Istine? Dočim će nam laž prkositi, gordo se ponositi svojom snagom i opremom, vladajući životima i imecima kako hoće a da niko za to ne mari i da se tome ne usprotivi? Zar nismo mi na Istini, a ti zulumćari na neistini?!

Se'id: Majka te nemala, Umejre! Pa zar u to sumnjaš? Tako mi Allaha, kada bi nas na komade odvajali i ptice nas jele ili zvijeri proždirale, ne bismo posumnjali da li smo na Istini.

Umejr: Pa kako da oni pobjeđuju, a mi da samo gubimo?  

Se'id: Ah, nesrećo! Izgubit ćemo stvarno onda kada budemo posumnjali da je istina ono čemu pozivamo. Kada budemo ustrajni na Istini nasuprot neistine koja je oružjem pomognuta, onda ćemo pobijediti. Iako će to, možda, kratkovidom izgledati kao poraz i gubitak. Hoćete li da vam dam jedan primjer? Najbolji primjer u našoj historiji jeste Allahov Poslanik, s.a.v.s., na dan hidžre: na dan kada je izgnan iz svoga doma i grada, kada je potlačen morao da se sakrije u dubini mračne pećine. Šta mislite da li je tada bio gubitnik ili pobjednik?

(Učenici ćute, ne nalaze odgovora).

Se'id: Šta vam je, što ne odgovorite?

Jedan od učenika: Koji se to vjernik usuđuje opisati Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kao gubitnika, a njega je Allah pomogao pobjedom?

Se'id: Pogodio si i pozlatio. Pa, da li je toga dana bio pobjednik?

(Učenik se zbunio ne dajući jasan odgovor).

Se'id: Što se mene tiče, ja taj dan smatram danom pobjede i snage u islamu. Kako da tako ne mislim kada ga je Allah takvim nazvao u Svojojo Knjizi? Poslušajte ovaj božanski govor: Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prislili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: “Ne brini se, Allah je s nama!”[7] Dakle, Allah ga je toga dana, (jevmu-l-gar) pomogao, ko se može usuditi da kaže da je toga dana Poslanik, s.a.v.s., bio poražen kada ga je Allah pomogao? Doista je Omer el-Faruk, nadahnut Božijom inspiracijom, opazio svojim srčanim vidom (besira) značaj tog velikog dana hidžre pa ga je učinio začetnicom islamske ere. Nije logično da historija muslimana započne sa danom u kojem je islam poražen.

Umejr: Oprostite učitelju naš, možda te je rasrdila moja priča, ali rekao sam to što sam rekao, jer je čovjek brzoplet. Jer, kad god vidim nedaće, patnje i bol, dođu u blizini vjernika pozivači ka Allahu, međutim ponestane strpljenja, pojavi se uskogrudost, naročito kada vidim da pozivači ka neistini, oni koji siju nered na zemlji, žive u blagostanju i zdravlju, svijet im pruža svoje ukrase i misle da su stvarno moćni.

Se'id: Polahko, sinko moj. Kroz iskušenja i patnje moraju proći svi nosioci Allahovog poziva i nasljednici vjerovjesnika kako bi ih Allah iskušao i očistio njihova srca, te na taj način razdvojio dobro od zla. A što se tiče uživanja i blagostanja nosioca neistine, znaj da je to lukavstvo Allahovo prema njima kako bi imao dokaz protiv njih i prekinuo njihove isprike, a potom ih silovito dohvatio, kao što za ljude slične njima kaže: I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili, i zameo bi se trag narodu koji čini zlo, i naka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova![8] Allahova zakonitost, sinko moj, jeste smjenjivanje dana među ljudima, tako dan jednom radi za tebe, a drugi put protiv tebe. Međutim, sve kruži oko završnice, a završnica pripada bogobojaznima. Jesi li razumio, Umejre? Da li ti je sada srce spokojno? Ili se još uvijek komješaš? Ako je to slučaj, onda, sinko moj, trebaš nanovo učiti Kur'an, ali ovog puta mu otvori svoj razum i srce da bi saznao kako je Allah neke ljude kušao drugima da bi očistio vjernike a uništio nevjernike. Zar nisi čitao početak sure el-Ankebut: Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni?[9]Zar nisi čitao suru el-Furkan u kojoj se kaže: Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite, pa izdržite![10] ili kada u suri Muhammed kaže: Tako učinite! Da Allah hoće, On bi im se osvetio, ali On želi da vas iskuša jedne pomoću drugih.[11]Mi ćemo vas provjeravati sve dok ne ukažemo na borce i postojane među vama, a i vijesti o vama provjeravaćemo.[12]

Tako mi Allaha, moje drugove još uvijek nalaze razna iskušenja i belaji, a evo ja sam toga pošteđen i zbog toga mrzim sebe. Pomislio sam da Allah više ne mari za mene čim me je ostavio na miru. Vraća mi se nada da se pridružim mojim prijateljima i da me spopadne isto što pozivače na Allahovom putu.

Umejr: Neka te Allah nagradi za sve što si učinio zajedno sa predvodnicima Upute. Učinio si da zavolim iskušenja.

