Elegija za Naji al-Aliya[1]
Ne znam kada sam prvi put sreo Naji al-Aliya, niti kada su njegovi crteži postali sastavni dio moje prve jutarnje kafe, ali znam da me je natjerao da počnem čitati novine sa zadnje stranice.
Bio je posljednja osoba koju sam vidio u Bejrutu nakon velikog egzodusa prema moru. Bejrut je bio ruža koja jeca, a on se šalio o tome kako su ga osvajači u Sidonu zamijenili za starca zbog njegove bijele kose. Pitao me je kuda idem, a ja sam rekao: “Čekaću dok ne saznam.” Pitao sam ga hoće li ostati, a on je rekao da će čekati dok ne sazna.
Niko od nas se nije bojao, jer je dramatična scena u Bejrutu bila veća od bilo kakve emocije. Bejrut je naslikao usamljenu ružu, a mi nismo znali, niko nije znao, da se iza ruže krije čudovište koje napreduje iz naših logora. Nismo znali da se te noći dobro oštre grkljani i noževi kako bi se odrezale grudi naših majki, jer smo bili odsutni iz svijesti o predviđanju… dok smo gledali more kako se davi u moru.
I vidio sam ga, posljednji put u Parizu, sjećajući se samo Bejruta. Rekao sam mu kroz šalu: „Da li se još uvijek izvlačiš jer stranci misle da si starac?“ Žalio se na bivšeg glavnog urednika: „Vratio sam se u kafić da ga prebijem, ali ga nisam našao.“ Rekao sam mu: „Smiri se, vrijeme je da pronađeš ravnotežu između svoje zlatne ruke i svog burnog temperamenta.“ I on se malo-pomalo smirivao… Sinula mu je ideja: „Dođi, hajde da radimo zajedno, ti piši… a ja ću crtati.“
Bili smo prijatelji, iako se nismo često viđali. Nisam znao njegovu adresu, a ni on moju. Jednom smo razgovarali kada su njegove novine odbile da objave jedan od mojih članaka u kojima sam se branio od napada jednog časopisa. Rekao je: „Braniću tvoje pravo na slobodu govora i zauzeću stav.“ Rekao sam mu da se smiri.
Ja sam pisao, a on je crtao.
Svi koji su radili s njim govorili su da je podivljao i da vatra koja gori u njemu proždire sve, jer mu je srce bilo na peru, i jer je njegovo pero brzo reagovalo i rasplamsalo se, ne znajući ništa da sabere, i jer je osjećao da je Palestina njegovo privatno vlasništvo, čiju vjeru niko nema pravo tumačiti, jer ona se ne bi vraćala u ratama, vratila bi se samo jednom… jednom od rijeke do mora… Inače, nikome ne bi oprostio, i niko ne bi izbjegao optužbu za nemar. Njegova sklonost političkoj banalizaciji povećala se tokom egzila u Londonu, pa je izjavljivao neslaganje sa svima, i grebao svakoga perom koje nije pokazivalo milost, i nije slušalo molbe prijatelja i poštovalaca koji su mu govorili: O Naji, nemoj ranjavati svoju dušu do ove mjere, jer je duša već ranjena.
Neprijatelji su prisluškivali ovo neslaganje; punili su pištolje, čekajući svoju priliku.
Ja sam pisao, a on je crtao.
Kada je zamijenio moju frazu “Bejrut, naš posljednji šator” svojom oštrom frazom, “Mahmud, naše posljednje razočaranje”, obratio sam mu se prijekorno. Rekao mi je: “Uradio sam to jer te volim i jer sam zabrinut za tebe, za posljedice onoga što ćeš učiniti. Šta se dogodilo? Pregovaraš li sa Jevrejima? Okani se toga da te mogu naslikati po zidovima.”
Nije mi bilo lako objasniti mu da naša intervencija u krizi izraelske svijesti nije napuštanje nečega svetog i da naša spremnost da se uključimo u dijalog s izraelskim piscima koji priznaju naše pravo da uspostavimo svoju nezavisnu nacionalnu državu na našem nacionalnom tlu nije ustupak s naše strane, već pokušaj probijanja neprijateljskog fronta.
Nije bilo lako razgovarati o stvarima s Najijem al-Aliyem, koji je rekao: “Ne razumijem ove manevre… Ne razumijem politiku. Za Palestinu postoji samo jedan put, a to je puška.”
Bio je ljut zbog svega, pa sam mu rekao: “Bez obzira koliko me povrijediš, neću te povrijediti ni jednom riječju, jer si rijetko umjetničko blago. Ali, nakon što sam postao tvoje posljednje razočaranje, više nije potrebno da pišemo i crtamo zajedno.” I rastali smo se, kao što smo se i sreli, uživo.
Sjećam se tog telefonskog poziva jer ga je industrija otrovnih glasina razvila od prijekora do prijetnje, razvijajući ih i šireći do te mjere da me je prisilio na šutnju. Jedini svjedok je nestao, a da niko nije svjedočio da je to rekao, iako je jedan arapski časopis u njegovo ime objavio da sam ga prekorio, i iako je obavijestio glavnog urednika Al-Qabasa da namjerava da mi napiše otvoreno pismo u kojem objašnjava svoja pozitivna osjećanja. Uprkos svemu tome, glasine i dalje šire klevete, na koje nemam drugog odgovora osim da izrazim svoje gađenje prema nivou na koji je pao opšti moralni standard, sposoban da stvara najnižu tačku, jednu za drugom.
