Odlike islama - Sveobuhvatnost islama

Sveobuhvatnost, sa svim bremenitim značenjima i dimenzijama koja sadrži u sebi, još jedna je karakteristika islama. U tu sveobuhvatnost spada cijelo vrijeme i život čovjeka.

Šehid Hasan el-Benna je vrlo jezgrovito iskazao dimenzije univerzalnosti poslanice islama kada je kazao:
„To je poslanica koja se proteže uzduž kroz sve vremenske epohe, koja se proteže poprijeko tako da uređuje najudaljenije svjetove, koja se proteže dubinski tako da tretira pitanja ovoga i Onoga svijeta.“

Islam je poslanica za sva vremena i generacije. On nije poslanica za određen period ili vrijeme čijim istekom, ističe njegov efekat, kao što je bio slučaj sa poslanicama vjerovjesnika prije Muhammeda, s.a.v.s. Svaki vjerovjesnik je slat na određeni vremenski period, sve dok Allah ne bi poslao drugog vjerovjesnika.
A što se Muhammeda, s.a.v.s., tiče on je pečat vjerovjesnika, a njegova poslanica je vječna. Njoj je Allah odredio trajanje sve do nastupanja Sudnjeg časa, tako da ona sadrži Allahovu posljednju uputu čovječanstvu. Jer nakon islama nema drugog zakona, kao što nakon Kur'ana nema druge knjige, a nakon Muhammeda, s.a.v.s., drugog vjerovjesnika. Nikom prije vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s., nije bila posljednja poslanica i niko prije njega nije bio Poslanik Dovršitelj. Tevrat je donio radosnu vijest o onome koji će doći nakon Musaa, a.s., kao što je Indžil donio radosnu vijest o dolasku „Paraklita“ nakon Isaa, a.s., koji će otkriti svaku istinu i koji neće govoriti po svom hiru. Islam je poslanica budućnosti kao što je poslanica daleke prošlosti. On je u svojoj biti i osnovnim postulatima vjerovanja i morala, poslanica svakog poslatog vjerovjesnika i svake objavljene Knjige. Jer su svi vjerovjesnici došli sa islamom, pozivali na monoteizam i odvraćali od općeg zla (taguta). To Kur'an veoma jasno i sigurno potvrđuje:
"Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: "Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!“ (El-Enbija: 25);

"Mi smo svakom narodu poslanika poslali: "Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!" I bilo je među njima onih kojima je Allah na Pravi put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u zabludi; zato putujte po svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž utjerivali“ (En-Nahl: 36);

Nuh, a.s., je govorio:

“Meni je naređeno da budem musliman” (Junus: 72);

Ibrahim i Ismail su rekli:

„Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš neka bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si!“ (El-Bekare: 128);

Ibrahim i Ja'kub su savjetovali svoje sinove: „ I Ibrahim ostavi u amanet sinovima svojim a i Jakub: "Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani!“ (El-Bekare: 132);

Jusuf, a.s., je ovim riječima molio Allaha, dž.š.: „Daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!“ (Jusuf: 101);

Musaovi, a.s., čarobnjaci su rekli:  „Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!“ (El-A'raf: 126).

A Musa, a.s., je rekao: „O narode moj, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!” (Junus: 84).

Sulejman, a.s., je poručio Belkisi i njenom narodu: „Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite (kao muslimani)!“ (En-Neml: 31);

Havarijjuni su rekli Isau, a.s.: „Mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo mi poslušni Njemu (da smo muslimani)“ (Ali Imran: 52).

Ona je, dakle, u svojoj biti poslanica svakog vjerovjesnika koji je došao od Allaha još od doba Nuha, a.s., pa sve do Muhammeda, s.a.v.s. Ona je poslanica svih vremena.

Obzirom da ova poslanica nije ograničena razdobljem niti generacijom, ona, također, nije ograničena mjestom niti umetom (ar. ummet), odnosno, narodom ili staležom.
Ona je sveobuhvatna i obraća se svim ummetima, narodima, rasama i staležima. Ona nije poslanica određenom narodu koji će tvrditi da je odabrani narod od Boga, te da svi ljudi moraju biti njemu pokorni. Ona nije poslanica posebnom području kojem moraju biti lojalne sve oblasti na svijetu, dajući im svoje resurse i nafaku.
Isto tako, ona nije poslanica za određeni stalež čija je funkcija potčinjavanje i pokoravanje ostalih staleža za svoje, bez obzira da li je taj stalež od jakih, slabih, gospodara, robova, bogataša, siromaha, i dr. Ona je poslanica svih njih. A nije za korist jedne od njih isključujući ostale, kao što njeno razumijevanje i tumačenje nije rezervisano za jedan sloj ljudi, kao što misle mnogi ljudi. Ona je uputa Gospodara ljudi svim ljudiima, te milost Allahova za Allahove robove. Tu činjenicu je pojasnio Kur'an još od mekkanskog perioda:

„A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“ (El-Enbija: 107);

„Reci: "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite - da biste na Pravome putu bili!" (El-A'raf: 158);

„Neka je uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kur’an da bi svjetovima bio opomena“ (El-Furkan: 1);

„Kur’an je doista svijetu cijelome opomena!“ (Sad: 87).

Neki orijentalisti su tvrdili da Poslanik, s.a.v.s., u prvom periodu nije obznanio da je poslat cijelom čovječanstvu, već je to uradio kada mu je ostvario pobjedu nad svojim narodom – Arapima. Međutim, ajeti koje smo spomenuli negiraju tu tvrdnju, jer na njihovu žalost svi ovi ajeti su mekkanski. A mnogo je takvih ajeta u Kur'anu.

Također, ona je poslanica čovjeku u smislu njegove anatomske kompaktnosti. Ona nije poslanica za njegov intelekt bez duha, niti za njegov duh bez tijela, niti za njegove ideje bez osjetila, ili obratno. Ona je poslanica cijelom čovjeku: njegovom duhu, razumu, tijelu, duši, volji i svijesti, kao što smo to naglasili u poglavlju „Humanizam islama“.
Islam ne dijeli čovjeka na dva dijela kao što su učinile neke religije: na duhovni element kojeg usmjerava vjera i vodi ga ka hramu, a taj element ili polovina je u ingerenciji svećenika (crkvenih ljudi), kojem oni upravljaju, te drugi, tjelesni (puteni) element nad kojim vjera i svećenici nemaju ingerenciju, kao ni sami Bog. Taj dio je rezervisan za život, dunjaluk, politiku, državnu zajednicu, a to je u stvarnosti najveći dio u životu čovjeka.
Pa, da li se to podudara sa prirodom čovjeka i fitretom u kakvom ga je Allah stvorio?
Nikako, jer čovjek, kakvog ga je Allah stvorio, nije podijeljen niti secesionisan. On je kompaktna cjelina i jedno biće u kojem se duh ne razdvaja od materije, niti materija od duha, kao što se ne razdvaja intelekt od osjetila, niti osjetila od intelekta. On je jedinstvo koje se ne dekompozira od tijela, niti od duha, intelekta i duše.
Zbog toga njegov cilj treba biti jedan, njegov stav i put, a to je napravio islam tako što je Allaha učinio zadnjom namjerom i stremljenjem.
Zato se čovjek ne cijepa između dva oprečna smjera, ili dvije suprotstavljene snage, poput roba koji ima nekoliko gazdi. Svaki od njih mu naređuje suprotno od drugog, pa je raštrkan i rastrojen, kako spominje Kur'an: „Allah navodi kao primjer čovjeka koji je u vlasti ortaka oko koga se oni otimaju, i čovjeka koji je u vlasti samo jednog čovjeka - da li je položaj njih dvojice isti? Hvaljen neka je Allah, nije, ali većina njih ne zna“ (Ez-Zumer: 29).

Doista, islam je poslanica za čitavog čovjeka, kao što je poslanica za sve etape njegovog života i bivstvovanja. To je drugi aspekt sveobuhvatnosti islama. Islam je uputa Allahova koja prati čovjeka gdje god da se okrene i kroz bilo koje razdoblje da prolazi. On ga prati, dok je dijete, u pubertetu, kada je momak, kada bude stasao čovjek i kada postane starac, i konstruiše mu u svim postepenim razdobljima najoriginalniju metodu koju Allah voli i od njega traži. Zato nije neobično da se u islamu nađu propisi i pravila za novorođenče od njegovog samog rođenja, poput odstranjivanja nelagodnosti sa njega, učenje ezana na njegovo uho, odabir lijepog imena, klanje 'akike-kurbana iz zahvalnosti prema Allahu, i drugih poželjnih stvari koje je, recimo, pobrojao imam Ibn Kajjim, r.a., u knjizi posebno napisanoj za te namjere, pod imenom „Tuhfetu-l-mevdudi fi ahkami-l-mevludi“ („Propisi o novorođenčetu“).  Nalazimo propise koji su vezani za dojenje dojenčeta, dužini dojenja, odbijanju i ishrani; ko ga može dojiti, ko je dužan da plati dojilju ili da joj da nagradu, a naročito je to aktuelizirano prilikom razvoda braka ili odvojenosti majke dojenčeta od njegovog oca. Ovdje Kur'an podrobno razlaže sve pojedinosti:

