Šerijatski propis obrezivanja žena (cirkumcizija) I dio

UVOD

Hvala Allahu.
Selam i blagoslov Allahovom Poslaniku, njegovoj porodici, drugovima i onima koji slijede njegovu uputu.
Još dok sam bio student na Al-Azharu vidio sam da se ljudi razilaze po pitanju obrezivanja djevojaka. U tome su se razilazili i vjerski učenjaci i doktori medicine. Još uvijek pamtim riječi dr. Hamida el-Gavabija, koji je bio ljuti pobornik obrezivanja djevojaka, dok je raspravljao sa svojim oponentima i suprotstavljao im se dokazima iz vjere, medicine i sociologije, za koje je vjerovao da afirmišu njegov stav. U isto vrijeme sa njim se nisu slagali drugi doktori medicine koji su obarali njegove dokaze i stanovišta. Islamski pravnici u to vrijeme se nisu kategorički odredili po tom pitanju, jer se islamsko-pravne škole (mezhebi), također, razilaze po pitanju obrezivanja žena, smatrajući to vadžibom, mustehabom ili samo plemenitošću žena. Ono što ih je zadržalo na tom razilaženju jeste bezočno slijeđenje mezheba (taklid) i smatranje svetim onoga što je zapisano u starim knjigama, te strah od suprotstavljanja tome. Isto tako, tome je doprinijelo vjerovanje da sve što se nalazi u sahih ili hasen hadisima, mora se izvršavati i ne smije se zanemarivati, čak iako se ne posjeduje znaje o hadiskim znanostima, prenosiocima i klasifikaciji hadisa. To pitanje nije ni danas, naročito u Egiptu, u potpunosti riješeno. Jer mnogo arapskih i islamskih krajeva nije uopšte dotaklo tu problematiku, to iz razloga što su žene u njima naslijedile vjekovni običaj neobrezivanja. Danas Institut za vjersko-pravne decizije (Daru-l-ifta) u Egiptu zajedno sa Međunarodnim udruženjem za borbu protiv oštećenja ženskih genitalija, čije je sjedište u Njemačkoj, te Kongresom svjetskih naučnika za prevenciju ženskog tijela, u Kairu, pod pokroviteljstvom prof. dr. Ali Džumue, muftije egipatskog, organizovalo je kongres sa ciljem prikazivanja islamskog stava o zaštiti čovjeka i zabrane nanošenja štete njegovom tijelu, duši, razumu, časti, dostojanstvu i dr. To se naročito tiče žene zbog koje mnogi islam optužuju da joj ne daje njeno pravo. Međutim, nju je islam počastio kao insana, ženu, kćerku, suprugu, majku i člana zajednice.
Želim da se ovaj kongres završi izričitim i jasnim stavom u vezi zadate teme koja se tiče polovine islamskog društva, jer, kako kažu, žena je polovina društva. Možda u nekim državama ona prelazi polovinu.
Da li će taj stav biti potpuna ili djelimična zabrana, ili dozvola sa posebnim uslovima i pretpostavkama, to ćemo istraživati na ovom kongresu za kojeg molim Allaha, dž.š., da nam u njemu podari uspjeh i pravo rješenje.

Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova.

Doha, ševval 1427.
Novembar 2006.

dr Jusuf el-Karadavi

ŠERIJATSKI PROPIS OBREZIVANJA ŽENA

Danas se od nas traži da odredimo propis oko kojeg se razilaze učenjaci i pojasnimo prevladavajuća mišljenja koja su u saglasnosti sa relevantnim šerijatskim dokazima. Naša dužnost je da tu problematiku iz korijena preispitamo i kritički se osvrnemo na dokaze koji su aktuelni u raspravi. Samo tako ćemo znati da li su oni potpuno ispravni ili za sobom ostavljaju tračak sumnje u svoju relevantnost? Ako su ti dokazi potpuno ispravni, da li oni jasno upućuju na propis ili ne? Svaki tragač za naukom a priori zna da šerijatski dokazi iz kojih se crpe islamski propisi su prvenstveno Kur'an i Sunnet (hadisi) Poslanika, a.s., a potom konsenzus islamskih učenjaka (el-idžma’) i analogija (el-kijas). Zato pogledajmo šta se u tim izvorima nalazi u vezi obrezivanja žena i da li oni pružaju neki dokaz, te kakva je njihova naučna vrijednost kod učenjaka?

Dokaz Kur'an-i Kerima

Onaj ko je čitao Kur'an-i Kerim nije mogao u njemu naći da se eksplicitno govori o obrezivanju, bilo da su u pitanju mekkanske ili medinske sure. Međutim, pravnici šafijskog mezheba, koji zagovaraju obaveznost obrezivanja muškaraca i žena, su svoje dokaze poduprli riječima Allaha, dž.š., upravo iz sure en-Nahl:

ثُمَّ أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ أَنِ اتَّبِعْ مِلَّةَ إِبْرَاهِيمَ حَنِيفًا وَمَا كَانَ مِنَ الْمُشْرِكِينَ

„Poslije smo tebi objavili: “Slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu, on nije Allahu druge smatrao ravnim!“ (En-Nahl: 123).

Šafije kažu da je obrezivanje dio vjere Ibrahimove i da se u Sahihu Buharije i u Sahihu Muslima navodi da se Ibrahim, a.s., obrezao kada je napunio 80 godina.
Međutim, dokazivanje ovim ajetom je izvještačeno, jer naredba slijeđenja vjere Ibrahimove nosi sa sobom veće i dublje značenje od poduhvata obrezivanja. Slijeđenjem Ibrahimove vjere se želi ukazati na slijeđenje metode uspostavljanja monoteizma, borbe protiv sveopćeg zla (taguta) te na mudro pozivanje u Allahovu jednoću na način kako je Ibrahim, a.s., pozivao svoga sina i svoj narod. Jer sve raspravke koje je sa njima vodio bile su u vezi monoteizma (tevhida), a nikako u vezi marginalnih propisa. Zato Kur'an ne spominje marginalije. Allah, dž.š., kaže:

قُلْ إِنَّنِي هَدَانِي رَبِّي إِلَى صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ دِينًا قِيَمًا مِّلَّةَ إِبْرَاهِيمَ حَنِيفًا وَمَا كَانَ مِنَ الْمُشْرِكِينَ

„Reci: “Mene je Gospodar moj na Pravi put uputio, u pravu vjeru, vjeru Ibrahima pravovjernika, on je vjerovao samo u jednog Boga“ (El-En'am: 161).

On, također, veli:
قَدْ كَانَتْ لَكُمْ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ فِي إِبْرَاهِيمَ وَالَّذِينَ مَعَهُ إِذْ قَالُوا لِقَوْمِهِمْ إِنَّا بُرَآءُ مِنْكُمْ وَمِمَّا تَعْبُدُونَ مِنْ دُونِ اللَّهِ كَفَرْنَا بِكُمْ وَبَدَا بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمُ الْعَدَاوَةُ
وَالْبَغْضَاءُ أَبَداً حَتَّى تُؤْمِنُوا بِاللَّهِ وَحْدَهُ

„Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: “Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali!“ (El-Mumtehine: 4).

Dočim, oni koji slijeđenjem Ibrahimove vjere dokazuju obaveznost (vadžib) obrezivanja, mogu dokazati obaveznost obrezivanja muškaraca, a nikako obaveznost obrezivanja žena.

Dokaz Poslanikovog, a.s., Sunneta (hadisa)

Obzirom da u Kur'anu, kao što smo vidjeli, nema ajeta koji aludira na propis obrezivanja žena, onda nam ne preostaje ništa drugo već da se osvrnemo na Sunnet jer u njemu postoje hadisi kojima razni pobornici cirkumcizije žena dokazuju svoje stanovište. To je činjenica. Jer primjetili smo da se islamski pravnici, kada je posrijedi ova problematika, uglavnom osvrću na hadise Poslanika, a.s. O tome govore tri hadisa:

Prvi hadis:

Poslanik, a.s., je rekao:

“إذا التقى الختانان وجب الغسل”.

„Kada se susretnu dva organa koja se obrezuju, kupanje postaje obavezno.“

Susretanje dva organa koja se obrezuju znači susretanje muškog spolnog organa sa ženskim spolnim organom prilikom seskualnog odnosa. To bi značilo da se žena obrezuje kao muškarac. Hadis se prenosi od Aiše, r.a.

