E'uzu billahi-s-semi'i-l-alim mine-š-šejtani-r-radžim,
Bismillahi-r-rahmani-r-rahim.
Ispred Evropske Muslimanske Mreže (EMN) želim da se zahvalim domaćinu na pozivu da prisustvujem ovoj konferenciji.
Džihad za jedinstvo i umjerenost
Predavanje ću započeti jednim uvodom koji se tiče naziva ove sesije. Jer, gdje god da pođem, uglavnom, ponavljamo iste stvari: umjerenost i jedinstvo. Kao da je to lahko. Da budemo veoma jasni, jedan od najtežih zadataka je, upravo, jedinstvo i umjerenost, iako islam na to uvijek poziva. Ja ću vas jednim pozivom možda sve iznenaditi; to je poziv svim ljudima, muslimanima i nemuslimanima: krenite u džihad za jedinstvo i umjerenost! Ali na pravo značenje džihada, ne na ono koje je uvriježeno kod nas ili na Zapadu. I takav džihad se ne vodi sjedeći skrštenih ruku već podrazumijeva našu odlučnost i borbu za jedinstvo, jer ono ne može doći iz ničega. To podrazumijeva intelektualno, duhovno i personalno pregnuće i odluku da se bude umjeren u životu. To važi i za jedinstvo. Lakše je, zapravo, ponekad biti ekstreman nego umjeren ili širokog shvatanja. Dakle, potreban je intelektualni i duhovni džihad za umjerenost na personalnoj ravni. To ne može doći s vana. Ne možemo sjedeti i čekati da se to samo desi. Posebno kada smo u doba kada ljudi misle da je lahko govoriti ljudima koji su izgubili posao, ili ljudima u Iraku, Siriji i Palestini koji svakodnevno gube svoje najmilije: budite umjereni! Ne to se ne može tako riješiti, već moramo prvo shvatiti kroz šta oni prolaze.
Druga stvar koju želim kazati jeste da mnogi muslimani i muslimanske organizacije govore o umjerenosti reagirajući na ono što se govori o islamu u svijetu. Izvinite, početna tačka diskusije nas muslimana nije odgovor na ono što ljudi govore o islamu, već moramo započeti od nas samih, od samog islama i njegovih principa. Ako samo budemo govorili: – Znate nije islam ovo što se dešava u Siriji ili Iraku, to nismo mi. – To je u redu, možete to govoriti koliko hoćete, ali to neće riješiti naše probleme. To je samo puki odgovor drugima. Šta je naše razumijevanje nas samih? Moramo početi reformu od nas samih, od razumijevanja naše vjere. Kako sam čuo, u vašoj državi oko 70% stanovništva čine nemuslimani, pričati među nama znači pričati i onima koji su ovdje većina. Ne smijemo biti reaktivni i apologetični, već jasni sa jasnim razumijevanjem svojih islamskih učenja, okvira i ciljeva. To je džihad samorazumijevanja i dolaska do svojih osnovnih postulata; da govorimo samima sebi prije nego što govorimo drugima. Muslimani danas imaju jedan veliki psihološki problem: oni govore drugima prije reforme vlastitih shvatanja. Naročito moramo biti oprezni kada su po srijedi ove teme.
Jedinstvo ne znači uniformnost
Svuda gdje odem pitanje je definiranje pojma i koncepta kojeg koristimo za islamsko jedinstvo. Mi ovdje ne govorimo o uniformnosti već o jedinstvu. Postoji razlika između uniformnosti, ili monolitnog shvatanja nečega, i jedinstva koje podrazumijeva prihvatanje različitog shvatanja. Dakle, jedinstvo nije uniformnost i to moramo od samog početka razumijeti. Svaki musliman zna da postoje dva izvora islama: Kur'an i Sunnet. To implicira da moramo prihvatiti različitost tumačenja. Po definiciji, islam je baziran na dva podjednako važna izvora koja prihvataju različite interpretacije. Dakle, na samom početku moramo imati različita tumačenja. To znači da se jedinstvo koje traže Kur'an i Sunnet jeste prihvatanje različitog tumačenja. I još jedno, mi imamo različita tumačenja, ali isto tako imamo različite kulture i jezike. Jezik Kur'ana je arapski ali kultura islama nije samo arapska. To je veoma bitna odlika. Dakle mi imamo posla sa različitim kulturama i jezicima: „I jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju“ (Er-Rum: 22)و من اياته خلق السموات و الارض و اختلاف السنتكم و الوانكم To znači da je različitost volja Allaha. On je htio različitost u svemu; u boji, kulturi, narodima i svemu ostalom. Mi moramo započeti od ove tačke. Zašto? Jer vrlo često imamo muslimane koji pođu u arapske zemlje i vrate se sa poznavanjem arapskog jezika misleći da su zbog toga bolji muslimani od onih koji ne govore arapski. Da je arapski jezik mjerilo pridržavanja islama to bi se u arapskom svijetu primijetilo, što nije slučaj. Poenta je u tome da mi moramo imati dodira sa različitostima a borba za jedinstvo je poštivanje principa i prihvatanje različitih mišljenja, tumačenja, jezika i kultura. Dakle, kao što sam na početku rekao, za to se moramo boriti, jer to nam neće doći tek onako. To je borba, to je džihad. To se desilo i samom Poslaniku, s.a.v.s., kada je došao u dodir sa različitim shvatanjem i neslaganjem pojedinih ashaba, što je on prihvatao. (U pitanju su bili zatvorenici, ratna dešavanja itd. ). I još važnija stvar, kada imamo posla sa jedinstvom i različitosti, moramo razumijeti da ako jedinstvo nije uniformnost, onda je univerzalnost u korelaciji sa različitostima. To znači da mi muslimani smatramo da imamo univerzanle vrijednosti. Ali i hišćani kažu da imaju univerzalne vrijednosti. To su govorili i razni filozofi. Svi tvrdimo isto. To znači da je, po definiciji, različitost dio univerzalnosti. Ja hoću da formirate šire shvatanje a da ne budete reaktivni. Moramo započeti sa čvrstim stavovima prilikom diskusije. Naš problem danas je što smo reaktivni i što, obično, odgovaramo na kritike, bez duhovne i intelektualne reforme shvatanja naših principa, osnova i odredišta. A to je upravo značenje šerijata. Jer šerijat nije samo skup pravnih regula.
Umjerenost nije samo ne biti ekstreman
Drugi dio teme je umjerenost. Mi moramo biti oprezni sa svojim riječima. Jezik je snaga. Onaj ko određuje definiciju nečega on ima snagu tokom diskusije. Danas gdje god da odete od vas se traži da budete umjereni musliman. Mi, čak, među muslimanima imamo one koji govore za sebe da su umjereni. Problem je što koristimo termin koji ne znamo šta, zapravo, znači, ili kako ga shvataju drugi ljudi. U mnogim zapadnim zemljama umjereni musliman je onaj koji ne iskazuje privrženost svojoj vjeri. Jedan francuski intelektualac je umjerenog muslimana definirao kao muslimana koji pije alkohol! Za njih je umjereni musliman onaj koji ne klanja pet puta dnevno. Dakle, umjerenost je ovdje vjerska indolentnost i nevidljivost. Zato trebamo biti oprezni sa riječima. Jer umjerenost nije ono što oni govore. Umjerenost je u islamu veoma dubok koncept. Mi često citiramo ajete „I tako smo od vas stvorili pravednu (umjerenu) zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok“ (El-Bekare: 149), i kažemo, eto, to je umjerenost. Ali to nije kompletna umjerenost. Umjerenost u islamu počinje sa shvatanjem i vjerovanjem da je samo Allah jedan. On je jedino biće koje je jedno i jedinstveno. Sve ostalo bitiše u parovima. U svemu ostalom postoji dvojnost i tamo treba naći balans. To je kosmološki koncept. Umjerenost nije samo ne biti ekstreman, već posmatrati svijet znajući da moraš balansirati kada je u pitanju pravda, stabilnost i sve, čak i naš vlastiti duhovni i fizički izgled. To nije politički, nego kosmološki koncept. To je sama srž islama. Umjerenost je veliki okvir. Zato molim vas nemojte započinjati priču o umjerenosti govoreći da ste kulturni, fini i da se smješite. Ne, dođite do koncepta umjerenosti kao glavnog duhovnog učenja islama. Ono je veoma duboko. Jer svijetu je danas umjerenost itekako potrebna.
Mi danas imamo ljude koji su racionalistički ekstremisti koji nam govore da budemo umjereni, dok oni sami to nisu. Oni su ekstremni racionalisti, a od nas traže da budemo umjereni u svojoj vjeri. Mi u reakciji (afektu) to činimo i prihvatamo igru ne gledajući ko definira problem i ko nama govori da budemo nešto dok on sam to nije. Ali oni imaju snagu da definiraju problematiku i mi to prihvatamo i reagujemo. Ako tako nastavimo, bez tretiranja dubljeg koncepta umjerenosti, mislim da ćemo samim ulaskom u diskusiju izgubiti.
