Elegija za Nizara Qabbanija[1]
Mnogo svijeća je upaljeno za Nizara Qabbanija. Ipak, manje ih je od broja koje je pjesnik, tokom pedeset godina, zapalio za ljubavnike i za branioce slobode tijela, svijesti i zemlje. On je jedinstveni pjesnik od svoje prve pjesme, sve dok nije postao “narodni fenomen” u savremenoj arapskoj poeziji, spuštajući je iz kula elite i inspirativnih noći običnim ljudima, poput hljeba i ruža, sve dok nije gotovo postao pjesnik svih.
On je onaj s najvećim prisustvom u javnoj svijesti. Autor najraširenije i najprovokativnije poeme-pjesme, one koja izaziva ljubav i ljutnju, i poštovanje prema eleganciji i ljepoti. Njegovo ime se širi u prvim sveskama i uvodnim stihovima pisama, u tijelu koje osluškuje kretanje erotske soli u krvi… i u onome što jasmin govori čudnim sokacima Damaska u Kordobi, i širi se na ruci palestinskog djeteta koje grebe noć okupacije u Jerusalimu.
U njegovoj slatkoći je oštrina svile na nježnim grožđicama grudi. a u njegovoj oštrini je pitkost rijeka koje izvršavaju samoubistvo u moru. Ljubitelj oštrih dualnosti i jarkih boja. Dojadilo mu je od sivila i uslova primirja, te od sklonosti poezije da se pomjeri od čulnog ka apstraktnom. Ako je nebo svuda, zašto ga tražiti izvan njegovog dunjalučkog izvora?
Narcis može prodrijeti iz sopstvene slike u druge, jer ljubav nije ništa drugo do prepoznavanje sebe u dijalogu s drugim, izvodeći ga iz njegove školjke u postojanje.
Tako, kontemplacija narcisa u vodi postaje ogledalo za druge ljubavnike. I pjesnik postaje emocionalna referentna tačka za generacije koje u njegovoj poeziji ne vide fluktuacije vlastitih emocija pred putovanjem očiju ka plavom, zelenom i nepoznatom – plemenitost u kojoj se takođe spotiču o dijalektiku ljubavi s pitanjem oslobođenja, oslobođenja ljepote i želje iz zatvora tabua.
Opsjednut slobodom do te mjere da voli haos i uništenje, i tamo… na obalama ženstvenosti, gdje prebiva ugrožena i ponižena domovina, krhki narcis se naoružava kandžama i trnjem, a rima mača uzdiže se iznad riječi, možda ovaj bljesak može osvijetliti noć arapske svijesti koja gleda u ponor. Je li ovo Nizar Qabbani, glas mlijeka i perja? On je… on je to kada se naljuti.
Možda je Nizarovo poetsko putovanje upotpunjeno, sada ili prije mnogo godina. Njegov završetak poklopio se s dolaskom kolektivnog putovanja u Obećanu zemlju, potrage za tjelesnom i svjesnom slobodom i odvajanjem plemena od grada, do logora novih plemena. Pjesnikov krik poprimio je oblik promukle, obeshrabrene izjave, do te mjere da je pjesmu zamijenio satirom. Više mu nije bio potreban novi vokabular, crpeći iz svog leksikona, koji je estetski iscrpljen od prekomjerne upotrebe, pretvorio ga je u registrovani zaštitni znak.
Stoga se Nizar ne smije čitati u dijelovima, ili pjesmu po pjesmu. Najbolji način da ga se čita jeste da se ispita njegov izuzetan uticaj na jezik poezije, koji je uzdigao od pretjerane formalnosti, ili uzvišenog poetskog stila, do neviđenih nivoa, integrišući ga u jezik modernog svakodnevnog života. Poezija je tako postala javno dobro, prateći alate domaćeg i estetskog upravljanja, i fluidan izraz običnog, poznatog i jednostavnog u životu, osjećanjima i politici. Oslobodio je poeziju njene daleke aure, stvarajući veliko istorijsko pomirenje između pjesme i mladih studenata, domaćica, zaposlenika, profesionalaca… i šefova država.
Nikada nije obraćao pažnju na kritiku, stvarajući svoj veliki raskid sa strukturom tradicionalne, konzervativne poezije, ne zadržavajući se na privlačnosti modernosti i njenih intelektualnih pitanja. Ogroman ponor između dvije istorijske faze bio je njegov domen, prostor dovoljno velik da on sam nastavi svoju inovaciju i razvoj na svoj jedinstven način i jezikom koji nije trebao potpis.
Niti je mario za prašinu koju su podigli njegovi neukroćeni konji, poput optužbi za pretjerano samobičevanje i veličanje patrijarhalne supremacije. Bio je uvjeren u pravednost svog srca i u činjenicu da je učinio više za žene nego što su učinile one same. Nijedan pjesnik prije njega, niti poput njega, nije priznao pravo žene na tako direktno i iskreno izražavanje sebe, onoga što se kreće u njenom umu i tijelu – njenih misli i tajni. Pa ipak, on nije pjesnik samo žena; on je pjesnik svih.
Mahmud Derviš
[1] Nizar Tawfiq Qabbani (1923. – 1998.) bio je sirijski pjesnik, diplomata i izdavač. Široko se smatra nacionalnim pjesnikom Sirije. Qabbanijev rad je poznat po spoju jednostavnosti i lirske elegancije, baveći se temama ljubavi, erotike, feminizma, religije, arapskog nacionalizma i otpora kako stranom imperijalizmu tako i domaćem autoritarizmu. On je i dalje jedan od najslavnijih i najuticajnijih savremenih pjesnika u arapskom svetu. Nakon pogibije njene supruge Belkise, Qabbani je napustio Bejrut. Selio se između Ženeve i Pariza, da bi se na kraju nastanio u Londonu, gdje je proveo posljednjih 15 godina svog života. U dobi od 75 godina, Qabbani je umro u Londonu 30. aprila 1998. od srčanog udara. U svom testamentu, koji je napisao u bolničkom krevetu u Londonu, Qabbani je napisao da želi biti sahranjen u Damasku, koji je u testamentu opisao kao “matericu koja me je naučila poeziji, naučila me kreativnosti i dala mi abecedu jasmina”.
Mahmud Derviš