Jedna od najvećih nevolja je da čovjek puni seharu svojih dobrih djela, ne znajući da ona dna nema. I kada sa njom bude došao na Sudnji dan, da u njoj očekuje spas, a kad otvorena bude da ga prestravi njena prazna unutrašnjost.
Vjernik koji brine o svojim djelima, ne razmišlja samo da li će ili neće činiti dobra djela koja Allah od njega traži. On i nakon što učini dobro brine da li će ono biti primljeno. Allah Uzvišeni upozorava na veliku propast onih koji čine dobra djela, nadajući se u njih, a ona im propadnu:
الذين ضل سعيهم في الحياة الدنيا و هم يحسبون أنهم يحسنون صنعا
“Oni čiji trud na ovom svijetu propadne, a oni misled a su dobro učinili”.
Velika je opasnost po vjernika da položi nade u djelo čije je primanje neizvjesno.
Pitanje se samo nameće: “Kako se osigurati, da nam na Sudnjem danu ne bude rečeno: – Djela tvoja su propala?”
Čovjek sigurno pada u razočarenje kada sazna da njegova učinjena dobra, njegovi namazi o kojima void računa, njegov post kojim disciplinuje svoje prohtjeve, njegova dobročinstva kojima uskraćuje sebi da bi pružio drugima, mogu jednostavno – propasti. Zar dobro može propasti? Mora da postoji neki uzrok koji upropaštava djela. Da nije tako, propadanje dobrih djela, (إحباط الأعمال الصالحات) bilo bi u suprotnosti sa direktnim ajetom u kome Allah kaže:
و من يعمل مثقال ذرة خيرا يره
„A onaj koji učini koliko trun dobra, vidjet će ga“.
Ono na šta se uglavnom ne obaziremo je činjenica da djela mogu biti dobra po svojoj spoljašnjosti, i kao takva, čovjeku će biti predočena na Sudnjem danu. Ali, njihova unutrašnjost zna biti drugačija od spoljašnjosti, pa se u njoj mogu sakriti i uzroci zbog kojih će se reći da ta djela propadaju, i da za njih vjernik nema nagrade na Sudnjem danu.
Kako bi upozorili na uzroke propasti dobrih djela, navešćemo neke od njih, da naš trud na ovom svijetu ne bude uzaludan. U nastavku, pominjemo jedan od uzroka, kojeg brojna ulema smatra najbitnijim, zbog toga što je najskritiji.
Pretvaranje – (الرياء)
To je činjenje dobra kojim se želi nečije drugo, mimo Allahovog zadovoljstva. Prema vjerodostojnim predajama, ko bude činio dobro djelo ili ibadet, u namjeri da njime stekne blagonaklonost i pohvalu nekog mimo Allaha, na Sudnjem danu će mu se reći: „Idi kod onog radi čijeg zadovoljstva si to učinio, neka ti on da nagradu.“
Imam Alija, r.a., je ukazao na neke upečatljive znake pretvaranja, koje mogu biti intiman test svakog od nas. Rekao je: „Od znakova pretvaranja je lijenost (u ibadetu i dobrim djelima) u samoći i agilnost pred ljudima. Takvog čovjeka, što ga više hvale, više čini dobra, a čim ga počnu kritikovati, prestane činiti dobro.“
Istina je da pojedine ljude čovjek može pretvaranjem prevariti za sva vremena. Također, sve ljude može prevariti privremeno. Ali je neporeciva istina da je nemoguće prevariti sve ljude za sva vremena. Najteže od svega, ne može se prevariti Allah dž.š., pretvaranjem i očekivanjem nagrade od Njega za djela učinjena u ime ljudi. Svjestan toga, ibn Kajjim, r.a., je rekao: „Pretvaranje uništava djelo.“
Činjenica je da djelo samo po sebi ostaje dobro, učinjeno na ispravan način, ali sa pogrešnim nijetom. A o djelima se sudi prema namjeri, time i loša namjera upropaštava dobro djelo.
Kako se zaštititi?
Ako vjernik želi sigurnost u svojim dobrim djelima, treba se potruditi da čista nijeta prilazi svakom ibadetu i svakom dobrom djelu, želeći njime samo Allahovo zadovoljstvo. Jer, Allah od djela prima samo ono što je učinjeno u Njegovo ime.
Ako u duši osjeti želju da ga ljudi hvale, neka sebe pobijedi upornošću, da mu bude dobro djelo koje učini u tajnosti draže od dobrog djela koje učini pred svijetom. Ako njegova tajnost bude ispunjenija dobrim djelima od njegove javnosti, na dobrom je putu da svoja djela zaštiti od propasti.
Konačno, kada je Poslanik, s.a.v.s., govorio o opasnosti pretvaranja, rekao je da ga je teže zapaziti od crnog mrava na crnoj stijeni u mrkloj noći. Pojedini ashabi upitaše: „Kako da ga se čuvamo“? A on odgovori:
قولوا أللهم إنا نعوذ بك من أن نشرك بك شيئا نعلمه و نستغفرك مما لا نعلم
„Recite, Allahu moj, utječemo se Tebi od pripisivanja tebi onoga što znamo, i molimo te da nam oprostiš ono što ne znamo“. (Ahmed, od ebu Musa el-Eš’arija, r.a.)
Prof. Enis ef. Burdžović