Autohtoni evropski muslimani
Dozvolite mi da pređem na jednu mnogo važnu stvar; na dublje razumijevanje umjerenosti. Ako razgovaramo o jedinstvu i umjerenosti hajde da započnemo temu sa nečim vrlo važnim, naročito za nas zapadne muslimane. Prije nekoliko godina ja sam napisao knjigu „Biti evropski musliman“. Tema knjige se uglavnom ticala Zapadne Evrope i u njoj sam govorio da moramo studirati i pratiti šta se dešava i na Istoku i u Evropi. Vama ovdje niko ne treba govoriti da ste Evropljani jer ste vi bili Evropljani prije mnogih Evrpoljana koji vam sada govore šta je islam i šta treba da bude. Vi ste živi dokaz da je islam evropska vjera i da je to bila mnogo stoljeća ranije. Vi ste autohtoni evropski muslimani!
Ja kažem da je važno šire shvatanje monoteizma. Kada slušamo Kur'an vidimo da Bog ima dva načina obraćanja; obraća se vjernicima: „O vi koji vjerujete“, ali se obraća i svim ljudima: „O ljudi“. Iz načina na koji se obraća ljudima shvatamo smisao jedinstva i raznolikosti. “Od ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo“ (El-Hudžurat: 13). To je jedinstvo, isto porijeklo. „I na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali“. To je raznolikost. Dakle, osnova je jedinstvo porijekla i različitost stvorenja. Zašto? Jer nam Allah u Kur'anu kaže da je to Njegova volja i ako hoćete služiti ljudima to morate poštovati, jer ste došli da služite čovječanstvu: On kaže: „A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali” (El-Enbija: 107). To znači da je naša dužnost kao sljedbenika Muhammeda, s.a.v.s., također, da budemo milost i poklon ljudima. Ali i svjedoci ljudima. Ako hoćete biti milost ljudima morate shvatiti da postoji jedinstvo čovječanstva. I to nije nešto novo, još u 14. stoljeću islamski učenjak imam Nevevi je definirao koncept „ljudskog bratstva“ (al-Uhuvve al-insanijje). Šta to znači? To znači da mi dolazimo iz jednog porijekla – jedinstva. Ali imamo posla sa različitosti i pluralizmom. Bog nam u Kur'anu kaže: „A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti“ (Hud: 118). Njegova volja je različitost. I to moramo prihvatiti. Prihvatiti i upoznavati se ( لتعارفوا ) jer je neznanje nešto najgore. Imati posla sa različitosti znači znati. Šta to znači u praktičnom smislu: nećete ostvariti stabilnost, umjerenost ili pravdu (u Crnoj Gori) ako ne budete ostvarili jedinstvo koje je bazirano na različitosti baziranom na uzajamnom poznavanju. Koliko god budete htjeli od ljudi oko vas da znaju o islamu toliko vi treba da znate o njima, jer pozivati ljude da upoznaju nas a da ih u isto vrijeme ignorišemo nije islamski poziv. Islamska parola je „da bi ste se upoznavali“ (لتعارفوا ). Nažalost mnogi muslimani u Evropi ne znaju skoro ništa o drugim ljudima koji sa njima žive. Oni samo kažu: „ja sam u pravu“. Ali moraš znati šta je to biti u pravu? To nije jedinstvo, niti različitost, niti usvajanje Božije volje, to je arogancija, bolje rečeno to je intelektualna arogancija. Znate li šta? Kada imamo međureligijske dijaloge mi volimo citirati ovaj ajet: „O ljudi Mi vas stvaramo od jednog čovjeka i jedne žene…“ da bi drugima pokazali da smo otvoreni, ali u stvari nismo inkluzivni, već od njih očekujemo da budu inkluzivni. Mi moramo biti otvoreni. Hajde da budemo iskreni, ovo se tiče svih nas ovdje: Koliko vremena poklanjate upoznavanju vjere, kulture i razmišljanja ljudi koji nisu vaše vjere, a žive u vašem okruženju? Hajde da budemo otvoreni i praktični. Da li čitate knjige? Da li se sastajete sa ljudima? Da li ste interaktivni sa njima? Da ih slušate i poštujete? To je poenta! U Kur'anu se kaže da se jedinstvo u čovječanstvu ne može ostvariti bez međusobnog upoznavanja. To je početna tačka svega. Povrh toga nikom ne možete nametnuti svoju vjeru. Iz dva razloga; prvi je generalan: u Kur'anu se kaže da nema prisile u vjeru. Jer se radi o slobodi vjerovanja, na silu se ne može vjerovati. I još bitnije: „Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici? (Junus: 99). Ti nisi ovdje da bi druge konvertirao u islam nego da budeš svjedok. A da bi bio svjedok moraš pokazati svoje puno znanje. Tvoje međusobno poznavanje. Zašto ovo kažem? Ja nisam ovdje da odgovaram Zapadu nego da pozovem muslimane: uradite svoj dio posla. Vratite se Kur'anu, vratite se osnovama. Uradi to što treba da uradiš, umjesto što odgovaraš ignorantima pitaj sebe koliko vladaš svojom ignorancijom. Tvojim nedostatkom interesovanja za druge. Jer kada ljudi primijete da želiš da ih upoznaš onda će te poštovati. Ali ovdje je problem što smo u startu arogantni i inferiorni. To je važan momenat ovdje.
Niko nema pravo da me izbaci iz islama
Kao zajednica imamo iste izvore, Kur'an i Sunnet. Na početku, da vidimo Poslanika, s.a.v.s., kako se ophodio prema ashabima jer su svi oni imali različit nivo shvatanja i senzibiliteta, inteligencije, kako se on snalazio u toj različitosti? On je uzimao kvalitete i prihvatao različitost shvatanja. Znate li koliko je u našoj historiji imalo škola i učenjaka, sunnija i šiija? Vi ste ovdje hanefije, elhamdulillah, i to je dobro. Ali u našoj povijesti je imalo preko trideset škola prava i niko za suprotnu školu nije rekao: vi niste muslimani. Mi danas imamo tekfirije koji kažu drugim muslimanima: vi niste muslimani! Ko na Zemlji ima pravo kazati čovjeku muslimanu koji svjedoči da je Allah jedan i da je Muhammed, a.s., posljednji poslanik – da nije musliman!? To nije naša vjera. Niko nema pravo da me izbaci iz islama. Pa iako neko učini nešto protiv osnovnih principa islama, sjest ćemo sa njim i napraviti međuvjerski dijalog. Dakle, niko nema pravo da me izbaci iz islama. Mi imamo jedan isti Kur'an i Poslanikovu tradiciju a potom shvatamo da imamo mnoge pravne škole koje su veoma bitne za nas. Moramo shvatiti da kada govorimo o jedinstvu u zajednici da imamo neke ljude, sociologe i političke eksperte koji kažu da postoji nekoliko islama. Mi im moramo kazati da postoji samo jedan islam, ne dva ili tri, nego samo jedan, ali sa više tumačenja. Umnožavanje islama je opasno. Islam se sastoji od šest doktrinarnih i pet praktičnih principa. Na tome smo svi složni. Ali imamo različita tumačenja u sekundarnim pitanjima, i vi to znate. Vjerovatno znate da, čak, i u hanefijskom mezhebu, kojem vi pripadate, postoje razilaženja. Ebu Jusuf koji je bio učenik Ebu Hanife se nije slagao u nekim stvarima sa svojim učiteljem, ali ni jedan učenik nije rekao svom učitelju da je zbog različitog mišljenja prestao biti musliman. Postojala je različitost u tumačenju i prihvatanje različitosti. Što više znate, više ćete biti otvoreni za različite interpretacije i nećete biti dramatični i inferiorni. Što više znate, vaši horizonti će biti širi za prihvatanje različitosti. Kako sam čuo vi u Crnoj Gori ste, hvala Allahu, ujedinjeni. Sada svako od vas može otići na internet i vidjeti šta se dešava u svijetu. Svijet više nije zatvoren. Neko od vaših studenata može otići u arapske zemlje Egipat ili Saudijsku Arabiju. Moramo biti veoma oprezni sa tim, jer neko od njih može doći i poremetiti ili uništiti vaše jedinstvo. Danas se govori i šejh-Google-u. To je veoam opasno. Zašto? Ne znam da li ste čuli šta se desilo u UK? Kod njih su proučavali ko su ljudi koji stoje iza monitora. Došli su do zaključka da ti ljudi često nisu religiozni, ali umiju da barataju sa internetom i kompjuterima. Postoje, čak, oni koji uopšte nisu muslimani! Neki od njih rade za obavještajne službe. Neke obavještajne službe postavljaju i instrumentaliziraju muslimane da podstiču momke i djevojke da odlaze u Siriju i Irak. Mi nećemo biti sigurni niti zaštićeni ako ne razumijemo te stvari. Moramo imati politiku kako se postaviti naspram ovih fenomena. Prava politika jeste ona koja se bazira na znanju. Znanje je osnova. I ono što je važno da znamo jeste da znanje nije samo ono što se stiče na fakultetima, već borba za širenje znanja o islamu. To znači da moramo biti prisutni. Islamska zajednica sa svojim institucijama i vi osobno sa svojim porodicama morate biti veoma oprezni. To se neće dobiti gratis. Svaka muslimanska pa i hrišćanska zajednica mora uzeti znanje za prioritet. Zato moramo znati šta roditelji čine po tom pitanju, jer ako roditelji ne usade svojoj djeci znanje o religiji, to će uraditi kompjuter. Ne zna se ko će pobijediti? Znamo samo da priroda ne trpi prazninu. Ako roditelji i autoriteti ne pričaju o vjeri onda će to neko učiniti umjesto njih. Dakle, mi smo prvi koji smo odgovorni za to. Ako hoćemo raditi za jedisntvo onda ga moramo razumijeti i za njega se boriti. Kao što sam maločas kazao, jedinstvo nije uniformnost. Šta to podrazumijeva? Mi smo danas u svijetu gdje imamo momke i djevojke koji imaju kontakte sa vanjskim svijetom i imaju različita tumačenja i