Al-AJET

rabbi yidni ilmaAl-Ajet (pl. Al-ajat) je kur'anski izraz koji označava znak, dokaz, argument i znamenje, a isto značenje je sinonim al-mu'džizetu, stim što on nije kur'anski izraz.
Terminološki al-Ajet ukazuje na čin koji je stran ljudskom zakonu ponašanja. To je čin koji nadmašuje ljudske potencijale i mogućnosti, a veže se za Uzvišenog Allaha, pa se kaže: Allahovi ajeti, u smislu znakova Allahove snage i dokaza Njegove mudrosti. Također, veže se za vjerovjesnike, pa se kaže, ajeti vjerovjesnika, u značenju znakova njihove istinitosti i argumenata njihovog vjerovjesništva. Zasebno se koristi za stavak iz Kur'an-i Kerima, a cjelovito za kompletan Kur'an, jer on je dokaz i argument istinitosti našeg Vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s., samim tim što je znak (ajet) njegove istinitosti i argument njegovog vjerovjesništva.
Definicija mu'džize se u islamskoj apologetici odnosi na ajet, jer je ona djelo koje nije uobičajeno među ljudima. Kur'an upotrebljava riječ ajet da ukaže na kosmičke znakove Allahove moći:
„Među znamenjima Njegovim su noć i dan, i Sunce i Mjesec“ (Fussilet: 37);
„I jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših“ (Rum: 22).
Također, ovaj izraz Kur'an upotrebljava da ukaže na nematerijalne argumente koji ukazuju na Njegovu mudrost u stvaranju. Uzvišeni kaže:
„Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina“ (Fussilet: 53).
Riječ al-Ajet u Kur'anu ukazuje na poučan primjer i savjet. Uzvišeni Allah u slučaju faraona kaže:
„Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe” (Junus: 92).
Dakle, pouka i savjet za ohole i tirane.
Izvan kur'anskog teksta ova riječ se koristi za čudnu stvar. Zato se kaže: ova stvar je ajet u ljepoti ili vladanju, što će reći da je nadnaravna.
Ajeti vjerovjesnika prije Muhammeda, s.a.v.s., bili su samo osjetilne prirode i njihova nadnaravnost je prestala s njihovom smrću. Međutim, neophodnost vjerovanja u njih i njihove znakove je ostala jer se na taj način vjeruje u istinitost tih vjerovjesnika. Ajet Musaa, a.s., su bili ruka i štap. Uzvišeni kaže:
„I uvuci ruku pod pazuho svoje, ruka će se pojaviti bijela, ali ne bolesna; i eto – znamenje drugo, da ti pokažemo neka od Naših velikih čuda“ (Ta-Ha: 22-23).
Ajet Isaa, a.s., je bilo njegovo rođenje bez biološkog oca. Uzvišeni kaže:
„I sina Merjemina i majku njegovu smo znakom učinili“ (Al-Mu'minun: 50).
Također, on se ogledao u oživljavanju mrtvih i liječenju bolesnih. Uzvišeni kaže:
„I kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao“ (Al-Ma'ide: 110).
Ajeti Muhammedovi, s.a.v.s., su bili osjetilne i duhovne prirode. Osjetilni ajeti su mnogobrojni, poput slavljenje Allaha od strane kamenčića u njegovoj ruci, uvećanje male količine hrane, isra’-i mi'radž. Dok duhovni ajet je Kur'an-i Kerim. On je dokaz (ajet) islama i predmet njegovog vječnog ponosa koji će trajati s njegovom bezvremenošću. On je ajet u svojoj strukturi, izrazu i značenju, i svaka njegova riječ se naziva ajetom jer je iznad ljudskih (prirodnih) zakonitosti. Uzvišeni kaže:
„Reci: “Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni, takav kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali” (Al-Isra’: 88);
„Elif Lam Ra. Ovo su ajeti mudre Knjige“ (Junus: 1).
Riječ ajet se odnosi i na cijeli kosmos jer je on dokaz koji ukazuje na svoga Stvoritelja.
Pjesnik kaže:
„U svakoj stvari On ima znak (ajet) – koji ukazuje da je On Jedan“.
I ajet i mu'džiza nisu ljudska djela već Božija koja On, shodno Svojoj volji, iznosi na rukama poslanika. U Kur'anu se kaže:
„I nijedan poslanik nije donio nijedno čudo sobom, već Allahovom voljom“ (Ar-Ra'd: 38).

