Dragi Ahmede,
izabrao sam baš tebe da budeš primalac ovog pisma iz razloga koji ti se može učiniti običnim, ali od juče je svaka moja misao bila usmjerena na njega. Izabrao sam te baš zato što sam, kada sam ga juče vidio kako umire na visokom bijelom krevetu, sjetio kako si koristio riječ „umrijeti“ da izraziš nešto ekstremno. Mnogo puta sam te čuo da koristiš izraze poput „Zamalo nisam umro od smijeha“; „Bio sam mrtav umoran“, „Sama smrt nije mogla da ugasi moju ljubav“ i tako dalje. Iako je istina da svi koristimo takve riječi; ti ih koristiš više od bilo koga. Tako sam te se sjetio kada sam ga vidio kako tone u krevet i hvata se za pokrivač svojim dugim, mršavim prstima, grčevito drhteći, a zatim gledajući me mrtvim očima.
Ali zašto nisam počeo od početka? Znaš, bez sumnje, da sam sada već drugi mjesec u bolnici. Patio sam od čira na želucu, ali čim je hirurg začepio rupu u mom želucu, pojavio se novi u mojoj glavi, povodom kojeg hirurg nije mogao ništa da učini. Veruj mi, Ahmede, da je „čir“ na mozgu mnogo tvrdoglaviji od onog u želucu. Moja soba vodi do glavnog hodnika odjeljenja za interne bolesti, dok prozor gleda na malu bolničku baštu. Tako, oslonjen na jastuk, mogu da posmatram i neprekidni protok pacijenata koji prolaze pored vrata, kao i ptice, koje neprestano lete pored prozora. Usred ove gužve ljudi koji dolaze ovdje da umru u mirnoj sjenci skalpela, i one koje vidim, koji su došli na svojim nogama, kako poslije nekoliko dana ili sati odlaze na mrtvačkim kolicima, umotani u bijeli pokrivač; U ovoj gužvi, uopšte nisam u stanju da popravim rupe koje su počele da se otvaraju u mojoj glavi, potpuno sam nesposoban da zaustavim tok pitanja koja nemilosrdno zahtijevaju od mene odgovor.
Za nekoliko dana ću napustiti bolnicu, jer su mi zakrpili iznutrice najbolje što su mogli. Sada mogu da hodam oslanjajući se na ruku stare i ružne medicinske sestre i na sopstvenu otpornost. Međutim, bolnica je učinila malo više od toga da je prebacila čir sa mog želuca na glavu, jer na ovom mjestu, kako je ružna starica primjetila, medicina možda može da začepi rupu u želucu, ali nikada ne može da pronađe odgovore kako da začepi rupe u nečijem razmišljanju. Onog dana kada je to rekla, starica se nasmijala krezubim osmijehom dok me je tiho vodila do vage.
Kakve, međutim, veze ima takav razgovor sa nama? O čemu želim da razgovaram sa tobom je smrt. Smrt koja se dešava pred tobom, a ne o smrti o kojoj se samo sluša. Razlika između dvije vrste smrti je neizmjerna i ne može je cijeniti neko ko nije bio svjedok ljudskog bića koje se svom snagom drhtavih prstiju drži za pokrivač kreveta kako bi se oduprlo tom održivom klizanju u nestanak, kao da ga taj pokrivač može odvući od tog kolosa koji, malo po malo, otima iz njegovih očiju ovaj život o kome jedva da znamo ništa.
Dok su ljekari čekali oko njega, pregledao sam karticu koja je visila u podnožju njegovog kreveta. Iskrao sam se iz sobe i stajao tamo, nevidljiv ljekarima koji su se beznadežno trudili da spasu čovjeka koji umire. Pročitao sam: „Ime: Muhamed Ali Akbar, godine: 25. Nacionalnost: Oman.“ Okrenuo sam karticu i ovaj put pročitao: „Leukemija.“ Ponovo sam se zagledao u mršavo, smeđe lice, široko raskolačene, uplašene oči i usne koje su drhtale poput talasa ljubičaste vode. Kada su mu se oči okrenule i zaustavile na mom licu, činilo se da me moli za pomoć. Zašto? Zato što sam ga svako jutro ležerno pozdravljao? Ili je možda na mom licu vidio neko razumijevanje užasa koji je proživljavao? Nastavio je da me gleda, a onda je jednostavno – umro.
