Medicinske knjige o zdravom životu iz muslimanske civilizacije

Ako mislite da su medicinski savjeti o zdravom načinu života - dobri hranjivi sastojci, vježbanje i život bez stresa moderna medicinska praksa, možda ćete razmisliti ponovo i pridružiti nam se kako bismo otkrili 5 medicinskih knjiga od prije 1.000 godina koje su istraživale upravo te teme.

Ako mislite da su medicinski savjeti o zdravom načinu života - dobri hranjivi sastojci, vježbanje i postojanje bez stresa moderna medicinska praksa, možda biste trebali razmisliti i pridružiti nam se kako bismo otkrili 5 medicinskih knjiga od prije 1.000 godina koje su istraživale upravo te teme.

Briga o zdravlju i dobrobiti ljudi ključno je iskustvo u razvoju čovječanstva. Mnoge civilizacije su doprinijele razvoju zdravstva i medicine, a prije više od hiljadu godina muslimanska civilizacija imala je značajnu ulogu u razvoju ove discipline.

Tokom Zlatnog doba muslimanske civilizacije medicinska zaštita bila je besplatna za sve. Bolnice su izgrađene u mnogim gradovima širom muslimanskog svijeta, a vrhunski tretmani poput operacija mrene, redovne vakcinacije, unutrašnjeg šivanja, namještanja kostiju i medicinske edukacije u nastavnim bolnicama bili su dio standardne prakse, kao i svijest o važnosti ishrana i vježbanje u održavanju života i očuvanju zdravlja.

Mnogi medicinski naučnici shvatili su loše učinke nezdravih prehrambenih navika i prepoznali važnost sporta, kupanja, pravilne dijete i regulacije spavanja u očuvanju dobrog zdravlja - koncepti koji jako podsjećaju na savremenu preventivnu medicinu i oni koji odražavaju kampanju za zdravu prehranu i redovno kretanje u borbi protiv mnogih stanja poput gojaznosti i dijabetesa danas. Istražimo neka djela iz tog doba koja su opisivala veze između pretilosti i nedostatka zdravih navika i praksi.

Šejh al-Ra’is Šaraf al-Mulk Abu ‘Ali al-Husayn b. ‘Abd Allah b. al-Hasan b. ‘Ali Ibn Sina, na latinskom poznat kao Avicenna, a njegova najpoznatija djela su iz filozofije i medicine. U medicini je jedna od njegovih poznatijih knjiga njegova enciklopedijska knjiga, Al Qanun Fi Al-Tibb (Kanon medicine) - koja je prevedena na latinski jezik krajem XII vijeka ne, i postala referentni izvor za medicinske studije u univerzitetima u Evropi do kraja sedamnaestog vijeka.

Ibn Sina posvetio je dio 3. toma ovog čuvenog „Kanona“ „Nedostacima prekomjerne gojaznosti“ navodeći gojaznost kao bolest i predlažući da se ona kida teškim vježbanjem i nemasnom hranom.

Mohamed ibn Zakaria Al-Razi (Rhazes, 841–926) u svojoj knjizi Al-Hawi Fit-Tibb (Enciklopedija medicine) kritički je procijenio sva raspoloživa znanja o gojaznosti u to vrijeme. U svjetlu vlastitog iskustva i prakse, razgovarao je o mišljenjima naučnika koji su mu prethodili, posebno u vezi sa liječenjem prekomjerne gojaznosti. Al-Razi je svoju raspravu dokumentovao koristeći kliničke izvještaje o pacijentima s prekomjernom pretilošću koju je uspješno liječio, detaljno opisujući tretmane koje je koristio, uključujući dijetu, lijekove, vježbe, masažu, hidroterapiju i promjene načina života. Uz to, napisao je posebnu knjigu (Kitāb Manafiʿ al-Aghdhiyah wa-Dafʿi Madhārriha) o tome kako izbjeći nuspojave hranjivih sastojaka, te je učinio razumljivijom i sveobuhvatnijom od onih njegovih prethodnika.

Ibn Hubal Al-Bagdadi (1121. - 1213.) bio je arapski liječnik i znanstvenik poznat prvenstveno po svom medicinskom zborniku pod nazivom Kitab al-Mukhatarat fi al-Tibb (Knjiga o odabirima iz medicine), koji je napisan 1165. godine u Mosulu u Iraku. U svom radu izvijestio je o predispoziciji da „pretile osobe“ brzo obole. U njihovom vođenju, teškim vježbama na prazan želudac, naglasio je važnost postupno rastućeg rasporeda, jer pretjerano gojazna osoba može sebe dovesti u rizik ako naglo započne teške aktivnosti.

Ibn al-Nafis je bio liječnik iz 13. stoljeća 'Alâ' al-Dîn abu al-Hasan 'Ali ibn abi al-Hazm al-Qarshi, rođen u Al-Qarshu blizu Damaska. Studirao je medicinu u Damasku pod nadzorom uglednog profesora Muhadhaba al-Dina al-Dakhwara u medicinskoj školi bolnice Al-Nuri. Napisao je niz djela, uključujući njegov najpoznatiji Kitab al-Shamil fi 'l-Sina'a al-Tibbiyya (Sveobuhvatna knjiga o medicinskoj umjetnosti). U jednom od svojih drugih knjiga Al Mujiz Fit-Tibb (Sažeta medicinska knjiga) izvijestio je o povezanosti između prekomjerne pretilosti i kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih problema, te respiratornih i endokrinih poremećaja:

Nadžib ad-Din Abu Hamid Muhammad ibn Ali ibn Umar Samarkandi bio je persijski ljekar iz 13. vijeka iz Semerkanda. Bio je plodan medicinski pisac i izlagač medicinskih ideja, iako je o njegovom životu poznato malo detalja. Njegova najpoznatija knjiga bila je "Knjiga uzroka i simptoma", sveobuhvatan priručnik o terapiji i patologiji. Traktati su bili široko čitani i često su o njima pisani komentari. U svom djelu „Knjiga o hrani i piću za zdrave ljude“ definisao je ispravnu hranjivu hranu kao onu koja može nadomjestiti ono što se dezintegriše iz sastavnih djelova tijela.

Neka druga dostignuća ističe Campbell:

Arapska medicina i njen utjecaj na srednji vijek: Tom 1, Donald Campbell, Routledge, 2013

Durant daje još jedan izvrstan sažetak islamskih medicinskih dostignuća za koji kaže: