Korijeni i uzroci genocida nad Bošnjacima

Vatra isto gori u Grčkoj i Perziji, ali ideje o korijenima i uzrocima dobra i zla razlikuju se od mjesta do mjesta.
(Aristotel)

Sažetak

Matija-BeckovicLjudi se služe atribucijskim razmišljanjima kako bi razjasnili uzroke nekih dešavanja. Takvih razmišljanja bilo je tokom i nakon agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. Mnogi od nas, ako ne i svi, često smo se tada, ah i danas, pitali: „Zašto se nad Bošnjacima u kontinuitetu namjere i diskontinuitetu vremena u po¬sljednja dva stoljeća vrše zvjerstva koja šupo svojoj brutalnosti premašila i ona iz perioda barbarizma i nacionalfašizma?”
U ovom tekstu, u najkraćem, iznosim jedan od mogućih naučnih pristupa, multidisciplinamog karaktera, u traganju za odgovorom na to izuzetno složeno pitanje korijena i uzroka genocida nad Bošnjacima. U njemu se razmatraju uloge i odgovor¬nosti nacionalnih kultura koje su aktivirale nacionalističku ideologiju i politiku, koje su, na kraju XX stoljeća, pretvorili u genocidnu praksu – najveće društveno zlo koje čovječanstvo poznaje.
Genocid se može realizirati za veoma kratko vrijeme, čak u jednom danu, ali priprema te realizacije, čije forme mogu biti latentne, traje znatno duže. Bosna i Hercegovina i Bošnjaci nalaze se puna dva stoljeća u kontinuitetu namjere da budu istrijebljeni. Takvu namjeru, potpunog ih djelimičnog uništenja Bošnjaka kao etničke i vjerske grupe, sagledavam u brojnim naučnim i književnim djelima uglednih srpskih i hrvatskih intelektualaca pomoću kojih se realiziraju psiho-socijalni procesi dehuma¬nizacije Bošnjaka kako bi kasapini i mesari genocidnih djela na terenu realizirali takvu namjeru, čineći to na najzvjerskije načine bez ikavih emocionalnih cenzura.

Bošnjaci i Bosna bili su u XIX i XX stoljeću stalno u borbi protiv zla. U najtežim vremenima te borbe, a to je vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, 1992.-1995., slušao sam i čitao razne komentare o korijenima, uzrocima, namjerama i razmjerama zla s kojim su se Bosna i Bošnjaci suočavali u svojoj novijoj historiji. Činilo se da su se neki „mislioci” međusobno utrkivali u komentiranju korijena i uzroka zla koje Bosnu i Bošnjake prati puna dva stoljeća. Jedni su se, u svojim atribucijskim tumačenjima zla nad Bošnjacima, pozivali na saznanja iz karakterologije srpskog naroda. Drugi su uzroke činjenja teških zala tražili u genetski kvarnom materijalu Bošnjaka, s kojima je, zbog toga, opasn suživot, pa ih zato treba istrijebiti. Primjera radi, zločinka Biljana Plavšić, u novosadskom magazinu „Svet”, napisala je: „Muslimani su genetski kvaran materijal koji je prešao iz islama. I, sad, naravno iz generacije u generaciju se jednostavno taj gen kondenzuje. Postaje sve gori i gori. Izražava se jednostavno. Diktira način razmišljanja i ponašanja. To je u genima Muslimana već usađeno.”2 Samo oni koji prihvataju rasističke atribucijske teorije, kao što je to zločinka Biljana Plavšić, korijene i uzroke zla traže u kvalitetu genetskog materijala određene nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe. Biljanina „nauka” podsjetila me je na onu Hitlerovu i Himlerovu tezu o arijevskom narodu, narodu „posebnog porijekla”, pa u skladu s time Biljanin pravoslavni narod kao „nebeski narod” može i treba istrebljavati one druge s kojima nešto genetski nije u redu.
Ostavimo sada po strani laička i kvazinaučna traženja korijena i uzroka zla s kojim su se Bošnjaci suočavali kroz svoju noviju historiju. Ali, nažalost, ni istinski istraživači genocida nad Bošnjacima nisu se pojedini njeni pripadnici nalazili.
Genocid je najteži zločin i najveće društveno zlo koje čovječanstvo poznaje. Krivičnopravno značenje genocida definirano je u UN Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju

Milorad Ekmečić

Milorad Ekmečić


zločina genocida (1948.). Pod tim pojmom se, između ostalog, podrazumijeva svaki napad na određenu nacionalnu ili etničku ili vjersku ili rasnu grupu s namjerom (mens rea) da se
napadnuta grupa koja ima svoj identitet potpuno ili djelimično uništi. Za dokaz o izvršenju zločina genocida irelevantne su razmjere posljedica napada, kao štu su, između ostalog,
broj žrtava (ubijenih, poginulih, prisilno protjeranih, prisilno nestalih itd.). Irelevatne su i razmjere demografskog gubitka grupe na koju je izvršen napad. Za razumijevanje značenja
logike pojma „genocid” i jezika poruke UN Konvencije o kažnjavanju i sprečavanju zločina genocida irelevantna je i veličina napadnutog geografskog prostora ili broj lokacija gdje žrtve
žive kao pripadnici napadnute grupe itd. Za zaključivanje o činjenici da je nad određenom grupom kao takvom izvršen genocid nejrelevantnije saznanje je to da jeste takav napad na
grupu, kao takvu, izvršen s namjerom (mens reom) da se ona potpuno ili djelimično uništi. Sukladno logici značenja pojma „genocid” i jeziku UN Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju
zločina genocida može se, zahvaljujući Presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu po Tužbi Republike Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore),
donesene februara 2007. godine, zaključiti da je nad Bošnjacima, dakle grupom kao takvom,izvršen zločin genocida na kraju XX stoljeća, bez obzira što je Sud samo napad na Srebrenicu,
jula 1995., okarakterisao kao genocidnim napadom. Srebreničani nisu ubijani zato što su za nešto bili krivi niti zato što je taj prostor za napadača bio od izuzetne strateške ili neke druge
vrijednosti, pa su ga Srebreničani po cijenu života branili, već zato što su pripadali grupi kao takvoj (bošnjačkoj zajednici) koja ima svoj nacionalni, etnički, kulturni, karakterološki i vjerski
identitet. Napad na Srebrenicu jula 1995. jeste napad na bošnjački identitet, pa, prema tome, još dovoljno upustili da daju cjelovitiji i naučniji odgovor na pitanja kako je nastajala namjera (mens rea) napadača na Bošnjake da se oni potpuno ili djelimično unište (istrijebe). Kako objasniti da je od jednog do drugog napada, koji traju dva posljednja stoljeća, istina u vremenskom diskontinuitetu, ali u kontinuitetu namjere, postojala namjera da se unište Bošnjaci, i da su se, od napada do napada, intenzivirale brutalno¬sti i sofisticirale metode istrebljenja, koje je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu (ICTY), izrečeno od sudije Fouda Riada (Fuad Rijad), napad na Srebrenicu jula 1995., okarakterisao kao „istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske historije.”* To su bile „nepojmljive patnje koje su pretrpjeli bosanski muslimani. “* Kada je na suđenju generalu Dragomiru Miloševiću, komadantu Sara-jevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, pred Pretresnim vijećem ICTY-ja prikazan snimljeni prilog Martina Bela (Martin Bell), dopisnika BBC-a, masakra na Markalama 28. augusta 1995., autor priloga je kao svjedok Tužilaštva ICTY izjavio: „Nisam sretan zbog toga što, zbog uređivačke politike BBC-a, nisu prikazane stvarne razmjere krvoprolića, da se engleska javnost ne bi suviše uznemirila.”

Otkuda takva zvjerstva i brutalnosti u izvršenju zločina nad Bošnjacima? Kako je nastajala mentalna priprema tih mesara i kasapina da bez ikakve emocionalne „cenzure” čine to o čemu piše sudija ICTY-ja Fuad Rijad i o čemu svjedoče televizijski snimci koje je s ratišta u Bosni i Hercegovini slao Martin Bel svojoj londonskoj redakciji?
Jedan od najpoznatijih svjetskih istraživača genocida, koji je u svojstvu eksperta svjedočio pred Pretresnim vijećem ICTY-ja u predmetu „Slobodan Milošević”, Ton Zwaan (Ton Zvan) smatra da na intezitet zločina i načine njihovog izvršenja utječe kultura (u širem smislu riječi) ili ideologija (u užem smislu riječi).6 Od inteziteta i načina dehumaniziranja žrtve zavise i intenzitet i načini izvršenja zločina nad tom žrtvom. Napadač koristi svoju nacionalnu kulturu i ideologiju usmjerenu protiv žrtve u namjeri da je prethodno dehumanizira kako bije, kad se ukazu povoljne historijske okolnosti, biološki istrijebio.
cosicNapad s genocidnom namjerom u Srebrenici je napad na sve Bošnjake koji čine bošnjačku nacionalnu zajednicu bez obzira gdje su se u vrijeme napada
Identitet grupe, kao takve, pa prema tome i identitet Bošnjaka kao grupe, ne čini samo njeno ime već i običaji, tradicija, specifične karakterne osobine i si, tj. njena kultura shvaćena u najširem značenju. Napad s genocidnom namjerom na neku grupu, kao takvu, ima za cilj da pot¬puno ili djelimično uništi identitet napadnute grupe. Napad na Srebrenicu 1995., kao i svi drugi napadi na Bošnjake izvršeni za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, imali su namjeru (mens reu) da se potpuno ili djelimično uništi bošnjački identitet koji definira bošnjačku zajednicu grupom kao takvom.
Zločini su, a posebno zločin genocida, izuzetno psihološki, pa i politički, osjetljiva pitanja. To moraju da uvaže svi oni koji istražuju, pišu, govore o genocidu ili ga poriču. Nažalost, postoje veoma ugledni historičari, ali i drugi brojni pseudo i kvaziistraživači koji, uglavnom, rafiniraju ili poriču zločine činjene nad evropskim narodima. Neka je stid one koji učestvuju u rafiniranju ili poricanju zločina. To posebno, ovdje, mislim na Milorada Ekmečića, uglednog srpskog historičara, akademika Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), koji smatra da je u XX stoljeću, „stoljeću genocida”, kako to smatraju neki istra¬živači, samo na četiri evropska naroda izvršen zločin genocida. To su, po njemu: 1. velikoturski genocid nad Jermenima, 2. velikonjemački genocid nad Jevrejima (holokaust), 3. velikohrvatski genocid nad Sr¬bima i 4. genocid nad Sintima i Romima. Ekmečić ne spominje veli¬kosrpski genocid nad Bošnjacima, premda je njegov govor, kada je to rekao, na Međunarodnoj konferenciji održan u maju 2007., a Presuda Međunarodnog suda pravde po Tužbi Republike Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) donesena februara iste godine, kojom je, to je Ekmečić znao, Srbija označena odgovornom što nije spriječila genocid vojske i policije bosanskih Srba nad Bošnjacima jula 1995. u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica.
Cijeneći značaj utjecaja ideje stvaranja „velike Srbije” na či¬njenje zlodjela nad nesrpskim narodima u naporima uspostavljanja države na etničkom principu, istraživači zločina moraju multidiscipli-narnijim pristupima pokušati pronaći korijene i uzroke genocida nad Bošnjacima.
Istraženi i pronađeni korijeni i uzroci genocida omogućit će čovječanstvu da ga lakše prevenira. Zato su nam naučna saznanja o stvarnom korijenu ili korijenima određenog zla od izuzetne, ne samo naučne već i društvene i humanitarne važnosti.
Kad istražujemo korijene zla, onda moramo znati da je čovjek taj koji čini dobro i zlo, ali nije slobodan u izboru činjenja. Na čovjekov izbor dobra ili zla imaju utjecaja, pored ostalog, kultura, ideologija, po¬litika i stvarne društveno-historijske okolnosti. Zbog toga se korijeni zla, premda ih čovjek čini, ne mogu tražiti samo u psihološkoj, prije svega u psihopatološkoj, strukturi učesnika činjenja zla, a posebno ne u urođe¬nim porivima za činjenje zla koje čovjek donosi s rođenjem, kako to neki istraživači, orijentirani na rasističke teorije, pokušavaju dokazati. Čovje¬kov izbor između zla i dobra je u dijalektičkom odnosu više činilaca.