Tek tada me je doktor otkrio i ljutito odvukao u moju sobu. Ali nikada nije mogao da izbriše iz mog uma scenu koja je tamo stalno prisutna. Kada sam se popeo na krevet, čuo sam glas medicinskog osoblja u hodniku pored mojih vrata kako govori ozbiljnim glasom:
„Krevet broj 12 je umro!“
Rekao sam sebi: „Muhamed Ali Akbar je izgubio ime, on je krevet broj 12“. Šta sada mislim kada govorim o ljudskom biću koje se zvalo Muhamed Ali Akbar? Šta ga briga da li još uvijek zadržava svoje ime ili ga je zamijenio nekim brojem? Onda sam se sjetio kako nikome nije dozvoljavao da izostavi bilo koji dio njegovog imena. Svakog jutra medicinska sestra bi ga pitala: „Kako ste, Muhamed Ali?“ A on ne bi odgovarao, jer je smatrao da je njegovo ime Muhamed Ali Akbar – samo tako, sve u jednom – i da je ovaj Muhamed Ali sa kojim je medicinska sestra razgovarala neka druga osoba.
Iako su medicinske sestre pronašle povod za šalu u ovom insistiranju da se koristi njegovo cijelo ime, Muhamed Ali Akbar je nastavio da to zahtijeva; možda je pravo da posjeduje svoje ime u punom obimu smatrao insistiranjem da bar nešto posjeduje, jer je bio siromašan, izuzetno siromašan, mnogo više nego što bi ti sa svojom bujnom maštom mogao da zamisliš dok se izležavaš u nekom kafiću; Siromaštvo je bilo nešto urezano u njegovo lice, podlaktice, grudi, način na koji je jeo, u sve što ga je okruživalo.
Kada sam prvi put mogao da hodam nakon što su me zakrpili, posjetio sam ga. Naslon njegovog kreveta je bio podignut i on je sjedio, zamišljen. Sjedio sam kratko pored kreveta i razmijenili smo nekoliko kratkih, banalnih riječi. Primjetio sam da je pored njegovog jastuka bila stara drvena kutija sa njegovim imenom urezaniim na njoj polupersijskim pismom; bila je čvrsto vezana kanapom. Osim toga nije imao ništa do svoje odjeće, koja je bila u bolničkom ormaru. Sjetio sam se da sam tog dana pitao medicinsku sestru:
„Šta je u staroj kutiji?“
„Niko ne zna“, odgovorila je smijući se. „Nikako neće da se rastane od kutije, ni na trenutak.“
Zatim se sagnula nada mnom i šapnula:
„Ovi ljudi koji izgledaju tako siromašno uglavnom kriju neko blago – možda je ovo njegovo!“
Tokom mog boravka ovdje, niko ga nije posjećivao u bolnici. Pošto nikoga nije poznavao, slao sam mu neke slatkiše kojima su me posjetioci zasipali. Sve je prihvatao bez oduševljenja. Nije bio dobar u izražavanju zahvalnosti, a njegovo ponašanje povodom toga izazvalo je u meni izvjesno prolazno negodovanje.
Nisam se bavio misterioznom kutijom. Iako se stanje Muhameda Alija Akbara stalno pogoršavalo, njegov stav prema kutiji se nije mijenjao, što je navelo medicinsku sestru da mi primjeti da bi, da je u njoj bilo neko blago, sigurno to poklonio ili zavještao nekome, vidjevši da se takvom brzinom kreće ka smrti. Kao neki sitni filozof, smijao sam se tog dana govoreći sebi da glupost te medicinske sestre gotovo da ne poznaje granice, da neizbježno umire, da nema nade da će se izvući?“ Njegovo insistiranje da zadrži kutiju bilo je ravno držanju nade da će se izvući i ponovo sjediniti sa svojom kutijom.
Kada je Muhamed Ali Akbar umro, vidio sam kutiju pored njega, gdje je uvijek bila, i palo mi je na pamet da kutiju treba sahraniti neotvorenu sa njim. Kada sam te noći otišao u svoju sobu, nisam mogao da spavam. Dok je Muhamed Ali Akbar bio položen u salu za obdukciju, umotan u bijeli pokrivač, on je, u isto vrijeme, sjedio u mojoj sobi i gledao me, prolazeći kroz bolnička odjeljenja i preplašen u svom krevetu; gotovo sam mogao da čujem kako se bori sa dahom prije nego što zaspi. Kada je dan svanuo preko drveća bolničke bašte, stvorio sam sebi kompletnu priču o njemu.