Se'id: Doista, vjernik od Allaha moli blagostanje, a ne priželjkuje belaje i iskušenja, ali kada ga snađu onda se kao pravi junak strpi.

(U tome, iznenada, kod Se'ida i njegovih učenika upade jedan policajac i upita ih):

Policajac: Ostanite na svoja mjesta! Saznao sam da je ovdje među vama Se'id ibn Džubejr. Ko je od vas on?

Učenici: (U jednom glasu) Ja!

Policajac: Gle, čuda! Svi ste Se'id ibn Džubejr!?

Učenici: Da. Svi smo mi Se'id ibn Džubejr!

Policajac: Pa, postoji li jedan Se'id ibn Džubejr ili desetorica? Samo je jedan od vas Se'id ibn Džubejr, zato mi pokažite ko je od vas i oslobodite mi put, u protivnom obavijestit ću o ovome guvernera pa će vas sve snaći njegova kazna.

Jedan od učenika: Ja sam Se'id ibn Džubejr.

Drugi: Ne vjeruj mu! Ja sam Se'id.

Treći: Ne vjeruj im! Ja sam, Boga mi, Se'id.

Policajac: I Bogom se kuneš da si Se'id!?

Se'id: Ne vjeruj im sinko, ja sam Se'id, ovo su moji učenici. Zar misliš da je Se'id momak? Se'id ima pedesetsedam godina, a ovo su kao što vidiš momci. Kako možeš vjerovati da je jedan od njih Se'id ibn Džubejr?!

Policajac: U pravu si. Kako to nisam shvatio na vrijeme?

(Potom se okrenu prema onom koji se malo prije zakleo da je Se'id ibn Džubejr):

A kako se ti kuneš lažno Allahom da si Se'id ibn Džubejr, a neki si učenik?

Učenik: Nisam se lažno kleo, niti protivrječio istini, već sam rekao: ja sam, tako mi Allaha, Se'id (Srećan). I to je istina. Jer sam, zaista, presrećan kada branim islamskog pravnika poput Se'ida ibn Džubejra.

Policajac: Do danas nisam vidio ovoliku ponešenost i požrtvovanost. Bog te ubio Hadžadžu, uzimaš nas kao sredstvo za mučenje muslimana i nanošenje uvreda učenjacima i vjerskim velikodostojnicima. Neka je prokleta ta odvratna uloga!

(Okrenu se prema Se'idu ibn Džubejru i reče mu):

Šejh, ja ću te, tako mi Allaha, ostaviti. Jer želim da kada sretnem Allaha moje ruke budu čiste od tvog hapšenja i predavanja zlim silnicima. A vas, sinovi šejhovi,  Allahom vas kunem da nikom ne kažete da sam vas vidio i da ste vi mene vidjeli, jer ako za to sazna Tiranin druge mi kazne osim klanja nema; osim klanja druge kazne mi nema (pokazujući rukom preko vrata). Tako mi Allaha, da nemam moje mališane koje od ovog hranim, ni dana ne bih ostao na ovom poslu. Oprosti mi moj Allahu što radim ovaj posao, oprosti mi i smiluj mi se.

(Policajac krenu dva koraka naprijed potom se vrati).

  • Najbolje bi bilo kada bi Šejh napustio ovu kuću i pošao negdje daleko od očiju ljudi, možda Allah učini da ga oči zulumćara ne vide.

Jedan od učenika: Hvala Allahu. Sve do Sudnjeg dana će biti dobrih ljudi u ovom ummetu. Ko bi rekao da jedan policajac nosi tako dobro srce?

(Policajac iziđe, a Se'id se okrenu svojim učenicima): 

Se'id: Zasramili ste me ovim činom, dragi moji sinovi. Tako mi Allaha, nemam načina da vam se zahvalim, pa zato prepuštam svom Gospodaru da vas umjesto mene nagradi. On je neovisan i hvale dostojan.

Sinovi moji, oni koji se danas okupljaju zbog dunjaluka, sutra će se zbog njega i rastaviti, a veza koja se ne može nikada prekinuti je veza vjere i bogobojaznosti, zato nastojite da vaša veza ostane sa Allahom i radi Njega. Jer što god postoji radi Allaha to traje i nikada se ne kida. Zar niste učili Allahove riječi: Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili.[13]

Neka vas Allah sačuva sinovi moji!

Scena druga

(Se'id se sklonio u okolici Mekke daleko od ljudi. Kod njega uđe njegov prijatelj Ebu Hasin).

Ebu Hasin: Znaš li, Abdullahu, šta je novi guverner Mekke rekao ljudima u džamiji?

Se'id: Šta je rekao?

Ebu Hasin: Kazao je sljedeće: „Tako mi Onoga s čijim imenom se zaklinjemo i čiju Kuću hodočastimo, neću naći Se'ida, a da ga neću ubiti i kuću gdje se sakriva srušiti. Ostavljam vam tri dana da ga pronađete.“

Tako  je, pjenušajući i derući se, govorio. Do mene je doprla vijest da ga je neki čovjek uputio na ovo mjesto. Sigurno je poslao nekog da te traži, zato, poslušaj me i idi odavde.