Korijeni i uzroci andric

Ideja velikosrpskog projekta, koju neki istraživači smatraju korijenom zločina nad nesrpskim narodima koji žive na zamišljenom prostoru „velike Srbije”, nastala je kao rezultat određenih društveno-historijskih okolnosti i psihosocioloških karakteristika srpskog naroda. Na samom početku XIX stoljeća ideja o „velikoj Srbiji” postala je zametak iz kojeg će proklijati zločini, pa i onaj najteži – zločin ge¬nocida nad Bošnjacima. Korijen genocida nad Bošnjacima, kao autohtonom narodu Bosne i Hercegovine, razvija se u posljednja dva stoljeća na plodnom tlu dijela etnonadonalne kulture koju kreira, podržava i njeguje jedan broj intelektualaca i kulturnih stvaralaca, vođen ideologijom nacionalizma koja svojim intezitetom prerasta u političku praksu koja se opredmećuje u genocidu. Iz đubrišta tog dijela intelektualnog i kulturalnog stvaralaštva izrasta praksa deindi-vidualizacije Bosne, dehumanizacije i odnarodavanja Bošnjaka, a potom politika i praksa njihovog istrebljivanja. Time Bosna i Bošnjaci postaju žrtve ideja stvaranja „velike Srbije” i _velike Hrvatske”, koje nije moguće realizirati bez potiranja individualiteta njihove matice i identiteta Bošnjaka – u konačnici njihovog poptpunog ili djelimičnog istrebljenja. Ako se psiho-socijalnim procesima deindrvidualizacije Bosne i dehumanizacije Bošnjaka ne riješi bošnjačko pitanje, onda se seže za radikalnijim načinima, a to su mehanizmi njihovog biološkog istrebljenja. Ponekad su tu ideju državni susjedi Bosne i Hercegovine združeno pretvarali u praksu (Sporazumi Pavelić-Stojadinović, 1954., i nešto kasnije Tuđman-Milošević. 1991.). „Praktično se svi istraživači slažu da je genocid državni zločin. ‘* To bi značilo da genocid i drugi masovni i teški zločini ne nastaju kao izraz praiskonskih osjećanja mržnje među narodima. To nije pojava koja se razvija ..odozdo prema gore, već odozgo prema dolje”. Zato narod nikada ne može snositi odgovornost za takav zločin, već za počinjeni genocid odgovornost leži u stvaraocima takve kulture, ideologije i politike. Međutim, onaj dio naroda koji prihvata i podržava takve dijelove nacionalne kulture, ideologije i politike kojima se moralno distancira napadač od žrtve, snosi kolektivnu odgovornost zato što su takva ideologija, kultura i politika opredmećene u najgoroj društvenoj pojavi i u najtežem zločinu koje savremeno čovječanstvo poznaje, a to je genocid. Rješavanje pitanja stvaranja ..velike Srbije” i ..velike Hrvatske” započelo je deindividualiziranjem Bosne i dehumaniziranjem i odnarođavanjem Bošnjaka. To je prva faza u sprovođenju genocida nad Bošnjacima. Ako se tim psiho-socijalnim procesima (dehumanizaci¬jom i odnarođavanjem) ne uspije riješiti bošnjačko pitanje, poliranje njihovog identiteta, pokreće se druga faza genocida, tj. mehanizmi njihovog biološkog istrebljenja. Namjeru (mens reu) da se uništi identitet Bošnjaka ili da se oni istrijebe, trebalo je, kroz historiju, internalizirati u kolektivnu svijest naroda koji treba sutra da krene u istrebljivanje Bošnjaka, a neposredne izvršioce takve namjere mentalno pripremiti da to što na terenu treba da urade, čine to u ime, za interes i potrebe „nebeskog naroda”.