Muhamed Ali Akbar bio je siromašan čovjek iz zapadnog dijela sela Abka u Omanu; mršav, tamnoput mladić sa težnjama koje su mu gorjele u očima i koje nisu mogle da nađu zadovoljstvo. Istina je da je bio siromašan, ali šta siromaštvo znači čovjeku ako nikada nije upoznao ništa drugo? Čitava Abka je patila od siromaštva, siromaštva identičnog Muhamed Ali Akbarovom; međutim, to je bilo zadovoljno siromaštvo, siromaštvo koje je bilo duboko ukorijenjeno i lišeno svega što bi čovjeka navelo da osjeća da je pogrešno i da postoji nešto što se zove „bogatstvo“. I tako su dvije mješine za vodu koje je Muhamed Ali Akbar nosio preko ramena dok je kucao na vrata ljudi da im proda vodu bile dva tega koja su određivala ravnotežu njegovog svakodnevnog života. Muhamed Ali Akbar je bio svjestan izvjesne vrtoglavice kada bi položio mješine za vodu, ali kada bi ih sljedećeg jutra ponovo uzeo, osjećao bi da njegovo postojanje napreduje ka spokoju i da je sebi obezbijedio uravnoteženo, neometano putovanje kroz život.
Život Muhameda Alija Akbara mogao je da se nastavi na ovaj miran i uređen način da je sudbina oponašala civilizaciju – da nije stigla do dalekog Omana. Ali sudbina je bila prisutna čak i u dalekom Omanu i bilo je neizbježno da Muhamed Ali Akbar malo pati od njenih hirovitih načina života. Desilo se jednog vrelog jutra. Iako sunce još nije bilo na meridijanu, kofer sa puta je bio vreo, a pustinja mu je nanosila udare prašine u lice. Pokucao je na vrata koja su otvorila mlada, smeđokosa djevojka sa široko otvorenim crnim očima, i sve se dogodilo najvećom brzinom. Kao neka nespretna budala koja se izgubila, stajao je ispred vrata, mješine za vodu su se ljuljale napred-nazad na njegovim mršavim ramenima. Rasuto ju je gledao, nadajući se poput nekoga kog je preplavio blagi napad sunčanice da će njegove oči čudom biti u stanju da je prigrle uz sebe. Ona ga je gledala potpuno zbunjena, i, nesposoban da izgovori ni riječ, on joj je okrenuo leđa i otišao kući sa svojim mješinama za vodu.
Kako je Muhamed Ali Akbar bio izuzetno stidljiv čak i pred svojom porodicom, bio je primoran da otvori svoje srce starijoj sestri. Pošto mu je majka davno umrla od malih boginja, a otac je bio bespomoćno prikovan za krevet, obratio se sestri za pomoć, jer je imao nepokolebljivo povjerenje da Sabika posjeduje bistrinu i istačan osjećaj za rješavanja takvih problema. Sjedeći ispred njega na hasuri, ogrnuta grubom crnom haljinom, nije prekinula ćutanje dok Muhamed Ali Akbar nije izgovorio posljednje riječi.
„Tražiću njenu ruku“, rekla je tada. „Zar to nije ono što želiš?“
„Da, da, svakako?“
Uklanjajući slamku sa stare hasure, njegova sestra je odgovorila:
„Zašto da ne? Sada si mlad čovjek i svi smo jednaki u Ibhi.“ Muhamed Ali Akbar je proveo veoma uznemirenu noć. Kada je svanulo jutro, otkrio je da je njegova sestra još željnija od njega da krene u tu misiju. Dogovorili su se da se sastanu u podne kada će mu ona reći o rezultatima svog truda, a zatim će oboje preduzeti potrebne pripreme da stvar bude završena. Muhamed Ali Akbar nije znao kako da provede vrijeme lutajući ulicama sa mješinama za vodu na ramenima. Stalno je gledao u svoju sjenku i molio Boga da ta sjenka napravi u krug oko njegovih nogu kako bi mogao da požuri natrag kući. Poslije onoga što mu se učinilo kao vječnost, vratio se i na vratima ga je dočekala sestra. „Izgleda da je njena majka voljna. Ali sve mora biti rečeno njenom ocu, koji će dati odgovor za pet dana.“
Duboko u sebi, Muhamed Ali Akbar je osjećao da će uspjeti da tu djevojku učini svojom ženom. Koliko je mogao da zamisli, od tada je počeo da stvara slike svoje budućnosti sa tom mladom i lijepom djevojkom tamne puti. Njegova sestra Sabika je na stvar gledala mudrim i iskusnim okom, ali je i ona bila sigurna da će biti uspješni, jer je bila uvjerena da je ime njenog brata besprijekorno među ljudima u Ibhi: pored toga, posvetila je mnogo pažnje dobijanju odobrenja djevojčine majke, znajući kako žena može da iznese ideju svom mužu i da ga natjera da povjeruje da je to njegova. Sabika je stoga sa potpunim smirenjem čekala ishod stvari.