Se'id: Ebu Hasine, tako mi Allaha, bježao sam i krio se u tolikoj mjeri da se više stidim pred Allahom, zato me ostavi ovdje kako bi Allah dovršio to što je odredio.

Ebu Hasin: Tako mi Allaha, ja te smatram sretnim baš kao što te majka nazvala (Se'id-Srećko). Neka te Allah čuva!

Se'id: Neka i tebe Allah sačuva!  

(Ebu Hasin iziđe i malo zatim na vrata pokuca čovjek kojeg je guverner poslao da uhapsi Se'ida ibn Džubejra.)

Čovjek: Gverner je saznao gdje se nalaziš i poslao me da te uhapsim i odvedem kod njega, no ja se utječem Allahu da to učinim. Idi gdje god želiš, ja ću biti uz tebe.

Se'id: Dosta sam bježao i sakrivao se, vjeruj da se pred Allahom stidim, a što je Allah dosudio to će i biti.

Čovjek: Mi bježimo od Allahove sudbine opet ka Allahovoj sudbini. Ja se ne bojim za tebe od sudbine već se bojim za sudbinu ovog ummeta da se nad njim ne izlije Allahova srdžba kada se poubija sva ulema. Zato me poslušaj i izađimo zajedno odavde kao što je izišao Musa, a.s., bježeći od faraona, govoreći Gospodaru, spasi me naroda nasilničkog!

Se'id: (Na njega je uticao govor ovog čovjeka) A imaš li ženu i djecu?

Čovjek: Imam.

Se'id: Onda će njih pokupiti i zadesti će ih moja sudbina.

Čovjek: Ostavljam ih u emanet Allahu.

Se'id: Ne, tako mi Allaha, nikad neću dozvoliti sebi da budem uzrok ugnjetavanja jednog muslimana. Izvrši to što ti je naređeno, a Allah će ti dati nagradu prema tvojoj namjeri.

Čovjek: Guverner će te poslati Hadžadžu, a on je grub, osion i ohol.

Se'id: Neka bude što Allah hoće. Ti nisi kriv za to. Izvrši što ti je naređeno.

Čovjek: Ja sam rado pristao biti guvernerov izaslanik kod tebe, pobjeći ću sa tobom na sigurno mjesto. Zar od mene očekuješ da ti stavim okove i predam te nemilosrdniku?

Se'id: Naškodit ćeš svojoj ženi i djeci zbog mene, a to sebi ne mogu nikada dopustiti, pa neka me snađe to što me snašlo. Učini što ti je naređeno, evo, pružam ti ruke, veži ih!

Čovjek: (Suznih očiju prilazi i, vežući ruke, govori): Niko ne može odvratiti Allahovo određenje. Allahu moj, Ti znaš da ovo prezirem. Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo!

 

Treći dio

Prva scena

(Zatvorska ćelija u kojoj su trojica islamskih pravnika: Amir el-Ša'bi, Mutraf ibn Abdullah i Se'id ibn Džubejr).

Ša'bi: Šta ima novo jutros, Mutrafe?

Mutraf: Snovi koje sam usnio a kojima sam se obradovao. Prvo što želim jeste da iziđem iz ovog crnog zatvora.

Se'id: (Reagirajući) Ne mora izlazak iz zatvora uvijek značiti dobro, već je dobro da čovjek bude postojan na istini. Jer, Jusuf es-Siddik, a.s., je birao između grijeha i zatvora pa je izabrao zatvor rekavši: „Gospodaru zatvor mi je draži od onoga na što me pozivaju.“

Ša'bi: Ne radi se samo o zatvoru Abdullahu, već o ubistvu i klanju!

Se'id: A ako vi na Allahovom putu poginete ili umrete, oprost i milost Allahova su zaista bolji od onoga što oni gomilaju.[14]

Mutraf: Zar želiš da poturiš glavu tim tiranima koji se Stvoritelja ne boje niti su sažaljivi prema stvorenjima?!

Se'id: (Pokazujući na svoju glavu) Šta će biti, Ibn Džubejru, kada mu se ovo prekine na Allahovom putu! (Žestoko se protiveći) O ljudi, zar ste zaboravili što oni od vas žele? Žele da pred njima priznate da ste haridžije, apostate, da ste samim protivljenjem prema njima počinili kufr. Zar ćete potvrditi nevjerstvo?

Ša'bi: O, Abdullahu, To učinite jedino da biste se od njih sačuvali.[15]

Se'id: A ti, Mutrafe, namjeravaš li pred tiraninom priznati da si nevjernik?

Mutraf: O, Abdullahu, alegorija je alternativa za laž. Kazat ću nešto što će imati više značenja, i tako pobjeći od pravog odgovora. Zašto ne postupiš kao mi i tako glavu spasiš?

Se'id: A šta predstavlja Se'idova glava naspram glava vjerovjesnika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi? Zar Zekerijjaa, a.s., nisu prerezali testerom na dvije polovice? Zar predvodnik dobrih ljudi Jahja, a.s., nije zaklan? Zar ne vidjeste Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako reče da je najbolji džihad reći istinu nepravednom vladaru? Zar Omer, Osman, Alija i Husejin, r.a., ne bijahu nepravedno ubijeni?