„Majke neka doje djecu svoju pune dvije godine onima koji žele da dojenje potpuno bude. Otac djeteta ih je dužan prema svojoj mogućnosti hraniti i odijevati. Niko neka se ne zadužuje iznad mogućnosti svojih: majka ne smije trpiti štetu zbog djeteta svoga, a ni otac zbog svoga djeteta. I nasljednik je dužan sve to.* A ako njih dvoje na lijep način i sporazumno odluče dijete odbiti, to nije grijeh. A ako zaželite da djeci svojoj dojilje nađete - pa, nije grijeh kada od srca ono što ste naumili dadete. Allaha se bojte i znajte da Allah dobro vidi ono što radite“ (El-Bekare: 233).
Nakon toga, nalazimo propise koji su vezani za čovjeka kad je dijete, mladić, sazrio čovjek i starac. Tako da ne postoji ni jedno razdoblje u životu čovjeka a da islam nema propise koji ga uređuju. Štaviše, on brine o čovjeku prije nego se rodi i nakon što umre!
Nije čudo što u islamu nalazimo propise koji su vezani za plod i njegovo očuvanje i adekvatan tretman u smislu ishrane. Zato je Šerijat zabranio namjerni prekid trudnoće (abortus) i odredio krvarinu za onog ko ga prouzrokuje. Kao što je propisao da trudnica ne posti u toku ramazana, ako se boji da će to loše utjecati na ishranu ploda i njegov pravilan razvoj. U to spadaju i drugi propisi o trudnoći, nasljedstvu, trudnici i njenom izdržavanju u toku drugog stanja ako je razvedena: „ Njih ostavite da stanuju tamo gdje i vi stanujete, prema svojim mogućnostima, i ne činite im teškoće zato da biste ih stijesnili. Ako su trudne, dajte im izdržavanje sve dok se ne porode, a ako vam djecu doje, onda im dajte zasluženu nagradu sporazumjevši se međusobno na lijep način. A ako nastanu razmirice, neka mu onda druga doji dijete“ (Et-Talak: 6).

Kao što u islamu nalazimo propise koji su vezani za čovjeka nakon njegove smrti: dužnost kupanja mejjita, stavljanja u ćefine, klanjanje dženaze-namaza, ukopavanje na određeni način, propisa primanja hatara, učenje dove, izvršavanje oporuke, isplate njegovih dugova prema ljudima ili prema Allahu, dž.š. Te mnogih drugih stvari koje obuhvata poglavelje o dženazi u islamskom pravu.

Jedno od značenja islamske sveobuhvatnosti jeste i to da je islam poslanica za čovjeka u svim oblastima života i poljima ljudskog djelovanja. Tako da islam nije ostavio ni jednu stranu života a da nije obznanio svoj stav koji se ogleda u potvrđivanju i pomaganju, popravljanju i korekciji, upotpunjavanju i dopuni, promjeni i zamjeni. Ponekad se to ogleda u upućivanju, usmjerenju, propisivanju, a ponekada u lijepom savjetu, ili načinu kažnjavanja. Svaka stvar je na svoje mjesto.
Ono što je bitno je to da islam ne ostavlja čovejeka samog, bez Allahove upute, bilo kojim putem da korača i bilo koju aktivnost da sprovodi: bilo to materijalno ili duhovno, individualno ili društveno, idejno ili praktično, vjerski ili politički, ekonomski ili etički. Doista je islam, kao što je rekao rahmetli Akkad, idealna vjera za čovjeka. Bez obzira, bilo individualno ili društveno, radeći za svoju dušu ili tijelo, u pogledu njegovog dunjalika ili Ahireta, kada je u miru ili ratu, dajući sebi pravo ili dajući pravo vladaru i vladi. Tako musliman ne može tražiti Ahiret bez dunjaluka, niti može tražiti dunjaluk bez Ahireta, niti može biti muslimanom kada traži duh negirajući tijelo, niti kada tijelom negira duh, niti da jednom prakticira islam a drugi put to zapostavlja, već je musliman sa svom svojom vjerom (akidetom) u svim situacijama, jednako ako je sam ili sa svojim društvom. Doista, sveobuhvatnost vjerovanja u svojim individualnim i(li) društvenim aspektima je posebna karakteristika islamskog vjerovanja. To je karakteristika koja nagovještava čovjeku da je on cjelina i da je kompaktan, te da može da odahne od raspuknutih uvjerenja koja odvajaju život na dva dijela a zatim protežiraju njihovo integrisanje.  Ovaj pisac, Allah mu se smilovao, želi kazati da određene religije, poput hrišćanstva, žele diobu života na dva dijela: jedan dio pripada vjeri, i njega će voditi crkva, a drugi dio životu, a njega će voditi država, kao što smo ranije napomenuli.

Oslonac hrišćanskih svećenika u tome je naredna priča iz Indžila kako je Isa, a.s., jednom čovjeku koji ga je pitao o caru, rekao svoju poznatu rečenicu: „Daj caru carevo, a Bogu Božije.“
Islam negira ovo dijeljenje života na dva dijela i odbacuje ga iz dva razloga:
Prvi: islam smatra cio svemir i stvorenja vlasništvom Allaha, a caru ne pripada ni jedna trunka. Tako je i car i ono što ima, ustvari, u posjedu jednoga i moćnoga Allaha. U tom smislu Kur'an kazuje:

„U Allahovoj vlasti su svi na nebesima i na Zemlji. A oni koji se pored Allaha božanstvima klanjaju, povode se samo za pretpostavkama i samo uobražavaju“ (Junus: 66);
„Njegovo je što je na nebesima i što je na Zemlji i što je između njih i što je pod zemljom!“ (Ta Ha: 6);

„Zar pored Allahove žele drugu vjeru, a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji, i Njemu će se vratiti!“ (Ali Imran: 83).

Po islamskom vjerovanju nije dozvoljeno da se musliman dragovoljno pokori naredbi cara, kada je u stanju da cara pokori naredbi Allaha, niti je dozvoljeno da svoju spoljašnjost da caru a svoju unutrašnjost Allahu:

„Allahu pripada sve!“ (Er-Ra'd: 31).

