Porijeklo porodice Haverić

Džamija Goričani nakon čišćenja

Džamija Goričani nakon čišćenja

530 godine postojanja

Prenosi se od hfz Miftar-bega, zvani Muhtar-bega, koji prenosi od svog oca Jusuf-bega da mu je njegov otac rekao, da su Haver-i doselili iz Turske područja Anadolije i da se naš predak tada nastanio na području današnje Podgorice. Kasnije su u tadašnjoj, kraljevini Jugoslaviji sva prezimana dobila dodatak «ić», pa se od tada prezivaju Haverić. Danas ih ima i u Ankari i Istanbulu, rade kao zlatari i trgovci.
Predaja da su Haverići postali od nekog Kalezića još je jedna laž krstaša, kako bi dokazali da su muslimani sa ovih prostora, postali od krstaša. Zaboravljaju ili neće da znaju pravu istinu, da su Turci na ovim prostorima vladali više od pet stotina godina, a da su krstaši tada bili njihovi kmetovi.
O tim lažima piše neki krstaš Nešo K. Stanić 1910. godine, da mu je ispričao neki Hamza Haverić, a objavio u knjizi II 1912. godine pod naslovom – Spomenica sjeni podgoričkih srba – štampana na Cetinju u štampariji KR. CR. Ministarstva vojnog.
U toj knizi Stanić stavlja u «Hamzina» usta sljedeće laži: «Da smo starinom iz Bjelopavlovića selo Slatina; pošto su Turci osvojili Podgoricu (1443 god.) došao je i sam Sultan Mehmed i sobom doveo svoga prvog doglavnika, ime mu je bilo Emir i Hadži Sultan, što znači starješina svijeh turskijeh hadžija. Sultan Mehmed je po polasku iza sebe ostavio Emira da širi vjeru Muhamedovu. Od Turaka prvija nije ovdje ostalo do samo četvorica i to: Memo od kojeg su Memovići, Azgan od kojega su Azganovići, Ago od kojeg su Agovići, i Ahmet od koga su Ahmetovići. No od ovih porodica nije moglo više biti ni po dvije ili po tri kuće, a ostalo sve je priješlo iz Hristove vjere u Muhamedovu. Našemu smatram bilo je ime pop Ilija Kaluđer iz Manastira Ždrebanika – imao je još dva brata: Boška od kojega su Boškovići i Kaleuzu od kojega su Kalezići u Bjelopavliće i Kalići poturčenjaci u Kolašinu; sa ovijema se svijema rođakamo, i kada je pop Ilija došao donio je sobom neke hrišćanske knjige koje su bile smještene kod fermana (carske diplome za zasluge); ove fermane dobijali su naši stari od prvih Sultana zato, što smo bili vjerni dinu (vjera) turskome, no danas niti što imamo od tijeh hrišćanskih knjiga, niti fermana. Pop Iliju poturčio je lično Emir i hadži Sultan, nađenuvši mu ime Junus, pošto se Junus oženio, žena mu zatrudni Emir obeća darivati onoga koji mu kaže da se u Junusa muško dijete rodilo. Jednog jutra trči glasnik Emiru, ovaj čim ga viđe da ide veselo ga zapita hajerli havaz (srećan glas), i kada mu kaza da je u Junusa bilo muško dijete, obdari glasonošu i naredi da se novorođenom nađede ime Haver od kojega smo mi Haverići, kojemu i kuću sagradi, u temelju iste kuće stavio je sablju no na kojem mjestu u tevarihu ne piše. Emir pošto utvrdi ovđe u Podgorici vjeru Muhamedovu, pođe u Donju Zetu da i tamo turči; nastani se u grad Žabljak (kojeg su Turci osvojili 1482. godine), te i onamo mnoge isturči, i dade im velika imanja i vlast nad rajom, a sebe načini u Žabljak «Turbe» (spomenik) u kojoj je sahranjen on i njegov harem (porodica)»

