Pjesnik mora biti nacionalan da bi bio univerzalan

Stvaralaštvo Mahmuda Derviša predstavljeno u sklopu Decembarskih dana kulture.

Poezija najpoznatijeg i najvažnijeg palestinskog pjesnika Mahmuda Derviša predstavljena je Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović“ u Podgorici. O Dervišovoj poeziji govorili su Balša Brković, Jovanka Vukanović, Miraš Martinović, Džemo Redžematović i Fuad Čekić, a prisutnima se obratio i ambasador Palestine u Crnoj Gori Nj.E. Rabii Al-Hantouli.

Na večeri je istaknuto kako je Derviš prije svega pjesnik palestinskog naroda, što je za očekivati za svakog velikog pjesnika. Pjesnik mora biti nacionalan, da bi bio univerzalan, duboko osjećati svoju zemlju i svoje korijene, da bi razumio druge.

- Derviš pjeva o čovjeku. Ta univerzalnost mu daje posebnu dimenziju i snagu, on doseže antiku samu, trajno stanje velikih pjesnika - pojedinca i naroda. Njegova poezija danas putuje po svijetu na preko 30 jezika. Uprkos granatama, putuje i putovaće dok bude čovjeka, pisana za čovjeka, za svoj narod i sve narode, koji pate i koji se brane. Ona je odbrana. A ko se brani, pobjednik je, prije ili kasnije.

Pohvaljen je i poduhvat prevodioca Džema Redžematovića, koji je preveo Dervišova sabrana djela u četiri toma s arapskog jezika.

- Redžematovićev prevod ovih važnih i izuzetno vrijednih djela može poslužiti kao potka za dalje tumačenje i otkrivanje drugačijih dimenzija Dervišovih pjesama i ciljeva. Ovakav ptevodilački poduhvat vrijedan je svake pažnje i najvećih državnih nagrada i priznanja. Da je sreće, Redžematović bi trebao dobiti Trinaestojulsku nagradu!

Dervišovu poeziju doživljavamo kao poeziju otpora, poručeno je sa književne večeri.

Ovaj prevodilački poduhvat važan je, kako je se navodi u saopštenju, kako za prevodilačku raznolikost, tako i za obogaćivanje crnogorske književne produkcije i ponude."Dervišovu poeziju doživljavamo kao poeziju otpora. A to je samo jedno od njenih ogledala. Svaka dobra poezija je, u stvari, poezija otpora. Otpor protiv svega što se udaljilo od čovjeka, što ga degradira, protiv svega što se kosi sa smislom, progresijom duha i osjećajnosti. Otpor bez pokliča i fanfara. U takav otpor Mahmud Derviš ugradio je čitavog sebe. Kroza nj, kroz njegovu misao i emociju, protiče sva muka života, izvorna, nepatvorena. I tek nakon toga, ona se kristališe i filtrira putem njegovog stiha", istaknuto je na skupu.

"Njemu takvom, bilo je suđeno da javno progovori o sudbonosnim klackalicama koje se već decenijama njišu nad glavama njegovih sunarodnika, nad nebom njegove Palestine, a da se još ni danas ne naziru ključevi pravde koji bi otvorili kazamate u kojima je za mnoge zatočene u njima svjetlost sunca bila samo san. Od te činjenice do prve pjesničke riječi mali je korak.

Ali za Derviša – i jedini mogući put, i to ne kao izraz i odraz, kao posredna linija izmedju života i njegovog odjeka u našoj svijesti, već kao sam život, kao način postojanja i opstajanja. Dervišova riječ je tiha meditativna obznana: istoriju svoje zemlje i današnji trenutak svog naroda ovjekovječio je kroz sopstvenu patnju, patnju koja je stegnuti krik; kroz željeznu, tešku bol, a koja ne zvoni, već samo pritiska; kroz dugogodišnje izgnanstvo kao najkrvavije raspeće", poručeno je. Zaključeno je kako je monumentalnost njegovom opusu pridonijela, bez sumnje, njegova duboka vjera da je za svaki razlaz među ljudima i narodima, pa i onaj najkrvaviji, moguće naći dostojanstven izlaz.