Drugi: život sa svim svojim peripetijama je jedna cjelina koja ne prihvata dijeljenje i separaciju, osim na papiru i u mislima, dok u stvarnom životu cjelina se ne dijeli, niti se u njoj odvaja vjera od države, niti ekonomija od morala, niti pojedinac od porodice, niti porodica od društva. Zato su sve velike škole pokušale da kontrolišu sve životne oblasti i da ih usmjerje prema svojim ideologijama i uvjerenjima. Čak, sama crkva u srednjem vijeku nije u Evropi uspostavila praktično ono što je Indžil zagovarao teorijski. Pa je pokušala da zauzme mjesto cara, ili u najmanju ruku, da ovlada njime i da preko njega uređuje politiku.

Obzirom da je islam poslanica za cjelokupnog čovjeka u svim njegovim životnim razdobljima, te poslanica cijelog života, sa svim oblastima i aspektima, onda nije čudno da nalazimo islamsku doktrinu kako se potpuno odlikuje sveobuhvatnošću i sažimanjem svih aspekata života i čovjeka. Ta sveobuhvatnost se nadzire u credu i koncepciji, obredoslovlju i približavanju Bogu, etici i vrlinama, zakonu i sistemu.

Islamsko vjerovanje je sveobuhvatno sa bilo kog aspekta da se posmatra.
Ono se odlikuje sveobuhvatnošću obzirom da tumači sva važna pitanja na ovom svijetu. To su pitanja koja prožimaju čovjeka u prošlosti i sadašnjosti, tražeći jasne odgovore na njih kako bi ga izvadile iz ćorsokaka, sumnje, zbunjenosti, klasičnih i modernih filozofskih nadmudrivanja i religijskih kontradiktornosti: pitanje božanstva, pitanje svemira, pitanje čovjeka, pitanje poslanstva, pitanje kretanja čovjeka. Kada neke religije obrađuju pitanje čovjeka bez pitanja božanstva i monoteizma, ili pitanje božanstva bez pitanja poslanstva i vjerovjesništva, ili pitanje vjerovjesništva bez pitanja nagrade na Ahiretu, onda islamsko vjerovanje vodi brigu o svim navedenim pitanjima, i iskazuje svoje stavove sa jasnom sveobuhvatnošću i sveobuhvatnom jasnoćom. Isto tako islamsko vjerovanje se odlikuje sveobuhvatnošću na način što ne dijeli čovjekovu vjeru na dva boga: boga dobra i svjetla, i boga zla i tame, kako je bio slučaj sa zoroasterizmom. Ili između Boga i satane koji se u Jevanđeljima naziva predsjednikom ovog svijeta, te kao bogom ovog vremena, tako da je svijet podijeljen između njega i Boga: njemu pripada carstvo ovog svijeta, a Bogu carstvo nebesko. Tako da je njegov posao, prema hrišćanstvu, sličan poslu Ahrimana, boga tame u zoroasterizmu! Satana, prema islamskoj doktrini, neosporno predstavlja snagu zla, ali snagu, a ne kontrolu nad ljudskom dušom, osim kontrole došaptavanja (vesvesa) i zavođenja, te pozivanja na zlo i njegovo uljepšavanje u srcima ljudi: to je vrhunac njegove spletke i truda. A to je slaba spletka naspram čvrstog ubjeđenja (jekin) vjernika koji se drže Allaha i koji se na Njega oslanjaju. Kur'an nam govori kako je satana zavodio ljude:

„I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: "Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali; zato ne korite mene, već sami sebe, niti ja mogu vama pomoći niti vi možete pomoći meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim." Nevjernike, sigurno, čeka bolna patnja“ (Ibrahim: 22).
Obraćajući se šejtanu, Allah, dž.š., kaže: „Ali, ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim!" (El-Isra': 65); „On doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju; njegova je vlast jedino nad onima koji njega za zaštitinika uzimaju i koji druge Allahu ravnim smatraju“ (En-Nahl: 99-100); „Zato se borite protiv šejtanovih štićenika, jer je šejtanovo lukavstvo zaista slabo“ (En-Nisa': 76).