Ša'bi: Jesu. Istinu si rekao, zbog nje su, čak, ubijeni. Potom, Allah je sa nama htio to što vidiš. Zato se moramo strpjeti sve dok nam se ukaže druga prilika.

Se'id: Držat ću se istine, za njom ću živjeti i na njoj umrijeti i izazivam sa njom silinu tiranina. Allah određuje šta hoće.

Mutraf: Zamisli da si danas kazao pravu istinu, da li će time nestati nasilje tirana, ili tiranija nasilnika? Da li ćeš riješiti problem?

Ša'bi: Neće. Se'id ibn Džubejr, poznati islamski učenjak i pravnik, bit će ubijen, a ostat će Hadžadž – nasilnik, tiranin, i ostat će država nasilja i tiranije kao što je i bila.

Se'id: (Ljutito) Šta to ja čujem da zborite? Zar da tako nešto zbore ljudi poput vas? Kada je to čuvanje života bio cilj vjerovjesnika i njihovih nasljednika? Tako mi Allaha, svaki šehid pada na putu Istine pa se zemlja zatrese ispod nogu tirana, a nasilje ostane još neko vrijeme, međutim nasilnik bude pomršenih konaca, bez sigurnosti, spokoja i mirne savjesti. Dočim, drvo islama koje natapa samo ovakva krv, učini da je ummet uvijek dobro i garantuje da će u njemu biti uvijek onih koji će drage volje prodati svoju dušu Allahu.

(Ša'bi i Mutraf su vidno dirnuti pričom Se'ida i njegovim jakim tonom).

Ša'bi: Oprosti, Abdullahu. Mi samo brinemo za tebe i želimo da ti ummet vidi što više koristi. Jer ljudi te trebaju Se'ide, trebaju tvoje znanje i razboritost (fikh).

Se'id: Moj Ša'bi, koliko god ljudima trebalo moje znanje i fikh, isto toliko im treba neko ko će ih podučiti ustrajnosti na Istini naspram zlih silnika.

Mutraf: Ti si nešto posebno, Se'ide. Pusti ga, Ša'bi, tako mi Allaha, kao da gledam šehidsku krv kako mu lice obliva.

Se'id: Reci: “Dogodiće nam se samo ono što nam Allah odredi, On je Gospodar naš.” I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju![16]

(Tamničar otvara vrata i uvodi još trojicu ljudi za kojima zatvara vrata tamnice. Svi ćute. Jedan od te trojice prekida tišinu i prilazi trojici šejhova pitajući Mutrafa ibn Abdullaha):

Čovjek: Pričaj nam nešto o vjerskim propisima šejhu, Allah nas okoristio tobom.

Mutraf: Ova dvojica su imami i pravnici Kufe pa neka ti oni pričaju.

Čovjek: Ko su oni, Allah ti se smilovao? 

Mutraf: Ovo je Se'id ibn Džubejr, a ovo Amir Ša'bi.

Se'id: A ovo je Mutraf bin Abdullah.

Čovjek: Nema moći niti snage osim kod Allaha! Zar da ulemu zatvaraju i muče! A teški zlikovci se puštaju na slobodu i veselje!?

(Ovaj čovjek se okreće Se'idu i pita ga):

Čovjek: Daj mi fetvu imamu, zakleo sam se ženi tri puta razvodom da je Hadžadž u Vatri, pa da li imam pravo na razvod?

Se'id: Pitaj Ša'bija, neka ti odgovori.

Čovjek: (Okrećući se prema Ša'biju) Šta ti kažeš?

Ša'bi: Čovječe, ako je Hadžadž u Džennetu nakon svega što je počinio, onda ti, Allaha mi, nije haram da živiš sa njom nezakonito!

Čovjek: Tako mi Allaha, izliječio si mi srce.

(Drugi čovjek ode kod Ša'bija i upita ga):

Drugi čovjek: Odgovori mi Imamu, Allah ti pomogao. Da li je Hadžadž vjernik ili nevjernik?

Ša'bi: (Cinično) Hadžadž je vjernik.

Drugi čovjek: (Negirajući) Zar da Hadžadž bude vjernik, on koji je zulumćar, oholi tiranin, ubica muslimana, neprijatelj dobrih i tlačitelj slobodnih ljudi i faraon Arapa?!

Ša'bi: Da, vjernik u kumire i šejtana a nevjernik u Allahove ajete.

Drugi čovjek: E, tako može.

 (Ulazi tamničar i nalazi kako utamničeni ćute)

Tamničar: Zbog čega ste se ućutali, čim sam ja ušao?

Se'id: Allah se smilovao onom koji kada nešto kaže zaradi a kada ćuti spasi se.

Tamničar: Šejhu, vidim da si dobar čovjek, šta kažeš o pomagačima nasilnika?

Se'id: Pomagači silnika su psi Džehennema koji će u njemu lajati baš kao što psi laju.

Tamničar: Šta kažeš za mene, jesam li ja jedan od pomagača nasilnika?