Jovan Ducic

Jovan Ducic


Pregledom historiografije Bosne i Bošnjaka u posljednja dva stoljeća i u studijama značajnog dijela nacionalne kulture srpskog naroda može se prepoznati kako je stvarana nevinost (psihološki odnos) srpskog naroda, kao napadača, prema balkanskim Bošnjacima, kao žrtvama tih napada. Kako je mentalno pripreman srpski narod da jednog dana, kada se stvore povoljne društveno-političke okolnosti, krene u biološ¬ko istrebljivanje Bošnjaka?
Dehumaniziranje i denacionaliziranje (odnarođavanje) Bošnjaka, te deindividualiziranje Bosne jeste prva faza zločina genocida nad Bošnjacima
Dehumanizacijom, odnarodavanjem ili denacionalizacijom Bošnjaka i deindividualizacijom njehove matice Bosne i Hercego-vine, željelo se, prije konačnog rješenja njihovog pitanja, potpunog ili djelimičnog istrebljenja, onemogućiti konstituisanje kolektivne svijesti o njihovom identitetu, kako bi se, kada za to dođe pogodno vrijeme, nad njima lakše sprovodila genocidna djela. Psiho-socijalni procesi dehumaniziranja i odnarodavanja Bošnjaka kao etničke i vjerske grupe doprinijeli su da su Bošnjaci, kako je za njih tvrdio sociolog Esad Cimić, „zakasnili da budu narod, a uranili da budu nacija “.
Korijene genocida nad Bošnjacima treba istraživati zadiranjem u nacionalnu kulturu napadača u kojoj se uobličavaju ideologija i po-litika negacije bošnjačkog identiteta i bosanskog individualiteta.
Negiranje Bosne i Bošnjaka intezivirano je povlačenjem Osman¬ske imperije s područja Balkana. Zbunjenim Bošnjacima određeno je ili da se iseljavaju ili da se prilagođavaju. Onima koji su ostali priši¬veno im je ime koje nije njihovo: „Turci”, „poturice”, „poturčenjaci”, „muhamedanci”, „balije”, „sunetlije”. Institucionalno, kroz popise i u biografijama, Bošnjaci su morali biti ono što nisu (Srbi, Hrvati, Cigani, neoprijedijeljeni, Muslimani…).
Poricanje individualiteta Bosne, matice Bošnjaka, i radikalnim negiranjem postojanja Bosne i Hercegovne i Bošnjaka, kao države i naroda, bila je polazna tačka srpskih nacionalista u konačnom rješavanju bošnjačkog pitanja. Mladosrpski ideolog Pero Slijepčević 1910. piše: „Mladi narodni rod smije da zna medu domaćima samo dva imena: Srbi i Hrvati. Bosna i Hercegovina ne smije više da bude, po toj žalosnoj politici, bosanska, nego samo srpska i hrvatska, a jezik ni zemaljski ni bosanski, već samo srpsko-hrvatski.iK>
Razaranje identiteta Bošnjaka, političkom, ideološkom i kul¬turnom strategijom njihovog odnarođavanja i dehumaniziram'a, je teorijski i praktično izvodljiv je čin. Dehumanizacija žrtve u osno¬vi jeste zločin, ali je i psiho-socijalni proces kojim ideolozi i planeri zločina vrše psihološku pripremu napadača da lakše obave biološko istrebljenje žrtve.
Ljubomir Tadic

Ljubomir Tadic


Objašnjavajući svoju „teoriju socijalne distance”, socijalni psiholog Albert Bandura smatra da dehumanizacija žrtve olakšava nanošenje joj planirane štete, ali i ublažava bilo kakvu emotivnu nelagodu napadača dok obavlja nasilja nad njome. Prije svega, ublažava osjećaj krivnje za zvjerstva koja izvodi nad žrtvom. Bandura navodi da dehumanizacija žrtve može onesposobiti autocenzuru prije i tokom oružanog napada. Kroz dehumanizaciju, napadač žrtvu ne percipira kao osobu s osjeća¬njima, nadama i brigama. Zbog toga mu je lakše nanijeti i najteže muke žrtvi bez osjećanja bilo kakve nelagode ili krivnje. Stoga je dehumani¬zacija žrtve neophodan psihološki proces u činjenju zlodjela nad njom.
Ako dehumanizacija žrtava postane ideološka i politička obaveza napadača, napadač će s dehumanizacijom nastaviti i kada započne da žrtve biološki istrebljuje. Kroz masovni pokolj napadač poriče da su žrtve ljudska bića. To se ispoljava u načinu na koji se postupa sa žrtvama: posmrtni ostaci žrtava se bez ikakvog reda i pijeteta bacaju u masovne grobnice, vrše se skrnavljenja tijela ubijenih uz ritualna ponižavanja najdubljih etničkih, nacionalnih, vjerskih i karakternih vrijednosti koje čine kolektivni identitet žrtava itd. Tako su srpski mučitelji nad Bošnjacima vršili nezapaćena zvjerstva i torture: prisilna tetoviranja tijela urezivanjem kršćanskih simbola, odsijecanje udova, tjeranje da žrtva žrtvi ustima odgriza testis, tjerali da žrtva žrtvu ubija, silovali žene pred očima najdražih članova obitelji i sl.
Kako je to moguće? Vrlo je ekstenzivna i heterogena grupa činilaca koji su opredjeljivali srpski narod da li da krene s distancira¬njem (udaljavanjem) od Bošnjaka putem njihovog dehumaniziranja ili da krene putem moralnog približavanja. Srpska nacionalna kultura, pravoslavlje, porodična tradicija kroz sistem edukacije bili su primarni činioci koji su doprinijeli da se srpski narod okrene prema moralnom distanciranju spram Bošnjaka. Pomoću Bandurine teorije moralnog distanciranja može se objasniti zašto su Srbi s takvom lahkoćom činili brojna i masovna zvjerstva nad Bošnjacima – zvjerstva koja su prema¬šivala ona koje su činili barbari i nacional-socijalisti. Prema Bandurinoj teoriji, dehumanizacija žrtve može se vršiti prije, u toku i nakon nji¬hovog biološkog istrebljivanja. Dehumaniziranje žrtve prije biološkog istrebljenja ima za cilj da se mentalno pripreme kasapini i mesari da lakše i lagodnije vrše zvjerstva za vrijeme biološkog uništavanja žrtve. Nakon faze uništavanja nastavlja se s dehumanizacijom žrtve, ali sada kao odbrambeni mehanizam zaštite od negativnih primarnih i sekun¬darnih osjećanja zbog izvršenih zločina. Zbog toga su priznanja, izvi-njenja i pokajanja srpskih zločinaca za zločine koje su počinili veoma rijetka. Srpski zločinci bili su mentalno pripremljeniji da budu kasapi¬ni i mesari, pa su im navedeni načini Izvršenja zločina bili psihološki lakše izvodljivi nego čin priznanja i pokajanja za počinjene zločine.
Vuk Karadzic