shvatanja. Daj im mjesta za pitanja. Ako hoćete da ostvarite jedinstvo dajte im prostora za kritičko mišljenje, dajte prostora interakciji, pustite ih neka razgovaraju. Budite oprezni! Ne mora da znači da ono što govorite ljudima o islamu da će to oni dobro shvatiti. Razumijevanje će se ostvariti samo preko diskusije. Često puta kažem mladima da ne govore šta islam kaže o ženi ili o nečem drugom. Budite oprezni! Postoje mnoga tumačenja šta islam kaže o ženi, znanju ili Zapadu. Jer ako se čvrsto držimo svojih stavova nećemo promovisati jedinstvo, već nečujni razdor. Nemojte misliti da ako vas ljudi slušaju u odvojenoj zajednici da tamo nema nečujnog razdora a nečujni razdor jeste kada ljudi kažu da neće da pričaju o tome, jer nemaju prostora za razumijevanje. Razlog tome je nametanje svoga shvatanja vjere, i tu onda nema prostora za shvatanje, nema prostora za diskusiju. Jedinstvo je razumijevanje, a ne ponavljanje. Ponavaljanje, zapravo, može prouzrokovati razdor. Zato je bitno da znamo da je jedinstvo, ustvari, prava borba i džihad.
Kur'an i Svemir
Što se tiče umjerenosti, kako rekoh na početku, postoji veliki okvir monoteizma, la ilahe illallah. Šta Kur'an, ta Knjiga, kaže o nama? Šta je to umjerenost? Kur'an nam kaže da postoje dvije objave. Ponovo dolazimo do balansiranja: Kur'an i Svemir (الكون). To znači da postoji tvorevina i da moramo balansirati između te dvije Knjige. Mi moramo čitati knjigu univerzuma i prirode. Muslimani moraju čuvati prirodu jer je priroda Božija knjiga koju moramo čitati. “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina.“ (Fussilet: 53). To je knjiga. Zato moramo biti veoma jasni. Danas imamo ljude koji su totalno opsjednuti Kur'anom, ali ne poštuju prirodu. Ja ne znam kako neko može poštovati Tekst a da ne poštuje prirodu! Da li ti ljudi posmatraju zalazak Sunca? Poslanik, s.a.v.s., je plakao kada mu je objavljen ajet: „U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene“ (Ali Imran: 190). On je plakao! I to je bilo prije namaza. Dakle, namaz je došao iz Knjige, a plakanje je došlo kada je posmatrao prirodu, dakle, iz prirode, iz prve objave. Dakle, nalazimo se između dva Teksta koja moramo čitati. Skoro sam boravio u Irskoj i družio se sa jednim čovjekom koji nije bio religiozan. Nismo govorili o Bogu već o vjetrovima. On mi je rekao: „Pogledaj tamo ono more! Mi moramo čitati more i vjetrove.“ Slušajući ga rekao sam: Subhanallah! Ovdje imamo nekog koji ne govori o Bogu, možda i ne zna da postoji jedan Bog, ali mi govori nešto što potpuno dolazi iz Kur'ana i što je univerzalna poruka islama, a to je: čitaj prirodu! Jer tamo su znakovi Allahovog postojanja. Bog ti se obraća putem prirode. Umjerenost započinje ovdje. To je kosmologija.
Ja kao umjereni musliman ne govorim o umjerenosti da bih se umilio Zapadu ili ljudima drugih vjera već što je to sama vjera. To proizilazi iz velikog okvira monoteizma. Kada dođemo do vrsta vidimo da je situacija potpuno ista. „I od svega po par stvaramo da biste vi razmislili!“ (Ez-Zarijat: 49). Uvijek postoji balans. „On čini da se noć i dan smjenjuju“ (El-Furkan: 62). Te stvari su veoma bitne. Nažalost, Mi muslimani smo opsjednuti s političkom umjerenošću, ali smo zaboravili duhovnu umjerenost. Neće biti političke umjerenosti bez duhovne! O tome je Poslanik, s.a.v.s., detaljno govorio. Mi imamo umjerenost između ovog i Onog svijeta: „Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovome i na onome svijetu“ (El-Bekare: 201); „A ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu“ (El-Kasas: 77). I ovaj svijet ima smisao. Postoji balans između ovoga i Budućega svijeta. Dakle, umjerenost je svuda. To je psihologija i duhovna strana islama. Isalm je potpuno umjerena vjera. Ali ako dođeš kod ljudi drugih vjera i kažeš im: “Znate li šta, ja sam umjereni musliman!” Time nećeš postići umjerenost za sebe, već ćeš samo biti reaktivan i odgovarati drugima. Umjerenost moraš prvo za sebe obezbijediti. Radi se o dubokim korijenima islama. Postoje dvije Knjige, sve je u ravnoteži: kosmologija, noć i dan, voda i zemlja, nebesa i Zemlja. Na taj način mi smo uvijek u kontaktu sa kosmologijom.