Drugi hadis:

Ummu Atijjeh kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ženi koja je obrezivala jednu djevojku, rekao:

“أَشِمِّي ولا تَنهَكِي، فإنه أسرى للوجه، وأحظى عند الزوج”.

“Odsijeci samo navlaku (spoljni nabor kože oko klitorisa) ali ne sijeci duboko (tj, klitoris), to će je uljepšati (djevojku) i učiniti je poželjnijom mužu.”

Ovaj hadis je prenijet u raznim jezičkim formama koje su slične.
U hadisu je spomenuta riječ (أَشِمِّي) koja doslovno znači „pomiriši“, a uzeta je od sintagme „mirisati miris“ (إشمام الرائحة) što znači zadovoljiti se sa najmanjom količinom. Također, se u hadisu spominje riječ (لا تَنهَكِي) koja doslovno znači „ne iznuruj“, a uzeta je od riječi (النَّهك) koja označava pretjeranost u svemu. Tim riječima Poslanik, a.s., zabranjuje ženi da pretjera prilikom obrezivanja (klitorisa). U „Nihaji“ se navodi tumačenje sintagme „ne iznuruj“ (لا تَنهَكِي) koja u ovom slučaju znači: ne obrezuj (klitoris) puno. Poslanik, a.s., je sa „mirisanjem mirisa“ poistovjetio potrebu za krajnje malim obrezivanjem, a „iznurivanjem“ je htio upozoriti na pretjerivanje prilikom obrezivanja.

Treći hadis:

Poslanik, a.s., kaže:
“الختان سُنَّة للرجال، مكرُمة للنساء”

„Obrezivanje je preporučeno za muškarce, a počast za žene“.

Razgovarat ćemo o svakom navedenom hadisu i iznijeti nedostatke njihovog dokazivanja. Zato odmah kažimo da od navedenih Poslanikovih, a.s., hadisa koji govore o obrezivanju žena, nijedan nije autentičan (sahih) niti eksplicitno upućuje na predmetni propis. Jer na tome nisu saglasni kompetentni učenjaci niti eksperti ove problematike:

„وَلا يُنَبِّئُكَ مِثْلُ خَبِير“ٍ

„I niko te neće obavijestiti kao Onaj koji zna“ (El-Fatir: 14);

„فَاسْأَلْ بِهِ خَبِيراً“

„I upitaj o Njemu onoga koji zna“ (El-Furkan: 59).

Svim učenjacima, muhaddisima, šerijatskim pravnicima i juristima je općepoznato da se slabi hadisi (daif) ne koriste prilikom kvalifikacije propisa. Oni mogu poslužiti samo prilikom upozorenja i poticaja (tergib i terhib), iniciranja činjenja dobrih i korisnih djela, dok prilikom određivanja i kategorizacije nekog propisa koji je vezan za dozvoljeno i zabranjeno (halal i haram), drugostepenu dužnost (vadžib) i pohvaljeno djelo (mustehab), ne smiju se koristiti. Na ovome su sigurno svi složni.
Međutim, postoji jedan autentični hadis (sahih), koji ne ukazuje eksplicitno na ono što nas interesuje.

Rasprava o hadisima kojima se dokazuje

Prioritet nam je prokometarisati sve navedene hadise kojima dokazuju šerijatski pravnici i preispitati njihovu autentičnost i intenciju.