Se'id: Ne, pomagači nasilnika su oni koji recimo tebi peru odjeću, spremaju ti hranu i dr.

Tamničar: (Začuđeno) A ja?!

Se'id: Ti? Ti si pravi nasilnik. Za nisi učestvovao u mučenju Allahovih stvorenja? Kada je Allah prokleo faraona i Hamana tada je prokleo i njihovu vojsku. Uzvišeni kaže: pa Mi dohvatismo i njega i vojske njegove i u more ih bacismo; pogledaj kako su skončali nevjernici![17] Također, kaže: zaista su faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili.[18]

Tamničar: Ali, ja ne mogu reći ne!

Se'id: Da nisu kod tebe uvidjeli toliku osornost ne bi te postavili na to mjesto.

Tamničar: Ja tako zarađujem, u protivnom, djeca će mi ostati gladna.

Se'id: Allahova opskrba je na svakom mjestu, ako hoćeš traži drugi posao i nemoj učestvovati u nasilju. A onaj ko je prema Allahu istinit, Allah mu povjeruje. Onaj ko se Allaha boji naći ćemu  izlaz i opskrbit će ga odakle se i ne nada. Onaj ko se na Allaha osloni, On mu je dovoljan.

Tamničar: (Dižući ruke ka nebesima) Allahu moj, Ti znaš da ja radim kao tamničar kod onih vladara, a da ih moje srce u isto vrijeme proklinje. Moj Allahu, utječem Ti se da ne budem nasilnik ili njihov pomagač. Allahu moj, oprosti mi što je prošlo, a nađi mi rješenje za ono što će doći.

Druga scena

(Hadžadž naslonjen na sofi održava državno vijeće. Sa lijeve strane nalaze se njegove sluge. Tada ulazi načelnik policije).

Hadžadž: Dovedite mi trojicu osumnjičenih, sve jednog za drugim.

(Kod njega ulazi Mutraf bin Abdullah).

Hadžadž: Jesi li saznao šta je u vezi vas naložio Zapovjednik vjernika?

Mutraf: Jesam.

Hadžadž: Neka Allah poživi Zapovjednika. Onaj ko prekrši ugovor, iznevjeri emanet, protivi se Sunnetu i zastrašuje muslimane, takav je zaslužio kufr. (Okrećući se ka svojoj sviti): Priznao je svoje nevjerstvo i spasio se. Pustite ga!

Komorniki: (Tiho razgovaraju međusobno) Tako mi Allaha, kao da zavarava Zapovjednika. (Tada ulazi Ša'bi, a portir mu na uho šapuće): Priznaj da si kjafir i spasi glavu.

(Hadžadž je bio pognute glave, nije primijetio da je ušao, pa kada podiže glavu, ugleda ga).

Hadžadž: Zar i ti, Ša'bi, među onima koji su pomagali protiv nas i prednjačili u fitni?

Ša'bi: Neka Allah poživi Zapovjednika. Ljudi su me savjetovali par stvari da ti kažem, sa njima bih tebe udobrovoljio, a Allaha Uzvišenog razljutio, pa to neću uraditi. Već ću ti kazati istinu: Zapovjedniče, pobrkala nas je slijepa fitna u kojoj nismo bili nevini pobožnjaci, niti osioni buntovnici pa nam se desilo to što se desilo.

Hadžadž: (Obraćajući se sviti) Istinu je kazao. Tako mi Allaha, nisu bili nevini pobožnjaci pa da se uplaše od borbe sa nama, niti jaki buntovnici pa da nas nadjačaju. Idi Ša'bi, oprostili smo ti.  Dovedite Šejha zla, i glavu fitne.

(Ulazi Se'id bin Džubejr).

Hadžadž: (Praveći se da ga ne poznaje) Ko si ti?

Se'id: Ja sam Se'id ibn Džubejr.

Hadžadž: Ti si Šekkijj ibn Kusejr (Nesretnik sin Uništenog)!

Se'id: Moja majka zna bolje od tebe koje je moje ime i ime mojeg oca.

Hadžadž: I ti i tvoja majka ste nesrećnici.

Se'id: Nesretnik je džehennemlija. Zar sada i nevidljivo poznaješ?

Hadžadž: Što si se sve ovo vrijeme skrivao i bježao?

Se'id: Kazat ću isto što i Musa, a.s.: “A od vas sam pobjegao zato što sam se vas bojao.[19]

Hadžadž: (Prijetećim tonom) Je li to izbjegavaš odgovor?

Se'id: (Staloženo) Ne, već potvrđujem ono što je stvarnost.

Hadžadž: Da li si vjernik ili nevjernik?

Se'id: (Jakim tonom) Nisam negirao postojanje Allaha od kako sam povjerovao!

Hadžadž: Da li to tvrdiš da si vjernik, licemjeru? Dat ćemo ti čast smrti.

Se'id: (Spokojno i samouvjereno) Onda mi je majka pogodila ime kada me je sretnikom (Se'id) nazvala, jer nema veće sreće od pogibije na Allahovom putu i bivanja u blizini prvaka šehida, Hamze bin Abdulmutalliba.