Iz navedenih detalja i određenih specifičnih izraza u tekstu, vidi se da je pusta izmišljotina navedenog krstaša. A što se tiče izmišljenog Hamze, 1910 godine, nije mogao znati sve te detalje iz prošlosti (1480 godine) kada se javljaju Haveri na prostoru Podgorice, jer nije imao pisanih tragova. Iz toga se vidi da ih je za tu svrhu iskonstruisao raspoloženi i inspirisani strastveni krstaški autor i stavio u usta Hamzi. Hamza zasigurno ne pamti 1910 godine više od mog djeda hadži hfz. ef. Miftar-beg (1870-1940) i pradjeda Jusuf-beg, koji je od svog oca hadži Husein-bega, imao saznanja o porijeklu Haverića. Hamza je uzeo za početak Haverića Junusa koji je bio jedan od članova Haverića od kojega je neki Haverić počeo evidentirati Haveriće.
Da je to krstaška laž govori činjenica da su oni skloni lažima i da od lažnih podataka i iz legendi pišu historiju. Oni su govorili i pisali što su htjeli, a muslimani, koji nisu imali vremena zapisivati, bili su skloni prihvatiti je ne želeći provjeravati, njihovu izmišljenu priču kao istinu i kao takvu su je pamtili, prepričavali i prenosili dalje. Po tomu krstaši su pisali historiju kako im je odgovaralo, a muslimani, koji su ostali živi, učili je i pamtili kao istinu.
Muslimani i nisu mogli pisati historiju, jer su uvijek, nakon određenog perioda, ubijani i protjerivani. Uvijek su počinjali iz početka. Da je navedeno tačno govori i podatak da krstaši nigdje nisu zapisali zla koja su pravili muslimanima. Pljačkali su ih, palili, rušili im kuće i poslovne objekt, protjerivali su ih sa njihovih ognjišta i ubijali tako da nisu ostajali svjedoci o krstaškim zločinima nad muslimanima.. Nigdje nije zapisano da su današnja Podgorica, Nikšić, Herceg-Novi, Bar, Bijelo Polje, Berane i drugi dijelovi današnje Crne Gore bili muslimanski gradovi. Krstaši su odnekud dolazili i kao kmetovi radili na imanjima muslimana. Kad bi se broj krstaša povećao i kad bi ojačali uz pomoć krstaške bratije iz susjedstva pokrenuli bi krvave pirove protiv muslimanskih dobrotvora. Sve bi opljačkali, protjerali i pobili.
Svaki onaj ko vjeruje krstašima u velikoj je zabludi.
Prema istraživanjima do kojih sam došao ( prema kazivanju naših starih i na osnovu podataka koje sam našao u muzeju na Cetinju i u prostorijama Islamske zajednice u Baru), prvo ime Havera (kako su se tada prezivali), koje je s turskom vojskom stupilo na ove prostore ne zna se pouzdano, ali od kada postoji evidencija Haverića, bilo je kako slijedi: Junus-aga, Haver, Murat, Alija, Mahmud, Omer, Mustaj, Ablah paša, Husein paša Kučuk, Alija, Pod navedenim imenima nepoznati su njihovi nasljednici. Međutim, već od sljedećeg koljena Zejnil paše postoje pisani tragovi muških nasljednika.
Sultan Mehmed, osvajač Carigrada, osvojio je Podgoricu 1443. godine. Prvi zabit/gradonačelnik bio je Emir Hadži sultan, arapin. A kada je osvojen grad Žabljak, Crnojevića 1482. godine tamo se i nastanio. Prvi zabit/gradonačelnik poslije Emira u Podgorici bio je Haver oko 1500-te godine.
