Ostvareni su pristojni rezultati po pitanju odnosa nove džamije (na mjestu stare) sa neposrednim okruženjem – pogotovo ako prilazite Hadrovića džamiji iz Kučke ulice – sa te strane se dobro otvara vizura.
Hadrovića džamija, Drač, Podgorica, Foto: arhing_inzenjering, instagram.com
Borislav Vukićević, 19.07.2025. 18:06h
Duni vjetre s visoke planine, skini ahlem s Debarske džamije… Izvorna grupa Sprečanski Biseri, Duni vjetre s visoke planine (Jugodisk, Beograd, 1983.)
Veljo Stanišić – jedan od dvojice laureata ovogodišnje Trinaestojulske nagrade – od tzv. umjetničkih tradicija priznaje samo pjesničku tradiciju i “ovu našu”, veli, “koja se razvila poslije Drugoga svjetskoga rata” – što bi se imalo odnositi na tradiciju naše poslijeratne likovne umjetnosti – sve ostale umjetničke tradicije laureat Stanišić, biće, drži po strani. Po strani i to što je Gradska RTV Podgorica sklonila sa YouTube emisiju “Dnevni puls na Gradskoj” koja je emitovana 7. jula – a koju su svojim prisustvom i mudrorijekom uveličali laureati ovogodišnje Trinaestojulske nagrade – gospoda Vuković, pjesnik, predstavnik pjesničke tradicije, i pomenuti Stanišić, predstavnik “ove naše” tradicije. Ne znam može li se pomenuta emisija pogledati na televizijskim servisima (Telemach, Telekom Crna Gora) u ovom trenutku – neću provjeravati – samo ću konstatovati da nije uobičajeno, čak ni u ovim našim uslovima, da se emisija u kojoj su gostovala dva laureata najvišeg godišnjeg državnog priznanja skida sa najveće platforme za dijeljenje video sadržaja – čime se onemogućava budućim naraštajima da se napajaju na samom izvoru “ove naše” tradicije – u najopštijem smislu. A kad je Dragan Koprivica, prošlogodišnji laureat Trinaestojulske nagrade za životno djelo, uzeo da nabraja u emisiji “Načisto” emitovanoj 11. jula – U kulturi, veli Koprivica, imamo: književnost, pozorište, film, balet, slikarstvo, vajarstvo itd. itd. – nema, dakle, arhitekture – arhitekturu je Koprivica preskočio – arhitektura je pod itd. itd. – i sad (se) mi mlade arhitektice i mladi arhitekti pitamo ko bi trebalo da se počeše… I neka što se gospoda Stanišić i Koprivica maćehinski odnose prema arhitekturi – nego to čini i – fanfare molim: Nenad Vujadinović (Neša Dekan) – koji je sklonio predmete Teorija arhitekture I i Teorija arhitekture II – jedina dva arhitektonska predmeta – sa liste obaveznih predmeta na Fakultetu umjetnosti Univerziteta Donja Gorica. U svjetlu netom iznijetih činjenica, čudi me, u najmanju ruku – da se na listi pretendenata na jednu od ovogodišnjih Trinaestojulskih nagrada našao i Neimar svjetskoga renomea – Bjelopoljski Le Corbusier – prof. dr Rifat Alihodžić, dipl. ing. arh. Nije šala – sazvana je čak i XIV vanredna sjednica Skupštine Strukovne komore arhitektica mladih – mnogo mladih, mnogo slatkih – i jednako mladih i jednako slatkih arhitekata mladih – i to 9. juna tekuće godine – ne bi li se razmotrila inicijativa, citiram, “Islamske zajednice u Crnoj Gori – Medžlisa islamske zajednice Podgorica – za predlog autorskog tima koji je izradio projekat objekta Hadrovića džamije na Draču, u Podgorici” – na čelu kojega je bio niko drugi do li, fanfare molim: Rifat Alihodžić – Neimar svjetskoga renomea – Bjelopoljski Le Corbusier – “za dodjelu Trinaestojulske nagrade iz oblasti arhitektonskog stvaralaštva”.Skupština SKA, ako nijeste znali, broji 20 članica i članova – što mladih, što ne toliko mladih – uključujući Rifata Alihodžića i Igbalu Šabović Kerović, urednicu Pogleda, časopisa IKCG – i nezaobilaznu Milicu Vujošević, koja izvrsno vlada tehnikama stavljanja noge u