Petog dana, Sabika je otišla u kuću djevojke da dobije odgovor. Međutim, kada se vratila, njeno utučeno lice je pokazivalo da je posustala. Stajala je u uglu sobe, nesposobna da pogleda Muhameda Alija Akbara u oči, ne znajući kako da počne da prepričava šta se dogodilo.
„Moraš da je zaboraviš, Muhamed Ali“, rekla je kada je uspjela da skupi hrabrost.
Ne znajući šta da kaže, sačekao je da mu sestra završi.
„Njen otac je umro prije dva dana“, nastavila je Sabika, pronalazeći priliku u njegovoj tišini da nastavi. „Njegova posljednja želja porodici bila je da je ne daju tebi za ženu.“
Muhamed Ali Akbar je slušao ove riječi kao da su bile upućene nekom drugom.
„Ali zašto, Sabika — zašto?“, bilo je sve što je mogao da pita.
„Rečeno mu je da si nitkov, da živiš od krađe ovaca na planinskom putu, trgujući onim što ukradeš sa strancima.“
„Misle da si Muhamed Ali“, rekla je Sabika drhtavim glasom koji nije mogla da kontroliše. „Znaš — nitkov Muhamed Ali? Njen otac je mislio da si ti on…“
„Ali ja nisam Muhamed Ali“, odgovorio je, raširenih dlanova kao dijete koje se izvinjava za neki prijestup koji nije počinilo. „Ja sam Muhamed Ali Akbar.“
„Došlo je do greške — rekla sam im na početku da se zoveš Muhamed Ali. Ne kažem Muhamed Ali Akbar jer nisam vidjela potrebu za tim.“
Muhamed Ali Akbar je osjetio kako mu se grudi stiskaju pod težinom udarca. Međutim, ostao je da stoji gdje je bio, gledajući u svoju sestru Sabiku, a da je nije u potpunosti vidio. Zaslijepljen bijesom, ispalio je posljednju strijelu.
„Jesi li rekla njenoj majci da nisam Muhamed Ali već Muhamed Ali Akbar?“
„Jesam, ali posljednja želja oca je bila da je ne udaju za tebe.“
„Ali ja sam Muhamed Ali Akbar, prodavac vode, zar ne?“
Kakva je, međutim, bila svrha biti tako pogođen? Svemu je, jednostavno, došao kraj, jedna riječ se zaglavila u grlu njegove romanse i umrla je. Muhamed Ali Akbar, međutim, nije mogao tako lako da zaboravi djevojku i provodio je vrijeme lutajući oko njene kuće u nadi da će je ponovo vidjeti. Zašto? Nije znao. Njegov neuspjeh je donio divlji bijes koji se pretvorio u mržnju; ubrzo više nije mogao da prođe tim putem iz straha da bi ga bijes mogao savladati i da bi gađao kamenjem u prozor njene kuće.
Od tog dana pa nadalje odbijao je da ga zovu bilo čim osim punim imenom: Muhamed Ali Akbar, sve u jednom. Odbijao je da odgovara bilo kome ko ga je zvao Muhamed ili Muhamed Ali i to mu je uskoro postala navika. Čak ni njegova sestra Sabika nije smjela da koristi skraćeni oblik njegovog imena. Više nije osjećao svoje nekadašnje zadovoljstvo, a Ibha se postepeno pretvarala u zastrašujuće groblje u njegovim očima. Odbijajući da popusti pred sestrinim insistiranjem da se oženi, crv zvan „bogatstvo“ počeo je da mu nagriza mozak. Želio je da se osveti za sve, da se oženi ženom kojom bi mogao da izazove cijelu Ibhu, sve one koji nisu vjerovali da je on Muhamed Ali Akbar već Muhamed Ali, nitkov. Gdje, međutim, da pronađe bogatstvo? Stoga je odlučio da otplovi za Kuvajt.
Udaljenost između Ibhe i Ras el-Hayme je dva sata pješke, a od Ras el-Hayme do Kuvajta morem je putovanje od tri dana, a cijena karte, na staromodnom brodu, bila je sedamdeset rupija. Poslije godinu ili dvije noći će da se vrati u Oman i ponosno šeta sokacima Ibhe noseći snježnobijelu abaju ukrašenu zlatom, poput one koju je vidio na ramenima jednog uglednika iz Ras el-Hayme koji je došao u njegovo selo da uzme za ruku djevojku čija je slava ljepote dopirala sve do tamo.