Zabit/gradonačelnik se birao, a odluku o izboru građana je potvrđivao sultan fermanom. Posjedovali smo sve fermane, a prilikom jedne od plački Podgorice su oteti u sanduku u kome su bili i tevarihi (ljetopisi) i druga dokumenta koja su nestala i/ili uništena.
Prvi paša (general) iz roda Haverića bio je Ablah-paša (8) otac Alije bega (9), zabita/gradonačelnika, a sin čuvenog Mustaj-kadije (7), koji je bio zabit/gradonačelnik Podgorice početkom 17. stoljeća, poznat kao veoma pismen, književan i razborit.
Drugi paša (general) iz roda Haverića bio je Husein-paša Kučuk (10) sin Alije-bega (9) Bio je veoma uspješan i cijenjen vojskovođa. Komandovao je turskom vojskom i osvojio Sevastopolj i Odesu, kada je i poginuo i sa njim sedam (devet) begova Haverića. Oslobodio je vladiku Danila iz turskog ropstva, kada su ga uhvatili u Donjoj Zeti.
Treći paša (general) bio je Zejnil-paša (11) sin Husein-paše Kučuka (10). Komandovao je turskom vojskom i osvojio Buharu. Živio je krajem 17-tog i početkom 18-tog vijeka. Bio je veoma uticajan na carskom dvoru i bio je Maršal carskog dvora. Redovno je dolazio u rodno mjesto, Podgoricu i činio dobra djela. Iskoristio je svoj uticaj te je prvi načinio vodovod sprovodeći vodu rijeke Cijevne u Podgoricu. Na sličan način na koji je Dioklicijan (rodom iz Podgorice, kasnije rimski car) sproveo do grada Duklje. U analima je zabilježeno da mu je kćerka bila udata za čuvenog junaka bega Zotovića. Zejnil-paša je podigao sebi Čardak-kulu, prvu te vrste u Podgorici. Predanja kažu da je na vrhu kule imao i uređenu baštu. Kula je porušena. Zejnil-paša je podigao i most na Ribnici «Haverića most», a prvi most na Ribnici je podigao Hadži-paša Osmanagić «Osmanagića most», koji je podigao i čuvenu sahat kulu krajem 16-tog i početkom 17-tog vijeka, a skadarski vezir Mehmed-paša Bušatlija most na Morači «Vezirov most» u drugoj polovini 17-tog vijeka.
Četvrti paša Haverić bio je Adnan-paša (12) sin Zejnil-paše. Postoji predanje da je Adnan-paša imao sina koji se rodio, živio i umro u Turskoj i koji je također bio paša. Imena mu nema u analima i jedino mogući izvor za potvrdu ovog predanja su Arhivi u Carigradu.
Peti paša bio je Husein-paša Karadag (12) koji je bio drugi sin Zejnil-paše. Bio je čuveni vojskovođa, te je među generalskom elitom uvršten među dvadeset najboljih generala turskog carstva.
Husein-paša Karadag (12) je svome sinu Aliji-begu (13) dao na upravljanje velike zemljišne posjede u Zeti, naročito u Golubovcima, Mahali, Berislavcima i Goričanima. Od tri podignute džamije u Zeti i danas postoje ostaci džamije Haverića u Goričanima. Imanja su se održala u vlasništvu porodice do agrarnih reformi u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kada su oduzeta i predana u vlasništvo kmetovima, koji su je obrađivali, napoličarima i bezemljašima, jer su vlasnici zemlje, potomci Alije-bega živjeli u Podgorici i bavili se trgovinom.