Hadžadž: (Cinično i prijetećim tonom) Bit ćeš ti u blizini haridžija i otpadnika, a ovaj svijet ćemo ti zamijeniti Vatrom koja plamti.

Se'id: (Samouvjereno) Da sam znao da je to u tvojim rukama, uzeo bih te za boga pored Allaha.

Hadžadž: (Ljutito) Teško tebi, nesretniče!

Se'id: Teško onom ko je udaljen od Dženneta i uveden u džehennem.

(Hadžadž se okreće na drugu stranu i govori):

Hadžadž: Šta misliš o halifama, koji je od njih najbolji?

(Se'id neće da ulazi u raspravu sa njim u vezi halifa).

Se'id: Nisam njihov zastupnik niti čuvar.

Hadžadž: Koji ti je od njih najdraži?

Se'id: Najdraži mi je onaj sa kojim je najzadovoljniji moj Stvoritelj!

Hadžadž: A sa kojim je najzadovoljniji tvoj Gospodar?

Se'id: To zna jedino Onaj koji poznaje njihove tajne i šapate!

Hadžadž: Odbio si da me povjeruješ.

Se'id: Ne, već nisam htio da te lažem.

Hadžadž:  A šta veliš za Mu'aviju?

Se'id: Zabavio sam se mojim stanjem tako da nisam imao vremena pratiti šta rade drugi ljudi niti da im sudim.

Hadžadž: Izbjegavaš odgovor.

Se'id: Blago onom ko brine o svojim mahanama a ne dira u tuđe.

Hadžadž: Šta misliš o borbi između Alije i Mu'avije?

Se'id: Od te krvi nam je Allah poštedeo ruke pa poštedimo i mi jezik od nje.

Hadžadž: A šta kažeš o meni?

Se'id: Ti sebe bolje poznaješ.

Hadžadž: Ali hoću da znam tvoje mišljenje.

Se'id: Ono će te rastužiti.

Hadžadž: Bez obzira, hoću da znam.

Se'id: Zar ćeš mi se smilovati?

Hadžadž: Ne dao Allah da ti se smilujem.

Se'id: Ako znam, a moram znati, ti radiš suprotno Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegovog Poslanika, s.a.v.s., te smjernica njegovih pravednih halifa. Vidi se na tebi da želiš prestiž, jačanje svoje vlasti, a to ti donosi samo propast. Ali sutra ćeš biti Allahu vraćen pa ćeš sam saznati.

Hadžadž: Zar nisam slao vojske da se na Allahovom putu bore? Zar ne poslah Muhammeda bin el-Kasima da osvoji područje Sinda? Zar nisam učvrstio temelje sigurnosti u predjelima Iraka?

Se'id: Jesi. Ali si silnik na zemlji i prolivaš nevinu krv, a Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kod Allaha je beznačajnija propast cijelog svijeta od ubistva jednog muslimana.“ Šta je, tek, sa onim koji je ubio na hiljade njih?! Ti, Hadžadžu, želiš da Allahovi robovi budu tvoji robovi i da ti se pokoravaju u dobru i zlu; da ti za istinu i laž klimaju glavom, dočim naša vjera podržava poslušnost samo na dobru, jer nema poslušnosti stvorenju u onom što predstavlja neposluh prema Stvoritelju.

Hadžadž: (Pravdajući se) Zar hoćeš da ostavimo pohlepnike  i one koji nam žele propast da to i ostvare? Moramo ih pojesti za ručak prije nego nas pojedu za večeru.

Se'id: Ali naša vjera ne poznaje te ružne obroke. Ručak sa jednima a večera sa drugima! Ako zaista želiš Ahiret zašto ne radiš za njega? Ako danas vlast potraje, sutra će nestati.

(Hadžadž se naježio, ali uspijeva da obuzda svoju srdžbu i okreće razgovor u drugom smjeru):

Hadžadž: Ja sam Allahu draži od tebe.

Se'id: Allah zna nevidljivo. Svaka duša će dobiti ono što je zaslužila i nikome se neće nažao učiniti.

Hadžadž: Ja sam sa vođom zajednice (džemata), a ti sa vođom raskola i fitne.

Se'id: Zajednica je sve ono što se podudara sa istinom, pa makar čovjek u tome bio i jedinka, kao što zboraše Ibn Mes'ud, r.a., a fitna je ugnjetavanje ljudi i uskraćivanje nijhovih vjerskih prava.

Hadžadž: To su tvoja zabludjela mišljenja koja si i tvojim učenicima prenosio.

Se'id: Ne, nego je to nauk Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kojeg su preuzeli od njega ashabi, a mi od njih prenijeli.

Hadžadž: Zar nisi vidio šta smo sakupili za Zapovjednika vjernika?

Se'id: Nisam vidio ništa.

Hadžadž: Slugo, donesi zlato, srebro, dragulje i bisere. (On ih donese i stavi pred Hadžadžom. Šta veliš o ovom?

Se'id: Dobro je to ako ispoštuješ njihove uslove.

Hadžadž: A koji su to uslovi?

Se'id: Da se uzmu od pravih ljudi, i da se velikodušno daju onima kojima su potrebni. U protivnom samo jedna grozota Sudnjeg dana je dovoljna da svaka dojilja svoje dojenče odbije i svaka trudnica svoj plod pobaci.

Hadžadž: Poštedi nas svega toga. Kažu da se nikad ne smiješ, šta je tajna toga?

Se'id: Nisam u svom životu našao na nešto zbog čega bih se smijao. Kako da se smije čovjek čiji put visi iznad Džehennema i ne zna da li će se u njega mrtav strovaliti ili će ga spasonosno preći?

Hadžadž: Pa šta je onda sa nama, mi se smijemo?

Se'id: Nisu sva srca jednaka. Svako ide svojim putem.

Hadžadž: Zar nisi slušao lutnju (‘ud) i naj[20]?

Se'id: Zabavio sam se Ahiretom umjesto ispraznim govorom.

Hadžadž: Donesite lutnju i naj.

(Kada su donijeli naj u nju puhnu svirač a Se'id zaplaka).

Hadžadž: Šta te je rasplakalo? To je samo zabava i muzika.

Se'id: Ne, nego je to tuga i patnja. To puhanje u naj me je podsjetilo na veliki događaj: Na Dan kada će se u rog puhnuti. Toga dana ćemo nevjernike modre sakupiti;[21] I puhnuće se u rog, pa će oni iz grobova prema Gospodaru svome pohrliti.[22]

Hadžadž: Je li to pokušavaš da me suptilnim riječima namamiš da ti oprostim?

Se'id: (Ponosno) Oprost dolazi samo od Allaha, a što se tebe Hadžadžu tiče, ti nećeš naći nikakvu neporočnost niti izgovor.

Hadžadž: (Ljutito) Onda sam izaberi na koji način da te ubijem!

Se'id: (Nepokolebljivo) Sam za sebe izaberi Hadžadžu jer kako god me ubio tako će tebe Allah ubijati na Ahiretu.

Hadžadž: Tako mi Allaha, ubit ću te kao što nikog nisam ubio prije niti ću ubiti poslije tebe.  

Se'id: Dakle, uništit ćeš mi dunjaluk, a ja ću tebi uništiti Ahiret.

Hadžadž: Slugo, donesi mi mač i kožni tepih.[23]

(Sluga donosi mač i pustećiju)

Se'id: Ščepajte ga!

(Sluga ga ščepa i odvede, ali se tada Se'id nasmija. O tome obavijestiše Hadžadža, pa on zapovijedi da ga vrate).

Hadžadž: Zar ne reče da se nikada nisi smijao, pa šta te to sada nasmijalo?

Se'id: Čudno mi je bilo kako je Allah blag i milostiv prema tebi uprkos tvojih zločina!

Hadžadž: (Bijesno) Ubijte ga! Ubijete ovog čovjeka!

Se'id: (Okrenuvši se prema Kibli) Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju![24]

Hadžadž: Okrenite ga ka kibli kršćana koji su se razdvojili i razišli zbog međusobnog nasilja, jer on pripada njihovoj stranci.

Se'id: (Smiješeći se) A Allahov je i istok i zapad; Kuda god se okrenete, pa – tamo je Allahova strana.[25]

Hadžadž: (Još bjesniji) Okrenite mu lice ka zemlji!

Se'id: Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti.[26]

Hadžadž: Zakolji Allahovog neprijatelja, jer mu jezik požuruje s Kur'anom.

Se'id: Ja svjedočim da nema boga osim Allaha, Jednog Jedinoga koji nema druga i svjedočim da je Muhammed Allahov rob i poslanik. Uzmi moju glavu do Sudnjega dana kada ćemo se ponovo sresti. Allahu moj, nemoj mu dozvoliti da nakon mene ikoga više ubije!

Druga scena

(Hadžadž spava na svom krevetu. Utonuo je u dubok san. Odjednom počinje da viče):

Hadžadž: Spasite me! Spasite me! Spasite me! Spasite me od njega! Hoće da me zadavi! Hoće da me ubije!

(Kod njega utrčava njegov sluga).

 Sluga: Ko je taj, gospodaru? Nema nikog ovdje!

Hadžadž: To je on, on S.. S… Se'id!

Sluga: Koji Se'id?

Hadžadž: Teško tebi! Pa, Se'id ibn Džubejr! Hoće da me zadavi. Hoće da me ubije.

Sluga: Se'id je ubijen još prije dvije nedjelje.

Hadžadž: Ti bulazniš! On nije umro. Malo prije sam ga vidio bio je poput velike kamile koja hoće da me proguta.

Sluga: Ma to su samo fantazije i noćne more, gospodaru. Se'id je umro, ubijen je, ti si ga ubio.

Hadžadž: Ne, ne, ja ga nisam ubio, ja ga nisam ubio, oni su ga ubili.

Sluga: Ti ili oni, svejedno. Glavno je da je on sada mrtav i pokopan.

Hadžadž: Glupane! Hoćeš da me ubijediš da je mrtav onaj čovjek koji je do malo prije visio nad mojom glavom i hvatao me za vrat?! Teško Hadžadžu kada ga sopstveni sluga više ne vjeruje. Zatvori ta vrata i gubi se!

