Vjerujem da će, uprkos ovoj ravnodušnosti, Gaza živjeti u savjesti čovječanstva. Kada se povjeruje da je ubijena – savjest će nići ko iz zemlje trava. A ko je travu zaustavio, ko proljeću rekao – ne budi se.
MONITOR: Nedavno je izašla vaša knjiga Smrt u Gazi, poetski odgovor na genocid u Palestini. Koliko je bilo teško utonuti i poetski oblikovati stradanja koja se dešavaju pred očima cijelog svijeta?
MARTINOVIĆ: Knjiga Smrt u Gazi je nastala kao nužnost, kao činjenica preko koje je nemoguće preći, koja se ne može mimoići. To je genocid najstrašnije vrste koji se dešava pred očima svijeta. A svijet ćuti, uporno ćuti. Zašto ćuti? To je veliko pitanje. Iako ima reakcija, one su male, nedovoljne.Strašni prizori putuju pred očima svijeta, a svijet žmuri, sklanja pogled u stranu, pravi se da ne vidi. Ili ne vidi: možda je oslijepio, ostao bez osjećaja, otupio. Pred današnjim oružjem nemoćnim se osjećaju mnogi i to ćutanje može biti iz nemoći ili straha. I nemoć i strah su zavladali svijetom. No, neminovne su pobune, neminovna su buđenja… Ali do tada će izginuti na hiljade ljudi, kako je to u Gazi, gdje stradanje ne prestaje. Ide se do potpunog zatiranja. Bojim se da je umrla savjest čovječanstva. U vrijeme Španskog građanskog rata drugačije je bilo. Na hiljade dobrovoljaca je išlo iz svijeta. U Gazu se ne ide, Gazi niko ne pomaže. Gaza je sama, otvorena živa rana, koja ne može zarasti. Opustošena zemlja. Moćnici koji vode ovaj rat ne kriju da će Gazu raseliti i da će napraviti prelijepe hotele i apartmane za odmor i uživanje. Može i to da bude. Sila slomi zemlje i gradove… Ali kako spavati, kako se odmarati nad mrtvima i sa mrtvima? Mrtvi su probuđena savjest. Mrtvi su uvijek budni. Mrtvi su nepobjedivi. Oni žive, niko ih ne može ubiti po drugi put. Knjiga je nastajala spontano, nužno, svakodnevno od početka rata do januara ove godine. Nijesam dalje mogao pratiti tragediju koja se nastavlja. Zapisivao sam prizore, stradanja, potresne slike. Toj fascikli nijesam smio da priđem, da u nju zavirim. Esad Kočan, koji će kasnije s pravom postati urednik knjige, pomogao mi je u tome. Mnogo je bola, mnogo opomena i pomena. Knjiga počinje sa pjesmom Gospode, prvom koju sam napisao u kojoj razgovaram s Bogom, koji sve gleda a ćuti. Bog a ne vidi šta se dešava, kakve strahote. A završava se pjesmom Bog u Gazi u kojoj je Bog navodno sišao u Gazu, gdje ostaje i kaže: Ne mogu više/ići na nebo/Ostaću na zemlji/Ostaću u Gazi/Pa neka/ I mene ubiju/. A ubiti Čovjeka isto je kao ubiti Boga!
Zlatni uvodni tekst za knjigu napisao je Ferid Muhić, dugujem mu zahvalnost za riječi koje je napisao i duboko osjećanje koje je pokazao, kao humanista i uman čovjek.
MONITOR: Vječno pitanje – osim dizanja glasa i ostavljanja traga koliko je poezijom i umjetnošću moguće uticati na buđenje savjesti i empatije?