Islamski credo se odlikuje univerzalnošču i sa drugog aspekta: on se ne oslanja jedino na svijest ili opažaj, kao što je slučaj sa iluminističkim filozofijama i sufijskim pravcima, te hrišćanstvom koje odrično odbacuje miješanje razuma u vjeru, jer se čovjek mora apsolutno pokoriti, kako kažu: vjeruj i budi slijep!
On se, također, ne oslanja jedino na razum, kao što je slučaj sa ljudskim filozofijama koje razum uzimaju kao jedino efikasno sredstvo za spoznaju Boga i otkrivanja tajni postojanja. Već se oslanja na ideju i opažaj, ili na razum i srce, ukupno, u smislu da su to dva potpuna sredstva ljudske spoznaje i čovjekove svijesti.
Ispravno islamsko vjerovanje je ono koje izvire iz svjetlosti razuma i impulsa srca, sa tim vrši svoju ulogu i daje rezultate u životu.
Također, islamski credo se odlikuje sveobuhvatnošću jer to vjerovanje ne prihvata disoluciju. Ono mora da se kompletno uzme, sa svim svojim sadržajima bez oklijevanja ili, čak, sumnje u bilo koji dio njega. Tako ko povjeruje u njega 99% a ne povjeruje u 1% neće se smatrati muslimanom. Islam zahtijeva da se čovjek potpuno preda Allahovom vodstvu i da povjeruje u sve što je došlo od Njega Uzvišenog.
Nije dozvoljeno, prema islamskom vjerovanju, da musliman kaže: ja vjerujem u Kur'an u oblasti zakona i obreda, recimo, ali ne vjerujem u pitanjima morala i bontona. Ili da kaže: ja ću uzeti iz Kur'ana obredoslovlje i etiku, ali ne prihvatam ustorjstvo i šerijat. Odnosno, uzet ću sve to zajdno, ali ne prihvatam sve historijske događaje koje se u njemu prenose. Ili da kaže ja vjerujem u sve navedeno ali ne prihvatam istinitim opis raja i pakla, odnosno, eshatologiju.
U tom smislu, Kur'an je najžešće osudio Izraelićane kada su povjerovali u neke poslanike, a druge odbacili, ili u neke knjige prihvatili, a druge ne. Uzvišeni Allah kaže:

„Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: "U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo", i žele da između toga nekakav stav zauzmu - oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju“ (En-Nisa': 150-151). Također, veli:

„Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?! Onoga od vas koji čini tako stići će na ovome svijetu poniženje, a na Sudnjem danu biće stavljen na muke najteže. - A Allah motri na ono što radite“ (El-Bekare: 85).

Kao što je univerzalnost islamske doktrine prisutna u vjerovanju, ona se isto tako odražava u obredoslovlju. Obredoslovlje u islamu sažima cjelokupni ljudski bitak, jer musliman Boga ne obožava samo jezikom, tijelom, srcem, niti samo razumom i osjetilima. Već Ga obožava sa svim izrečenim: jezikom – spominjući Allaha, moleći Ga i učeći Kur'an, tijelom – klanjajući, posteći, boreći se na Allahovom putu, srcem – bojeći se, nadajući se, voljeći i oslanjajući se na Allaha; razumom – razmišljajući i razabirajući, svim osjetilima – pokornošću Allahu Uzvišenom.
Doista, ritual, poput namaza, odražava bogoslužje jezikom, učenjem Kur'ana, tekbirima, tespihom, dovama, kao što ga odražava tijelom, stajanjem, sjedenjem, pregibanjem, padanjem ničice, te razumom na način razmišljanja i kontemplacije kur'anskih ajeta i tajni namaza, i na kraju, srcem, skrušenošću, ljubavi prema Allahu i osjećanjem Allahove kontrole.
Drugi aspekt sveobuhvatnosti obredoslovlja je činjenica da se ono proteže kroz sav koncept života. Ono se ne ograničava samo na poznate rituale, namaz, zekat, post i hadž, već obuhvata svaki pokret i svaki rad s kojim se život pospješuje a ljudi usrećuju.
Od Ebu Hurejreta, r.a., se prenosi da je rekao: „Jedan od ashaba Poslanika, s.a.v.s., je prolazio pored jednog kraja (naroda) u kojem je bio jedan bunarčić sa pitkom vodom, pa mu se to svidjelo i reče: „Kada bi se ovi ljudi povukli, ja bih ostao u njemu (radi bogosluženja), a to neću učiniti sve dok ne pitam Poslanika, s.a.v.s., za odobrenje.“ Pa je to spomenuo Poslaniku, s.a.v.s., a on mu reče: „Nemoj to činiti. Jer status jednog od vas na Allahovom putu je bolji od njegovog namaza koji se u kući čini sedamdeset godina! Zar ne volite da vam Allah oprosti i uvede u Džennet? Borite se na Allahovom putu. Ko se bude borio na Allahovom putu pa bude sačuvao devu, Džennet mu je siguran.“
Od njega se, također, prenosi: „Bi rečeno: o Božiji Poslaniče, šta je ravno džihadu na Allahovom putu? Reče: „Nećete moći to izdržati.“ Oni su mu ponovili to isto pitanje još dva-tri puta, a on bi govorio: „Nećete moći to izdržati.“ A potom reče: „Primjer mudžahida na Allahovom putu, je poput postača koji klanja i ne iftari se niti se od namaza odmara, sve dok se ne vrati mudžahid na Allahovom putu!“
Svaki koristan rad kojeg musliman čini za uslugu zajednice ili pomaganje članova društva, a naročito slabih i nemoćnih, smatra se vrijednim bogoslužjem.
U tom smislu postoji mnogo hadisa koji podstiču na davanje milostinje svaki dan. Čak se i uklanjanje neke prepreke sa puta smatra sadakom, kao i pomaganje nejakom čovjeku da uzjaše na svoju jahalicu, te osmijeh na licu kada susretneš svojeg brata. I lijepa riječ i svako pozitivno djelo je sadaka.
U okviru ibadeta ulazi i čovjekov angažman na polju zarade za izdržavanje sebe i svoje porodice, kako bi ih opskrbio halalom i spriječio njihovo prosjačenje. Jer Poslanik, s.a.v.s., smatra to djelo kao da je učinjeno na Allahovom putu, odnosno, smatra ga poput borbe na Allahovom putu protiv Allahovih neprijatelja.
Štaviše, onaj ko svoju strast upražnjava na halal način (sa svojom ženom. Prim.prev.) ima za to nagradu, a kada su se ashabi tome začudili, Vjerovjesnik, s.a.v.s., im tada reče: „Kada bi to čovjek upražnjavao na haramu, da li bi imao grijeh?“ Rekoše: „Svakako.“ „Pa tako ako to uradi na halal način imat će nagradu. Kako to da računate zlo, a ne računate dobro?!“