Ravnoteža između emocija i duhovnosti
Ono što sam zaboravio kazati jeste da mi nismo dovoljno umjereni. Za umjerenosti je važno razumijevanje naših pravila. Kada su učenjaci došli do područja obligacionih propisa koji pozivaju na našu odgovornost dolazimo opet do ravnoteže, jer postoje ograničenja koja moramo poštovati: halal je jasan i haram je jasan. Sve je jasno. Dakle, to su granice. Ali postoji ravnoteža između granica i puta kojim možemo ići. To je dozvoljenost – mubah. U osnovi sve su stvari dopuštene. To je početna tačka. Dopuštenost postoji ali postoje i ograničenja. I tu moramo balansirati. Ali ako ste opsjednuti ograničenjima onda reducirate islam samo na haram. Za neke momke je sve haram, tek po nešto je halal. To je po pitanju naše vjere, a kada dođemo do nas samih, poslušajmo šta nam Bog kaže: „Ali se ovom drvetu ne približujte“ (El-Bekare: 35). Šta su rekli Adem i Hava: “Gospodaru naš”- rekoše oni – “sami smo sebi nepravdu nanijeli, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni“ (El-A'raf: 23). A šta znači nepravda? To je odsustvo ravnoteže. Vi ste stvoreni od tijela i duše. I svaki organ ima svoje pravo. I to je balans. Balans sa prirodom, životom i sa samim sobom: „Svakom daj svoje pravo“. Pravo znači balans. Zapravo, sa čim vi razumijete život? Ili, sa čim razumijete ovo što ja govorim? Sigurno sa vašim razumom. Ali, Allah ne kaže tako u Kur'anu. On kaže sa razumom i sa srcem: „Oni srca imaju – a njima ne shvaćaju“ (El-A'raf: 179). Morate uspostaviti ravnotežu između razuma i srca (al-Akl i al-Kalb). Ne možete razumjeti život samo sa svojim razumom. To je isto kao kada pođete kod voljene osobe (supruga ili supruge) i kažete joj: “Znaš li šta, ja te volim svojim razumom!” Ta osoba neće biti srećna sa tim. Pazite se od ljudi koji vas vole samo razumom, ali i od onih koji vas vole samo srcem. Ako u ljubavi ne postoji razum onda će to početak katastrofe. Morate voljeti uravnoteženo sa svojim srcem i razumom. To je stabilnost i umjerenost. To je spiritualno i racionalno. U islamu postoji nešto mnogo važno: to je emocionalno i racionalno. U stvari, postoji nešto mnogo bitnije: Znate li da se Poslanik, s.a.v.s., nije nikada ljutio zbog sebe, osim kada su bile povrijeđene islamske vrijednosti i principi. Tada je bilo jasno da se naljutio. To znači da, zapravo, postoji emocionalna stabilnost koja pomaže da iskažete duhovnu reakciju. Budite oprezni! Ne smijete biti pod kontrolom svojih emocija, ali nekada trebate emocije da biste bili duhovni. To je ravnoteža između emocija i duhovnosti. Zapravo, zašto se mnogi muslimani ili ljudi vraćaju vjeri? Zato što su emotivno pogođeni i tada se vraćaju islamu. To je psihološka reakcija. I to je veoma važno, ali to ljudi ne shvataju. Ono što se u svijetu priča o islamu ponekad motivira ljude da reaguju: „Je li to način na koji ćete se ophoditi prema meni? Ja sam musliman!“ I muslimani reaguju na taj način. „Ako je tako, onda sam i ja musliman.“ U redu, dođi. Ali ne smiješ stati tu. Moraš napraviti balans između emocionalnosti i racionalnosti. Ta emocionalna integracija u islamsko društvo može biti opasna, i tu opasnost svjedočimo u nekim većinskim muslimanskim zemljama. To što se dešava je stvar emocija. Mi trebamo biti emotivni i racionalni. Kroz veliki sistem monoteizma umjerenost je razasuta posvuda. Umjerenost moramo uzeti iz tog sistema a ne izvana.