Kada je Naji al-Ali poginuo kao šehid, listovi mojih pjesama su pali s mog srca, ostavljajući ga obavijenim tamom, da se guši u svim mojim čulima. Ne samo zato što je još jedan prijatelj, kreativna duša, otišao bez oproštaja, već i zato što su naši životi postali otvoreni za potpuno nasilje, i zato što naši neprijatelji mogu manipulisati dijalogom naših neslaganja po svojoj volji, prikazujući žrtvu kao ubicu kojeg su stvorili, a stvarne ubice pretvarajući u puke posmatrače.
Stoga je atentat na Naji al-Aliya, usred prolazne porodične svađe, suštinski zločin, onaj koji su naši neprijatelji usavršili, sposoban da opravda druge zločine, od kojih je ne manje važan prezreni čin klevetanja našeg moralnog odgoja. To je pokušaj da nas se spriječi da razvijemo ono što nas, čak i malo, razlikuje od okolne dekadencije: pravo na neslaganje. To je pokušaj da nas se ograniči na izbor između dvije opcije: konformizam ili potpuna izolacija.
Mogli smo, i to je bilo naše pravo, da se ne slažemo i da nastavimo izražavati naše razlike, u boljoj klimi, prema onome što svako od nas smatra načinom, ili alatom, ili jezikom, ili oblikom, najbližim postizanju slobode i domovine. To je jedna od komponenti naše lične slobode i naše moralne domovine, i jedna od karakteristika naše nacionalne aktivnosti koja se razlikuje od konformizma stada. Stoga je prodiranje neprijatelja u naš dijaloški front pokušaj da se odnos između onih koji su odbili biti stado dovede do odnosa otuđenja.
Stoga se odanost našim šehidima i nama samima ne postiže prekidanjem veza, već razvijanjem sadržaja našeg demokratskog identiteta i vođenjem borbe za slobodu i borbu za demokratiju unutar palestinskog konteksta neumoljivo i bezuslovno. Niti kraljevske ruže plaču za nas, niti se oružje atentata i jezik atentata pripremaju za dobrobit domovine. Pa zašto onda ubijaju šehide po drugi put, dajući im identitet koji nije njihov?
Naji al-Ali je naš, od nas i za nas… i ponovo za nas. Stoga, ubice palestinskog naroda nemaju pravo da nam kradu suze, niti da nam otmu šehida. Ovaj šehid, koji je svjedočio našoj nevolji, šehid je naše kulture, šehid mnogih puteva do naše domovine. On je simbol glasova neslaganja unutar palestinskog konteksta, konteksta različitog od ugnjetavanja koje nas okružuje. Naji al-Ali, jedan od arhitekata naše nacionalne svijesti, proizvod naše nacionalne kreativnosti, naš je sin, naš brat, naš saputnik u našim masakrima i našim snovima, i tvorac svoje besmrtne Hanzale, sposoban imenovati naš identitet mucanjem koje nas istovremeno nasmijava i rasplače.
Otišao je, ali je ostavio za sobom naslijeđe – naše kolektivno naslijeđe, naslijeđe naroda koje se stvara svim sredstvima koja su mu na raspolaganju.
Sasvim je prirodno da se muhe roje oko krvi. Ali jesu li muhe imale dovoljno vremena da se nahrane našom krvlju prolivenom posvuda? Dosta, dosta!
Širenje kreativnosti Najija al-Aliya današnjoj generaciji i budućim generacijama je naša misija, a odavanje počasti ovom istaknutom umjetniku je naša dužnost. Neka onaj ko je bez mane ili grijeha primijeni svoju apsolutnu pravednost na cijeli naš život.
Stoga je jedan od prvih uslova odanosti ovom dugom putovanju ka domovini, slobodi i kreativnosti poziv na formiranje nacionalnog odbora u spomen na Najija al-Aliya, koji je proveo život mašući svojim izuzetnim perom, urezujući u svaki kamen ime svoje domovine, ime koje prkosi zaboravu, ime posvećeno pobjedi.
Mahmud Derviš
[1] Naji Salim Hussain al-Ali (1938. – 1987.) bio je palestinski politički karikaturista, poznat po političkoj kritici arapskih i izraelskih režima u svojim djelima. Al-Ali je najpoznatiji kao tvorac lika Hanzale, personifikacije palestinskog naroda koja je postala istaknuti simbol palestinskog nacionalizma i otpora. Jedan od najpoznatijih karikaturista u arapskom svijetu i slavljen kao najveći palestinski umjetnik karikatura, Al-Ali je nacrtao preko 40.000 karikatura, često odražavajući palestinsko i arapsko javno mnijenje i nudeći oštro kritičke komentare o palestinskoj i arapskoj politici i političkim liderima. Dana 22. jula 1987. godine, dok je bio ispred londonskih ureda Al-Qabasa, kuvajtskih novina za koje je crtao političke karikature, Al-Ali je upucan u vrat i smrtno ranjen. Umro je pet sedmica kasnije u bolnici Charing Cross.