Islamska sveobuhvatnost se, također, ističe na polju etike i vrlina. Islamska etika nije ona koja je kod nekih ljudi prepoznata kao „religijska etika“ koja se iskazuje izvršavanjem ritualnih obaveza, te izbjegavanjem konzumiranja svinjetine i alkohola, i sl. već je to etika koja se razliježe na sve životne aspekte i područja.
Islamski moral nije ostavio ni jedan aspekt ljudskog života: duhovni ili tjelesni, vjerski ili svjetovni, intelektualni ili osjetilni, individualni ili društveni, a da nije konstruisao metodu najljepšeg ophođenja. Ono što su ljudi odvojili na polju morala u ime vjere i filozofije, ili u ime običaja i zajednice, to je etički zakon u islamu vrlo sinhronizovano i kvalitetno spojio, pa i više od toga.

A. Islamska etika je vezana za pojedinca u svim njegovim aspektima:

1. Kada je u pitanju tijelo, islam je propisao obaveze i potrebe, poput ajeta:

„I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju“ (El-A'raf: 31). Te riječi Poslanika, s.a.v.s.: „Doista tvoje tijelo ima kod tebe prava“.

2. Kada je u pitanju razum, on ima svoje horizonte i dokučivanja. U Kur'anu se kaže:

“Reci: "Posmatrajte ono što je na nebesima i na Zemlji!" (Junus: 101);

„Reci: "Ja vam savjetujem samo jedno: ustanite iskreno prema Allahu, dvojica po dvojica, ili jedan po jedan, pa zatim razmislite“ (Saba: 46).

3. Kada je po srijedi duša, ona ima svoje hirove, htijenja i žudnje:

„Uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!“ (Eš-Šems: 9-10).

B. Islamska etika je vezana za porodicu:
1. Poput veze među supružnicima:

„S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao“ (En-Nisa': 19).

2. Ili veze između roditelja i njihove djece:

"Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro“ (El-Ahkaf: 15);

„Ne ubijajte djecu svoju od straha od neimaštine, i njih i vas Mi hranimo, jer je ubijati njih doista veliki grijeh“ (El-Isra': 31).

3. Te veze između rodbine i rođaka:

„Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje“ (En-Nahl: 90);

„Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali ne rasipaj mnogo“ (El-Isra': 26).

C. Islamska etika je vezana za društvo:

1. Za lijepe postupke i bontone:

„O vjernici, u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne dobijete i dok ukućane ne pozdravite; to vam je bolje, poučite se!“ (En-Nur: 27).
2. Za ekonomiju i međuljudske odnose:

„Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru uzimaju kada od drugih kupuju, a kada drugima mjere na litar ili na kantar – zakidaju“ (El-Mutaffifin: 1-3);

„O vjernici, zapišite kada jedan od drugog pozajmljujete do određenoga roka. I neka jedan pisar između vas to vjerno napiše i neka se pisar ne uzdržava da napiše, ta Allah ga je poučio“ (El-Bekare: 282).

3. Za politiku i vlast:

„Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! - A Allah doista sve čuje i vidi“ (En-Nisa': 58).

D. Etika islama je vezana za nerazumna stvorenja – životinje i ptice:

U hadisu se navodi: „Bojte se Boga u pogledu životinja: jašite ih ispravno i jedite ih ispravno“. U drugom hadisu se napominje: „U svakoj vlažnoj džigerici (živom biću kojeg hranite, Prim.prev.). imate nagradu“.

E. Etika islama je vezana za makrokosmos:

Obzirom da je on predmet razmišljanja, dokazivanja, istraživanja, preciznosti, i perfekcije, te veličine njegovog stvaranja i uređivanja. Uzvišeni Allah veli:

„U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. "Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!“ (Ali Imran: 190-191).
Te obzirom da je makrokosmos mjesto uživanja i iskorištavanja njegovih potencijala, imajući na umu da su resursi na njemu potčinjeni čovjeku, a to zagovara zahvalnost čovjeka prema darivaocu tih blagodeti, kako kaže Uzvišeni Allah:

„Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje“ (Lukman: 20);

„O vjernici, jedite ukusna djela koja smo vam podarili i budite Allahu zahvalni, ta vi se samo Njemu klanjate!“ (El-Bekare: 172).

F. Prije, i povrh, svega navedenog islamska etika je vezana za pravo Uzvišenog Stvoritelja od koga potiču sve blagodati i kome pripada svaka hvala:

„Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo, Milostivog, Samilosnog, Vladara Dana sudnjeg, Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo! Uputi nas na Pravi put (El-Fatiha: 1-5).

