Humanitarni angažman u Islamu posjeduje specifičnosti koje ga odlikuju od dobrotvornih aktivnosti u drugim religijama i filozofijama. Te specifičnosti su sljedeće:
Prva: Sveobuhvatnost
Kome se čini dobro?
Musliman treba činiti dobro i pomagati svakog ko je u nuždi, bez obzira je li bližnji ili daljnji, prijatelj ili neprijatelj, musliman ili nevjernik, čovjek ili životinja. Musliman ne ograničava dobro i dobročinstvo na svoje rođake i rodbinu, pleme i sugrađane, iako nas islam savjetuje više za njih nego za druge. Uzvišeni Allah kaže: „Pitaju te kome će udjeljivati. Reci: “Imetak koji udjeljujete neka pripadne roditeljima, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima; a za dobro koje učinite Allah sigurno zna“ (El-Bekare: 215); „Pa, zašto on na blagodatima zahvalan bio nije? – A šta ti misliš: kako se može na blagodatima zahvalan biti? – roba ropstva osloboditi, ili, kad glad hara, nahraniti siroče bliska roda“ (El-Beled: 11-15). Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Sadaka prema siromahu se računa kao sadaka, dok, sadaka prema rođacima se računa kao sadaka i održavanje rodbinskih veza.“ Zato islam smatra da tuđini i oni koji nam nisu bliski imaju svoja prava, zbog islama, ako su muslimani, ili zbog humanosti ako nisu muslimani.
U ajetu o pravima obitelji Allah nas savjetuje o komšijskom haku riječima: „A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama, bližnjim, i komšijama daljnjim“ (En-Nisa’: 36).
Musliman, također, ne ograničava dobročinstvo i lijepo ophođenje na svoje prijatelje i miljenike, a da to uskraćuje neprijatelju i neistomišljeniku, jer dobročinstvo mora obuhvatiti svakoga. Kur'an-i Kerim nam je zabranio da nas mržnja navede da prema neprijateljima nepravedni budemo. „Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!“ (El-Ma'ide: 8). Dakle, neprijateljstvo i srdžba prema nekim ljudima ne smija nas navesti da im se ne smilujemo, i ne činimo dobročinstvo prema njima, jer vjernik je sažaljiv čovjek prema svakom Allahovom stvorenju, iako prema njemu pokazuju neprijateljstvo i nenaklonost. U hadisu se kaže: „U džennet će samo sažaljivi (rahim) ući. Rekoše: O, Božiji Poslaniče, svi smo sažaljivi. Odgovori: „Ne misli se na vašu milost prema drugu, već na milost prema svima .“
Musliman ne limitira svoje dobro i dobročinstvo od onih koji se sa njim razlikuju u vjeri, u smislu da ne priskače u pomoć samo muslimanu i da samo prema njemu bude darežljiv, kao da nevjernik ne zaslužuje milost, što je pogrešno. Nevjernik živi u sjenci Allahove vlasti, on se hrani Njegovom opskrbom i nije sankcioniran od Njegovog dobra i milosti. Na to nas usmjerava Kur'an kada govori o saradnji sa nemuslimanima: da im pružamo dobročinstvo i budemo pravedni prema njima sve dok su miroljubivi prema njima i ne pokazuju svoje neprijateljstvo.
Uzvišeni Allah kaže:
„Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični“ (El-Mumtehine: 8).
Govoreći o svojstvima Svojih dobrih robova, Allah Uzvišeni kaže: „I hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu i siročetu i sužnju“ (El-Insan: 8). Kaže se da je sužnji (zarobljenik) tada bio jedan od mušrika. Međutim, Uzvišeni Allah je pohvalio one koji su ga hranili i pojili za vrijeme zatočeništva. Svakako, zarobljenik je čovjek koji se bori i zapadne u zarobljeništvo, ali to ne anulira njegovo pravo da jede i pije i da se sa njim odnosi na uljudan način kao sa čovjekom.
Svoj lijep odnos i dobročinstvo musliman ne ograničava samo sa ljudima, već i sa životinjama. On je sažaljiv prema stoci koju koristi za natapanje usjeva, obradu zemljišta i oplodnju, on je milostiv prema živini koju gaji u kući da bi konzumirao njihova jaja i meso, milostiv je pream drugim životinjama poput pasa i mačaka.
