Na kostima djece Gaze biće podignuti predivni šoping-molovi i vrtići u kojima će biti primenjivane najsavremenije škole odgoja, čiji će liberalni duh djeci donijeti dobro što prevazilaziće sve što mogla je, čak i u naluđim snovima, zamisliti Marija Montesori. Djeca ubijena u Gazi žrtve su liberalne demokratije. Koju za njihovu smrt, kao i za smrt sve one djece koja će tamo umrijeti nakon njih, oprostite na mom francuskom, boli ona stvar. Ne, dakle, žrtve nacizma. Ne žrtve komunizma. A-a. Žrtve liberalne demokratije. Jer Izrael je to: liberalna demokratija. Nije to neka zabit gdje religijski fanatici maltretiraju LGBTIQ osobe. Nije to rupa gdje despot krade izbore. Nije to Rogue State kojom upravlja vijeće sveštenika ili mahniti diktator. To je uljuđena, civilizovana zemlja. Koja hladnokrvno ubija djecu. Zato što su djeca legitimni vojni cilj. A to su zato što ih Hamas, tu djecu, koristi kao živi štit. Jer bolnica, porodilište i vrtić u kojem je smještena baza Hamasa, to nam se uporno ponavlja, legitimni su vojni cilj. Zbog toga je smrt te djece legitimna. Sve to u najvećem spokoju prate, i u tome im pomažu, ostale najuljuđenije i najcivilizovanije zemlje na ovom svijetu. Na kojem se, kako je pisao Kafka u “Procesu”, poredak gradi od laži.
Pogledajte spisak zemalja koje su glasale protiv (ili bile protiv tako što su bile suzdržane) arapske rezolucije o Gazi. Nisu to satrapske diktature, nego sve, izreda, najrazvijenije demokratije. I njihovi klijenti: recimo male, lokalne wanna be imperije, poput Hrvatske i Srbije.
Kako u VII povijesno-filozofskoj tezi piše Benjamin, ogromni jevrejski mislilac koji je, bježeći pred nacistima, u Portbou, u Kataloniji digao ruku na sebe: ne postoji dokument kulture koji istovremeno nije i dokument barbarstva. “Kao što je oduvek bilo uobičajeno, u trijumfalnom pohodu se nosi i plijen. Taj plijen se naziva kulturnim dobrima”, veli Benjamin. Blještava slava Rima neodvojiva je od barbarskog uništenja Kartage; neboderi Njujorka počivaju na kostima starosjedilaca američkog kontinenta, nad kojima je izvršen genocid da bi bila uspostavljena imperija koja će naslijediti britansku; Luvr je spomenik umjetnosti, ali i luksuzna verzija Ali Babine pećine – mjesto gdje se na sigurnom čuva ono što je imperija opljačkala od onih koje je označila kao barbare. Od djece manjeg i manje bogatog boga, dakle.
Napredak, ba. Na kostima djece Gaze biće podignuti predivni šoping-molovi i vrtići u kojima će biti primenjivane najsavremenije škole odgoja, čiji će liberalni duh djeci donijeti dobro što prevazilaziće sve što mogla je, čak i u naluđim snovima, zamisliti Marija Montesori.
Čini se kako pod frazom “evropske vrijednosti“ mi, izvanjci, i Evropljani ne mislimo na isto. Hegel je pisao kako su tajne drevnih Egipćana bile tajna i za drevne Egipćane. Moglo bi biti da su „evropske vrijednosti“ tajna i za same Evropljane.
Da me je*eš, ne mogu se sjetiti u koje evropske vrijednosti spada evropska podrška ubijanju hiljada djece u Gazi.
Zapravo, mogu: ako pod evropskim vrijednostima mislimo na imperijalizam i otimanje tuđeg.
Ako je to, onda mi je sve jasno.