1. Što se tiče hadisa: „Kada se susretnu dva organa koja se obrezuju, kupanje postaje obavezno,“ on ukazuje da su se žene obrezivale. Dakle, ukazuje na dozvoljenost (dževaz) obrezivanja. Mi ne raspravljamo o tome, već raspravljamo o obaveznosti i pohvaljenosti (vadžib i mustehab) obrezivanja žena. Tumačeći sintagmu „kada se sretnu dva organa koja se obrezuju“, neki učenjaci su spomenuli da se njome akcentira organ koji se kod muškarca obrezuje. A razlog što je taj organ spomenut u dvojini (الختانان) je „taglib“ (gr. poznato davanje prednosti upotrebi neke riječi na mjesto druge s njom u vezi, na primjer: (الأبوين) doslovno znači „dva oca“ a želi se kazati, „otac i majka“ (الأب والأم), ili (العمرين) „dva Omera“ a želi se kazati „Ebu Bekr i Omer“ (أبو بكر وعمر), itd. Muslim u svom Sahihu odbacuje takvo tumačenje riječima: „Dodir organa koji se obrezuje je (muški) organ koji se obrezuje“ , ne spominjući ovu riječ u dvojini.
2. Što se tiče hadisa Ummu Atijjeh kojeg prenosi Ebu Davud, u kom se navodi da je jednoj ženi, koja je obrezivala žene u Medini, Poslanik, a.s., rekao: „Ne iznuruj, jer je to najsrećnije ženi i najdraže mužu.“ Ebu Davud je, govoreći o Muhammedu bin Hasanu, jednom od prenosilaca, rekao da je on nepoznat (medžhul), te da je ovaj hadis slab (daif). Hafiz Abdulganij bin Seid je mišljenja da je Muhammed bin Seid el-Maslub nepoznat (medžhul) u lancu prenosilaca. Njegovo puno ime je Muhammed bin Seid bin Hasan kojeg je El-Mensur razapeo zbog otpadništva. Rekli su da je on izmislio četiri hiljade hadisa kako bi muslimane odveo na stranputicu. On je napušten i propao. Ovaj hadis je prenijet putevima koji su slabi. Iako ga je Albani, zbog njegove mnogobrojnosti, ocijenio autentičnim moramo naglasiti da se ovo pitanje tiče svake djevojke muslimanke pa je to uvećalo razloge njegovog prenošenja. Postavlja se pitanje, zašto on nije prenijet preko nekih drugih prenosilaca nego samo preko ovih slabih? Smisao imperativa u hadisu (Odsjeci samo navlaku malo, a nemoj sjeci duboko) U slučaju da prihvatimo hadis kao autentičnu predaju, zapitajmo se na šta nam imperativ u njemu ukazuje? Da li on ukazuje na obaveznost, pohvaljeno djelo, ili uputu (sugestiju)? Kod mene prevladava mišljenje da imperativ u ovim slučajevima ukazuje na uputu (iršad), jer nema indikacije za obaveznost, niti pohvaljeno djelo (mustehab), obzirom da tretira ovosvjetske aspekte života i pribavljanje koristi za ljude. Hadis to ograničava ističući da obrezivanje znači ozarenost lica kod žene i naklonost muža. On upućuje da prilikom obrezivanja ne bude mrcvarenja i pretjeranog odsjecanja, jer će tako žena imati veće zadovoljstvo prilikom intimnog interkursa i bit će draža mužu. S druge strane, hadis ukazuje na saglasnost i dozvoljenost obrezivanja žene, što mi ne negiramo.
3. Kad je u pitanju hadis: „Obrezivanje je sunnet za muškarce, a plemenito djelo za žene“, njega prenosi Ahmed (20719) od Ebu Meliha bin Usameta a on od svoga oca. Muhaddisi kažu da je njegov lanac prenosilaca slab. Vele da je Hadžadž – sin Erte'ta – varalica (mudellis). On je prenosio od drugih prenosilaca (‘an'ane) i pobrkao u tome (idtarebe). Prenosi ga El-Bejheki u Es-Sunenu-l-kubra (325/8) preko Tarika Hafsa bin Gijasa; prenosi ga Et-Taberani u El-Kebiru (273/7). On ima lanac prenošenja u kojem nema Hadžadža, a naveo ga je Et-Taberani u El-Kebiru (233/11), i El-Bejheki u El-Kubra (324/8) od Ikrimeta, a on od Ibn Abbasa, rekavši: „Lanac prenosilaca ovog hadisa je slab, zaštićen – mevkuf (hadis čiji se prenosioci navode sve do Muhammedovih, a.s., drugova“ (prim.prev.). Albani ga u svome „Ed-Daifetu“ smatra slabim (1935). Čak i ako se ustvrdi da je ovaj hadis sahih, pitanje je na šta on ukazuje? Izreka da je obrezivanje počast za ženu znači da je ta praksa odobrena (mustehsen) ustaljenim običajem kod žena, te da ne postoji pravosnažni Tekst koji je obavezuje i pohvaljuje. Takva pojava može biti upitna, jer ono što se smatra počašću u jednom vremenu ili mjestu, možda se ne smatra u drugom. Zato vidimo da se u nekoliko muslimanskih krajeva, poput država Arapskog poluotoka i država cijele sjeverne Afrike žene gotovo ne obrezuju. Mnogi doktori danas osuđuju obrezivanje žena smatrajući to osakaćivanjem ženskog tijela. Uticaji kulture na čovjeka se zbog naučnog progresa međunarodnog zbližavanja, informacijske revolucije, i sl. s vremena na vrijeme mijenjaju.