Putovanje je bilo teško. Brod koji je prevozio željnu gomilu preko juga, a zatim se uputio ka sjeveru do ugla Zaliva, bio je stalno izložen raznim opasnostima. Ali razigrane duše naviknute na životne teškoće nisu obraćale pažnju na takve stvari; sve ruke su sarađivale u zadatku bezbjednog isporučivanja tog malog drvenog čamca koji je plutao na talasima velikog mora. I dok su se jedra brodova koji su se nalazili u tihoj luci Kuvajta pojavljivala na vidiku, Muhamed Ali Akbar je doživio čudan osjećaj; san je sada pao iz šarenog svijeta fantazije u carstvo stvarnosti i morao je da traži početnu tačku, početak svog sna. Činilo mu se da fantazije koje je njegovala njegova mržnja prema Ibhi i za koje je sada tražio osvetu nisu bile dovoljno značajne. Kako se krhki čamac približavao, probijajući se među usidrenim čamcima, polako je nestajao iz svojih osjećanja i činilo mu se da su njegovi dugi snovi o bogatstvu samo utjeha za njegov iznenadni neuspjeh i da su bili sasvim iracionalni. Prepune ulice, zgrade sa masivnim zidovima, sivo nebo, vrelina, topli vazduh sjevernog vjetra, putevi prepuni automobila, ozbiljna lica, sve mu se to činilo kao barijere koje stoje između njega i njegovog sna. Priča nije bila tako jednostavna kao u Ibhi. Ovdje je bila bez početka, bez kraja, bez orijentira. Činilo mu se da su svi putevi kojima je hodao beskrajni, da kruže oko bedema koji drži sve – svaku pojedinačnu stvar – u svom zagrljaju. Kada ga je u zalazak sunca put doveo do morske obale i kada je ponovo ugledao more, stajao je gledajući u daleki horizont koji se spajao sa vodom; napolju je bila Ibha, obavijena spokojem. Postojala je, svaki dio imao je svoj početak i kraj; svaki zid nosio je svoje posebne crte; uprkos svemu, bila mu je blizu srca. Osjećao se izgubljeno u naletu vrele vode i po prvi put nije imao osjećaj stida dok je podizao ruku da obriše slane suze sa obraza.
Muhamed Ali Akbar je plakao bez stida; možda prvi put otkako je odrastao, nehotice, obuzela ga je žestoka čežnja za dvije mješine za vodu koje je nosio preko ramena. Još uvijek je gledao u horizont dok se noć postepeno spuštala oko njega. To ga je navodilo da se osjeća kao da je prisutan na određenom mjestu u određeno vrijeme i da je ova noć kao noć u Ibhi; ljudi su spavali iza svojih zidina, ulice su nosile tragove umora i tišine, more je snažno tutnjalo pod svjetlošću mjeseca. Osjetio je olakšanje. Želeći da se smije, a ipak nesposoban, ponovo je zaplakao.
Zora mu je donijela novu nadu. Ustao je i potrčao ulicama. Shvatio je da mora da pronađe nekoga iz Omana sa kim bi mogao da razgovara i da će, prije ili kasnije, da pronađe takvu osobu, i odatle će da sazna kuda mu je suđeno da krene, odakle da krene.
I tako je Muhamed Ali Akbar dobio mjesto kurira u prodavnici i dobio je bicikl na kojem je obavljao svoje dužnosti. Upravo sa tog bicikla, karakteristike ulica, kvaliteti zidova, registrovali su se u njegovoj glavi. Osjećao je izvjesnu bliskost sa njima, ali ta bliskost je bila nametnuta na pozadini zastrašujućeg utiska da ga prate pogledi njegove sestre Sabike, pukotine na devojčinim prozorima i Muhamed Ali, nitkov koji je, nesvjesno, izazvao tako strašnu katastrofu.
Mjeseci su prolazili brzinom točkova bicikla koji prelaze preko puta. Bogatstvo o kome je sanjao počelo je da pristiže i Muhamed Ali Akbar se svom snagom držao tog malog bogatstva, da ga neki prolazni hir ne odnese ili da ga neki nitkov ne dohvati. Tako mu je palo na pamet da napravi čvrstu drvenu kutiju u kojoj će čuvati svoje bogatstvo.
Ali od čega se sastojalo bogatstvo Muhameda Alija Akbara? Nešto što se nije moglo izmjeriti novcem. Kada je sakupio određenu svotu novca, kupio je prozirnu bijelu abaju sa zlatnim ivicama. Svake večeri, sam sa svojom kutijom, vadio bi pažljivo presavijenu abaju, nježno prelazio preko nje tankim smeđim prstima i raširio je pred očima; na njoj bi izlivao svoje skromne snove, iscrtavajući duž njenih granica sve ulice svog sela, niske, rešetkaste prozore iza kojih su virile oči mladih devojaka. Tamo, u uglu abaje, počivala je prošlost kojoj se nije mogao vratiti, ali čije je postojanje bilo neophodno da bi abaja dobila svoju pravu vrijednost. Tanki prsti bi je ponovo nježno presavili, bezbjedno vratili u drvenu kutiju i vezali čvrstim užetom oko kutije. Tada, i samo tada, san je imao sladak ukus.
Kutija je takođe sadržala par porcelanskih minđuša za njegovu sestru Sabiku, koje će joj pokloniti po povratku u Ibhu, bočicu jakog parfema i bijelu torbicu sa novcem koji mu je Bog u svojem izobilju dao i za koji se nadao da će se povećavati iz dana u dan.
Što se tiče kraja, počeo je jedne večeri. Vraćao je bicikl u prodavnicu kada je osjetio peckanje u udovima. Bio je uznemiren na samu pomisao da je toliko oslabio, i to takvom brzinom, ali nije obraćao mnogo pažnje na to, pošto je imao napade groznice kad god bi osjetio izuzetnu nostalgiju za Sabikom i Ibhom; već je doživio upravo takav osjećaj slabosti kada je divlje čeznuo za svim onim stvarima koje je mrzio i volio i ostavio iza sebe, onim stvarima koje su činile cijelu njegovu prošlost. I tako je Muhamed Ali Akbar žurio putem ka svom domu sa ovim mislima na pameti. Ali osjećaj slabosti i nostalgije ostao je sa njim do sljedećeg podneva. Kada se potrudio da ustane iz kreveta, bio je zapanjen otkrivši da je prespavao sve do podneva umjesto da se probudi rano u uobičajeno vrijeme. To ga je još više uznemirilo i to što je i dalje bio svjestan osjećaja slabosti koji mu ubija kosti. Pomalo uplašen, razmišljao je neko vrijeme i zamišljao sebe kako odjednom stoji na obali mora sa blistavim suncem koje se odbija od vode, gotovo ga zasljepljujući, sa dvije mješine za vodu na ramenima, svjestan osjećaja intenzivnog iscrpljenja. Odsjaj sunca se pojačavao, ali nije mogao da zatvori oči – gorjele su. Naglo je ponovo zaspao.
Ovdje je vrijeme, kako se obično shvata, završeno za Muhameda Ali Akbara. Od sada se sve dešavalo kao da je podignut iznad zemlje, kao da su mu noge visile u vazduhu; poput čovjeka na vješalima, kretao se ispred Vremenskog platna, platna inertnog poput bazaltne stijene. Njegova uloga kao vrijednog čovjeka bila je odigrana; došla je njegova uloga kao običnog posmatrača. Osjećao je da ga nikakva veza ne vezuje ni za šta, da je negdje daleko i da stvari koje se kreću pred njegovim očima nisu ništa više od riba u velikoj staklenoj čaši; i njegove oči su bile otvorene i zurile su kao da su od klikera.
Kada se ponovo probudio, shvatio je da ga nose ruke i noge. Iako se osjećao iscrpljeno, pronašao je energiju da se sjeti da postoji nešto što mu je i dalje potrebno i povikao je slabim glasom:
„Kutija… kutija!“
Međutim, niko nije obraćao pažnju na njega. Naglim pokretom ustao je da bi se vratio u svoju kutiju. Dahtajući od napora da ustane, povikao je:
„Kutija!“
Ali ponovo ga niko nije čuo. Kada je stigao do vrata, čvrsto se zalijepio za njih i ponovo izdahnuo beživotnim glasom:
„Kutija…“
Savladan naporima, pao je u trans koji je donosio samu morsku obalu. Ovog puta je osjetio da plima malo po malo raste preko njegovih nogu i da je voda izuzetno hladna. Rukama je držao stijenu kvadratnog oblika sa kojom je zaronio. Kada se ponovo probudio, našao se kako steže svoju staru kutiju vezanu užetom. Dok su prizori prolazili tamo-amo, a lice se nadvijalo nad njim.
