POEZIJA JE BESKRAJNO PUTOVANJE KA NEPOZNATOM

Vaše kraljevsko veličanstvo… dame i gospodo.

Zadovoljstvo mi je i čast da nađem mjesto među vama u ovoj elegantnoj proslavi poezije, u vrijeme kada se poezija čini stranom i otuđenom. Bojim se, međutim, da govorim u ime tog pjesnika kome se danas ovdje odaje počast, jednostavno zato što je u ovom slučaju on osoba koja vam se obraća. Kako mogu istovremeno da budem, i da ne budem on? Nije li poezija, na kraju krajeva, glas susreta “ja” i njegovog “drugog” na jeziku pjesnika?

Kada pisac dobije ovakvu međunarodnu nagradu, to ne znači samo priznanje njegovom ličnom zalaganju, već je i odavanje počasti mostovima koje je književni tekst uspostavio sa ostalima; priznanje njegovih estetskih i ljudskih vrijednosti koje mogu ponuditi drugačiju perspektivu svjetske književnosti koja ne osigurava hegemoniju centru niti marginalizuje periferiju.

Vaše veličanstvo…

Ova cijenjena nagrada je data meni, ali u isto vrijeme nije samo moja. Dobio sam je jer sam se potpisao ispod pjesme. Ali ona nije moja jer pjesma sadrži nekoliko glasova i razbijenih mjesta koja se ne susreću na karti... Ona nije moj glas, već glas i obraćanje žrtve sebi i svijetu koji ne pristaje na tišinu i smrt, niti želi da se izliječi od bolesti nade u slobodu, pravdu i mir. Moj individualni glas nije ništa drugo do pjesnikov način da održi ritam!

Čovjek može da se rodi samo na jednom mjestu; međutim, on može da umre nekoliko puta na drugom mjestu: u izgnanstvu i zatvorima, i u domovini koja je okupacijom i ugnjetavanjem pretvorena u noćnu moru. Poezija je možda ono što nas uči da njegujemo šarmantnu iluziju: kako da se iznova i iznova rađamo iz sebe i koristimo riječi da izgradimo bolji svijet, fiktivni svijet koji nam omogućava da potpišemo pakt o trajnom i sveobuhvatnom miru sa - životom.

Znate, naravno, da sam iz Palestine. Kakvo uzbudljivo ime; dvosmisleno, otvoreno za svaku moguću interpretaciju, izaziva određenu čežnju i kontra-čežnju, i izaziva emocije sažaljenja ili ljutnje. Ali zamišljena drevna Palestina, nazvana “Zemlja ljubavi i mira”, majka Božijih vjerovjesnika i mjesto susreta zemlje i neba, ne liči na pravu Palestinu preplavljenu krvlju i suzama. Uskraćen joj je mir jer je njen narod lišen slobode; uskraćena joj je ljubav jer je njen narod lišen pravde; uskraćeno joj je bolje sutra koje je nadohvat ruke jer je njena okupirana sadašnjost okružena zidovima mržnje koja narodu uskraćuje nadu.

Tako je teško biti Palestinac! A Palestincu je još teže biti pjesnik! Kako može da pjeva a da ne naruši harmoniju između riječi i stvari? Kako može da u isto vrijeme spoji lijepo i korisno? Kako može da odredi mjesto u jeziku, a da jezik ne transformiše u topografiju? Kako može da zaštiti stvarnost od stiska legende, a kako svoju legendu može da zaštiti od pritisaka stvarnosti, da bude dio istorije i svjedok djelovanja istorije prema njemu, i to sve u isto vrijeme? Vrijeme nas uči mudrosti, ali nas istorija uči ironiji. Kako pjesnik može da vodi rat koristeći protujezik? Kako može da pretvori izgnanstvo u latentno sjećanje? Kako može, kako kaže René Char, da pretvori neprijatelja u rivala? I kako da ga onda uvjeri da nauči napamet dva Jejtsova stiha:

To su vrlo teška pitanja… Možda na njih književnost ima odgovore… Ne znam… I kakvo je uzbuđenje ne znati, jer je poezija beskrajno putovanje ka nepoznatom.