Živa historija

Živa historija

Živa historija

“Nekada su stari muškarci i žene bili živa povest, pamćenje plemena, sećanje naroda, pa im se zbog bogatog iskustva i znanja odavalo posebno priznanje i poštovanje. Danas su oni predmet podsmeha i prezira. Čuje se od strane mladih da su stari istrošili glavnicu svoga života a sada troše samo sitniš, da su proživeli svoju nadu, da je njihov život već bio, da oni više nisu budući, da već idu za svojim sprovodom, da su okrečeni grobovi i pokretni leševi. Više nisu nizašto, već za groblje. Tako govori doba u kome se gaji kult mladosti.”

Ove riječi uvaženog profesora Đura Šušnjića, koje je izrekao na dodjeli nagrade „Vitez poziva“, koju dodeljuje Liga eksperata – LEX istaknutim pojedincima koji su u svom radu iskazali moralne i profesionalne vrline, najbolje odražavaju kakav je odnos između mladih i starih generacija u savremenom društvu. U jednoj od dnevnih novina, pročitao sam članak, da roditelji u Velikoj Britaniji imaju veliki problem u komunikaciji sa svojom djecom, jer nove generacije su razvile jezik, koji je obogaćen sa toliko novih riječi, da prosto njihovi roditelji ih ne razumiju šta govore.

Činjenica da postoji raskol među generacijama je donekle i shvatljiva, jer težnje, ciljevi, način života, životna interesovanja su različiti, ali ovaj raskol dobija dimenzije, sve češće, potpunog prekida komunikacije. Bolje kazano, nestalo je razgovora među generacijama, cijela konverzacija je svedena na razmjenu neophodnih informacija. Ovaj društveni problem možemo sagledati kroz dvije ravni – na nivou porodice i na nivou društva kao zajednice.

Na nivou porodice, među generacijama komunikacija je svedena na razmjenu osnovnih informacija, koje su potrebne radi zajedničkog života. Mlađe generacije imaju posebne prostorije unutar stana ili kuće, u kojima borave dok su u domu. U ovim prostorijama primaju svoje prijatelje i goste, a od ostalih prostorija posjećuju kuhinju i to vrlo rijetko, jer uglavnom jedu izvan kuće. Ovako izgleda kuća u kojoj mladi žive kod roditelja, ukoliko je obrnuto, da stariji žive kod svoje djece, situacija je identična; stariji ili imaju prostoriju u kojoj borave, a ako nemaju, skoro da ih i ne primjećuju. Dok sam radio kao imam, upoznao sam dosta starijih ljudi, koji su pet dnevnih namaza klanjali u pet različitih džamija, neke od tih džamija su bile udaljene i do deset kilometara. Kada sam ih pitao zašto ne klanjaju u najbližoj džamiji, oni bi jednostavno odgovorili: “u džamiji uvijek sretnemo nekog novog sa kim možemo da razgovaramo”. Svaki od ovih džematlija živi sa djecom i unučadima, ali jednostavno nisu imali u kući sa kim da razgovaraju. Porodica je razdvojena zidovima, odnosno porodica kao cjelina ne postoji. Porodica u modernom društvu je skup pojedinica, koji žive pod jednim krovom, koji su zajedno zato što moraju, i koji imaju različite životne probleme, koje rešavaju samostalno, a ne kao porodica.

Na nivou društva ovaj jaz između generacija, vodi ka asimilaciji i potpunom gubitku vlastitog identiteta, na način da nove generacije zaboravljaju živu povijest, tradiciju i kulturu svojih predaka. Vlastitu historiju uče samo preko knjige, čak je i ne osećaju kao svoju. Srednjoškolcu i studentu je sasvim svejedno da li uči historiju američkog, turskog ili vlastitog naroda; uči je radi ocjene, iz udžbenika napisanog perom naučnika, koji opisuje samo važne događaje, a ne živote običnih naroda, pojedinaca i porodica. Omladini nedostaje žive tradicije, koja se prenosi riječju običnog čovjeka, koji je proživio tu historiju. Ova historija je puna emocija, ona se ne pamti, ona se proživljava, kroz nju stare i nove generacije žive kao jedan narod, ista krv, kao potomci i preci. Bez žive povijesti jedan narod proživljava vlastite pogreške, i po nekoliko puta, sve dok ih ne zapamti. Naša bošnjačka historija je najbolji svjedok toga. Ovih dana u raznim regijama Rusije , na Dan branioca otadžbine, volonteri su se sreli  sa ratnim vetranima, njih sto čedrdeset hiljada, da bi snimili video-intervju sa njima. Sećanja očevidaca tragičnih ratnih događaja će činiti osnov arhive uspomena  “Naša pobjeda. Živa historija”.  Ovakvi arhivi žive historije postoje danas u nekim evropskim zemljama i u SAD-u. Što je dokaz da savremeno društvo prepoznaje značaj žive historije.

Lahko se da primjetiti da udaljenost među generacijama vodi i ka nestanku vlastite kulture. Mlade generacije ne samo da su promijenile životne navike, od onih koji se tiču načina odijevanja, prevoznih sredstava, uređenja stana, načina ishrane itd., što je shvatljivo usljed industrijsko-tehničkog razvoja i ubrzanog tempa života, nego su promijenili i smisao života, one univerzalne životne vrijednosti koje su nepromjenljive, a koje se stoljećima baštine u našoj tradiciji, kao što su: razumijevanje smisla života, njegovanje stida i čednosti, održavanje dobrosusjedskih odnosa, značaj i smisao gostoprimstva, čuvanje i poštivanje časti i obraza čovjeka itd.

Iako, moderno društvo pokušava na video snimcima da sačuva živu historiju, mislim da taj pokušaj ne može nadoknaditi živu riječ, koju predak prenosi svojim potomcima. Jer stariji su “živa povijest, pamćenje plemena, sećanje naroda”, koja se može prenijeti samo kroz razgovor između generacija. Živu historiju može doživjeti samo onaj ko istinski poštuje starije, a prenijeti samo onaj ko ima strpljenja i samilosti prema mladima, a oboje je sadržano u razgovoru.

“Nije od nas onaj ko ne poštuje starije, koji nema milosti prema mladima…” (Ahmed i Hakim)

Ovo su riječi Poslanika a.s., koje su potrebne društvu koje želi da sačuva vlastitu kulturu, tradiciju i identitet. Ono društvo koje ne poštuje starije i u njima vidi “okrečene grobove i pokretne leševe” i u kojima stariji nemaju milosti i strpljenja prema mladima osuđeno je na nestanak.

Fuad Čekić
Podgorica, 27.02.2012. godina

Tags:

No Comments

    Leave a reply