Vuk Karadzic


Bandurina teorija moralnog distanciranja primjenjiva je u is-traživanju uzroka zločina genocida nad Bošnjacima. Dugotrajna strategija dehumanizacije Bošnjaka jeste proces koji je pomogao da se nadvladaju uobičajena moralna osjećanja u vezi s aktima ubijanja u procesu rutinizacije. Ovakva strategija umanjuje vjerovatnoću da će se takva razmišljanja uopće javiti. Takvom strategijom bila je stvarana posebna namjera (mens rea) da Bošnjake, kao sutrašnje žrtve genocida, liše statusa ljudskosti kako bi lakše mogli biti podvrgniti sistematskom istrebljivanju. Ako su dehumanizovani, na njih se više ne primenjuju uobičajeni principi moralnog djelovanja.
Srpski put u činjenje zločina genocida nad Bošnjacima izlazi iz dijela srpske nacionalne kulture, shvaćene u najširem smislu te riječi, vodi preko žrtvinog odnarođavanja i dehumaniziranja (psihosocijalnih procesa moralnog distanciranja i negiranja njihovog identiteta) do pot¬punog ili djelimičnog biološkog istrebljenja. Taj dio srpske nacionalne kulture jeste plodno tlo iz kojeg je izrastala i edukacijskim sistemom i porodičnom tradicijom zalijevana mens rea (namjera) da se protiv Bošnjaka pokrenu mehanizmi koji bi mogli dovesti do konačnog rješe¬nja njihovog pitanja. Odnarođavanje i dehumaniziranje Bošnjaka jeste prva faza genocidne namjere, tokom koje se vrši mentalna priprema napadača potrebna za izvršenje druge faze – faze biološkog istreblje¬nja. Značajniji predstavnici te prve faze genocida nad Bošnjacima, koji su svjesno ili nesvjesno vršili mentalnu pripremu budućih kasapina i mesara koji će sutra na terenu biološki trijebiti Bošnjake, bili su, pored ostalih, sljedeći intelektualni i kulturni radnici i crkveni veledostojnici: Petar Petrović Njegoš, Petar Kočić, Vuk Karadžić, Ivo Andrić, Vladimir Gaćinović, Vladimir Ćorović, Jovan Cvijić, Čedomir Mitrinović, Teofil Petranović, Stojan Protić, Stevan Moljević, Jovan Dučić, Petar Gaković, Vladimir Dvorniković, Nikola Stojanović, Risto Radulović, Jefto Dedijer, Vlado Glušić, Aleksandar Belić, Pero Slijepčević, Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić, Kosta Čavoški, Matija Bećković, Milorad Ekmečić, Momo Kapor, Vuk Drašković, Petar Lubarda, Rajko Petrov Nogo, Martin Đurđević, vladika njegosErtemije Radosavljević i mnogi drugi, a od hrvatskih intelektualaca Ivo Pilar, Ferdo Šišić i dr.
Treba istaći daje među srpskim i hrvatskim intelektualcima, kul-turnim i drugim javnim ličnostima, bilo i još ima onih koji nisu radili na moralnom distanciranju svojih naroda od Bošnjaka i dehumanizaciji Bošnjaka i deindividualizaciji Bosne i Hercegovine, nisu radili niti rade na idejama pansrbizma i pankroatizma i aktivno su se suprotstavlja¬li, i još uvijek suprotstavljaju profašističkim idejama o „velikoj Srbiji” i „velikoj Hrvatskoj”. To su, između ostalih: Dositej Obradović, Ivan Đurić, Ivan Stambolić, Miladin Životić, Mirko Kovač, Rade Radova-nović, Momčilo Jovanović, Čedomir Čeda Jovanović, Srđan Popović, Šonja Biserko, Slavko Perović, Žarko Račević, Jevrem Brković, Andrej Nikolaidis, Milan Popović, mitropolit Mihajlo, fra Ivo Franjo Jukić, fra Anto Knežević, fra Grga Martić, fra Luka Markešić, i mnogi drugi fra¬njevci, Ivo Kolbe, Momčilo Jovanović, Miroslav Krleža, Stipe Mesić, Stipe Šuvar, Predrag Matijević, Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Vladimir Premec, Ivo Komšić i mnogi drugi intelektualci, kulturni dje¬latnici i crkveni velikodostojnici koji ne pripadaju bošnjačkom intelek-tualnom krugu.
Kako se stvarala vinost srpskog i hrvatskog naroda prema Boš-njacima? Nije ovom prilikom, zbog ograničenja prostora u časopisu, moguće izvršiti cjelovitiju analizu djela koja su stvarana radi formi¬ranja specifične vinosti tih naroda prema Bošnjacima. Cjelovitija sin¬tetička studija, koja argumentira zločinačke namjere gore navedenih intelektualaca, nalazi se u pripremi, a za ovu priliku ističem samo par izvoda iz nekoliko studija i književnih djela kao paradigme proizvo¬đenja prepoznatljive vinosti većeg dijela srpskog i hrvatskog naroda prema Bošnjacima. Takva vinost prema Bošnjacima, prepoznatljiva u djelima navedenih intelektualaca, nažalost, dovela je do, koliko su ih historiografi pobrojali, jedanaest fizičkih nasrtaja na Bošnjake koji su bili planirani i izvođeni s genocidnom namjerom.