Husein-paša Karadag imao je četiri sina: Jakub, Jusuf, Muslija i Alija. Husein-paša Karadag je svome sinu Jusuf-begu (13) dao na upravljanje velike zemljišne posjede u Krajini i Starom Baru, koji su se čuvali dugo, djelimično i danas, jer su Jusuf-begovi potomci živjeli na toj zemlji. Potomci Jusuf-bega se ističu, između ostalog, i predanim učenja Kur'ana, tako da su Miftar-beg i Zejnil-beg bili poznati hafizi.
Husein-paša Karadag je svom sinu Jakub-begu (13) je načinio kuću u Staroj Varoši, koju su nasljednici Mehmed-bega i Omer-bega sačuvali do danas, a sinovi Redžepa i danas koriste kuću, ostavštinu svojih predaka. Kuću koju koriste je poznata u Podgorici kao «Sokak Haverića» Nema pouzdanih dokumenata da potvrde predanje, da Husein-paša Karadag ili njegov otac Zejnil-paša podigao džamiju na tom području poznatu kao «Džamija Haverića». I ovo predanje mora se zadokumentovati radi vjerodostojnosti, a zabilježena je u tevarihima.
Prema analima, za vrijeme vladavine Turske, Podgorica je dala osamnaest paša od toga iz roda Haverića sedam paša. Ovim smo zadokumentovali pet paša. Šesti paša je prema predanju sin Adnan-paše, a sedmi paša je prema predanju živio u Kairu, bio je šef kabineta ili Maršal dvora posljednjeg egipatskog kralja Faruka. I ovu činjenicu treba zadokumentovati.
Crna Gora je primila Podgoricu poslije Berlinskog kongresa, 1879. godine. Tokom vladavine, a naročito početkom vlasti Crne Gore zabilježeni su brojni odlasci cijelih porodica prema Bosni i Turskoj. Mnogi pojedinci i porodice su na tom putu nestali. Najveći organizovani odlazak za Tursku zabilježen je 1903. godine kada je formiran karavan od blizu 2.000 kola i kočija (tri dana i tri noći su odlazili iz grada) od kojih je veliki broj stradao na putu od komita (hajduka-krstaša) i bolesti, a mnogi su se naselili u Hercegovini, Albaniji i Makedoniji. Tako su nestale brojne porodice sa ovih prostora a mnoge su u mjestima novog boravišta mijenjali prezimena. Dobar dio Haverića je preselio u Sarajevo, Trebinje, Prijedor, te Skadar, Drač, Tiranu, a naročito Carigrad, Izmir, Ankaru i druge dijelove Turske, odakle su i došli.
Porodica Haverić je tokom vlasti Crne Gore održavala bliske odnose sa kraljevskom kućom i lično sa kraljem Nikolom i vojvodom Mirkom. Pomagali su državne organe i vojsku materijalno i finansijski. Uspostavljeni su i bliski odnosi sa kraljevskom kućom Karađorđevića. Naime kralj Jugoslavije Aleksandar, kao princ, jer je unuk kralja Nikole često je boravio u Podgorici. Prilikom ustoličenja Haverići su kralju Aleksandru, kao dar predali zlatnu sablju optočenu biserima i dragim kamenjem.
Prema kazivanju i pisanim tragovima, Husein-paša Karadag je naš (moj) direktni predak. Imao je četiri sina: Jakub-beg, Jusuf-beg je moj pradjed, Muslija i Alija. Od tada postoji evidencija muških nasljednika Haverića na ovim područjima: Crna Gora, Bosna i Hercegovina (Sarajevo, Trebinje i Prijedor) i Albanija (Tirana, Skadar, Drač, Valon), u koju su, spašavajući živote, prebjegli iz Podgorice). Husein-paša Karadag je otac našeg pradjeda, Jusuf-beg, kako se vidi iz sljedećeg pregleda porijekla Haverića:

Zadužbina Zejnel bega Haverića 

Prvi vakif u Baru Crna Gora

Zejnel-beg Haverić, veliki dobrotvor Bara u Crnoj Gori, došao je u današnji Bar iz Podgorice, od poznatog bratstva Haverića, a nastanjen u ono vrijeme u Baru. Bio je učen i nadasve poduzetan čovjek, koji je neumorno radio na unapređenju svog novog zavičaja.
Osnovao je prvi vakaf (vakuf) u Baru. Godina osnivanja nije poznata.
U to vrijeme varoš Bar (a također ni tvrđava barska) nije imala žive vode, kao što ni danas nema, osim u Podgradu (donja varoš) rijeku Bunar i jedan točak (česma) zvani «Krez- bunar». Drugo su sve vode bile bistijerne (bunarevi) iz kojih je voda za piće bila dosta slaba. Zejnel-beg Haverić, vidjeći oskudicu u vodi, zavještio je jednu sumu novca, da se dade pod interes, dok toliko naraste, da se može voda dovesti iz jedne pećine, koja se nalazi više sela Turčine u brdu Mukoval – jedan sat i po daleko od Bara. Voda je dovedena u varoš Bar kroz dio varoši, koji se zove Brbot. Uz put kroz varoš, pa do Bara i tvrđave ostavljeno je po nekoliko česama.
Na putu od izvora u Mukovalu do Bara ispriječila se stijena, «Spile» duga preko 100, a visoka preko 50 metara. Predaja kaže da je ova stijena ometala dovođenje vodovoda i da je zbog toga Zejnel-beg četrdeset jutara išao do te stijene i tu klanjao sabah-namaz, molivši Allaha, dž.š., da se stijena rastvori.
Četrdeseto jutro kada je klanjao sabah-namaz, počeo je kao i obično učiti i učeći je zaspao. Allah mu je uslišao dobronamjernu dovu i kada se probudio vidio je stijenu zaista rastavljenu.
Voda nije provedena u Podgrad (donja varoš) ni u dio varoši Gretva. Podgrađani i gretvani služe se bunarima i osim toga podgrađani velikim bunarom i «Krez-bunarom», a gretvljani izvorom zvanim «Dabanovo». (Izvor podataka: Zbornik za Narodni život i običaje Južnih Slavena u izdanju Jugoslovenska Akademija znanosti i umjetnosti knj. XIII, svezak 2, urednik Dr. D. Boranić. Zagreb, 1908. god.)
Za održavanje vodovoda od izvora u Mukovalu do Bara Zejnel-beg Haverić je uvakufio 1000 stabala maslina. (Izvor podataka: Knjige Vakufa IZ (Islamske zajednice) Bar.)
Voda je dovedena, prema predanjima u periodu od 1810 – 1820 godine, Kroz vodovod dijelom kroz zemljane ćunte (cijevi), dijelom onako kamenom obrađenim; ali nakon nekog vremena uprava vakufa je zamijenila zemljane sa željeznim cijevima. Za nekoliko godina cio vodovod je bio od gvozdenih cijevi kakav je i danas.
Pri novom uređenju vodovoda cijevi su veoma plitko postavljene u zemlju, te ih ljeti sunce toliko ugrije, da je voda vrlo topla, tako da je podesnija za kupanje nego za piće.
Ne gledajući na sve troškove, koji su činjeni oko izrade i popravaka vodovoda Zejnel-bega Haverića, ova zadužbina ima lijep imetak u novcu i maslinama. Tako da je godine 1901. imala je 4.743 fiorina i 83 novčića i 926 stabala maslina koje vrijede oko 8.000 fiorina.
Osim ovog vakufa Zejnel-beg i njegova žena uvakufili su i jedan broj maslina za održavanje džamije Londža i za održavanje Orta džamije u tvrđavi (starom gradu) u Baru, koje više ne postoje, jer su ih crnogorci srušili. (Izvor podataka: knjige Vakufa IZ (Islamske zajednice) Bar.)
Prihodi od uvakufljenih maslina u tursko vrijeme namjenski su trošeni, a kada su Crnogorci osvojili Bar, prihode su skupljali, tj. ulje koje je prodavano za novce i novci na dobit davali.
Nažalost, osim što je zabilježeno u knjigama, koje se čuvaju u IZ (Islamska zajednica) Bar, u Baru više niko i ne zna ko je prvu vodu doveo u današnji Stari Bar. Niko i ne zna za dobrotvora Zejnel – bega Haverića. Čak i spomen ploču, koja je godinama stajala na jednom ozidanom objektu u naselju Brbot, u kojem su bili smješteni određeni vodovodni ventili skinuli su je u periodu 1992 – 1995. godine i bacili su u smeće kao i drugo kamenje, kako bi joj se zatro trag.
Spomen ploču smo pronašli i sačuvali. Na spomen ploči i danas piše ZADUŽBINA ZEJNEL – bega HAVERIĆA. Godina izgradnje je izbrisana majzlom i čekićem.
Ugrađena spomen ploča prvobitno se nalazila u muslimanskom naselju Brbot, a u zadnjih 60 godina taj dio naselja naselili su kršćani-Crnogorci, jer su muslimani, zbog pritiska, kao i u drugim mjestima Crne Gore, i zbog teške ekonomske situacije iselili trbuhom za kruhom.
Pradjed: Haverić (Husein-beg) Jusuf-beg, rođen je u Podgorici, u današnjoj Crnoj Gori, gdje je živio i radio kao trgovac, te formirao porodicu, sinovi: Edhem, Husejn, Ismail, Miftar (zvani Muhtar), Zejnel i Bekir. O kćerkama nema podataka. Posjedovao je trgovačke radnje, mesnice i stada ovaca i koza. Zapošljavao je dosta irgata. Sinovi, osim Miftara koji je bio imam, bavili su se trgovinom. Imali su veliku kuću i živjeli u zajednici. Od svojih prihoda on i njegova porodica udobno su živjeli. U Podgorici je preselio na ahiret, gdje mu je klanjana dženaza i gdje je pokopan. Neka ga dragi Allah nagradi blagodatima Dženneta.

Djed: Haverić (Jusuf-beg) hafiz ef. Miftar (Muhtar)-beg, rođen je u Podgorici, Crna Gora 1870. god. U Istanbulu se školovao. U Podgoricu se vratio kao svršenik medrese i kao hafiz. Zaposlio se kao imam. Oženio se 1896. godine djevojkom Hankom Bećiragić (1885 –1968) iz Nikšića. Hfz. Miftar-beg ef. i Hanka formirali su porodicu: Halil (1900 -1980), Rizah (1903 -1944), Ibrahim (1905 -1928), Mustafa (1908 -1990), Ćazim (1916 -1947) Havuša (1917-1944) i Hatidža (1923-2009). Imali su svoje trgovačke radnje, mesnice, stada ovaca, koza i imanja i od toga su dobro živjeli.
Nakon nekoliko godina rada u Podgorici, kada je za muslimane postala velika opasnost od krstaša, koji su se odnekud naselili, omasovili i ojačali, te su od drugih krstaških država dobijali podršku, postali su za muslimane veoma opasni. Počeli su pljačkati, prijetiti, izgoniti i ubijati pojedine muslimane kod kojih su kao radnici radili. Primijenili su isti scenarij kao krstaši u Srbiji i Bosni, kada su otimali, istjerivali i ubijali ugledne i bogate muslimane. Kao i mnogi drugi i hafiz Miftar –beg (Muhtar-beg) odlučio se odseliti iz Podgorice u Stari Bar. Neki su spas našli seleći u Albaniju (Skadar), drugi u Bosnu (Sarajevo, Prijedor, Trebinje i dr), a hafiz Miftar-beg je odlučio da se sa svojom porodicom priključi muslimanima u Baru, gdje su bili u većini i gdje je vladao mir. Uspio je prodati nešto svoje imovine. Nešto su krstaši oteli, a ostatak je ostavio, kako bi žive glave: svoju i svoje porodice spasio. U Baru je uspio sačuvanim sredstvima kupiti tri kuće (u naselju Velembuse i dvije u naselju Brbot), tri maslinjaka (u naselju Velembuse, u Brbotu i Buvalu), te tri poslovna prostora za trgovinu . Tu je nastavio sa porodicom mirno živjeti. Zaposlio se kao imam u barskoj džamiji, a sinovi: Mustafa, Ćazim i Rizah su radili kao uspješni trgovci i širili su djelatnost na hotelijerstvo, sve pod firmom «Braća Haverić», dok je hafiz Halil ef imao svoju kuću i svoj maslinjak u Baru, u naselju Brbot, a zaposlio se kao imam u naselju Klezna blizu Bara.
Hafiz Miftar-beg preselio je na ahiret 22.08.1940. godine u Baru gdje mu je klanjana dženaza i gdje je pokopan na gradskom groblju «Belbeder» Neka ga dragi Allah nagradi blagodatima Dženneta.
Godine 1944. padom s konja, poginuo je Rizah. Imao je svoju kuću u Brbotu i bio je oženjen sa Fahrijom Kapisazović, (1912-1943) ali nisu imali djece. Umirale su im odmah po rođenju dvije tek rođene kćerkice. Klanjana mu je dženaza i pokopan je na gradskom groblju «Belbeder» Neka ga dragi Allah nagradi blagodatima Dženneta.
Mustafa je bio oženjen sa Nurijom Alibegović. Imali su četvoro djece: Sanija, Haver, Fatima i Bajazit. Živjeli su sa njegovim roditeljima i bratom Ćazimom u naselju Velembusi. Bavio se trgovinom sa Ćazimom i imali su stoku (ovce i koze).
Dolaskom Partizana Godine 1945 Ćazim, nije bio oženjen, ubijen je 1947. godine u porodičnoj kući, pred majčinim očima, gdje je i živio sa roditeljima i bratom Mustafom. Ubijen je od tamošnjih krstaša, pod partizanskom firmom «OZNA», kao bogatiji, ugledniji, obrazovaniji i poduzetniji musliman u Baru. Pokopan je u naselju «Velembusi» kod Bara, gdje je i ubijen, a naknadno mu je klanjana dženaza. Neka ga dragi Allah nagradi blagodatima Dženneta. Njegov brat Mustafa dugo je bio u zatvoru i mnogo je mučen od komunista (crnogorskih krstaša), samo zato što je bio napredan i bogati musliman. Zatim su svu nepokretnu imovinu (trgovačke radnje i hotel sa svim što je u njima bilo) oduzeli. Svu vrijednost u zlatu i tadanjem novcu, koju su imali, te pokretnu imovinu iz sve tri kuće Haverića u Baru, odnijeli su. Ostale su prazne kuće, bez igdje ičega. Krenulo se od nule. Djeca su se školovala u teškim uvjetima. I danas postoje tri novosagrađene kuće Haverića (samo na drugim lokacijama) u Baru.
Komunistički režim (čitaj srpski, jer su takvu tvorevinu Srbi preuzeli od Rusa i prisilno je nametnuli svim narodima u tadašnjoj Jugosloviji) je provodio sistematske pojedinačne i masovne represalije nad muslimanima koje su proizvoljno označili «narodnim neprijateljima» i «mladim muslimanima».To predstavlja ratne i poratne zločine protiv čovječnosti.
Činjenica je da se krajem Drugog svjetskog rata desilo mnogo zločina nad muslimanima, da to nije istraženo, niti se o tome govori. Mnoge muslimanske osobe nedužne su stradale.