MARTINOVIĆ: Glas svakako treba podići, makar i jedan, makar i u pustinji gdje te niko ne čuje, čuje viša pravda. Najgora je tišina, mirenje i odobravanje. Lično sam pišući ovu knjigu umirivao sopstvenu savjest. Mnogo puta, gledajući sve te strahote, postidio sam se što sam čovjek, što pripadam ljudskom rodu, s uvijek istim pitanjem: može li se sve ovo dešavati. Da li je istina ovo što gledamo sopstvenim očima?Poezija najduže traje, njeni treptaji, žive sile koje vibriraju u prirodi, istoriji i čovjeku. Kada je samarkandski kadija Abu Taher sreo mladog Omara Hajama, za kojeg su se već otimali gradovi, dao mu je svesku i to darivanje ispratio riječima: Evo ti ova sveska Hajame, zapiši u njoj koju rubaiju. Iako je tvoj brat stradao zbog dvije ruabaije (dvije strofe po četiri stiha!), u kojima je loše govorio o vladaru. Nemoj se uplašiti. Pjesnički treptaj najduže traje. Toliko puta potvrđena istina. Hajam će u toj svesci napisati Rubaije, slavno djelo svjetske književnosti. Danas se puca u srce te Civilizacije, u kolijevku koja je odnjihala Svjetski duh i Hajama.Ovo sam ispričao zbog pjesničkog treptaja. Velika pjesnička djela su toliko puta potvrdila ovu istinu. Sve je prošlo. Moć i vlast – Tim nepovratnije što se činjahu večitijim, kako je pjevao Zogović u Ali Binaku. Tih dvanaest pjesama prvog modernog spjeva u crnogorskoj književnosti, sa kojima je pjesnik stao na stranu poniženih Albanaca u Kraljevini SHS, pokazali su se jačim od svih armija i svih sila Kraljevine. Sve je prošlo, svi su prošli: Šemsi paše, Sav batare, Todor baše / sejmani, krilaši, žandari, ćuskjaši, batinaši / kamatnici i mitnici, gočobije – knjigopisci…I prošle su vođe i vojske. To nepovratnije/što se havljahu vječitiji. To izenadnije/kad se činjahu najačima/, piše mladi Zogović u Pjesmi devetoj. Nije se uplašio iako to tada bijaše veoma opasno, stao je na stranu nemoćnih i obespravljenih. Dakle, sve je prošlo, poezija je ostala – Ostao je Ali Binak. Ostao Ep o Gilgamešu, najstarije djelo svjetske književnosti. Srušena je Niniva najljepši i najutvrđeniji grad u tadašnjem svijetu, po nekoj višoj pravdi u koju ja vjerujem, poslije mnogo vjekova u ruševinama je pronađen Ep, to besmrtno djelo.Poezija je trajniji svjedok od hronika, istorijskih zapisa, koje uglavnom pišu pobjednici, dok poeziju pišu veliki civilizacijski obrasci. Ona je nad svim, ona je sa svima, gola kvintesencija i egzistencija. Zato trajana. Ona ne krivotvori, ne da se potkupiti.Ivan Goran Kovačić je pisao Jamu u bosanskim planinama, stajući uz žrtve, da bi i sam završio sa nožem ispod grla. Bilo je to vrijeme solidarnosti, zato je pobijedila borba kojoj je pripadao, a velika borba hoće velikog pjesnika. Ta je borba rodila Gorana. Iz Topuskog, gdje je štampano ratno izdanje ove besmrtne poeme sa koricama od šatorskog krila, drugog materijala nije bilo, sa grafikama Eda Murtića i Zlatka Price, četiri primjerka idu na četiri tada najvažije svjetske adrese velike antifašističke koalicije, za tri vođe i jednog umjetnika: Čerčila, Ruzvelta, Staljina i Pikasa. Tada je riječ imala krila, našla i svoga pjesnika, odjeknula i daleko i duboko. Taj odjek ne prestaje, svuda je gdje se vodi pravedna borba. I u Gazi! Pjesnik je bio mrtav kada je štampano ratno izdanje, ali je poema otišla u svijet. Kasnije će je vijetnamski borci nositi u rancu kao, pored vojničkog, neophodno ljudsko trebovanje.Ove primjere sam naveo da bih ilustrovao moć poezije. Pjesnici uspostavljaju trajanje, rekao je Helderlin.