On jedini zaslužuje svu našu zahvalnost i mi treba da se nadamo Njegovoj svekolikoj milosti, te da se pribojavamo Njegove pravedne kazne na dan Sudnji. On jedini zaslužuje da se obožava i da se od Njega pomoć traži, te da Ga se moli za uputu na Pravi put.
U ovom se ogleda sveobuhvatnost islamskog morala obzirom na njegovu tematiku i sadržaj. Međutim, sveobuhvatnost u islamskoj etici se primjećuje, također, u njenoj filozofiji i ishodištu njene obligacije.
Allah je htio da islam bude opšta i vječna poslanica. On je Allahova uputa za sve ljude, bilo kom narodu i sloju, generaciji da pripadaju. A ljudi se razlikuju po svojim talentima, duhovnoj i intelektualnoj snazi, te savjesti. Isto tako, njihove ambicije i želje se razlikuju, zato je etička ideologija u islamu spojila ono što su razdvojile religijske frakcije i filozofske škole – ideološke i pragmatične, u svom pogledu na moral i tumačenju ishodišta moralnih obligacija. Tako da ono što su te škole i teorije rekle nije sve netačno, kao što nije sve ni tačno. Nedostatak svih teorija je njihovo gledanje iz jednog ugla, zapostavljajući ostale aspekte, a to je imanentno ljudskom razmišljanju, jer je nemoguće da ljudski um obzervira neku pojavu uključujući sva vremena, mjesta, vrste, individue, situacije i aspekte. Znanje o svemu tom pripada jedino Bogu, sveznajućem, mudrom.
Zato nije čudo da je islamski pogled sveobuhvatan, kompletan i cjelokupan, jer to nije ljudska teorija, već vahj Onog koji je sve Svojim znanjem obuhvatio i svakom zna broj.
Iz tog razloga je Allah ovu vjeru napravio da bi svaki normalan ukus zadovoljio, svakoj generaciji odgovarao i svakom licu priličio. Tako kad bi neko htio da bude dobar zbog ljubavi prema dobru, naći će u islamskom moralu ono što će zadovojiti njegov idealizam, onaj ko vjeruje u sreću, ostvarit će sreću i sreću društva u islamskom moralu, onaj ko bude želio korist, individualnu ili društvenu, naći će u islamu to što će zadovoljiti njegovu potrebu, onaj ko bude želio progres do savršenstva, naći će ga u islamu, onaj ko bude želio adaptiranje sa društvom naći će u islamskoj etici to što odgovara njegovoj društvenosti. Čak onaj ko vjeruje u važnost tjelesnog uživanja to može naći u onom što je Allah pripremio u Džennetu od tjelesnih blagodati i uživanja:

„U njemu će biti sve što duše zažele i čime se oči naslađuju, i u njemu ćete vječno boraviti“ (Ez-Zuhruf: 71).
„Zato, svako uho čuje pjesmu koju voli, a svaka duša biva srećna sa onim za kim žudi.“

Islamski zakon je, također, univerzalan. On nije propisan za pojedinca bez porodice, niti za porodicu bez pojedinca, niti za zajednicu koja je odvojena od ostalih zajednica. Već je islamski zakon obuhvatio sve: pojedinca u njegovom obožavanju i vezi sa Gospodarom, a to pojašnjava poglavlje obredoslovlja (ibadat) u islamskom zakonu koje ne postoji u pozivitističkim zakonima. Nadalje, obuhvata pravilo za opće i posebno ponašanje pojedinca, a to pokriva poglavlje halala i harama, odnosno dozvole i zabrane.
Dalje, pokriva ono što se veže za porodicu u smislu braka, razvoda, izdržavanja, dojenja, nasljedstva, gazdovanja isl. To se danas naziva porodično pravo. Isto tako obuhvata zakone za zajednicu u smislu građanskih i trgovinskih odnosa, što podrazumijeva razmjenu imetaka i dobara, sa naknadom ili bez nje; prodaju, zakupninu, kredite, zalog, garanciju, kefalu, havalu, i dr, što tretira civilni i trgovinski zakoni.
Isto tako sadrži zakone koji trtiraju zločine i kazne koji su određeni, kao što su hududi i odmazde te odluke sudije, poput diskrecionog prava (ta'zir). To se danas naziva krivičnim zakonom.
Također, islamski zakon sadrži pravila koja su vezana za dužnosti vlade naspram svojih građana, kao i građana naspram države i vladara, što uređuje zakon o šerijatskoj politici i porezu, kada je u pitanju islamska jurisprudencija, ili što se danas naziva ustavni zakon, ili upravni, odnosno zakon o finansijama. Kao što islamski zakon uređuje odnos države u mirnodopskim situacijama i ratu, između muslimana i drugih, što obrazlaže literatura o pohodima i džihadu u islamskom pravu, a što danas uređuju međunarodni zakoni (konvencije).
Dakle, ne postoji ni jedan aspekt u životu a da ga ne uređuje islamski zakon, naređujući, braneći ili oglašavjući svoj stav. Dovoljno je istaći, da je najduži ajet koji je objavljen u Allahovoj Knjizi, ajet koji uređuje civilne odnose – ajet o zaduživanju i registrovanju duga.
Sveobuhvatnost islama se nadzire i u drugoj stvari, a ona je prodiranje u dubine raznih problema te potitivan utjecaj na njih, a nikako padanje pod njihov utjecaj, te potpuna percepcija koja se bazira na poznavanju ljudske prirode, njene suštine i poriva, kao i poznavanju ljudskog života i spektra svakidašnjih neophodnosti, te vezivanje zakona sa vjerskim i etičkim vrijednostima, obzirom da on bude stavljen na njihovoj usluzi i očuvanju a ne na rušenju.
Onaj ko sve ovo spozna dobro moći će da razumije stav islamskog zakona i njegovog uređenja mnogih problematika, poput razvoda, poligamije, nasljedstva, kamate, haddova i odmazde, i dr., što otkrivaju komparativne studije i proučavanje historijskih i aktuelnih doprinosa islama u njima, te njegovu supremaciju nad prijašnjim i potonjim zakonima.
Ljudski nedostatak koji je kongitivan ograničenoj sposobnosti ljudi da posmatraju stvari sa jednog aspekta, zapostavljajući ostale. Istina, oni nisu krivi za taj nedostatak, jer ne može niko potpuno sagledati stvari i shvatiti njihovu suštinu i bit problematike, osim Gospodara ljudi i Stvoritelja kosmosa: „A kako i ne bi znao Onaj koji stvara, Onaj koji sve potanko zna, koji je o svemu obaviješten“ (El-Mulk: 14).