Bit ćete pravedni ali ne i milostivi
U suri al-Rahman Uzvišeni kaže: „A nebo je digao. I postavio je terazije da ne prelazite granice u mjerenju – i pravo mjerite i na teraziji ne zakidajte!“ (Er-Rahman: 7-9). On je stvorio balans i ne smijemo narušiti taj balans (al-Mizan). To podrazumijeva uspostavljanje pravde. Preko kosmologije uspostavlja se pravda. To je osnova. To je kosmološki bekground pravde. Ali to nije dovoljno. Morate biti oprezni čak i sa pravdom. Šta znači pravda? U svim pravnim institucijama vidjet ćete terazije kao simbol pravde. Pravda je ravnoteža. Biti pravedan znači biti uravnotežen. Ali u Kur'anu se kaže nešto veoma bitno, jer i sa pravdom možete biti veoma dramatični. Ako nešto uradite pogrešno sa mnom, ja ću se pozvati na pravdu, ali to može biti pogubnije po mene. „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini“ (En-Nahl: 90) ان الله يأمر بالعدل و الاحسان Bog poziva na pravdu i pravičnost. Moramo vagati između pravde i oprosta. Dakle, radi se više od umjerenosti. Pravda je balans. Ali budite oprezni! Nemojte biti opsjednuti pravdom, jer nećete biti milostivi, nećete moći opraštati drugima. Bit ćete pravedni ali ne i milostivi. Dakle, umjerenost je balansiranje, pravda i opraštanje. To je veoma bitno. Jer nije dovoljno.
Nadam se da svi muslimani u ovoj sali daju zekat. Postoje mnogi prevodi riječi zekat, ali ja se ne slažem da se to prevede kao milostinja. Zekat je, ustvari, pravo siromašnih (حق معلوم). To morate platiti. Zapravo, moramo razumijeti da kada imamo zekat i sadaku onda imamo ravnotežu između pravde i solidarnosti. Postoje stvari koje su pravo siromašnih, morate platiti zekat, a onda postoji sadaka (milostinja) koju dajete svojevoljno. Morate balansirati između toga. Ali ne možemo na ime solidarnosti zaboraviti pravdu. Morate biti umjereni sa pravdom i solidarnosti. Da li ste sada vidjeli taj veliki okvir monoteizma? Od kosmologije, preko vas samih, do pravde i praštanja. Sve je u islamu u znaku balansa. Ja, zaista, želim da shvatite taj božanski sistem. Kada je Poslanik, s.a.v.s, došao u Medinu on je rekao nešto u vezi prirodne konsekvence umjerenosti o kojoj, upravo, govorimo. Jer ajet „Od vas smo stvorili umjerenu zajednicu“, ne znači samo anuliranje ekstremizma ,već obuhvata sve aspekte umjerenosti: dvije Knjige, srce i dušu, emocije i razum, nebesa i Zemlju, ovaj i onaj svijet, pravdu i praštanje. To je veliki okvir. Mi to imamo i to trebamo razumijeti i širiti. U isto vrijeme iz toga proizilazi parola: Širite mir. (افشوا السلام) Ali budite oprezni ovdje! Umjerenost znači da moramo shvatiti da trebamo imati uravnoteženo mišljenje koje je kod nas u znaku intelektualne poniznosti. To znači da ja čitam Kur'an i da ga razumijem, odnosno, imam svoje mišljenje. Ali, znam da postoje i drugačija mišljenja.
Da, nekada sam radikalan
U ime umjerenog razmišljanja dolazimo do koncepta raznolikosti. Sa dubokim i velikim razumijevanjem umjerenosti moramo na kraju doći do jedinstva. Poslanik, s.a.v.s., je širio mir i mi smo, također, ambasadori mira. Ali, izvinite, hoću da budem jasan: u ime umjerenosti ja ne mogu a da ne budem nekada radikalan. Da, nekada sam radikalan. Ja sam u ime umjerenosti radikalno protiv nepravde, siromaštva, nepismenosti, korupcije. Mi nekada moramo biti otvoreni. Neki od nas u ime umjerenosti hoće da budu nevidljivi i bez hrabrosti. Muhammed, s.a.v.s., je bio umjeren i jasan u svemu. Kada neki ljudi pričaju o umjerenosti oni je ne prihvataju sa ovom kosmologijom. Hoće da budete miroljubivi, bez reakcije i hrabrosti. I vi u Crnoj Gori danas imate siromaštvo. Morate biti radikalni protiv siromaštva. Hoćemo džihad protiv siromaštva u Crnoj Gori! (ubačeni element! prim.prev.) Socijalna pravda je veoma bitna! Imate diskriminaciju u školama, neka vaša sestra nije dobro obrazovana, trebate da se borite protiv toga. U tom smislu moramo biti radikalni i poštovati naše principe. Ja neću prihvatiti oponiranje umjerenosti na taj način. Moramo biti jasni u stvarima koje podržavamo. Trebamo se više uključiti u nekim diskusijama. Moramo razumijeti umjerenost u okviru svojih principa.