MONITOR: Fascinirani ste antikom, pisali ste o temama rata i stradanja, poput onih o Troji. U svojoj poeziji često se bavite pitanjem vremena – ima li promjena, uz toliko ratova i besmisla, onih suštinskih u ljudima?
MARTINOVIĆ: U nizu mojih knjiga, stoji knjiga Troja/ Domovina moja. U njoj sam bio u Troji i sa Trojom. S Astiajanktom, Hektorovim četvorogodišnjim sinom, koga je Odisej bacio niz zidine grada. U toj knjizi poezije, kasnije u romanu Homer na putu za Smirnu, Odisej je poludio zbog zločina koje je počinio. Prate ga utvare, mrtvi, priviđenja, kalipse i polifemi… U mojim knjigama on ne stiže u Itaku. Božja pravda ne oprašta.Sve moje knjige su pisane na antičkim temama. U tim temama su obrasci ljudskog ponašanja, čovjek i univerzum. U romanu Homer na putu za Smirnu, bavim se Trojanskim ratom, matricom svih ratova. U njoj je Homer hirurg koji svakodnevno gleda stradanje. Svjedok iz prve ruke. Koristio sam Ilijadu, taj spomenik ratu, kako je naziva Aleksandar Bariko, pišući antiratni roman u kome Homer rat doživljava kao najpogubnije stanje. Na kraju se gotovo uvijek zaboravi zbog čega se počelo, jednaki su gubitnici i oni koji osvajaju, koji uništavaju i oni koji su uništeni. S tim što oni koji se brane, uvijek moralni pobjednici. Uvijek sam na njihovoj strani! Negdje sam napisao, možda baš u knjizi Smrt u Gazi – mrtvi su nepobjedivi, njih ne možeš ubiti. Oni su zadobili vječna obličja, ne dotiče ih vrijeme i ljudi.U Knjizi Propovjednikovoj, sin Davida cara u Jerusalimu na početku kaže: Što je bilo to će biti, što se činilo/ to će se činiti, I nema ništa novo pod suncem. Sve je isto s tim što ratovi koji se danas vode sve brišu za sobom. Ratuje tehnika, ali tehnikom upravljaju ljudi. Oni biraju cilj i metu. U istoriji postoje ciklusi mira, a onda dođu i oni nemira i ratovanja. Zašto se to probudi u čovjeku? Veliko je pitanje i ko zna da li ima pravi odgovor.To ni Homer nije znao!S knjigom Smrt u Gazi – prvi put iz antike ulazim u svoje doba, u živu antiku. Pojas Gaze je živa antika, sveto parče zemlje koje niko neće pokoriti. Vjerujem da će, uprkos ovoj ravnodušnosti, živjeti u savjesti čovječanstva. Gaza je metafora koja koja tješi i budi. A ko je ubio Metaforu?! Iako je to buđenje gotovo neprimjetno, savjest ne miruje, ne može se ubiti ni sa kakvim oružjem, ne može se zakopati u zemlju ni otjerati na nebo. Tu je svaka moć nemoćna! Svaki vladar i vojskovođa. Kada se povjeruje da je ubijena – savjest će nići ko iz zemlje trava. A ko je travu zaustavio, ko proljeću rekao – ne budi se.
MONITOR: Odavno vas opisuju kao pjesnika-arheologa. Šta će neki budući arheolozi, istoričari i pjesnici pisati i kako će tumačiti ovo naše vrijeme?
MARTINOVIĆ: Vremena se pronalaze. I ovo naše će se oslikati u budućem. I budući će moći da sagledaju sve tragove i sve grobove, nepočinstva ali i velika djela. A velikih djela i gestova biće uvijek i sada ih ima naravno (šta bi svijet bez njih?), potrebno je vrijeme da se iskristališu. Naiđu vremena ogromnih stradanja, velike pogibije nevinih koji ostaju bez doma i groba, bez najbližih. Mnogo je mrtvih u Gazi. Pogubna su to vremena – kada živi zavide mrtvima. Humanitarni centri postaju grobnice. Kakva ljudska najniža niskost. Ubiti dijete znači ubiti sebe…
MONITOR: U knjizi dominiraju riječi – ,,gospod”, ,,dijete” i ,,smrt”. Zašto ste odabrali ove motive?
