Elegija za Emila Habibiya
Sada dok ležiš prekriven na svom glasu, mi oko tebe, odjek smo koji se iz tvojih najudaljenijih krajeva vraća k tebi.
Sada te ne vodimo u neko progonstvo, niti ti nas vodiš u bilo koju domovinu. Jer u ovoj zemlji postoje značenja i rane koje osobu čine svecem od trenutka rođenja, živim martirom okrvavljenim anemonama od vene do vene.
Imao sam sastanak s tobom, ovdje u Nazaretu, gradu Navještaja i Znaka, pa sam obuo svoje srce i nosio svoje tjeskobe u rukama: Hoću li ovaj put stići do tog paklenog raja?! Ili će me fatamorgana još jednom naučiti da postoji neka druga zemlja, bliska a daleka? I ti nisi bio izgovor za poziv. Ti si bio daleki zagrljaj. Zar nisam mogao pronaći oboje, svog vodiča i svoj put?! Ili su se usudi navikli na igru prisutnosti i odsutnosti? Da probudiš srce iz obamrlosti: ne sanjaj o onome što ne zaslužuješ. Jer ovaj susret je samo oproštaj.
Ko se od koga oprašta, ti mađioničaru koji se svemu rugaš? I baš ovom mom istupu? Jer ovdje te vidim kako namiguješ prizoru svojim nestašnim pogledom, ni iz kojeg drugog razloga nego što poznaješ sebe i poznaješ svakog od nas, jednog po jednog, od najranijih osvajača do posljednjih povratnika. I znaš da je subjekt, a ne objekt, ono što tjera čovjeka da trči od kolijevke do groba u potrazi za Ja koje sebe pronalazi samo kada je ispunjeno onim što je izvan njega samog. I koliko si patio na tom putovanju. Koliko si patio da pronađeš književnost tamo, u tom napetom carstvu ispitivanja. I bio si onakav kakav si želio biti i kakav nisi želio biti. Sam u svojoj gomili i pun u svojoj samoći. Ali granice svemira bile su jasne u tebi, bez zlobe. Ovdje, na ovoj maloj, drevnoj zemlji, odvija se dijalog između stvarnog i mitskog, vremenitog i duhovnog, relativnog i apsolutnog, prolaznog i vječnog, istine i laži, rata i mira. I ovdje… Ovdje je početak, i ovdje je kraj.
Ostao u Haifi, živ i zdrav.
Ostao u Haifi[1] – ovo je ime koje si sam sebi nadjenuo. Ne da bi napravio razliku između uspona na planinu i silaska s nje, niti da bi razlikovao onoga ko ostaje u izgnanstvu, s izgubljenim identitetom, i onoga ko se vraća identitetu svog izgnanstva. Nego, da bi izvršio svečani čin na Svetim knjigama, da u rukopise ugraviraš ono što ne moraš potvrditi, osim da bi se suočio s vremenom u kom je sumnja dugo dovodila u pitanje legitimnost majke. Kada je moć, sigurna u svoje posjedovanje sadašnjosti, mogla staviti prošlost na stol ispitivanja, da ti izdiktira njenu priču: kamen protiv čovječanstva.
Tvoj narod nije počinio nikakav grijeh osim imena ovog identiteta, koje ispisuješ na komad mramora i na kolektivno pamćenje:
Ostao je tamo gdje je rođen, na mjestu gdje je održavao urođenu, organsku i neprekinutu vezu između zemlje, njene istorije i njenog jezika. Tamo je s dubokim poštovanjem i ljubavlju slušao božansku poruku s neba zemlji. Živio je jednostavnim životom, zadovoljan svojim udjelom u vodi, zraku, svjetlosti, promjenjivim godišnjim dobima i invazijama, tako da zemlja, jednom lišena svog prirodnog karaktera, može postati zemlja pluralizma, tolerancije i mira.
Tok istorijskog razvoja, u lavirintu ljudskih usuda, odredio je da će ova sveta zemlja postati zemlja za dva naroda, nakon što je njen palestinski narod bio podvrgnut savremenoj tragičnoj sudbini i podnio žrtve koje prevazilaze ljudske mogućnosti kako bi potvrdio svoj nacionalni identitet i svoje pravo na nezavisnost. A ti si, od početka do ovog trenutka, bio jedan od najmoćnijih i najuticajnijih glasova koji pozivaju na mir među narodima, mir zasnovan na pravima svih naroda. Mir zasnovan na pravdi i jednakosti i odbacivanju monopola nad Bogom i zemljom, kako bi se postiglo istinsko istorijsko pomirenje između dva naroda, uz uspostavljanje nezavisne palestinske države s Jerusalemom kao glavnim gradom.
I sada, dok ležiš prekriven ovim raskršćem, boje ovog tamnog sumraka, okrvavljen nadom i gubitkom nade, čvrstom vjerom i sumnjom podjednako, više od jedne generacije onih koji su ovdje ostali izražava ti svoju zahvalnost za način na koji si riješio egzistencijalnu i kulturnu napetost između nacionalnosti i identiteta, na jedinstven način: opstanak i odbrana njihovog prava na jednakost. Elementima identiteta si obezbijedio njihove kulturne, nacionalne i etničke komponente, bez kojih ne bi postojali.
Blago tebi, učitelju, koji si čežnju učinio plodom, a zbunjenost ogradio cvijetom štipavca.
Koliko u tebi, Habibi, koliko u tebi kontradikcija ima koje su jedno od ogledala naših suprotnosti, koje razbijaju jezik tendencijom tragedije da navuče masku komedije. U svakom od nas je dio tebe, i svi smo mi u tebi. I u svakom trenutku našeg vremena, više od jedne istorije se mijenja prije nego što nam pruži priliku da se prilagodimo ili priliku da se sjetimo. Istorija nasrće na nas poput nasumičnog voza; šta možeš učiniti suočen sa samoubistvom milosrđa? Ironija nije bila toliko tvoj književni izbor koliko tvoj argument protiv ove apsurdnosti, metoda odabira povoljne tačke, tačke kontakta da bi se ravnopravno stajalo i sa protivnikom i sa samom sudbinom.
Ako igramo, onda su ovo pravila igre: jezik za jezik, a ne avion protiv ptice. I u ovom području, značenje je skriveno ispod drugog značenja, a pojedinac se povlači u sebe, rugajući se teretu svoje poruke. Teški teret se tako olakšava, samo da bi ga zamijenio još teži, u pustinji ritma koji se samo pojačava kako bi uskladio političko i književno. Ne, ne možeš se vratiti i zamijeniti svoju sudbinu za neku bolju. To je bilo tvoje posljednje žaljenje: napustiti politiku od samog početka kako bi od početka bio pisac. Jer ti si ono što jesi, proizvod tvog istorijskog konteksta i tvog sopstvenog bića. I ne nadaj se od ove zemlje da ima milosti prema svojoj djeci, dopuštajući im da budu obična poput drugih ljudskih bića. Niti je u njenoj prirodi da dozvoli žrtvi da krivi sebe. I u tebi su prostori i glasovi, u tebi su raskrsnice puteva i njihove nesreće, u tebi su heroj, žrtva i svjedok, u tebi su Ja, grupa i Drugi, da pojedinac u tebi nije mogao biti narator, jer ti si ti, ti si narativ otvoren za sve smjerove, sve paradokse i sva pitanja osim jednog pitanja: Da li je pobjeda okvira poraz značenja, a poraz alata smrt ideje?
A sada, dok ležiš u svojoj trostrukoj viziji slobode, pravde i mira, cijeli tvoj narod – tvoj arapski narod i njihova braća od najudaljenijih krajeva pustinje do najudaljenijih krajeva mora – i njihovi odani prijatelji, tvoji prijatelji, snage mira u ovoj zemlji i širom svijeta, postaju sve više posvećeni tvojoj viziji. Jer ovo je testament slobodnih slobodnima, i to je sama suština našeg zajedničkog ljudskog postojanja na ovoj zemlji drevnih ljudskih vrijednosti i kulturne, vjerske i nacionalne raznolikosti. Zemlji mira, žednoj mira.
Ustani s nama, Oče mira, da bismo mogli putovati malo dalje s tobom i prema tebi, do tog mjesta, gdje želiš počivati, kao vječni čuvar koji naša srca okreće prema Haifi.
I oprosti nam, učitelju naš, za ono što si učinio nama i sebi. Oprosti nam što ćemo se uskoro vratiti sebi – okrnjeni.
Mahmud Derviš
[1] Ovo je naziv dokumentarnog filma o Emilu Habibiju koji je snimljen par mjeseci prije njegove smrti. (prim.prev.)