Njegošev Gorski vijenac, izvodi

Nego udri dokle mahat možeš,
a ne žali ništa na svijetu!
Sve je pošlo đavoljijem tragom, zaudara zemlja Muhamedom.
Združio se Turčin s Crnogorcem,
odža riče na ravnom Cetinju!
Luna i krst, dva strašna simbola –
Sljedovat im rijekom krvavom

Treba služit časti i imenu.
neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može –
nek ad proždre, pokosi satana!
Kako smrde ove poturice!
Od nekrsti ovdje zaudara.
Kuće turske ognjem izgorijesmo,
da se ne zna ni stana ni traga od nevjerna domaćega vraga.
Iz Cetinja u Đeklić pođosmo.
Ćeklićki se razbježaše Turci malo koga od njih posjekosmo ma njihove kuće popalismo;
od mečeta i turske džamije napravismo prokletu gomilu,
neka stoji za uklin narodu.
Ko ne misli na Koran pljunuti
neka bježi glavom bez obzira!
Udri za krst, za obraz junački,
ko god paše svijetlo oružje, ko god čuje srce u prsima!
Hulitelje imena Hristova da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine! Nek propoje pjesna od užasa,
oltar pravi na kamen krvavi!
No lomite munar i džamiju,
pa badnjake srpske nalagajte…
Ne šćeste li poslušat Batrića,
kunem vi se vjerom Obilića
i oružjem, mojijem uzdanjem,
u krv će nam vjere zaplivati,
biće bolja koja ne potone!
Ne složi se Bajram sa Božićem.
Što će đavo u kršćenu zemlju?
Što gojimo zmiju u njedrima?

Jedan od likova iz Gorskog vijenca nagovještava genocid kad kaže „…borba između Srba i Turaka neće se zaustaviti dok mi ili Turci ne budemo istrijebljeni.” Nazivanje Bošnjaka „Turcima” objašnjava se tvrdnjom da su pravoslavni Srbi prelaženjem na islam promijenili svoj identitet, postali su Turci koji su ubili pravoslavnog velikana -kneza Lazara.