Prolazili su dugi dani. Ali za Muhameda Ali Akbara ništa se zapravo nije dogodilo. Nemilosrdnost bola je nastavljala svoj put, a on nije bio svjestan njegovog prolaska. Bio je svjestan njegovog stalnog prisustva. More se rastvaralo u prozore iza drvenih kapaka nisko postavljenih uz ivicu ulice, par porcelanskih minđuša, abajau mokru od slane vode, brod nepomično okačen iznad talasa i staru drvenu kutiju.
Samo jednom je bio svjestan bilo kakvog kontakta sa svijetom. To je bilo kada je čuo glas pored sebe kako govori:
„Šta je u staroj kutiji?“ Pogledao je izvor glasa i vidio, kao u snu, lice mladog, obrijanog čovjeka sa plavom kosom koji je pokazivao na kutiju i gledao nešto. Trenutak sjećanja bio je kratak. Vratio se nijemom gledanju u more, iako je lice obrijanog, plavog mladića takođe ostalo ispred njega. Nakon toga osjetio je iznenadni nalet energije; bez ikakvog posebnog razloga stvari su mu postale jasne. Jasno je vidio, prvi put otkako se stropoštao, izlazak sunca. Činilo mu se da je sposoban da ustane iz kreveta i vrati se svom biciklu. Sve mu je postalo jasno: kutija je bila pored njega, vezana kao i uvijek. Osjećajući se mirno, pomjerio se da ustane, kada se gomila ljudi u bijeloj odjeći iznenada sručila na njega, stojeći oko njega i posmatrajući ga sa radoznalošću. Muhamed Ali Akbar je pokušao nešto da kaže, ali nije mogao. Odjednom je osjetio da mu je plima došla do struka i da je voda nepodnošljivo hladna. Nije mogao ništa da osjeti. Ispružio je ruke da se uhvati za nešto da se ne bi udavio, ali sve mu je izmicalo ispod prstiju. Odjednom je ponovo ugledao obrijano lice plavokosonog mladića; zurio je u njega, pomalo uplašen zbog njegove kutije, dok je voda nastavljala da raste sve više i više dok mu nije zaklonila to svijetlo, obrijano lice od pogleda.
„Krevet broj 12 je umro.“
Dok je medicinska sestra dozivala, nisam mogao da se oslobodim od Muhamed Ali Akbarovih očiju koje su me gledale prije nego što je umro. Zamišljao sam da Muhamed Ali Akbar, koji je odbio da mu se ime osakati, ne bi bio zadovoljan time što je samo „Krevet broj 12“. Kad bi samo mogao biti siguran u sudbinu svoje kutije.
Ovo, dragi moj Ahmede, je priča o Muhamedu Ali Akbaru, krevetu broj 12, koji je umro sinoć i sada leži umotan u bijeli čaršaf u sali za obdukciju – mršavo, smeđe lice koje je pomjerilo čir iz mojih crijeva u mozak i koje me je navelo da ti pišem, kako više ne bi ponovio svoju čuvenu frazu „Zamalo nisam umro od smijeha“ u mom prisustvu.
Uvijek tvoj…
Još nisam izašao iz bolnice. Moje zdravlje se postepeno vraća u normalu i metod kojim to procjenjujem me zabavlja. Znaš li kako mjerim svoju snagu? Stojim, pušim na balkonu i bacam opušak cigarete svom snagom tako da padne na staze zelene trave u bašti. Prijethodnih nedjelja cigareta bi pala tačno na četvrtu stazu, ali danas je bila mnogo bliža šestoj.
Iz tvog pisma sam razumio da kažeš da ti nije potrebno da budeš svjedok smrti Muhameda Ali Akbara da bi znao šta je smrt. Napisao si da iskustvo smrti ne zahtjeva tragične prologe kojima sam opisao život Muhameda Ali Akbara i da ljudi umiru sa mnogo većom stvarnošću: čovjek koji je pao na trotoar i ispraznio pištolj koji je imao sa sobom, čiji mu je metak rastrgao vrat (bio je u društvu izuzetno lijepe djevojke), ili onaj koji je doživio srčani napad na ulici jedne aprilske večeri, vjerivši se samo nedjelju dana ranije. Da, sve je to veoma tačno, dragi moj Ahmede, sve je to veoma tačno, ali problem ovdje uopšte nije život, problem smrti nije ni na koji način problem mrtvog čovjeka, to je problem onih koji ostaju, onih koji gorko čekaju svoj red kako bi i oni mogli poslužiti kao skromna lekcija u očima živih. Od svega što sam napisao u svom posljednjem pismu, ono što sada želim da kažem jeste da moramo prenijeti svoje razmišljanje od početne tačke do kraja. Svako razmišljanje mora da krene od tačke smrti, bilo da je to, kako kažeš, razmišljanje čovjeka koji umire razmišljajući o čarima tijela krasne djevojke, ili umire gledajući u svježe obrijano lice koje ga plaši zbog stare drvene kutije vezane kanapom. Neriješeno pitanje ostaje pitanje kraja; pitanje nepostojanja, vječnog života – ili šta? Ili šta, dragi moj Ahmede?
U svakom slučaju, prestanimo da sipamo vodu u prslu kantu. Znaš li šta se desilo nakon što sam ti poslao posljednje pismo? Otišao sam u ljekarsku ordinaciju i zatekao ih kako pišu izvještaj o Muhamedu Ali Akbaru. I bili su na ivici da otvore kutiju. Oh, Ahmede, kako smo zatvoreni u svojim tijelima i umovima! Uvijek drugima pripisujemo svoje osobine, uvijek ih gledamo kroz usku pukotinu naših pogleda i načina razmišljanja, želeći da, koliko god možemo, postanu „mi“. Želimo da ih utisnemo u svoju kožu, da im damo svoje oči da vide, da ih obučemo u našu prošlost i naš način suočavanja sa životom. Smještamo ih u okvir koji je definisan našim sadašnjim razumijevanjem vremena i mjesta.
Muhamed Ali Akbar nije bio ništa od onoga što sam zamišljao. Bio je otac tri dječaka i dvije djevojčice. Zaboravili smo da se muškarci tamo rano žene. Takođe, Muhamed Ali Akbar nije bio prodavac vode, jer vode u Omanu ima u izobilju, već je bio mornar na jednom od jedrenjaka koji plovi između luka na jugu i Zaliva, prije nego što se ovdje nastanio prije nekog vremena.
Zapravo, prije četiri godine Muhamed Ali Akbar je stigao u Kuvajt. Nakon nezamislivo napornog truda uspio je – prije samo dva mjeseca – da otvori ono što je smatrano prodavnicom na jednom od trotoara u Novoj ulici. Kako je izdržavao svoju djecu u Omanu, jednostavno ne znamo.
U ljekarskom izvještaju sam pročitao da je pacijent izgubio vid šest sati prije smrti i da izgleda Muhamed Ali Akbar zapravo nije gledao u moje lice u trenutku smrti, jer je tada već bio slijep. Doktor je takođe napisao da će, pošto adresa porodice pacijenta nije poznata, njegovoj dženazi prisustvovati isključivo bolnički grobari.
Doktor je pročitao izvještaj svom kolegi. Bio je koncizan i izuzetno sažet, samo se tehničkim terminima baveći čovjekovom bolešću. Doktorov glas je bio tužan i bezbojan. Kada je završio sa čitanjem, počeo je da odvezuje kanap oko kutije. U tom trenutku sam pomislio da napustim sobu, jer me se to nije ticalo: Muhamed Ali Akbar koga sam poznavao je umro, a ova osoba o kojoj su pisali bila je neko drugi; i ova kutija je bila neka druga kutija. Znao sam sa sigurnošću šta se nalazi u kutiji Muhameda Ali Akbara. Zašto bih se opterećivao nekim novim problemom?
Ipak, nisam mogao da odem do vrata, već sam stajao u uglu, blago drhteći.
Kutija je ubrzo otvorena i doktor je brzo pretražio sadržaj. Zatim ju je gurnuo u stranu.
Uplašeno sam pogledao u kutiju: bila je puna nedavnih računa za iznose koje je prodavnica dugovala prodavnicama koje su je snabdijevale; u jednom uglu bila je stara fotografija bradatog lica, stari kaiš za sat, malo kanapa, mala svijeća i nekoliko rupija među papirima.
Moram biti iskren i reći da sam bio jako razočaran. Međutim, prije nego što sam napustio sobu, vidio sam nešto što me je zapanjilo; medicinska sestra je odgurnula račune Muhameda Ali Akbara i otkrila dugačku porcelansku minđušu koja je svjetlucala. U bunilu, otišao sam do kutije i podigao minđušu. Ne znam zašto sam pogledao sestru i rekao:
„Kupio je ovu minđušu za svoju sestru Sabiku – slučajno znam to.“
Nakratko me je iznenađeno gledala – a zatim se gromoglasno nasmijala. I doktor se nasmijao šali.
Nesumnjivo si svjestan da se od medicinskih sestara zahtjeva da udovolje pacijentima sa čirom na želucu u slučaju da dođe do pogoršanja.
Tvoj brat…
Autor, Ghassan Kanafani
Preveo sa arapskog, Džemo Redžematović