Pjesma učenice Medrese u znak suosjećanja sa tragičnim događajem malog Pavla Jovovića

Ja sam junak

Zivot je cijeli preda mnom bio,
Zelio sam da ostvarim ono sto sam snio.
Da se bezbrizno igram kao djeca druga,
I da nikad ne saznam sta su bol i tuga.

Ali ne stigoh da obavim sve sto treba,
Jer zivot mi uzese, a jos sam beba.
Ne pustise me da napravim ni prvi korak,
Moj zivot bjese kratak, pa ipak gorak.

Nije me zastitila meni najljepsa zena,
A bila mi je potrebna samo paznja njena.
Nije mi dopustila da joj kazem mama,
Uz mene bi bila sigurna i nikad sama.

Izrastao bih u covjeka jakog,
I svim srcem volio svakog.
Cak i one sto su za moju patnju znali,
A u moju zastitu nisu stali.

Ja nisam bio stvoren da me mucite,
Vec ljubite, volite i necemu naucite.
Zlo vama nisam zelio,
Kad ste vi srecni i ja bih se veselio.

Ne znam zasto sam smetao covjeku tom,
I zasto je zelio da dodje kraj zivotu mom.
Zasto su ucinili da zaspim sa suznim ocima,
Da tako patim danima i nocima?

Nad nejakim se siliti je lako,
Ali snazni ljudi ne postupaju tako.
Biti grub moze svak',
U ovoj prici ja sam jedini junak.

Evo nema boli vise,
Prosla je buka, mnogo je tise.
Na ljepsem mjestu ja sam sada,
Gdje grije sunce i kisa ne pada.

Ja nemocan, a orden hrabrosti nosim,
Nikoga nisam povrijedio i time se ponosim.
Ovdje sam mnogo srecan,
Znam da ovaj mir je vjecan.

Emina Fazlijević, učenica III c razreda.