ajetAJETI KUR'ANA ČASNOG

Lingvistički al-Ajat je plural riječi ajet, izvedena je od riječi التآيي što znači preispitivanje i pojašnjenje.
U skladu sa ovom izvedenicom najviše se koristi da iskaže jasan znak i vezu među njima. Jer očiti znak je način da se stvar razjasni i preispita.
U prilog ovome govori ajet u kojem Zekerijja, a.s., moli Uzvišenog Allaha da mu da znak ostvarenja njegove radosne vijesti (ar. Al-Bešare) – da će dobiti porod za kojeg je molio nakon što su mu kosti oslabile a glava osijedila:
“Gospodaru moj,” – reče – “daj mi neki znak!” – “Znak će ti biti to što tri noći nećeš s ljudima razgovarati, a zdrav ćeš biti” (Merjema: 10).
Pored toga, riječ ajet se upotrebljava da označi nadnaravno djelo (ar. Al-mu'džiza) kao znak Allahove potpore poslanicima, a.s. Uzvišeni Allah kaže:
„Upitaj sinove Israilove koliko smo im jasnih dokaza dali!“ (el-Bekare: 211).
Na ovaj način, također, upotrebljava se kao vanredna pojava:
„I sina Merjemina i majku njegovu smo znakom učinili“ (El-Mu'minun: 50).
Kao i za pouku (ar. Al-ibret):
„I one druge potopismo. To je, zaista, pouka, a većina njih nisu bili vjernici“ (Al-Šu'ara: 66-67).
Također, koristi se za zajednicu. Ibn Menzur kaže: „Ljudi su izišli sa svojim ajetom, odnosno, grupom ne ostavivši za sobom nikoga.“
Ajet se upotrebljava u smislu argumenta i dokaza. Uzvišeni Allah kaže:
„Jedan od dokaza njegovih je to što vas od zemlje stvara, i odjednom vas, ljudi, svuda ima razasutih“ (Ar-Rum: 20).
Terminološki: Ajet je niz koji ima početak i završetak sadržan u suri Kur'ana. Posljednja riječ ajeta se naziva razdjelnicom (ar. Al-fasila) koja je, također, prema Fejruzabadiju, spojena priča do svog svršetka. Kur'an se, kako Uzvišeni Allah kaže, sastoji od ajeta,:
„I tako, eto, Mi ga u vidu jasnih ajeta objavljujemo, a Allah će onome kome On hoće na Pravi put ukazati“ (Al-Hadždž: 16).
Jedan od specikuma kur'anskog ajeta je taj što se on upotrebljava u značenju jezičke upotrebe i u značenju terminološke definicije. Kur'anski ajet ima značenju znaka i u tom smisao ima najširu jezičku upotrebu. Jer, on je znak istinitosti Vjerovjesnika, s.a.v.s., kao i znak istinitosti samog ajeta koji je odvojen od ajeta prije i nakon njega. On je, isto tako, nadnaravan, kao zaseban ajet, po mišljenju onih koji kažu da se nadnaravnost Kur'ana uspostavlja makar s jednim ajetom, ili, po mišljenju drugih, spajanjem sa drugim ajetima. Također, po svom visokom statusu i nadnaravnosti da upućuje na najispravnije rješenje koje se nudi, on predstavlja čudnovatu stvar. Oajetin, potom, daje pouku i opomenu onome ko želi da bude opomenut, kao što sadrži argumente i dokaze za uputu i znanje, te moć koja, generalno, ukazuje na ispravnost pitanja vjere.

Medinski ajeti

Terminološki: Prema najispravnijem naučnom određenju definicije mekanskih i medinskih ajeta, medinski ajeti u Kur'an-i Kerimu su oni ajeti koji su Vjerovjesniku, s.a.v.s., objavljeni nakon hidžre u Medinu. Odnose se i na sentencu iz Kur'ana koja je objavljena u Medini.
Medinski ajeti imaju određene karakteristike koje su se pojavile u tom periodu. Objava je dala akcenat na zakonske odredbe, pojašnjenje zakonskih regulativa, obredoslovlja i međuljudskih odnosa; poziv hrišćanima i Jevrejima (ar. Ehlu-l-kitab) u islam, raspravku o njihovim neispravnim uvjerenjima, ukazivanje na ignorisanje istine i falsifikovanje Objave s njihove strane, te kur'anko navođenje na ispravno razmišljanje i utvrđene historijske fakte.
Sve se ovo primjećuje u medinskim ajetima. Zato su oni dugi, poput ajeta o dugu, koji je najduži ajet u Kur'anu, a to je 282. ajet sure al-Bekare.
Pored toga što imaju suptilne izraze i blage rečenice, poput prvih deset ajeta sure al-Hudžurat, medinski ajeti, isto tako, otkrivaju licemjere, kao što je slučaj s ajetima sure al-Munafikun, koja je zbog njih objavljena, pozivaju Narod Knjige na slijeđenje zajedničke Istine:
„Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!” (Ali Imran: 64).
Ali, ih upućuju i na razumske aksiome i historijske događaje:
„O sljedbenici Knjige, zašto se o Ibrahimu prepirete, pa zar Tevrat i Indžil nisu objavljeni poslije njega? Zašto ne shvatite?
kur-anMekkanski ajeti: Terminološki – prema najpreciznijoj definiciji mekanskih i medinskih ajeta, mekkanski ajeti u Kur'an-i Kerimu su ajeti objavljeni Vjerovjesniku, s.a.v.s., prije njegove hidžre u Medinu. Oni se odnose na rečenicu Kur'ana koja je objavljena u „mekkanskom Kur'anu“.
U mekkanskom Kur'anu postoje karakteristike koje dominiraju njegovim ajeitma. U tom periodu iskazano je interesovanje za pozivom na osnove ispravnog vjerovanja: vjerovanje u Allaha, Sudnji dan, anđele, Knjige, poslanike, kao i za usađivanje plemenitog morala (ar. Al-ahlak) koji se uklapa sa ispavnim uvjerenjem. Također, u njima se prema nevjernicima obraća grubim izrazima koji se podudaraju sa njihovim osornim srcima i intenzitetom poricanja Istine, kao i upozoravanja na negativne posljedice nevjerovanja, što će reći, poniženju na ovom, i bolnom patnjom na Budućem svijetu. U njima se kazuju poučne priče o prijašnjim narodima.
Sve se ovo nazire u mekkanskim ajetima u Kur'an-i Kermu. Takvi ajeti su obično kratkih i konciznih izraza, a to se podudaralo sa retorikom i elokvencijom Mekkelija, što možemo vidjeti u ajetima sure al-Ihlas:
„Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!” (Al-Ihlas: 1-4).
Isto tako, oni se prepoznaju po žestokom sprečavanju bezboštva i nevjerovanja svojim adresatima koje je bilo aktuelno kod Mekkelija, što možemo vidjeti u prvih deset ajeta sure al-Burudž.
Također, oni upozoravaju na nesrećne svršetke prijašnjih zločinaca, kao što je u suri Al-Fil, obraćaju se ljudima pružajući im nadu i strah, te pokazuju veliku moć u dokazivanju Isitne što možemo vidjeti u cijeloj suri al-Gašije.

Prof. Dr. Muhammed as-Sejjid Džibril
Prof. Dr. Muhammed as-Sejjid al-Džulejnid

preveo, Muhammed as-Sejjid al-Džemo al-Redžematović

No Comments

    Leave a reply