Pitanje: Da li je islam postojao prije poslanstva Muhammeda, s.a.v.s.? Šta znači ajet: „Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga i nije bio idolopoklonik?“ (Ibrahim: 67)
Odgovor: Hvala Allahu, dž.š., neka je salevat i selam na Allahovog poslanika, s.a.v.s., njegovu porodicu i ashabe, te na sve one koji ga slijede do dana Sudnjega.
Islam jeste da predaš (teslim učiniš) svoje lice i srce Uzvišenom Bogu, odnosno, da obožavaš jedinog Allaha i iskreno Mu ispovijedaš vjeru (din). U tom pravcu Allah je slao sve vjerovjesnike, objavio sve Knjige, a islam je, u ovom značenju, jednoća, odnosno, obožavanje Boga. On je, dakle, vjera svih vjeronavjestitelja. Nema vjere osim islama, a religije pored njega nemaju nebesko porijeklo, Knjigu od Boga, niti poslanika ili vjerovjesnika. U tom značenju islam je vjera svih vjerovjesnika, a u prilogu ovom, uzvišeni Bog, obraćajući se Svom Poslaniku, kaže: „Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!“ (El-Enbija’: 25). Svi vjerovjesnici su došli sa ovim pozivom čija je osnova: obožavanje Boga (el-‘ibade) i ignorisanje raznolikog zla (et-tagut). U tom smislu, Uzvišeni Bog kaže: „Allahu je prava vjera jedino – islam“ (Ali Imran: 19). Kod Allaha, osim islama, nema druge vjere. U Kur'anu se još kaže: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“ (Ali Imran: 85). Zato poslušajmo kako Nuh, a.s., (Noje) Prvak vjerovjesnika (šejhu-l-enbija’) svom narodu poručuje: „A ako glave okrenete – pa, ja od vas nikakvu nagradu ne tražim, mene će Allah nagraditi, meni je naređeno da budem musliman“ (Junus: 72). Ibrahim, a.s., je rekao: „Kada mu je Gospodar njegov rekao: “Budi poslušan!” – on je odgovorio: “Ja sam poslušan Gospodaru svjetova!” I Ibrahim ostavi u amanet sinovima svojim a i Jakub: “Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani!“ (El-Bekare: 131-132). A svom narodu Musa, a.s., (Mojsije) je govorio: „O narode moj, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!“ (Junus: 84). A Isaovi, a.s., (Isusovi) drugovi, havarijuni (apostoli), su kazali: „A ti budi svjedok da smo mi muslimani“ (Ali Imran: 52). Kada su faraonovi vrači povjerovali, kazali su: „Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao muslimani umremo!“ (El-A'raf: 126). Kada je Sulejman, a.s., (Solomon) poslao pismo Belkisi, nakon bismille, poručio joj je: „Ne pravite se većim od mene i dođite mi kao muslimani!“ (En-Neml: 31).
Stoga, islam je vjera svih vjeronavjestitelja, jer su svi pozivali u islam i priznavali ga. A islam, s kojim je Allah poslao Muhammeda, s.a.v.s., je pečat tih vjera. Došao je da ih upotpuni i usavrši, te da koriguje njihove greške, odstupanja i dodatke. Znači da ih očisti i upotpuni kao što je i rekao: „Došao sam da upotpunim plemenite ćudi kod ljudi“. On je poslat da upotpuni i potvrdi sve prijašnje Knjige, te da ih ispravi i sačuva. A to je vjera (poslanica) svih vjerovjesnika. Čudno je da za Ibrahima, a.s., neki kažu da je bio jevrej ili kršćanin: „Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga (bio je musliman) i nije bio idolopoklonik“ (Ali Imran: 67). On je bio nosioc prave i čiste vjere – islama. Ibrahim, a.s., nas je, uz to, i nazvao muslimanima. Zato se ni na jednu vjeru ne odnosi poseban naziv, jer uzvišeni Bog nije želio da oslovi ovu vjeru drugim imenom osim islamom. To je pravi naziv za ovu nebesku vjeru koju je Allah objavio za uputu Svojih robova i poslao ju po poslanicima. Ni Allah, a ni muslimani nisu nazvali ovu vjeru „muhammedanskom“ kao što je, recimo, slučaj sa hrišćanstvom (el-mesihijje) čije se ime veže za Hrista (el-Mesih, a.s.). To je islamska, opšta vjera, u kojoj su sudjelovali svi vjerovjesnici: „On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!” Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati“ (Eš-Šura: 13).
Dakle, islam je zbir dogmi i etičkih normi koje su propagirali svi vjerovjesnici, kao i osnova zabranjenih stvari (harama) koje su zabranili svi vjerovjesnici. Potom, postoje partikule u vezi kojih su se razišle religije, a to su sekundarne norme (pravci) koje se tiču svakodnevice a koje liječe i tretiraju životni tok ljudi. To se razlikuje srazmjerno razlici doba, vremena, okoline i generacija, kao što Uzvišeni Bog kaže: „Svima vama smo zakon i pravac propisali“ (El-Ma'ide: 48). To je, upravo, razlog što je u nekim Božijim zakonima (šerai’) zabranjeno u drugim zakonima postalo dozvoljenim, kao što je bio slučaj sa Isaom, a.s., (Isus) koji u Kur'anu kaže: „I da potvrdim istinitost Tevrata, objavljenog prije mene, i da vam dopustim nešto što vam je bilo zabranjeno. I donosim vam dokaz od Gospodara vašeg – zato se Allaha bojte i mene slušajte“ (Ali Imran: 52). Islamski zakon je došao da derogira sve prijašnje zakone, ostavljajući od njih ono što je korisno, odbacujući ono što je iskvareno i upotpunjujući ono što je okrnjeno. Na taj način je legitimirao opšti i vječni Zakon (šeriat) koji je validan za sva vremena i mjesta. A Allah najbolje zna.
Jusuf el-Qaradawi
S arapskog,
Džemo Redžematović