Ova poema je posveta palestinskom narodu — njegovoj drevnoj istoriji, neizmjernim patnjama, nepokolebljivoj ljubavi prema domovini i neugasloj nadi za slobodom. Kroz stihove progovara glas elegije, ali i oštra osuda bezdušnosti svijeta koji često bira silu umjesto pravde. Neka ova pjesma bude poziv na razumijevanje, suosjećanje i poštovanje prema onima koji uprkos svemu ostaju čuvari svoje zemlje, tradicije i dostojanstva. Palestina nije samo prostor na mapi — ona je živa priča, krik i nada koju ne smijemo zanemariti.
Palestino, habibati
(Palestino, ljubavi moja)
I. Prije riječi
Prije riječi, prije imena, prije karte i krika, bijaše zemlja —tiha, kao molitva koja ne traži da je čuju. U svitanju bez svjedoka hodali su moji đedovi između maslina i pjesama što su se učile usnama, ne knjigama. Palestina —nije rođena kad su granice iscrtane. Ona je zaspala pod dlanom, i disala s nama, kao brat koji ne govori, ali zna da voli. Dok ljudi gaze sopstvenu savjest, zemlja se lomi pod teškim čizmama laži. U svijetu gdje krv teče kao valuta, istina leži mrtva, mukom zatrpana.
II. Na kamenoj riječi rođen
Rođen nisam — uklesan samu kamen gdje sunce prosipa pustinjski hljeb. Prije nego su me zvali Palestincem, bio sam dah masline, sjena smokve, i voda što pamti molitve prve. Moji su koraci stariji od mape, od imena što ih drugi izgovaraju. U stijenama pod Khalilom zakopani su snovi što govore mojim glasom. Nismo došli — oduvijek smo bili. Kao glas koji spava u grlu, čekali smo da nas zemlja progovori. U očima starih žena što sjede pod ruševinama kuća sjaji Kana'an. Ne kao prošlost — već kao krik koji još traje. Čovjek uništava čovjeka bez trunke kajanja —gazi lice brata kao da je prljava prašina, ne shvatajući da ubija i sebe, svirepo, kao zvijer bez milosti.
III. Kuća u dlanu suze
Jednog jutra ustali smo bez doma. I sunce je bilo tuđe. Ključeve smo ponijeli — ali vrata su ostala za nama, spaljena, zapečaćena ćutanjem svijeta. Djeca su pitala: „Gdje je kuća, majko?“ A ona je šaptala pjesmu, jer odgovor nije imala. Progonjeni smo u kamionima bez imena, u kampovima gdje se snovi zgužvaju kao raspukli šatori pod zvijezdama. Gaza je naučila da diše pod stijenom, Jenin da govori šapatom mina, a Ramalla da pleše između kontrolnih tačaka. Ipak, dom nije duvar ni krov. To je ime što ga nosimo u krvi. I suza — koja teče natrag prema temeljima. Na dlanovima staraca još leže ključevi —zahrđali od čekanja, ali nisu zaboravili bravu. Zidovi mržnje podižu se kao grobovi živi, a oni koji ih prave siju smrt bez griže i kajanja. Njihova moć je surova, ali prazna — jer svaki krvavi kamen vraća se kao kletva.
IV. Stablo što se ne lomi
Ne živimo mi od daha — već od inata što raste iz korijena, kao maslina koja i u pepelu rađa. Rekli su: „Zaboravite.“ Mi smo uzeli kocku i napisali pjesmu. Na zidu, između dvije patrolne smjene. Dijete iz Gaze zna više naziva za “bombu” nego za “igračku”, ali i dalje crta sunce, i majku s osmijehom. Otpor nije samo kamen. Otpor je i škola pod šatorom, pjesma u zatvoru, smijeh nad ruševinama. Jer, da, hodamo među tenkovima, ali ne pognute glave. Mi ne znamo drugi način osim uspravnog. I kad posijeku stablo, ne znaju — da korijen ostaje budan pod zemljom što pamti svoje ime. U svijetu koji guta svoje nevine, i najtiši glas postaje jeka revolucije. Koliko još duša treba da izgori, dok pravda ne razbije okove bezumlja?
V. Ime koje i srce izgovara
Ne govore nam samo imena — već srca što kucaju u grudima zemlje. Palestina je više od granica i karata, to je dah što traje u svakom kamenu, u svakoj pjesmi koju niko ne može ukrasti. Ljubav nam nije iluzija — nego rana i snaga istovremeno. Kao sunce koje prži i liječi, kao krv što kola kroz vene zemlje. Nismo od onih što se pokoravaju tišini. Naše ime odzvanja kroz vrijeme — kroz suze, kroz prkos, kroz snove što još rastu. Jer i kad sve ode u pepeo, ime ostaje — izgovoreno u tišini srca, glasnije od granata i laži. To je naša pjesma, naša krv, naše prkosno svjetlo koje ni najmračnija noć ne može ugasiti.
Ulcinj, 22. 06. 2025.
Velija Murić