Dokaz konsenzusa (el-idžma’)

Obzirom da ne postoji dokaz iz Sunneta da je obrezivanje žena obavezno ili pohvaljeno, da li za to postoji konsenzus islamskih učenjaka?
Onaj ko iščitava stavove islamskih pravnika o tome, unutar islamsko-pravnih škola i van njih, jasno mu je da među njima ne postoji saglasnost za određeni propis obrezivanja žena. Neki su rekli da je obavezno (vadžib), neki da je pohvaljeno (mustehab), neki da je sunnet za muškarce a plemeniti čin za žene. Dakle, po ovom pitanju nema konsenzusa. Međutim, iz ovih razilaženja možemo izići stavom da je ono dozvoljeno. Dakle dozvoljenost bez pohvaljenosti i obaveznosti toga čina, jer oni koji zagovaraju obaveznost ili pohvaljenost, ne negiraju dozvoljenost (dževaz). Stav da je cirkumcizija žena „počast“ je bliska dozvoljenosti, jer smisao počasti je plemenitost djela koje je odobreno običajem. Ko to zagovara on, ustvari, zagovara dozvoljenost. Kao rezime možemo navesti da niko od islamskih pravnika (fukaha) nije kazao da je cirkumcizija žena zabranjena (haram) ili pokuđena (mekruh), što ukazuje na njenu legalnost i dopuštenost kod svih učenjaka. Ovakav konsenzus islamskih pravnika svih pravnih škola i onih koji im ne pripadaju, dokaz je da oni koji su upotrijebili predmetni hadis kojeg neki smatraju dobrim (hasen), neki slabim (daif), a u kojem se savjetuje žena da „odsječe samo navlaku – spoljni nabor kože oko klitorisa – ali da ne sječe duboko, nisu počinili nikakav grijeh ili zabranjeno djelo (haram). Zato ne trebaju se kritikovati oni koji su na temelju hadisa svoje kćeri obrezali na šerijatski način niti se to smije nazvati „divljačkim zločinom“ koji se čini u dvadeset i prvom vijeku! Osim ako se ne pređe šerijatska granica koja se ogleda u tri aspekta:

Prvi:
Da se blago obrezivanje ne transformira u iznurivanje, odnosno mrcvarenje i pretjerano kidanje klitorisa kojim se neopravdano uskraćuje legalni užitak žene. To se ogleda u „faraonskom obrezivanju“ (infibulacija).

Drugi:
Da obrezivanje ne vrše nekvalifikovani akušeri i njima slični. To moraju izvršiti doktorice specijalistkinje koje su povjerljive. Ako njih nema, onda doktor musliman, također, specijalista i čovjek od povjerenja. Ovo zadnje je dozvoljeno samo u nuždi.

Treće:
Da pribor bude sterilizovan, ispravan i adekvatan za operaciju, te da mjesto bude adekvatno, poput ambulante, bolnice i kliničkog centra. Nije dozvoljena upotreba primitivnog pribora i alata i obavljanje toga delikatnog posla u selima i zabačenim mjestima.

Ako se ova tri aspekta uzmu u obzir cirkumzicija žena ne može biti okvalifikovana kao zabranjena djelatnost (haram) niti kao divljački zločin, a pogotovu ne ako se ukaže potreba za tim koju je potvrdio liječnik specijalista koji je kompetentan za takve stvari.

nastavlja se

dr Jusuf el-Karadavi

S arapskog,
Dž. R.