svaka vrata u koja se može staviti noga – i teško da je iko iz te vesele ekipe ikada javno rekao ili napisao par redaka o nekom novom momentu u ovom našem prostoru – tako da je gotovo sasvim izvjesno da se pitanje podrške Rifatu i Hadrovića džamiji svelo na ono: sviđa mi se/ne sviđa mi se – i shodno tome – podržavam/ne podržavam inicijativu – teško da je tu bilo nekakvih (stručnih) analiza i obrazloženja – a kamoli da se tu poveo nekakav (stručni) dijalog… Da su mene pitali, rekao bih da Hadrovića džamija, na prvi pogled, posjeduje stanovite arhitektonske kvalitete – ostvareni su pristojni rezultati po pitanju odnosa nove džamije (na mjestu stare) sa neposrednim okruženjem – ili s kontekstom – što bi rekli ovi što su upućeniji u problematiku od mene – pogotovo ako prilazite Hadrovića džamiji iz Kučke ulice – sa te strane se dobro otvara vizura – svaka čast majstore – a dodao bih, kao poznavalac Rifatovog opusa – da Hadrovića džamija zauzima posebno mjesto u njegovom opusu – i posebno bih naglasio da bi se to imalo odnositi na činjenicu da ovoga puta Rifat očigledno nije bio u prilici da “opusti ruku” – što bi rekli teniseri – izostala su ta tipično-rifatovska pretjerivanja – blago dekonstruktivističke naravi, u pravilu, ako dozvoljavate. Nijesam bio sasvim siguran, moram vam priznati, ni oko balansa po liniji eksterijer-interijer – ali mi je po tom pitanju pomogla izvanredna serija fotografija Hadrovića džamije na Google Maps – iza kojih stoji Džemo Redžematović – koji definitivno ima oko – a vidi se, sasvim jasno, da je Redžematoviću Hadrovića džamija itekako prirasla srcu – pa se, u to ime, potrudio da je prikaže u najboljem mogućem svjetlu.
Plus za Hadrovića džamiju!
Veliki plus za Džema Redžematovića!
Drugo je pitanje da li se ekipa sa Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore našla u prilici da razmatra inicijativu Islamske zajednice u Crnoj Gori – Medžlisa islamske zajednice Podgorica – lijepo bi bilo da jeste – ako znamo da je doprinos Rifata Alihodžića institucionalnoj izobrazbi arhitektica mladih – mnogo mladih, mnogo slatkih – i jednako mladih i jednako slatkih arhitekata mladih – nemjerljiv i nesaglediv.
Hadrovića džamija, foto: arhing_inzenjering, instagram.com
Pitanje je i zašto Veljko Radulović, siva eminencija VI crnogorskog Salona arhitekture, nije insistirao da se i Hadrovića džamija nađe među objektima koji su ovjenčani priznanjima VI Salona – uz uslov, naravno, da je ekipa koja stoji iza Hadrovića džamije prijavila objekat na Salon – ne bih bio iznenađen kada bi se ispostavilo da nije – čekamo, je li, katalog VI Salona u PDF formatu, pa da provjerimo i to… I još se pitamo da li će se, ubuduće, svaka inicijativa za dodjelu Trinaestojulske nagrade za vrhunsko arhitektonsko ostvarenje – razmatrati na vanrednoj sjednici Skupštine Strukovne komore arhitektica mladih – mnogo mladih, mnogo slatkih – i jednako mladih i jednako slatkih arhitekata mladih – ili da preduslov ipak bude da je autor vrhunskog arhitektonskog ostvarenja koje nesumnjivo zavrijeđuje barem kandidaturu za Trinaestojulsku nagradu – ako ne i samo nagradu, je li – ujedno i član Skupštine SKA… Više je pitanja bez znaka pitanja na kraju, nego odgovora… Opet, zašto bismo lomili glave – kad su tu laureati Trinaestojulske nagrade – gospoda Bećir Vuković i Veljo Stanišić – a tu je i Rifat Alihodžić, kandidat za Trinaestojulsku nagradu – uzdanica ove naše tradicije – imamo, dakle, ta tri musketara – kojima je palo u zadatak da nam nagovijeste ta bolja i srećnija vremena koja su nesumnjivo pred nama…
Preuzeto sa www.vijesti.me