Otac: Haverić (hfz.ef. Miftar-beg) hadži hafiz Halil ef. rođen je u Podgorici, Crna Gora 10.01.1900. god. U Istanbulu se školovao. Vratio se u Bar kao svršenik medrese i kao hafiz. Posao kao imam započeo je u mjestu Klezna kod Bara u Crnoj Gori, zatim u Zaljevo kod Bara, gdje se i oženio 1924. godine sa djevojkom Havajom Džajović (12.08.1904 -12.04.1972.) od oca Hasana (zvanog Cano) i majke Zejnebe. Njen brat je Edhem Džajović, polubrat Ahmed Kacić i polusetre: Fatima Džajović, zvana Pake, udata Krajna i Sanija Kacić, udata Canović.

Hfz. Halil ef. sa ženom Havajom formirali su porodicu: Teufik (08.08.1927-06.12.2001.), Dževahira (14.01.1930 – 28.03.1949.), Jusuf (22.08.1932 – 07.02.1943.), Mehmed (22.08.1934 -12.10.1966.), Ismail (29.12.1936.), Hajrija (25.09.1939.), Rukija (02.03.1941.) i Muhtar (11.04.1943.).
Dolaskom partizana 1945. godine, postala su teška vremena, a posebno nakon ubojstva njegovog brata Ćazima 1947. god, kada su krstaši pod firmom «OZNA» odnijeli iz kuće sve što se moglo odnijeti, čak dušeke i jorgane i kuhinjsko posuđe, te sav namještaj. Kuća je ostala potpuno prazna. Ali, hvala dragom Allahu ostalo se živo.Tada je hfz Halil ef. radio kao imam u mjestu Mikulići nedaleko od Bara. Živjelo se veoma teško. Trebalo se kućiti od početka, hranu obezbijediti i djecu školovati, sve samo od tada male hodžinske plate i maslina. Zatim se zaposlio u barsku džamiju «Omerbašića» gdje je radio. I tada se skromno živjelo,
Dana 12.10. 1966. godine ubijen je Mehmed u Sarajevu, gdje je živio i radio. Skoro se bio oženio sa Šemsom Čerkez i nisu imali djece. Ubio ga je iz čista mira srpski penzionisani oficir Ariton Dukovski, ubio ga je iz vatrenog oružja (iz pištolja), koji je bio žedan muslimanske krvi. Ubio ga je zbog prepirke u vezi s veš kuhinjom, u stambenoj zgradi na Čengić Vili u Sarajevu. Osuđen je na 14 godina zatvora, ali je odmah prebačen sa porodicom u Srbiju. Pitanje je da li je uopšte bio i dan u zatvoru? Ubijeni Mehmed prevezen je u Bar, klanjana mu je dženaza i pokopan je na gradskom groblju «Belbeder» u Baru. Neka ga dragi Allah nagradi blagodatima Dženneta. Ubojstvo Mehmeda teško je pogodilo sve, a posebno su to teško podnijeli njegovi roditelji.
Hafiz Halil ef. je radio kao imam u barskoj džamiji sve do penzionisanja.
.Hadž je, uz Allahovu pomoć, obavio u poodmaklim godinama života 1970 godine. Na put je krenuo iz Sarajeva autobusom i dobro je podnio vožnju u oba pravca.
Godine 1972, sa svojim sinom Ismailom, objavio je knjigu: «Zašto i kako se klanja namaz-salat», koja je mnogima pomogla, a i danas je u prodaji i u upotrebi kao neophodni priručnik.
Do posljednjeg časa je bio zdrav i aktivan. Na ahiret je preselio od srčanog udara: 12.01.1980. godine u Baru. Klanjana mu je dženaza i pokopan je na gradskom groblju «Belbeder». Neka ga dragi Allah nagradi blagodatima Dženneta.