Ivo Andrić, na sebi svojstven literaran način, piše o onom što u Gorskom vijencu govore Njegoševi likovi. On piše o prelaženju kr¬šćana na islam. Lavovi (kako naziva one kršćane koji ne promijeni-še vjeru) postadoše orači zemlje, a kukavice i škrti pretvorile se u Turke. Bošnjake prikazuje kao „Turke”, poluazijatske nasilnike, podsvjesno mučene kompleksom „izdaje” zbog prelaska na islamsku vjeru. Naziva ih „Potučernjacima”.
Andrić Bosnu deindividualizira. „Most je zidao Rade neimar, koji je morao živeti stotinama godina da bi sagradio sve što je lepo i trajno po srpskim zemljama. “10 Takvo mišljenje potkrepljivano je ne samo na stranicama piščevih književnih djela nego i esejističkim i publicističkim radovima u kojima slavi Njegoša i „istragu poturica”. U vrijeme kad piše roman Na Drini ćuprija, Andrić žuri da Bošnjake dehumanizira, jer baš tada na toj ćupriji i njenoj okolini četnici vrše genocidni napad na Bošnjake. Andrić razvija mitološku priču u kojoj govori da je nei¬mar mosta morao silom zbog vezirove naredbe uzidati dva živa srpska djeteta, blizančad Stoju i Ostoju. Na stubovima gdje su bebe uzidane, neimar Rade je iz sažaljenja ostavio otvore na kojima je nesretna maj¬ka dojila svoje bebe. Priča sadrži stav da je najsuštinskija rasa Slavena – srpska kršćanska rasa uzidivana u konstrukciju islamske arhitekture i kulture. Priče o ćupriji na Drini, a posebno scene Abidovog nabijanja Radisava na kolac, koje je Andrić anatomski do detalja opisao, učinit će da će ga srpski narod na Gazimestanu 1989. instrumentalizirati. Na toj fešti, na kojoj su u prvim redovima sjedili oni koji će poslije tri godi¬ne ponovo krenuti na konačno rješavanje bošnjačkog pitanja – njiho¬vog istrebljenja, Andrićeve portrete visoko su držali.
Kao dio programa obilježavanja 600 godina poslije Kosovskog boja, oživljavan je interes za Njegoševo i Andrićevo djelo. Njegošev i Andrićev lik i djelo je, pred početak nastavka genocidnog napada na Bošnjake 1991., intezivno su oživljavani. Njihove slike bile su lijeplje¬ne na autobusima koji su odvozili srpski narod na mjesta „događanja
naroda”.
I danas se Gorski vijenac i Na Drini ćuprija ne čitaju samo zbog literarne znatiželjnosti i njihove zaista brilijantne književne vrijednosti, već kao obavezna školska literatura, kako bi se na školskim časovima sadašnje i naredne generacije mentalno pripremile za nova biološka
istrebljenja Bošnjaka.Bošnjaci su od pada sultanata za svoje komšije Srbe postali „Turci”, „Poturčenjaci”, (poturčeni Srbi). Kolika je snažna propagan¬da odnarođavanja Bošnjaka bila i tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu ilustruje razgovor zapisan u jednom listu Vojske Republike Srpske vođen s četverogodišnjim sinom srpskog borca. Taj razgovor tekao je ovako: „Gdje ti je, sine, tata?”, pita sagovornik dje¬čaka. „U šumi.” „Šta radi?” „Puca!” „Na koga puca?” „Na Turke.”
Petar Kočić želi da posrbizira Bošnjake (koje naziva „Turcima”) i u ličnosti Osmana Đikića svoju namjeru ilustrira ovako: „Osman Di-kić… bio je i ostao duboko osviješten i osvjedočen Srbin, musliman… on je bio jedini musliman u zemlji koji nije u napredovanju i ekonom¬skoj slobodi srpskog kmeta gledao propast muslimanskog dijela našeg naroda.” Kroz ličnost Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, Kočić nastoji da proskribira bošnjački radikalizam, zato Ljubušaka karak¬terizira kao „sebičnog i uskog”. Bošnjaštvo je, za Kočića, odvratano, bezbojno, propalo je u bezdan s izraženom feudalnom požudom za sabiranjem materijalnih dobara, raznih položaja i titula. Eto, to su Ko-čićeve negativne, stereotipne predstave mentaliteta Bošnjaka. Tako je Kočić vršio dehumanizaciju i odnarođavanje Bošnjaka.
Jovan Cvijić opisuje Bošnjake tako da ih dehumanizira – pot¬puno karakterno degradira. To su ljudi, tvrdio je Cvijić, koji vjeruju u sudbinu, ne vole da rade. Nehat i lijenost ukorijenili su se u njih. Cvijić ističe njihovu duhovnu tromost, nekritičnost i naivnost, neznalaštvo. Često se odmaraju i njihov je odmor nepomičan. U stanju su da satima nepomično sjede da ništa ne rade i ne misle, pušeći na dugačkom čibu-ku ili nargilama, sanjareći i slušajući žuborenje tekuće vode. Ne pjeva¬ju, ne igraju se i ne zabavljaju se. Sjede ili spavaju i samo miruju. Žive isključivo vjerskim životom. Dika im se odavati sevdahu, pjevati bosan¬ske sevdalinke na srpskom jeziku, jahati kitnjaste konje, imati osobito kitnjast konjski takum i vježbati se oružju. Kao pozitivne karakteristike bošnjačkih seljaka i vlastele Cvijić navodi gostoljubivost, srdačnost i ljubaznost. U tome su nadmašili hrišćane. Gosta bi na dlanu nosili, krvi bi mu utočili. Ni siromašniji neće primiti novčanu nagradu. Nema stva¬ri, izgleda, koju gostu i prijatelju neće obećati, često i ono što očevidno neće moći izvršiti. U nastupima lahkoumne ljubaznosti i velikodušno¬sti često idu u popuštanju i odobravanju dalje nego što treba ići i daju najkrupnija obećanja iz zahvalnosti za najbeznačajnije poklone. To je dinarska velikodušnost koja kod njih nema granica. I kod seljaka, a na¬ročito kod osirotjelih aga i begova, ima mnogo upinjanja da izgledaju imućniji nego što su. Zbog toga su ponekad smiješni, i ovo ih razme¬tanje često dovodi do potpune propasti. Žele da im se laska i da im se iskazuje poštovanje. To je za njih gotovo bolesna potreba.
Čedomil Mitrinović, sljedbenik Jovana Cvijića, će sve dobre strane Bošnjaka pripisati njihovom „srpskom porijeklu”, a sve loše karakterne strane pripisat će utjecaju islama. Stoljećima su naši muslimani, piše Mitrinović (1926.), živjeli od potpunog nerada i apsolutnog gospoda¬renja nad svim i svačim. Nisu imali ni volje ni sklonosti ni smisla za rad i samostalno privređivanje, jer im sve to nije bilo potrebno. Kmet je radio i donosio u hambar. Najlakše i najjednostavnije je bilo da se ono što je potrebno izvadi iz hambara. Njihova moć bila je u handžaru i hambaru. Bošnjacima, smatra Čedomil Mitrinović, vladaju: lijenost, nemarnost, apatija, inercija, murdarluk, inat, javašluk, plemenitost, čine dobro radi sevapa, dobrote, čestitosti itd. No, sigurno je, naj¬mračnijim bojama Mitrinović opisuje duhovnu stranu Bošnjaka. Boš¬njaci ne vole da misle. Duh im je nekako nepokretan, inertan. Život im je pun najfantastičnijih predrasuda. Na život gledaju samo kroz najuži okvir svojih tradicija. Uporedo s tim idu misticizam, nostalgija, melanholija, a usto sklonost prema prostituciji i perveznostima, sklo¬nost prema alkoholu. Ne vole intelektualni rad, pate zbog nedostatka aktivnog duha. To ih odvodi u kismet (kismet je vjerovanje u sudbinu, što dovodi do uvjerenja da su svi ljudski napori nekorisni). Pravi su rasipnici, nikakve štediše. Na kraju, kao sudbonosnu karakteristiku Bošnjaka, Mitrinović smatra: alkoholizam, prostituciju, homosek¬sualnost i kriminalitet, sujetu, hvalisavost, rasipništvo, senzualnost, misticizam i fatalizam.
Bošnjaci su srpske narodnosti, jer se samo tako mogu osjećati da su među svojom braćom, iako vjerski različitom, ili će na različite načine morati nestati sa srpskih etničkih prostora. A ako se ne vrate svojoj prvobitnoj srpskoj narodnosti, onda, dakle, predstoji za srpsku nacionalnu politiku samo jedan odgovor, kratak, jasan, neumoljiv. Gu-slar ga je opjevao i prorekao, a pjeva ga još i danas. Ponavljati ga ovdje nećemo, jer ga znamo svi. Riječ je. zna se, i iskusilo se, o pozivu na zločin genocida nad Bošnjacima.
Negacija bošnjačkog identiteta i njihova prosrpska asimilaci¬ja ključna je komponenta u stavovima Vladimira Ćorovića. Bošnjaci nemaju, smatra Vladimir Ćorović, nikakvo historijsko utemeljenje. Sa stanovišta pansrbističkog integralizma, Ćorović smatra da je o Bošnjacima moguće govoriti samo kao poturčenjacima. Poturčenja-ci nisu niko drugi nego etnički Srbi ili Hrvati. U toj pansrbističkoj i pankroatističkoj ideji Ćorović podstiče odnarođavanje Bošnjaka. Njegov etički pansrbizam, negacija nacionalnog bošnjačkog identite¬ta i prosrpska asimilatorska nacionalizacija Bošnjaka sastavni su dio i ključna komponenta njegovog radikalnog odbacivanja bošnjaštva. Do kraja je podržavao ono što je srpska, etnocentrička i pansrpski orijentirana inteligencija nazivala – bošnjakluk. Negacija historijskog identiteta Bosne, kao matice Bošnjaka, i radikalna dehumanizacija Bošnjaka glavne su odrednice Ćorovićevih pansrbističkih pogleda. Muslimani su samo dio našeg plemena, pisao je Vladimir Ćorović.
Jedan od najradikalnijih srpskih političara i intelektualaca, koji je bio kandidat za prvog predsjednika vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Stojan Protić, nagovijestio je genocid nad Bošnjacima u svome političkom programu: „Mi ćemo dati Turcima”, kaže ovaj srpski političar, „24 časa, makar i 48 časova vremena, da se vrate upradedov-sku veru. A što ne bude htelo, to poseći, kao što smo svojevremeno to uradili u Srbiji. “U knjizi Ive Pilara „Južnoslavensko pitanje” ima niz zanimljivih detalja o ideji kroatiziranja Bošnjaka. Bošnjake Pilar smatra Hrvati-ma. Ali da bi ih kroatizirao, on ih mora prethodno dehumanizirati. Put zločina odnarođavinja Bošnjaka vodi preko zločina dehumanizacije. Pilar tvrdi da Bošnjaci nemaju nikakve nacionalne svijesti jer islam isključuje svako nacionalno osjećanje. U Bošnjacima Pilar vidi samo dvije vrijednosti, jednu vojničku, a drugu kulturnu, što je, u njegovoj etnocentričnoj percepciji, doprinijelo hrvatskoj kulturno-civilizacijskoj superiornosti u odnosu na srpsku zatvorenost u bizantijsko-pravoslavnu kulturu.
Bošnjaci su morali i još moraju da se bore ne samo protiv posrbljenja svoga identiteta već i protiv njegovog kroatiziranja. Tuđman je još 1991. u Karadorđevu pokazao, a 1993.-1995. dokazao šta je u poli-tičkom smislu podrazumijevao pod poznatom floskulom, koju je ranije osobno izgovarao, da su Bošnjaci „cvijeće hrvatskog naroda”.
Radikalna dehumanizacija Bošnjaka, koja je jasno prepoznat¬ljiva u gore citiranim djelima poznatih i uvaženih srpskih i hrvatskih intelektualaca, a ona je uvijek bila način priprema za masovnu recep-ciju ratno-ekspanzionističke politike, uglavnom je pripremana u sprezi srpsko/hrvatske intelektualne elite. Dok su srpski i hrvatski intelektu¬alci radili na odnarođavanju i dehumanizaciji Bošnjaka, svojevrsnoj mentalnoj pripremi druge faze njihovog biološkog nestajanja, politički dvojci: Cvetković-Maček i Milošević-Tuđman će politički i vojno raditi na realizaciji te ideje. Njihova genocidna ideologija i politika još nisu uništene. I danas su u školskim programima i udžbenicima prisutna djela navedenih pisaca.
Pisana djela navedenih intelektualaca, predstavnika srpske i hr-vatske nacionalne kulture, podsjećaju nas i upozoravaju na to kako se kultura naroda stavljala u funkciju mentalne pripreme napadača da može sa stanovišta moralne distance biološki istrebljavati Bošnjake. I dan-danas vrše se mentalne pripreme naroda kako bi ponovo mogli, kada to ocijeni pogodnim trenutkom, neki novi Slobodan Milošević, neki novi Franjo Tuđman, s umišljajem, bez osjećanja krivice, njiho¬vi podanici nastaviti s biološkim istrebljivanjem Bošnjaka, kao nacio¬nalne, etničke i vjerske grupe koja remeti ideju, ideologiju, politiku i praksu ostvarenja „velike Srbije” i „velike Hrvatske”. Nedavni fašistič¬ki režimi država koje su za kratko vrijeme postale svjetski nosioci zrele demokratije, poput Njemačke, Italije i Japana, su iz školskih programa i udžbenika protjerali ekstremne nacionalističke ili fašističke ideje, pa grafiti na zgradama tih zemalja, poput naših, „Nož, žica, Srebrenica”, ili: „Ubij, zakolji, da ne postoji”, ili: „Ubit ćemo, zaklat ćemo ko sa nama nije” i si. ne mogu se naći.