U hadisu se navodi: „Bojte se Allaha kada su u pitanju (nijeme) životinje. U njima je veliko dobro; kada ih jašete i kada ih jedete.“
Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Jedan čovjek je negdje išao pa ga je pritisla žeđ, te siđe do bunara i napi se vode. Kada iziđe primjeti jednog psa da od žeđi jede vlažnu zemlju, pa u tom taj čovjek reče: ‘Ovog psa je snašlo isto to i mene’. Zatim se smilova pa ga napoji. Allah mu zauzvrat oprosti grijehe.“ Rekoše: „O, Božiji Poslaniče, zar i u životinjama imamo nagradu?!“ Reče: „U svakoj vlažnoj jetri postoji nagrada“. Odnosno, u svakom živom biću prema kome se dobro ponesete, imat ćete nagradu kod Allaha.
Druga: Raznovrsnost
Kod muslimana i muslimanske zajednice dobrotvorni angažman ne uzima jednobraznu sliku ili formu. Njihov angažman je veoma raznolik, a sve u zavisnosti od potreba i zahtijeva ljudi, kao i od mogućnosti i potencijala dobrotvora. Jer možda je čovjek angažovan na obezbjeđivanju materijalnih potrebština za ljude poput, hrane, pića, odjeće, stanovanja i medikamenata. Ili na obezbjeđivanju moralnih nužnosti čovjeka poput, obrazovanja, odgoja i razumijevanja vjere. Ili je možda angažovan na duhovnom planu, recimo, na usrećivanju čovjeka, brisanju suza sa njegovih očiju, otklanjanju brige i tuge sa njegovog srca, ispunjavanje njegove duše oslanjanjem i pouzdanjem u Allaha, kao i istjeravanjem očaja iz njegovog srca.
Musliman tako daruje dobro pojedincu, porodici ili društvu. To dobročinsto može biti u obliku materijalnog dobra ili u vidu novca. Dobrotvor nekada čini dobro bespovratnim doniranjem, a nekada u zajam na određeni rok a zatim da se to dobro vrati vlasniku nakon korišćenja, ili pak zajam koji se iskoristi ili konzumira, a potom vrati u zamjenu za nešto drugo. Nekada to dobro može biti u obliku obične milostinje (sadake) koja se daje onima koji je zaslužuju, a nekada biva u obliku trajne sadake, odnosno konstantne i obnavljajuće, što je oblik (humanitarnog vakufa) koji učvršćava korijene humanosti i koji se namjenjuje u dobre svrhe. Neki učenjaci su dozvolili da se novac uvakufi, što i ja podržavam kuražeći dobročinstvo i šireći domen dobra. Ne postoji prepreka da taj vakuf bude dat na korišćenje na određen rok, recimo da se založi milion dinara na deset ili dvadeset godina.
Dobročinstvo može biti u obliku povremenog pomaganja odnosno individualna pomoć koja zadovoljava urgentnu potrebu. Ona može biti u obliku društvenog projekta koja rješava problem zajednice, seljana ili zanatlija, i sl., kao, recimo da im se od sredstava zekata sagradi fabrika u čije vlasništvo će i oni učestvovati, gdje će raditi, ili zajednička plantaža gdje će privređivati i koristiti drva i plodove. Nekada dobročinstvo može biti u vidu davanja imetka potrebitim ljudima kojeg će za sebe trošiti, ili davanja zajma kako bi im pomoglu u obrtu zarade, kojeg bi nakon zarade po vremenskom dogovoru vratili, uz nastojanje da im se vraćanje zajma smanji ili olakša.
Dobročinstvo, također, može biti u vidu poklanjanja dijela imetka onima koji su u nuždi, bilo da se radi o velikoj ili maloj količini, ili odvajanja dijela vremana i truda od strane određenih iskusnih ljudi, recimo da liječnik odvoji određeno vrijeme svake nedjelje za susret sa bolesnicima u humanitarnoj bolnici ili ambulanti, gdje će im raditi analize i liječiti ih bez nadoknade, željeći da dobije Allahovu naklonost, ili uz simboličnu materijalnu naknadu. Poput liječnika mogu biti drugi profesionalci koji su potrebni ljudima u raznim oblastima. Možda je poklanjanje truda i vremena od strane nekih ljudi vrijednije od doniranja njihovog imetka.