Izvori podataka:

– Kazivanja predaka Haverića s koljena na koljeno.
– Knjige Vakufa IZ (Islamske zajednice) Bar.
– Zbornik za Narodni život i običaje Južnih Slavena, u izdanju Jugoslovenska Akademija znanosti i umjetnosti, knj. XIII, svezak 2, urednik Dr. D. Boranić. Zagreb, 1908. god.
– Spomenica sjeni podgoričkih srba, drugo izdanje, Cetinje, 1912. godine. Napisao Neško K.Stanić. Štamparija KR. CR. Ministarstva vojnog.
– Pisani tekst sa interneta, koji je napisao Fadil Haverić.

Raspored mezara ukopanih Haverića na mezarju „Belbeder“ u Baru od ulaza na lijevo, kako slijedi:

1. Haverić Halila Mehmed 1934-1996 god.
2. Haverić Jusufa Muhtar 1870-1940 god.
3. Haverić Muhtara Havuša 1917-1944 god.
4. Haverić Hanka rođ. Bećiragić 1885-1968 god.
5. Haverić Fahrija rođ. Kapisazović 1912-1943. god.
6. Haverić Halila Dževahira 1930-1949 god.
7. Haverić Halila Jusuf 1932-1943 god.
8. Haverić Havaja rođ. Džajović 1904-1972 god.
9. Haverić Muhtara Rizah 1903-1944 god.
10. Haverić Halila Teufik 1927-2001 god
11. Prazan mezar
12. Haverić Mustafe Haver 1940-1946 i Mustafa 1908-1990 god.
13. Prazan mezar

preuzeto sa: http://porijeklohaverica.blogger.ba/arhiva/2010/05/19/2498081

4 Comments
  1. Reply esad 15. Juna 2013. at 15:25

    aferim za ovo svaka cast bas lijepo procitati mene je zet is postene kuce haveric i ponosan sam na to

  2. Reply samir delić 21. Januara 2014. at 10:09

    Fala alahu da se ovo piše. Tako su srbi tvdili da je mehmed paša sokolović srbin , a čovjek iz turske.
    Te laži protivu islama se moraju prihkinit.

  3. Reply Adnan Koljindar 9. Juna 2014. at 04:16

    Haveri su cifutskog porijeka. U SFRJ nije bio komunisticki nego socijalisticki sistem. A ako ste protiv socijalistickog sistema i SFRJ onda ste cetnici.

  4. Reply Ivan 3. Avgusta 2014. at 16:40

    Pa sto ne pricate turskim jezikom kad ste svi original iz Turske?
    Sramota vas je,i dan danas,sto su vam se preci turcili.

Leave a reply