Omaž Memduhu Advanu
Memduh,
na četiri slova stoji ime tvoje i ime moje, a ne na pet. Jer drugo slovo m je rezervni dio koji nam možda zatreba prilikom hodanja krivudavim putevima.
U istoj godini smo rođeni, sa beznačajnom razlikom u satima i stranama. Rođeni smo da vježbamo nevinu igru sa riječima. Nismo obraćali mnogo pažnju na smrt koju su prelijepe dame, poput oraha, udarale svojim cipelama s visokim potpeticama.
Visoke, visoke bijahu sve stvari… Visoko kao plavet na planinama sirijske obale, i kao snalažljiva trava koja se penje po zidinama sultana, mi smo se ispeli na duge, da bi njenim bojama ispisali imena svih stvari koje volimo, i male i velike; ruka koja muze vime gazele, slavu uzgajivača salate u koritima, oduševljenje obućara dodirom princezine noge, i druge usude za publiku protjeranu iz pozorišta.
Nismo poklekli uz veliku pompu kao što se obično dešava u velikim tragedijama, nego kao sunčevi zraci na šiljatim stijenama po kojima ranije nije prolivena krv, ali su zato poprimili boju ustajalog vina. I nismo plakali, tamo, jer nikoga ne bijaše, tamo, da čuje ili posvjedoči.
Do tebe me je doveo taj šum kojeg je izazvao mrav između Zaliva i okeana, kada se izbavio poniženja, i ispeo na munaru da ljudima oglasi nadu,
A do mene te je odvela slična ironija!
Kada smo se sreli prepoznao sam te po tvom kašlju, jer ranije sam imalo priliku da ga zapamtim iz ritma tvoje rane poezije, dok je plašio uspavane mačke u sokacima starog Damaska, i rasipao miris jasmina.
Ne imadosmo zlatnu prošlost na uviru povratka, kako tvrdi avangarda iz birtije koja se boji da se uhvati za rogove sadašnjosti, strašne poput ovna, a ne imadosmo ni pouzdano sutra, iza nas, kao što tvrdi avangarda poezije imune od soli, zasićene apsolutnom prazninom.
Tražili smo samo sadašnjost.
Međutim, od prevelikog poniženja kom smo izloženi, podignutim glasom objavismo radosnu vijest pa se protiv nas izli bijes anđela zavjetovanih očuvanju jezika čistog od prašine zemlje, i istraživača čiste poezije na krilima mušice.
I pozvani smo, u prostorije za obdukciju, u kojima su zrak i riječi bili sterilizovani, da amputiramo izraze koji se često upotrebljavaju. Zbog manjka upotrebe veoma brzo zahvatila ih je hrđa, a među prvim riječima bijahu: život i njene izvedenice.
Međutim, više smo bili raspoložni da se prepiremo sa anđelima.
Memduh, nemam snage da čujem tvoje ime sada, jer me ono podsjeća na manjak želje da se s tobom smijem sramoti rijeke Barade koja je otkrivena poput naših nacionalnih tajni. I jer me ono podsjeća koliko mi je potreban odmor od jurnjave tokom sna, u potrazi za ukradenim snom, kojeg jasno vidim dok razgovaram sa lopovom. I podsjeća me ime tvoje na neko pucketanje koje osjećam kao da sam žir u ognjištu siromaha u noći Bajrama.
Zbog toga, zapisujem ime tvoje ali ga ne izgovaram, jer u pisanju tvoje ime se talasa na vodi prisustva. U tom govoru čujem zvijer odsustva koje me proganja od slova do slova, da proždere posljednje parče moga srca gladnog tvoje hvaljene rugalice.
Memduh, šta napravi sebi i nama? Pa ne možemo više tugovati zbog opadanja tvojih vlasi natopljenih uljem, jer ti ih sada vraćaš iz vlati trave. Ali, u kom vjetru si od nas sakrio svoj kašalj, jer u tvom odsustvu ne ostade mjesta za drugo odsustvo.
Ne zbog toga što su slova tvog imena, zapravo slova moga imena, ne mogu da razjasnim ko je od nas odsutan, već što nam život koji je sastavio dvije lukave lisice ne dade dovoljno vakta da mu kažemo koliko smo ga zavoljeli i koliko smo zavoljeli njegov razvrat i bogobojaznost… Pa jednu lisicu među nama ostavi bez druga.
Ni Gilgameš ni Enkidu. Ni vječnost nije ono za čim žudimo, niti snaga bika. Ta, nas dva smo laki i krhki, baš kao ova naša stvarnost, ne tražimo ništa više od dodatnog vremena da s riječima poigramo igru koja, ovog puta nije nevina, ili da ono što nismo rekli naslijedimo od onih koji to još nisu rekli. I da napravimo od poezije umjesnu šalu sa ništavilom. Međutim, drugo slovo m u tvom i mom imenu ostalo je beskorisni rezervni dio.
Memduh! Ovo je vrijeme nemoralnog braka između groma i pustinje, istočno od sjevera, da izrodi jelengljivu čudesnog oblika. Opiši mi kako se rađa jelengljiva opisaću ti svoju nemoć da opišem tajnu pjesme, zato pogledaj istočno od sjevera!
Bolno je definisati jecaj pijeska na obali gdje mjesec svojim srebrnim prstima, podiže hlače mora za vrijeme oseke, da poprska po nama ljubavnu pjesmu razuzdanog sufizma.
Spusti svoj glas, ali ne i pogled, i posmatraj. Jer od rođenja kosmičke enigme, poezija je sakrivena na najizloženijim mjestima. I javlja se tako jasno, naočigled, u nevidljivom dijelu neba natkrivenim nečim ravno nevidljivim.
Svo cvijeće je časno kada se ostavi tamo gdje je, osim crvenih karanfila koje generali stavljaju između čina i zvjezdice, na reverima crne ili tamnoplave uniforme… kako bi zaveli udovice šehida.
I sve su golubice čiste, pa makar se pomokrile na naše balkone i jastuke, osim golubica koje dresiraju osvajači i tirani zajedno, i pojedinačno, na zvaničan let tokom njihovih rođendana, i tokom nacionalnih praznika, doduše manje značajnih.
Sada, ništa me na tebe više ne podsjeća. Jer sjećanje prati rat i smrt, i zemljotres. A ti, još uvijek si sa mnom, pišeš ovu elegiju, na ovoj bijeloj hartiji, ove hladne noći… Ili je zapisujemo zajedno za nekog razočaranog pjesnika kojem se možda neće svidjeti pa će prestati da vrši atentat na sebe, sve dok neko drugi mimo nas ne započne sa pisanjem bolje elegije, koja mu se takođe neće svidjeti, pa će sačekati neku drugu, i živjeti duže.
Kao da je pjesnik pozvan da iz ovog bola prkosi.
Zaboravljam sada, da bi sa mnom ostao, više od jednog akšama koji nas nije zatekao i kojeg nismo zatekli prije nego što se iskapi posljednja kap vinove loze u tvoj pehar koji se inače prazni samo da bi se razbio, hej maheru koji vino cijediš.
Ovo nije metafora, već stil noći koja je prikladna samo kao gost, a ti si u tom slučaju galantan domaćin. Ako te se okani, kao prijatelj kisjelog srca, uzvratićeš mu dobrim i po njemu prosuti mlijeko praskozorja.
Međutim, ja ne mogu zaboraviti tvoj osmijeh koji liči stablu melije hrapavih grana, visokih i širokih, koje nema istoriju otkako je istorija postala neozbiljno kikotanje. I otkako su se vratile boce čuvanju odjeka, poput ulja, plašeći se sporednih posljedica sunca.
Koliko me samo zbunjuje kreativna energija u tebi koja se razdvaja od putanje tvoje struke, poput svirača koji je zbunjen oko toga na kom muzičkom instrumentu da zablista. Nisam ti kazao da je jedan od tebe sasvim dovoljan da bude roj pčela koji sirijskom medu daje gorljivi ukus užitka. Za unikatom si tragao u mnoštvu, bez toga da znaš da si unikat ti. Tvoje ispred je tu pred tobom. Zar ne vidiš sebe, ili sebe čistijim nalaziš u svom mnoštvu, hej prijatelju, previše raštrkan poput zvijezde koja se formira.
Oljuštio si bijeli luk za pjesmu da bi zaštitio njene vene od krčenja. Jer i poezija, poput tijela, i ona treba zdravstvenu njegu, da joj se otvori vena u slučaju zaraze krvi. Ah! Od zaraze koja ritam čini neskladom, šuštanje krošnji zamjenjuje muzikom kamena, a život smatra teretom za alegoriju!
Međutim, to te se nije ticalo jer se život ne poklanja radi upoznavanja sa njim ili postavljanja za temu rasprave, već da bi se živio… Da bi se u potpunosti proživio, i da se odjednom proguta kao parče božanskog slatkiša, ili usana zrele trešnje. A ti si ga živio onako kako si ti htio, a ne kako je htio on. Volio si ga pa te je zavolio, zadirkivao si ga to te mjere da je postao jedan od naziva smrti, u ovom dobu globalizovanog ubijanja koji ubijenim dodjeljuje udio života bez posebnog razloga… osim da bi rodili ubijene.
Hej slobodni sine života, hej branioče divlje ljepote ruže, i slobode ljubavnika u zagrljaju naočigled sodomskih proroka čistote. Ko će nakon tebe ismijavati one koji su vješti u imenovanju božanstava a nemaju snage da imenuju žrtve? Oni zaziru da pridaju pažnju na krv prolivenu na putu mi'radža (uznesenja), a neprekidno bulje u prolazni oblak na nebu Trojanaca, jer krv može ukaljati čistotu imaginarne modernosti, i zato što su oblaci vječni u svojim značenjima. Možda su u pravu, sve dok naši porazi zahtijevaju razvoj kritike do ove mjere!
Međutim, ni ovo te se nije ticalo, hej ti, koji se uzvisuješ iznad visina, toliko si uzvišen da si se disciplinom vojnika poklonio klasu pšenice, i, tužan i srdit, pogledao u prsle cipele siromašnih pa se zaputio njihovim putem natrpanim prašinom časti.
Čast?
Prevodilac te pita: Šta znači ova riječ?
Nisam je našao u novim izdanjima rječnika.
Memduh, druže moj, zašto kao zmijska trava, vara tebe i vara nas, srce tvoje? Zašto nisi znao koliko te volimo? Zašto odlaziš i ostavljaš me nepotpunim?
Zašto… Zašto?
Govor Mahmuda Derviša kojeg je održao na četresnici pokojnog sirijskog pjesnika Memduha Advana.
Sa arapskog, Dž. Redžematović