Kada neki ljudi koriste islam za poziv na ubijanje nevinih ljudi, kada koriste našu vjeru i principe za ono što rade u Siriji i to još nazivaju Islamskom državom (ISIL), moramo otvoreno kazati da se kao muslimani ne slažemo sa takvim interpretacijama vjere. I moram još jednom jasno i glasno kazati da imamo problema sa većinom muslimana koji uglavnom šute. Mi ne pričamo dovoljno, mi nismo hrabri, mi nismo jasni. Mi ne trebamo govoriti da bi udovoljili Zapadu, već da bi ispoštovali same sebe. Ja nisam ovdje da bih udovoljio Obami, nemam ništa sa njim, niti sa bilo kojom vladom i centrima moći. Ja sam ovdje da ispoštujem samog sebe. A kada poštujem samog sebe a imam nekoga ko izgovara La ilahe illallah i pri tom ubija nevine ljude ja moram ustati i kazati mu: Slijedi Poslanika, s.a.v.s., koji kaže: „Pomozi svom bratu (i sestri) kada je u pravu i kada nije!“ Kada su ga upitali kako da ga pomogne kada je u krivu? On je odgovorio: „Spriječi ga da ne uradi pogrešnu stvar!“ Kaži mu bar nešto o tome! Ne gubimo svo naše vrijeme u pravdanju ljudima. Dosta nam je osuđivanja i podilaženja Zapadu. Mi osuđujemo, osuđujemo, i dokle ćemo više osuđivati! Mi smo rekli i bili jasni da nećemo šutjeti, već ćemo kao muslimani uraditi ono što treba da uradimo. To je način kako da prestanemo biti većina koja šuti. Nekolicina muslimana koji ne šute, rade u naše ime suprotno onome u šta mi vjerujemo. Zato moramo otvoreno kazati da je to za nas neprihvatljivo. Dakle, mnogo smo šutljivi.
Na kraju, kada je u pitanju jedinstvo mi kažemo da se ono treba bazirati na više znanja i razumijevanja islama, da postoji jedan islam sa mnogo interpretacija, kultura, razčličitosti. Mi smo složni na tome da postoji samo jedan islam ali da postoje mnoga tumačenja njegovih postulata. Niko nema pravo da izbaci nekoga ko vjeruje u Boga iz okvira islama, niti da sudi po našem izgledu. Nemate pravo da sudite ljudima. Pustite ljude u kritičkoj diskusiji da idu svojim putem i da nađu svoj put. I još jednom na temu umjerenosti, ona se postiže sa dubokim razumijevanjem umjerenosti islama, sa dubokim kosmološkim, vjerskim i duhovnim učenjima islama. Dakle, ona dolazi iz okvira islamskih učenja.
Poziv na intelektualno promišljanje
Dvije stvari želim ovdje kazati. Prva je poziv na intelektualno promišljanje. Prestanite biti intelektualno pasivni. Znate, mi smo mnogo socijalno pasivni, mi govorimo o zekatu, solidarnosti, mjesec ramazan nam dolazi, dat ćemo nešto para i to je to. Ali prva lijenost jeste intelektualna lijenost. Mi ne čitamo dovoljno, mi nismo dovoljno hrabri, mi nismo u kontaktu sa drugima na pravi način. Mi samo ponavljamo: “Znate li šta, u Srednjem vijeku muslimani su putovali po cijelom svijetu, znali su sve o hrišćanstvu, išli su u Španiju, Indiju.” – Ali, gdje mi sada idemo? Mi samo ponavljamo slavne priče iz prošlosti. Dok danas sa elektronskim aparatima i sofisticiranom tehnologijom koju koristimo možemo putovati gdje god hoćemo. Samo zavisi gdje i šta želimo. Možemo birati glupe stvari i gubiti vrijeme a možemo nešto korisno saznati. To je tvoja odluka. To je džihad. Vratiš se kući uzmeš svoj kompjuter ili Iphone i vodiš džihad (smijeh). Zavisi hoćeš li putovati da bi traćio vrijeme ili da bi stekao neko znanje. Restriktivni pristup koji zagovara da je internet haram ne ide. Ako mislite da ćete na taj način zabraniti svojoj djeci internet, pogriješili ste. Prestanite sa tim i znajte da je to naivan izbor. Ovdje je pitanje kritičkog promišljanja. I sve se vrti oko borbe za jedinstvo i umjerenost koji su, prije svega, duhovni koncepti, a nisu odgovor drugima. Umjerenost je način na koji mi izgledamo i djelujemo.
Ve sselamu alejkum ve rahmetullah ve berekatuhu!
Sa engleskog, Dž. Redžematović