Dakle, raznovrsnost je pohvalna i poželjna. Jer svako daje to što ima. Neko daje novac, neko znanje, iskustvo i trud, a sa time se upotunjava trud dobrotvora u ummetu. Jedna prekrasna uputa Poslanika, s.a.v.s., je da kada je naredio muslimanima da dijele sadaku, rekavši im da im je to svakodnevna obaveza, štaviše obaveza za svaki zglob u njihovom tijelu, ili na svaki kost, nije tu obaveznu sadaku ograničio na materijalnu sadaku, pa da je preuzmu imućni i velikoposjednici, već je tu sadaku razgranao u više vrsta dobara koja mnogima ne padnu na pamet. Postoji društvena sadaka poput naređivanja dobra i odvraćanja od zla, pomirenje zavađenih strana, jer je remećenje prijateljstva ravno kidanju rodbinskih veza. (inne fesade zate-l-bejni hije el-haliqa)
Postoji duhovna sadaka koja je opisana Poslanikovim, s.a.v.s., riječima: „Dobra riječ je sadaka;“ „Osmjeh na tvom licu kada susretneš tvoga brata (muslimana) je sadaka.“
Također, imamo humanu sadaku koja je vezana za slabašne ljude, recimo da pomogneš nemoćnom čovjeku da uzjaše na jahalicu, ili da natovari na nju, ili da uputiš zalutalog čovjeka na pravac kojem smjera. Postoji sadaka koja nije vezana za određenog čovjeka, već za sve ljude, poput uklanjanja prepreke (grane) sa puta. Dakle, da ukloniš sa puta bilo šta što ljudima smeta i stvara im neprijatnosti (kosku, trnje, kamen, polomljenu flašu, koru od banane, i dr.) je bogoslužje i sadaka kojom se čovjek približava Allahu.
Hadis Poslanika, s.a.v.s., koji govori o potrebnoj svakodnevnoj sadaki od svakog muslimana ili njegovog zgloba uključuje svako dobro koju uživa čovjek, životinja ili sama okolina. Za takvu sadaku čovjek će kod Allaha biti nagrađen.
Dovoljno će biti da na ovom mjestu spomenemo hadis Ebu Zera, r.a., kojeg navodi Hafiz el-Munziri u Tergibu vet-Terhibu:
„Upitao sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ‘Šta će čovjeka udaljiti od vatre?’ Reče: ‘Vjera u Allaha.’ Rekoh: ‘O, Božiji Vjerovjesniče, sa vjerom ide i djelo?’ Reče: ‘Da udijeliš od imetka kojeg ti je Allah dao i da udijeliš od nafake koju ti je Allah spustio.’ Rekoh: ‘O, Božiji Poslaniče, a šta ako je čovjek siromah pa ne nalazi nešto što bi udijelio?’ Reče: ‘Neka naređuje na dobro i odvraća od zla.’ Rekoh: ‘A šta ako nije u stanju da naređuje na dobro i odvraća od zla?’ Reče: ‘Onda, neka pomogne onoga koji sa njim ne postupa lijepo.’ Upitah ga: ‘O, Božiji Poslaniče, a šta ako ne želi da tako postupi?’ Reče: ‘Neka pomogne onom kome je nepravda učinjena.’ Upitah: ‘A šta ako je toliko slab da ne može pomoći onom kome je nepravda učinjena?’ ‘Zar želiš da tvom drugu ne ostaviš nikakvog dobra? Neka drugim ljudima ne čini neprijatnosti.’ Rekoh: ‘O, Božiji Poslaniče, ako tako postupi, hoće li ga to uvesti u Džennet?’ ‘Nema roba vjernika koji posjeduje jednu od navedenih odlika a da ga neću uzeti za ruku i uvesti u Džennet.’ Odgovori Poslanik, s.a.v.s.“
Treća: Kontinuitet
Među odlikama dobrotvornog angažmana kod muslimna nalazi se kontinuitet tog angažmana. To iz razloga što činjenje dobra kod muslimana može biti ciklična obaveza koja se mora izvršavati samim tim što je čovjek vjernik i musliman. Kao na primjer, obavezno davanje zekata na imetak svake godine i žetve: „I podajte na dan žetve i berbe ono na šta drugi pravo imaju“ (El-En'am: 141). Ili kao zekatu-l-fitr koji se mora dati svakog ramazana prije nastupanja Bajrama.
Ili može biti obaveza koja nije ciklična poput obaveznog davanja materijalnog prava onima koje smo obavezni pomagati: opskrba bližnjeg prema bližnjem koji nije imućan, na to ga obavezuje srodstvo i pravo rodbine, ili poput opskrbe komšije prema bližnjem komšiji kada ogladni, jer nije vjernik onaj koji zanoći sit znajući da mu je komšija gladan. Ili ugošćavanje gosta koji nema gdje odsjesti ili nema imetka a dolazi iz tuđine. U to spada i pomaganje nevoljnika kada je u nuždi. Sve su to obaveze koje musliman izvršava opravdavajući svoju pripadnost vjeri i zadovoljavajući svoga Gospodara.
Postoji pogodno polje za činjenje dobra i natjecanje u tome u životu muslimana, a što ne spada u obaveze i obligacije. To je u krugu volonterizma u činjenju dobra u cilju zadobijanja Allahove naklonosti, kao što Uzvišeni Allah, hvaleći Svoje dobre robove koji su zaslužili Njegov Džennet i rizaluk, kaže:
„I hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu i siročetu i sužnju. „Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!“ (El-Insan: 8-9).
Tako je dobro, njegovo činjenje i namjera, dio života muslimana. Kada je u mogućnosti on će ga učiniti i neće sebe žaliti, međutim, ako nije u mogućnosti, njegov nijet stoji u srcu, pa poziva druge i upućuje ih da ga učine, kako bi imao nagradu isto kao i onaj ko ga čini. Časni Poslanik je podučio svakog muslimana da svakog dana u kojem sunce iziđe udijeli sadaku za sebe, čak za svaki svoj organ ili zglob. U sahih-hadisu se navodi: „Svaki musliman je dužan dati sadaku.’ Rekoše: ‘O, Allahov Vjerovjesniče, a šta sa onim koji nije u mogućnosti?’ Reče: ‘Neka radi svojim rukama i neka sebe okoristi i podijeli sadaku.’ Rekoše: ‘A šta ako za to ne nađe mogućnost?’ Reče: ‘Neka pomogne onom ko je u velikoj nevolji.’ Rekoše: ‘A šta ako za to ne nađe mogućnost?’ Reče: ‘Neka radi dobro i neka se suzdrži od zla, to mu je sadaka.“
U drugom hadisu se navodi: „Na svaki članak ljudi moraju dati sadaku. Svaki dan u kom sunce grane: da pomiriš dvoje ljudi je sadaka, da pomogneš čovjeku da uzjaše jahalicu ili da je natovari je sadaka, lijepa riječ je sadaka, da ukloniš granu sa puta je sadaka.“
Jedan od razloga da čovjek ustraje u činjenju dobra i da za sebe daje sadaku jeste to što ga Allah za svaki posao koji učini, iako ga smatra nebitnim djelom nagrađuje. Uzvišeni Allah kaže:
„Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga“ (Ez-Zilzal: 7). Neki ashabi bi davali sadaku polovinom hurme ili zrnom grožđa i govorili, koliko li ovdje ima truna!
Ibn Mes'ud kaže: „Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Čuvajte svoje lice od vatre makar i sa polovinom hurme!'“
Od Ukbeta ibn Amira, r.a., se prenosi: „Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ‘Svaki čovjek je u sjenci svoje sadake sve dok je živ među ljudima.’ Jezid kaže: ‘Ebu el-Hajr Mersed bi svakog dana sa nečim udjeljivao sadaku, pa makar sa kolačem ili glavicom luka“
U predaji Ibn Huzejmeta, također, od Jezida bin Ebi Habiba, od Merseda bin Ebi Abdillaha el-Jezenija se prenosi da je on među prvim ljudima toga kraja koji je odlazio u mesdžid. – “Nikad ga nisam vidio da je ušao u mesdžid a da nije u svojoj torbi (rukavu) imao sadaku: to je bio ili novac, hljeb, ili brašno.”
Prenosilac dalje pripovijeda: ‘Vidio sam ga da, možda, čak, nosi i glavicu luka. Rekao sam mu: ‘O Ebu el-Hajre, od toga ti odjeća zaudara!’ On mu reče: ‘O ibn Ebi Habibe u mojom kući nisam mogao ništa drugo naći pa da time udijelim sadaku. A i ovo da ti kažem, pričao mi je jedan čovjek od drugova Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da će na Sudnjem danu vjernikova sjenka biti njegova sadaka.“
Dr Jusuf el-Karadavi
S arapskog,
Džemo Redžematović