Poštovana braćo u vjeri,
Otpočinjući školsku godinu, prilika je da preispitamo naš stav prema znanju. Početkom nove školske godine u Medresi u Podgorici mi muslimani Crne Gore sve više potvrđujemo svoju namjeru da naši naraštaji u budućnosti budu nosioci i pronosioci znanja.
Počast znanja je iznad svake počasti. A najveći dokaz počasti neprikosnoveno stoji od momenta objavljivanja u časnom Kur’anu: „A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni.“ (Fatir, 28). Učen je onaj koga je njegovo znanje spriječilo da bude nepokoran svom Gospodaru. Znanje i primjena znanja su procesi koji u životu jednog vjernika moraju ići uporedo. Znanje bez primjene je puki podatak, a primijenjeno znanje je život. Naša vjera je bazirana na znanju, te je zato naša vjera život.
Islamski ummet je zajednica pera – te stoga moramo dati sve od sebe da kao članovi Islamske zajednice svoju zajednicu učinimo zajednicom pismenosti, počevši od sebe. Ebu Derda, r.a., je rekao: „Baviti se naukom jedan sahat, bolje je od provođenja noći u dobrovoljnom namazu.“ Većina islamske uleme kaže da je bavljenje naukom vrijednije od dobrovoljnih ibadeta. Dobrovoljni ibadet je trenutačna nagrada, i koristi samo pojedincu, onom ko ga obavlja. Dok, znanje je opšte dobro svih, i ono prema hadisu spada u kategoriju trajne, tekuće sadake. Ako vjernik makar jednog čovjeka nauči makar jednu rečenicu znanja, sve dok se ta rečenica prenosi, i ljudi je praktikuju, teče korist svima, a najviše onom ko je znanje prenio. Sufjan es-Sevri, r.a., je rekao: „Ništa nakon farzova nije vrijednije od traženja znanja“.
Ako svoje slobodno vrijeme, ma koliko ga bilo, usmjerimo ka sticanju znanja, investirali smo svoje trenutke u trajnu dobit, od koje će biti koristi. Bavljenje znanjem nas upućuje da uvijek budemo u društvu učenih, a mudra izreka kaže: „Bolje je sa učenim plakati nego se sa neznalicom veseliti.“
Nemojmo ostavljati sticanje znanja samo pojedincima. Svi naučimo onoliko koliko je u našoj mogućnosti. Jer, znanje se uvijek u islamu nazivalo svjetlom, a neznanje mrakom. Tako da čovjek koji radi na svjetlu, zna šta radi i njegova djela su korisna, dok onaj ko radi u mraku, nije svjestan je li korisno ili štetno ono što radi.
Imam Alija, r.a., je rekao: „Najveću štetu islamu će nanijeti oni koji znaju a ne vjeruju (ne praktikuju vjeru), i oni koji vjeruju a nemaju nimalo znanja.“
Ako u pogledu znanja kažemo sebi da nam je dovoljno, da imamo već dovoljno znanja, to je početak naše propasti. Učeni su rekli: „Ko tvrdi da dovoljno zna, najveći je neznalica“.
Ako znanje ima ovoliku vrijednost, sigurno je da i oni koji ga nose zaslužuju poštovanje. Ono što se danas u pogledu znanja slobodno može smatrati porokom, jeste nepoštivanje onih koji pronose znanje, nepoštivanje učenih. Vidimo da danas pojedinci koji su se tek počeli baviti islamskim znanjem, raspravljaju i danonoćno kritikuju učenjake, sude njihovim stavovima i postupcima. O dubinama mora znanja raspravljaju oni koji još ni članke nisu okvasili u tom moru! To je velika opasnost i prepreka sticanju znanja. Kaže ibn Asakir: „Onaj ko ne obuzda svoj jezik u pogledu uleme, Allah će ga prije smrti iskušati smrću njegovog srca“.
U mrtvo srce znanje ne ulazi, te iz ovog upozorenja razumijemo da, ako sebi damo za pravo da kritikujemo učene, nikad nećemo biti oni –učeni.
Potrudimo se da poštujemo znanje kroz poštovanje onih koji ga nose. Potrudimo se da nam ne prodje dan niti trenutak slobodnog vremena u kojeg nećemo iskoristiti da nešto vrijedno naučimo.
U ove plemenite riječi utkajmo svoju dovu:
„Gospodaru naš, poduči nas onome što će nam koristiti, daj da se okoristimo onim što naučimo, i znanje nam povećaj“!
Prof. Enis ef. Burdžović