(Sluga izlazi i uči dovu):

Sluga: Slava Tebi, moj Gospodaru. Ti uzvisuješ koga hoćeš, a unizuješ koga hoćeš. Doista je današnje poniženje Hadžadža jasan dokaz Tvog postojanja i pravde, najpravedniji Sudijo!

(Hadžadž se komeša u krevetu i kao da čuje glasove): – Sam za sebe izaberi Hadžadžu jer kako god me ubio tako će tebe Allah ubijati na Ahiretu. (Hadžadž se ponovo prestravio):

Hadžadž: Ah, ah! Molim te nemoj me ubiti! Molim te nemoj me ubiti! Ah! Ah!

(Sluga ulazi kod njega).

Sluga: Šta ti je gospodaru? Smiri se! Ne boj se!

Hadžadž: Kako da se ne bojim? Njegova avet me ne napušta. On je ispred mene. Evo ga! Zar ga ne vidiš?

Sluga: (Niskim tonom) Čuda! Hadžadž od koga se na hiljade ljudi bojalo se danas plaši duhova.

Hadžadž: (Čuo je taj komentar) To nije duh, tupane. To je Se'id bin Džubejr, glavom i bradom. On ne odustaje od mog ubistva.

Sluga: (Cinično) Zašto toliki strah od ubistva? Svejedno, ubio si na hiljade ljudi, pa danas i ti kušaj zalogaj kojeg si davao drugima.

Hadžadž: (Srdito) Rugaš li mi se to nitkove? Ako preživim učinit ću te bolnom poukom drugima.

Sluga: Zar ćeš i na smrtničkoj postelji biti silnik? Budi malo makar prije smrti radi Allaha pristojan. Daleko bilo! Istinu je rekao Allah kada je kazao: A kada bi i bili povraćeni, opet bi nastavili raditi ono što im je bilo zabranjeno, jer oni su doista lažljivci.[27]

(Hadžadž pada sa kreveta).

Hadžadž: Ah… Šta ja imam sa Se'idom bin Džubejrom? Šta ja imam sa njim?

(Strah mu se povećava i on izdisajući umire. Potom se čuje glas ali se ne vidi odakle izlazi):

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene, i kada će žureći uzdignutih glava, netremice gledati; a srca će im prazna biti.[28]

 

Sa arapskog preveo,

Džemo Redžematović

[1] Bitka Dejr el-Džemadžim (“Bitka kod Samostana od lobanja”) kod obližnjeg Nestorijanskog samostana, vodila se u središnjem dijelu Iraka između sirijske, umejevićke vojske pod vođstvom Hadžadža ibn Jusufa protiv, uglavnom, iračkih sljedbenika Abdurrahmana ibn Muhammeda ibn el-Eš'asa, koji su se pobunili protiv Hadžadža koji je imao zapovjednički stav prema Iračanima. U početku, Ibn el-Eš'as uspio natjerati Hadždžadža natrag, pa čak i da umalo uđe u Kufu trijumfalno, što je dovelo halifu Abdulmelika ibn Mervana da dogovori uvjete s pobunjenicima koji su odbijeni od strane tvrdolinijaškog pobunjeničkog vođe. Al-Hadžadžove i Ibn el-Eš'asove trupe su vodile jake okršaje nekoliko mjeseci prije odlučujuće bitke kod Dejr el-Džamadžima u aprilu 701. godine gdje konjica napravila proboj prema Aramejcima i razbila pobunjeničku vojsku. Poraz je označio i kraj pobune, tako što je Ibn el-Eš'as pobjegao s ostacima svojih vojnika na istok, ali i prestanka moći i utjecaja iračkih Arapa: Irak je okupiran od strane sirijskih vojnika i došao je pod strogom kontrolom sirijske, umejevićke vlade. To je bilo sve do razdoblja Abbasovića i utemeljenja Bagdada kada Irak postepeno vraća svoj značaj u regionu (prim. prev.).

[2] Jusuf, 79.

[3] El-Burudž, 10.

[4] Tevbe, 111.

[5] Ta-Ha, 72.

[6] El-E'araf: 126.

[7] Et-Tevbe, 40.

[8][8] El-En'am, 44-45.

[9] El-Ankebut, 2.

[10] El-Furkan, 20.

[11] Muhammed, 4.

[12] Muhammed, 31.

[13] Ez-Zuhruf,67.

[14] Ali Imran, 157.

[15] Ali Imran, 28.

[16] Et-Tevbe, 51.

[17] El-Kasas, 40.

[18] El-Kasas, 7.

[19] Eš-Šu'ara’, 21.

[20] Ud je žičani instrument koji se u našem jeziku naziva ‘lutnja’, dok je nej duvački instrument nalik flauti.

[21] Ta-Ha, 102.

[22] Ja-Sin, 51.

[23] النطع  je pustećija ili kožni tepih koji se koristio prilikom pugubljenja osuđenika.

[24] El-En'am, 79.

[25] El-Bekare, 115.

[26] Ta-Ha, 55.

[27] El-En'am, 28.

[28] Ibrahim, 42.

Tags:

No Comments

    Leave a reply