LITERATURA

Alfred Bandura (1999.), Moral Disengagement in the Perpetration oflnhuma-
nities, Personality and Social Psychology Review, special issue on evil and violence,
3,193-209.
Bojan Jovanović – priređivač tekstova (1991.): Etnopsihobgija danas, Beograd.
– Jovan Cvijić/Ivo Andrić (1988.), O balkanskim psihičkim tipovima, Prosveta, Beograd
Esad Zgodić, Vladimir Corović: pansrbizam, Bosna i Bošnjaci, www.bosnahistorija.
com/forum (Esad Zgodić).
Esad Zgodić (2004.), Etnokarakterologija kao anakronizam (manuskript pri¬
loga za Okrugli sto: Karakterologija Bošnjaka, održan 5. februara 2004. u Sarajevu).
Jusuf Žiga (2000.), Bošnjaštvo, Znakovi vremena, zima 20-21.
Jusuf Kardeš (2009.), Psihologija Bošnjaka, IC Štamparija Mostar, Mostar. –
Vladimir Ćorović (1924.), Velika Srbija, Narodno delo, Beograd.
– Vladimir Ćorović (1966.), Crna knjiga, Pitanje Srba u Bosni i Hercegovini 1914.-1918., Beograd.
Radovan Samardžić (1993.), Sto najznamenitijih Srba, Beograd.
Jovan Cvijić (1914.), Jedinstvo i psihički tipovi Južnih Slavena, Beograd.
Vladimir Dvorniković (1939.), Karakterologija Jugoslavena.
Vladimir Dedijer (1966.), Sarajevo 1914., Prosveta, Beograd.
Ivo Pilar (1943.), Politički zemljopis hrvatskih zemalja, Sarajevo.
Ivo Pilar (1943.), Južnoslavensko pitanje, Zagreb.
Sabrina P. Ramet, (2002.), Pod svetom lipom: nametanje neurotskih ipsihotičkih
sindroma kao srpska ratna strategija 1986.-1995., Polemos, vol. V, no. 9-10.

prof. dr. Muhamed Šestanović

preuzeto iz Glasnika Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

No Comments

    Leave a reply