MARTINOVIĆ: Ti motivi su noseća vertikala knjige. Tamo gdje je žrtva tu je Bog. A ubiti dijete, znači ubiti sebe, ubiti Boga. To je najveći grijeh. Varvarstvo nad varvarstvima, u koje tone svijet. Prvotni naslov knjige je bio Djeca u Gazi. Najviše me pogađala smrt djece. Te smrti malih – velike su smrti! Esad Kočan mi je govorio: ta mrtva djeca postaće besmrtne pjesme. Njegova rečenica bila je posebno podsticajna. U mojoj knjizi tu mrtvu djecu na nebu dočekuje veliki palestinski i svjetski pjesnik Mahmud Derviš, dijeli im igračke, tješi ih i unosi u pjesme, pa tako čini besmrtnim. Meni je svaka nedužna žrtva strašna. Jednake su mi ljudske žrtve u ovom času – one u Iranu i one Izraelu, Teheranu i Tel Avivu. Sve civilne žrtve su iste pa ma gdje i ma ko bile. Žrtve ne brojim po nacionalnosti, ni po vjerskoj pripadnosti. U svakoj gledam čovjeka. Nikada ne mogu da optužim i osudim bilo koji narod. Mogu pojedince koji vode ratove. Uvijek sam pred čudom i pitam se: da li oni što šalju granate, oni što ispaljuju toliko smrtonosnih raketa, pomisle li da su tamo ljudi: žene i djeca, nemoćni starci. Gladni. Ubijaju ih u redovima za hljeb. Pozovu ih za humanitarnu pomoć, a kada se sakupe, onda idu granate. Dno ljudskosti. Popuštaju osnove koje drže čovječanstvo! Mnogi se ne domognu hljeba. Kakav varvarizam. Dokle ovo može da ide. Šta se desilo sa čovjekom? Bojim se apokaliptičnih vremena! Gube se ljudske norme. Ratove vode ludaci. Istorija je to dokazala toliko puta. Oni su kao i svako drugi kratkog vijeka, a nanesu toliko zla. Da li ikada pomisle na to? Sigurno ne jer da pomisle ne bi to radili. Kratkovjeki a mogu da učine dugovjekovno zlo.
Gaza je živa antika
MONITOR: U jednom od intervjua citirali ste persijskog cara Kserksa koji, kroz Eshilova usta, kaže: Propali smo jer smo činili nepravdu! Da li taj princip važi u istoriji i da li smo svjedoci propasti jedne civilizacije?
MARTINOVIĆ: To što je Eshil, veliki pjesnik, izrekao na usta persijskog cara Kserksa – najstrašnija je i najveličanstvenija lozinka čovječanstva. A nije slučajno izgovorena, ništa nije slučajno! Velika persijska vojska krenula je na Grčku da je pregazi i potre sa zemlje – mala Grčka je nadmoćno pobijedila tu silnu vojsku od koje se samo nekoliko živih sa carem Kserksom vratila u prijestonicu Susu. Dokaz da postoji nešto što poravnjava, šta je čije daje svima po zasluzi. U istoj tragediji je stih: Pobijedili smo jer nijesmo bili sami. Ja sam to ovako tumačio: bili smo sa sobom, bili svoji i na svome. A tada je čovjek najjači. Tada je nepobjediv! Gaza i ono što se dešava u Gazi, živa je antika. Antika jedino ne umire. Antika živi i u budućnosti!
Umirući – narod u Gazi – živi!
Predrag NIKOLIĆ
preuzeto sa, www.monitor.co.me