Sveobuhvatnost islama, u smislu uređenja cijelog života, cijelog čovjeka, te životnih etapa i oblasti, susreće muslimanska sveobuhvatna primjena islama. Dakle, primjena sjelokupnog islama po vertikali i horizontali. Tako da nije dozvoljeno primjenjivati jedan aspekt učenja i propisa, a odbaciti drugi, bilo to namjerno ili iz neodgovornosti, jer je islam jedna cjelina. Stoga je Kur'an osudio postupak parčanja propisa vjere od strane Izraelićana, uzimajući, iz čistog ćejfa, ono što im se dopada a odbijajući ono što im se ne dopada. Zato ih je Allah žestoko ukorio: “Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?! Onoga od vas koji čini tako stići će na ovome svijetu poniženje, a na Sudnjem danu biće stavljen na muke najteže. - A Allah motri na ono što radite. To su oni koji su život na ovome svijetu pretpostavili onome na onom svijetu, zato im se patnja neće olakšati niti će im iko u pomoć priteći“ (El-Bekare: 85-86).

„Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja, pravi vjernici - njih počasti, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju“ (El-Enfal: 2-4).
Također, u islamu nije dozvoljeno da se vodi briga o ibadetima i propisima, a da se zapostavlja aspekt morala i vrlina, jer moralne odlike su dio istinitog vjerovanja i rezultanta pravilnog bogoslužja: „Vjerovanje se sastoji od sedamdeset i nekoliko dijelova, a i stid je dio imana.“

„Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost! - A Allah zna šta radite“ (El-Ankebut: 45).
U sahih-hadisu se kaže: „Tri su znaka licemjera, pa iako klanja, posti i tvrdi da je musliman: kada govori laže, kada obeća ne ispuni i kada mu se nešto povjeri, on to iznevjeri.“
Isto tako nije dozvoljeno u islamu da se čovjek interesuje za etički aspekt a da ignoriše obredslovni, jer su ljudi stvoreni da bi spoznali i obožavali Allaha:

„Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju“ (Ez-Zarijat: 56).
A Allah se obožava poštovanjem zakona i šerijatskih obaveza koje je Poslanik, s.a.v.s., ubrojao među glavnim stubovima islama, a čovjek se treba okititi izvršavanjem Allahovih odredaba, zahvalom na Njegovim blagodatima, izvršavanjem preuzetih obaveza, u što spada namaz, zekat, post i hadž:

„A onaj koji neće da vjeruje - pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome“ (Ali Imran: 97).
Kao što po islamu nije dozvoljeno da se svi aspekti vjerovanja, obredoslovlja i etike uzmu i primijene, a da se zapostavi aspekt šerijata kojim Allah uređuje život stvorenja i zbog toga je objavio Knjigu i mjerilo da bi ljudima pravedno postupali. Tako da nije dozvoljeno onome ko vjeruje u Allahovu pravednost i savršeno znanje, mudrost i dobrotu prema Svojim robovima, da namjerno zapostave Allahov šerijat, kako bi se upravljali prema ljudskim zakonima koji su krnji u istoj mjeri koliko su nesavršeni ljudi. Allah je upozorio Poslanika, s.a.v.s., odnosno sve vladare nakon njega, da ne zapostave neki dio Allahovog zakona, pod uplivom strasti i fitneluka, jer onaj ko ignoriše Allahovu odredbu sigurno će pasti na grane džahilijjeta i neznaboštva. Uzvišeni Allah kaže:

„I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici. Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?“ (El-Ma'ide: 49-50).