Hajde da odigramo brzu i jednostavnu igru. Za narod, što bi se reklo. Za tu igru nije potrebno ići u drevne arhive. “Beskrajne su tajne provincijskh biblioteka” – tom rečenicom Svetislav Basara, golemi srpski pisac, započinje svoju “Famu o biciklistima”. A kolike su tek tajne velegradskih arhiva… Neko u njima, u onom pariškom – Giorgio Agamben, na primjer – pronađe izgubljeni rukopis Waltera Benjamina.
Ali naša igra nije akademska: nego ona za raju. Znači: Google.
Brzinska Google pretraga kaže nam da broj žrtava evropskog imperijalizma višestruko nadmašuje broj žrtava i nacizma i komunizma: zajedno.
Google nas, recimo – ako ne vjerujete, ukucajte – obavještava o 100 miliiona žrtava britanskog imperijalizma, na njegovom vrhuncu. A bilo ih je, dakako, na buljuke i po vrhuncu.
A gdje su drugi imperijalizmi? Belgijski, recimo. Koji je samo pod kraljem Leopoldom u Kongu ubio 10 miliona ljudi.
A španski? A portugalski? A italijanski? A kulturni, šarmantni Francuzi: je li njihov imperijalizam koga ubio, ili su samo krali umjetnine i odvlačili ih u Luvr?
A američki imperijalizam? Je li neko sjeo pa sabrao žrtve američke liberalne demokratije u Južnoj Americi, Africi i Aziji?
Ili mi hoćete reći da nema žrtava liberalne demokratije? Ili pak ovo: da su te žrtve manje vrijedne spomena od žrtava totalitarnih režima, jer demokratijine su žrtve pale za uspostavu boljega svijeta – jer, kao što je opštepoznato, od demokratije, pa još liberalne, nema boljega sistema. A kajganu je, šta ćeš, nemoguće napraviti bez razbijenih jaja? Ako je to, onda: mrš u tri pizde materine.
Civili u Hirošimi i Nagasakiju nisu bili žrtve? Ili su bili “nužne” žrtve? Djeca koja je spržio napalm bačen na vijetnamska sela nisu žrtve? Kao ni iračka djeca? Sva ona djeca stradala u veličanstvenim, plemenitim naporima da se njihove zemlje i zatucana društva pretvore u uljuđene demokratije?
Na koncu, jer mi je fizički zlo i ne mogu više: jeste li primijetili da žrtve liberalne demokratije nemaju lice, ime, biografiju i život koji im je prekinut? Niste primijetili da velike zapadne medijske kuće ne donose njihove tužne životne priče i prikaze knjiga o njihovoj tragediji? Nema serija i filmova o njima – ni to niste primijetili?
Nisam to tražio, ali sam bačen u ovaj svijet. Idi i gledaj, rečeno mi je, kao što piše o Otkrivenju Jovanovom, tekstu koji volim više od svih drugih, osim možda Devete Benjaminove povijesno-filozofske teze. Koja glasi ovako:
“Klee ima sliku koja se zove Angelus Novus. Na njoj je prikazan anđeo koji izgleda tako kao da namerava da se udalji od nečega čime je fasciniran. Oči su mu razrogačene, usta otvorena, a krila raširena. Tako mora izgledati anđeo istorije. Lice je okrenuo prošlosti. Ono što mi vidimo kao lanac događaja, on vidi kao jednu jedinu katastrofu što neprekidno gomila ruševine na ruševinama i baca mu ih pred noge. Rado bi se zaustavio, budio mrtve i sastavljao ono što je razbijeno. Ali iz raja duva tako snažna oluja da mu je razapeta krila i anđeo više ne može da ih sklopi. Ta oluja ga nezadrživo goni u budućnost, kojoj okreće leđa dok gomila ruševina pred njim raste do neba. Ono što nazivamo napretkom jeste ta oluja”.
Učinio sam kako mi je rečeno. Otišao sam. Gledao sam. Učinio sam ono za što sam pozvan. Sve što sam ikad poželio bilo je da sam slijep.
Andrej Nikolaidis